Spustila sam bosa stopala na mekanu travu,

što raste iz iste one zemlje iz koje je poteklo moje tijelo.

Bez straha od nestajanja,

svjesna – karika sam, samo, u lancu vremena,

podložna procesu nezaustavljivog kruženja prirode.

Disala sam sa tom zemljom, mekanom od puta,

koje je korjenje drveća pravilo otkako je svijeta i vijeka,

mnogo prije nego što sam od želje postala čovjek.

Od Božije iskre ljudsko biće.

Od praha tkivo, kosti i krv.

Dato mi je da dišem, stopala spojenih za zemlju,

a pogleda uprtog u nebesa.

Čovjek je najsavršenija kreacija Boga,

duše neraskidivo spojene sa tijelom,

dok god daha u njima ima.

Zato je dah, običan ljudski, najsvetija svetost koju imamo.

Znaš li da nas jedan jedini dah dijeli od posljednjeg poljupca duše i tijela?

Početka novog puta.

Tijela, zemlji.

Duša, nebesima.

Svetije, ništa nema.

Tatjana Kuljača