Žudnja

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje?

Plašiš li se, putniče, potpunog stapanja sa nekim? Podudaranja otisaka duša i prepoznavanja… Obuzme li te, ikada, strah od konačnosti? Nesposoban da se svikneš na tuđe okvire, bježeći čim ti se ivice nažuljaju.

Žudiš li za posteljom mekanom, ikada? Tijelom na koje uvijek možeš računati, spreman da pustiš naviku da usmrti želju, umoran od kratkih poznanstava koja nisu kadra osvijetliti dovoljno zidine koje si oko sebe podigao.

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje? I da ti starost neće ostaviti prostor izašta drugo osim za kajanje?

Samotna je tvoja staza, putniče! U sopstvenoj koži ti mora biti toliko udobno da ti duša ne ostavi prostora za žaljenje.

Posmatraš li, pažjivo, ljudska lica i položaj ramena slučajnih prolaznika, vidjećeš puno putnika zarobljenih u toploti sigurnosti, dok im duša vapi za prostranstvima i daljinama. I izgubljenih i zalutalih putnika željnih topline.

I svi su oni sami, kao i ti. Ujedno. Ili udvoje.

Tatjana Kuljača

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s