Čekam vrijeme da mi vrati komadić duše, koje je davno, ne pitajući, prisvojio sebi.

Držao ga je zatočenog iza vrata čiji je ključ, kao sebično derište, nemarno zaturio.

Nikada mi nije bio potreban neko drugi, da bih i sama bila potpuno biće. Ipak, otkrio je sasvim čudesan način da me za sebe veže. Ukrao je komadić duše koja mu trebala nije.

Postao je njen tamničar, pažljivi čuvar, koji joj s vremena na vrijeme dotura mrvice. A duši, k’o duši, makar bila i samo dijelić njen, to malo dovoljno je.

Poslaću vrijeme, da mi od njega vrati komadić duše. Vrijeme me pušta. U čekanju. Ispašatnju. Kažnjava me dok ne postanem sasvim dovoljno mudra. Da, za neko buduće vrijeme, makar dušu skrijem kad mi se nutrina pomjeri. A grudni koš se otvori.

Da li ću ikada naučiti, za sve buduće živote, da se jedino duša olako ne daje?

Jedino tako, sama, mogu ostati cijela.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s