Ona
Ona koja te čita.
Ona koja te liječi.
Ona u kojoj prepoznaješ sebe,
Ili samo fragment istog titraja koji ti ne da mira.
Ne znaš da je ona, upravo takoja te je njim izliječila od njega samog.
Baš njim. Ne sličnim, već njim.
Otkuda ti pravo da joj kažeš sve,
Imenuješ razlog svog nemira,
Mnogo poslije nego što ga je i sama naslutila?
Ti u njoj vidiš odušak,
A ona u tebi kaznu,
Koju odleži u tamnici ćutanja na opčinjenost tvoju.
Njen nemir postao je mir.
Kazna koju je skrušeno prihvatila.
I ti i ona, i ona poslije i prije vas…
Dolazile ste ushićene, kao ružan san iz kojeg se nije mogla probuditi.
Saosjećala je s vama.
I voljela vas, uprkos bilo kakvom zakonu Kosmosa.
A jedina ga je znala do u dušu.
Prije svih oklopa i odbrambenih mehanizama duše.
Ona vas žali.
Ona vas voli.
Ona zna da nikada nećete naći mir.
Jer mir ne dolazi s njim.
Samo prokletstvo vječite žudnje.
Besprekidnog traganja.
Sve ste dolazile k njoj, namagnetisane njim.
Njegovom dušom, u njoj, odavno ukotvljenom.
Njim je, kažu, odisala.
Tatjana Kuljača
