Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja.
Spreman da odustanem, da pobjegnem.
Ludače! – rekoh sebi,
Ona ti nikada oprostila ne bi.
Strepio sam da me ne ugleda,
Skupio ramena i pognuo glavu,
Zbog njenog zbunjenog pogleda
Pri slučajnom susretu na ulici,
Nakon par godina tišine.
U kojem mi nije rekla
Da je ljubav u njoj i dalje živa,
A izgovorila je,
Da traži savršenu haljinu
Za vjenčanje na koje me poziva.
(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)
Nije morala da mi kaže,
A jeste, godinama kasnije,
Kad su nam se putevi ponovo sreli,
K’o da se neko, odozgo, surovo igra,
Da u njoj, i dalje, živim i dišem,
Nikad nisam prestao da postojim.
Da mi prizna, morala nije,
Da je dobro i da je tako trebalo biti.
I da se nijedan stih rodio ne bi,
Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.
Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,
Na nekom drugom mjestu,
Iza nekog zgodnijeg ćoška,
Skrenuo u jednu ulicu niže.
Možda bih se odavno predao, a ona pustila.
Možda bismo ostali sjećanje,
Prizvano za Nove godine.
Kad mraz stegne kožu na rukama,
Koju nema ko da ugrije.
Tatjana Kuljača
