Neprijatno, poput ledene januarske kapi kad ti klizne niz vrat,
Život umije, tek tako da zaskoči.
Ti poskoči. Uvis, udalj!
Samo izvuci lice iz blatnjave kaljuge,
jer su je stvorili oni kojima je poniženje drugo ime,
nasilno, đonom, silujući plodnu zemlju,
praveći mučilište,
umjesto rodilište,
pravdajući se manjkom ljubavi od oca i matere,
zaboravivši kako izgleda kad im se blato lijepi za lice,
dok im neki skot pridržava tjeme,
i pušta ih, tek toliko, da dišu,
a ledena kišna kap, klizi im niz vrat.
U trenu kad pomisliš da nema kud niže,
sjeti se, blato nije za ljude,
ni za izmišljene staleže.
Neljudske poretke.
Uspravi se, lice umij’
Široko se nasmij’!
Životu zube pokaži,
i tlačitelju svom!
Kaljuga nije put, već nemila stanica.
Jedne nauči.
Druge odredi.
Treće, definiše.
Tatjana Kuljača
