Spustila sam bosa stopala na mekanu travu,
što raste iz iste one zemlje iz koje je poteklo moje tijelo.
Bez straha od nestajanja,
svjesna – karika sam, samo, u lancu vremena,
podložna procesu nezaustavljivog kruženja prirode.
Disala sam sa tom zemljom, mekanom od puta,
koje je korjenje drveća pravilo otkako je svijeta i vijeka,
mnogo prije nego što sam od želje postala čovjek.
Od Božije iskre ljudsko biće.
Od praha tkivo, kosti i krv.
Dato mi je da dišem, stopala spojenih za zemlju,
a pogleda uprtog u nebesa.
Čovjek je najsavršenija kreacija Boga,
duše neraskidivo spojene sa tijelom,
dok god daha u njima ima.
Zato je dah, običan ljudski, najsvetija svetost koju imamo.
Znaš li da nas jedan jedini dah dijeli od posljednjeg poljupca duše i tijela?
Početka novog puta.
Tijela, zemlji.
Duša, nebesima.
Svetije, ništa nema.
Tatjana Kuljača
