Ime ti, više, ne pominjem.

(Uludo!) vjerujem da ćeš tako brže da nestaneš.

Baš kao blesavo dijete kad dlanovima pokrije oči, da sebe od svijeta sakrije.

Odbio sam čak i da govorim o tebi,

kada te drugi ljudi pomenu slučajno,

trudeći se da zadržim led na licu.

Trzaj u mišicama.

Kožu da se ne pomjeri.

Kao da sam, unutar sebe, potpuno usmjeren na nešto sasvim drugo…

Moja riječ o tebi,

pretvori se u oštricu mača što ljepotu,

kojom neko kani da te objasni,

jednom kratkom riječju sasječe.

Jer te više ne uspjevam bezbolno,

provući kroz tijelo.

Tada me zagrebeš najjače

Tatjana Kuljača

NJUH

Kad sam zakoračila u vagon, tog ljeta devedeset pete, nisam znala da iz njega neći izaći ista. Nije put bio drugačiji. Naprotiv! Kroz prozor su se smjenjivali poznati prizori kuća, njihovi crveni krovovi i smeđi, djeca koja su svakim novim putovanjem bivala za zeru veća.

Uvijek bih na stanicu dolazila među prvima, kako bih odmah ušla u vagon i sjela do prozora iz prosta dva razloga. Prvi je taj što me pogled na poznate krovove i predjele smiruje i stavlja u stanje blagog transa, u kojem prijatno gubim pojam o prostoru i vremenu, što je prijalo dugom čekanju završetka puta. Drugi je taj što sam mrzila da ukrštam poglede sa ljudima koji bi se našli sa mnom u istom kupeu. Jer pogled vodi osmjehu, osmjeh kojoj progovorenoj riječi, a riječ priči koja me uvlači u svoju mrežu iz koje se, radi savladane pristojnosti, ne pokušavam izvući. Facijalna ekspresija bila bi sinhronizovana osjećaju koji se sagovornik želio kod mene da izazove. Za svaki slučaj birala sam mjesto do prozora, pogled kroz godinama pošteno neoribano staklo i neku zanimljivu knjigu. 

            Nisam, oduvijek, bila namćor, niti povučena u sebe. Povlačenje je trajalo postepeno, kako mi se oštrilo čulo koje je umjelo namirisati i razabrati ljudski soj. Ljudi to, naprosto, zovu odrastanjem. Ja sam taj proces poimala mnogo dublje… ne kao prostu prekretnicu između djetinjstva i ogoljene realnosti kojim nas život dočeka. Ovo je bilo nešto mnogo ozbiljnije… Njuh za gen slučajnog sagovornika  sa kojim se nikada milosno uplela ne bih. Isto tako sam umjela osjetiti i najtananiju dušu, koja na smilje miriše. Kad progovori, bude kao topao čaj koji sjuriš niz smrznuto grlo u prazan želudac. Umije te, iznutra. U hladnoj stvarnosti postane toplije.   

Nekada sam se znala otvoriti slučajnim prolaznicima… saputnicima u kupeu voza na višečasovnom putovanju na željeno odredište. Sve do tog jednog putovanja na kojem se nije desilo ništa posebno što bi ga obilježilo, osim da sam skliznula u odraslost. I to osjetno, kao kad te gravitacija vuče da se prizemljiš. Uzemljiš. Pustiš korjenje i  više nikada ne poletiš.

            Nisam davala šansu svemu onome za šta bi moj njuh signalizirao da ne valja. Valjda sam se opekla suviše puta kada bih se oglušila na umutrašnji kompas koji mi je pokazivao da idem hrabro naprijed prema nekome, ili da bježim u drugom pravcu, koliko me noge nose.

            Pustila sam, tog putovanja, sve druge ljude koji su se u mom kupeu smjenjivali na svakoj stanici.  Prepustila sam se zemljinoj teži, koja me je odvukla u zrelost, u kojoj nije bilo mjesta nepoznatim licima i njihovim pričama. Iako sam, dok u taj vagon ušla nisam, bila ona koja ne sudi prije nego što se opeče. No, vajda se i duša jednom opekotina zasiti kada za ožiljke nove više nema mjesta. 

Ožiljci nam, ionako, služe samo za podešavanje unutrašnjeg kompasa i oštrenje njuha za ljude i neljude.

Pola života

Pola života

Znaš li da te, već, pola života volim?

Koliko je to dana i noći?

Čak i kad se drznem da te zaboravim,

San mi te vrati.

Bude toliko živo!

Tu si… Koža zabridi…

Duše se s tijelom, najednom, prepletu.

Jedva te pustim!

Teško se iz tog sna budim…

Valjda zato što te već pola života volim.

Možda ludim!

I budna i usnula te snivam!

Uprkos ledu i zidinama 

kojima se od tebe čuvam.

Da li je ikada bilo,

da san poznaje granice svijesti?

Što bi valjalo, a što ne bi valjalo biti.

Znaš li da te, već, pola svog života volim?

I da te duša budna sniva.

Uprkos pravilima.

Uprkos razumu.

Uprkos svima.

Tatjana Kuljača

Photo: https://www.pexels.com/de-de/foto/abendrot-bokeh-dame-dammerung-556665/

Blam

Blam    

Godina 1992. Bio je vreo ljetnji dan, negdje oko mog rođendana. Nas troje, istraživači nikšićkih bedema, ponukani idejom da smo na pragu nekog veoma važnog otkrića koje nam je stalno izmicalo ispred nosa, zaputili smo se ka starom dijelu grada. Tamo, gdje obitavaju duše ratnika, osvajača i izdajnika, gdje je sve još uvijek mirisalo na gotovo magijski privlačnu napuštenost, okrnjenu zubom vremena. Bješe to mnogo prije nego što su bedemi dobili novo ruho i postali ljetnja pozornica, a ne samo skriveni kutak žudnih ljubavnika.

            Od oruđa za rad ponijeli smo male lopatice i ushićenje. Kopali smo po sasušenoj zemlji, siroto ukrašenoj suncem poljubljenom beživotnom travom. Vrelina je stvarala magličast omotač do visine na kojoj se prašina, uzurpirana našim stopalima, podizala, a mi smo bili neumorni. Tek povremeno bismo potegnuli vode iz plastične, litarske flaše koju smo vukli do tamo, na smjenu. Naš višečasovni rad, protkan sanjarenjem o ogromnom arheološkom otkriću konačno je dao rezultate. Pred nama se, u rupi koju smo zajedničkim snagama iskopali, ukazalo nešto tvrdo i bjeličasto. Bila je to kost! Prava, pravcata kost! Uzbuđenje je doseglo vrhunac, pa smo navalili da oslobodimo vjekovima zarobljenu kost, sakrivenu od očiju javnosti, koja je čekala naš mali istraživački tim!

            Zaboravili smo i na glad i na žeđ. Brže-bolje pažljivo uvismo kost u pripremljenu plastičnu kesu. Pojurismo do gradskog muzeja. Ko će da priča? Bili smo neodlučni. Pozvonih. Drugo dvoje djece potrčaše i sakriše se iza žbuna. Ja ostah da stojim, unaprijed osuđena, a suviše radoznala da bih se okrenula i pobjegla kao i moji drugari. A i rano sam naučila da nije pristojno zvoniti ljudima na vrata, a onda se skrivati. Čudno, ne sjećam se sa kim sam tada bila, znam samo da ih je bilo dvoje. Razumijem u potpunosti ljude koji prežive neke strašne traume, pa imaju potpunu ili selektivnu amneziju. Uzrok mom parcijalnom zaboravu bilo je zbunjeno lice kustosa muzeja i njegova konstatacija na moje pitanje: – Dobar dan… mi smo pronašli ovu kost na bedemima… da li je ona vrijedna?

Kustos pogleda sadržaj bijele kese, te me sažaljivo pogleda i reče:

– Ovo ti je, sine, kost od krave.

Ne sjećam se da li je rekao doviđenja prije nego što je nestao iza vrata muzeja. Znam samo da sam upravo doživjela nešto strašno, protkano kikotom djece sakrivene iza žbuna, nedaleko od mjesta gdje sam stajala. Bilo mi je godina dvanaest. Bio je to najveći blam u mom životu, o kojem nisam pričala nikome. Čak sam, vidite, i sastav naše male družine zaboravila.

***

Bio je oktobar ’96. Dopadao mi se dečko sa prirodnog smjera Gimnazije. Navirivala sam se na odmoru ne bih li ga ugledala sa sprata. Lijep, fin, kulturan, nenametljiv… zaista, srce mi je igralo bečki valcer svaki put kad bih ga srela u prolazu, te bih brzo okrenula glavu. Povjerila sam se drugarici iz klupe. Reče da ga zna i da će nas još danas upoznati! Kakva nervoza…uzbuđenje… Gospode, trebalo je to preživjeti! Od tih leptirića, vulkanskih erupcija i tektonskih poremećaja danas bih bila nervno poremećena, kladim se! To ludilo je rezervisano za mladost neizgaženu životom.

Zazvonilo je za veliki odmor, a ona me zgrabi za ruku i izvede iz učionice. Sačekala je da poviri odozgo a onda ga pozva da se nađemo na međuspratu. Dođosmo u isto vrijeme. Predstavi nas na brzaka, nasmija se, te reče: ,,E sad ja idem, a vi pričajte!’’, okrenu se i ode. Osjetila sam udar Titanika o veliku stijenu. Voda je nadirala u palubu, ljudi unutra su vrištali, pokušavali da se spasu, a znali su da je s njima svršeno.

Tišina… zbunjenost… njegova i moja. Neka što se on pogubio, ali ja, vazda jezikara kojoj barem riječi nikada nije falilo… šta se sa mnom desilo?! Spustila sam pogled, kratko izustila: ,,Izvini, moram sad da idem…’’ i nestala čamcem za spasavanje u gužvi koja se u tom trenu stvorila. Godinama sam spuštala glavu kad bih ga srela. Bio je drugi najveći blam koji sam u životu doživjela. Čak i kad je vrijeme pojelo svu ozbiljnost nemilog događaja i navuklo mu sjetu i obojalo ga simpatijom. Bilo mi je godina šesnaest. 

***

Maj, 1999. Priredba povodom završetka školovanja u Gimnaziji. Pristala sam da učestvujem sa partnerom, izvodili smo rumbu – ples koji najviše volim! Strast, elegancija pokreta i dovoljno vremena da izviješ ruku ili kuk a da pri tom svaki milimetar raskošnog pokreta pokažeš publici. Nema ništa na brzinu i nema tog kostima koji te može sakriti. Sa nebrojeno puno nastupa iza sebe, takmičenja pred punom salom, par godina trenerskog rada, mislila sam da će upravo taj nastup biti najlakši. Izašla sam pred poznatu publiku. Društvo iz razreda i ostalih osam sa kojima sam se mimoilazila svakog dana. I profesorima, dabome. Do tog trenutka nastojala sam da budem nevidljiva u moru učenika, ne skrećući pažnju na sebe ama baš ničim.

Bio je to posljednji nastup u paru, posljednja rumba koju sam plesala. Srce mi je tuklo kao nikada do tada! Plašila sam se koljena koja su mi se tresla. Začula sam prve taktove poznate pjesme iz filma ,,Titanik’’. Stali smo u početnu poziciju. Sa balkona iznad se začulo: ,,Mala, potonu’ ti brod!’’ 

Vrelina, slična onom danu kada sam otkopala kravlju kost, prožimala mi je tijelo,  koje je dobilo nagon za spasavanjem. Mogla da zamislim, sasvim lako, podsmjeh iz publike na šaljivu dosjetku, dovoljno glasnu da je svi čuju. Simbolika trenutka bila usko vezana, poput koincidencije, sa brodovima koji su upravo nasukani tonuli, opjevani vriscima sluđenih putnika u pokušaju da spasu gole živote. Nisam pobjegla s lica mjesta. Da sam posramljena i zbunjena okrenula glavu i pobjegla sa pozornice, mnogi bi i dan danas pamtili mene – smiješnu, zbunjenu, koja vječito bježi pred talasima koji nadiru. Umjesto svega toga, nasmijala sam se široko. Ne daj im da vide. Stid te čini slađim zalogajem za sve koji bi da ti umanje postojanje.

Bilo mi je godina osamnaest. Bio je to posljednji blam u mom životu, a prvi koji sam uspjela da odglumim kao da me se ne tiče. Svaka sljedeća prepreka na putu bila je laganija za preskakanje. 

***

April, 2020. Pokušavam se dosjetiti još nečega. Ne ide. Blam je, izgleda, proporcionalan nemogućnosti da se iz rupe u koju te život satjera izvučeš uz osmjeh i šalu koja će ti povući rumen iz obraza i čvrsto držati sidro tvog Titanika da ne potone. Naposlijetku, teško ću sa onom kravljom kosti, kad mi je bilo samo dvanaest, da se prevaziđem. Teško.

Tatjana Kuljača

(Photo: http://www.loralujames.com/2017/02/the-shame-of-it-all.html)

U inat

Sjedjeli smo za svečanim stolom sa bijelim čipkanim stolnjakom izvezenim na ruže, koji smo vadili samo za svečane prigode, i supom koja se pušila na sred stola. Stari, drveni časovnik otkucavao je vrijeme koje je curilo poput pijeska kroz strahovito uzak otvor. Bijela kragna stisnuta kravatom, koju mi je žena pažljivo i vješto popravila samo pola sata prije, stezala mi je grlo u prijetnji da će mi uskoro zafaliti vazduha za disanje. Knedla, poput one iz supe koja se satima krčkala na šporetu, zastala mi je u grlu kada sam otvorio vrata da propustim odabranicu sina mog i njene roditelje. Učtivo sam savladao poriv da ostanem pogledom prikovan za tvoje iznenađeno lice i analiziram ga do u najmanje migove. Tvoje lice je ostalo izvježbano mirno, osim kapaka koji su ubrzano treptali, kao i svaki put kada ne bi uspjela da savladaš oluju koja bi nadolazila u tebi. 

Gledao sam ispred sebe, tvoju kćer i mog sina. Zakleo bih se da je u nju gledao jednako snažno, u fokusu na dušu, umjesto na sve drugo, fizičko, kao ja, onomad, tebe. A ona je uzvraćala, jednako duboko. Mi, ostali, fizički prisutni u trpezariji našeg malog stana, kao da nismo postojali.

Mi, koji smo bivali prije nego što su njih dvoje postali ideja, izrođena kroz druge ljude.

Mi, koji smo se prije četrdeset godina godina, za istim ovim stolom, jednako tako gledali. Kao da drugi ne postoje.

Mi, koji smo se mimoilazili pravdajući se pogrešnim vremenom i vječito pogrešnim mjestom, čudnom sudbinom koja nam je ostavila čežnju gorku poput žuči kojom sam ispisivao stihove.

Mi i časovnik, koji je onda jednako sporo kucao. Iz kojeg je vrijeme curilo kao krupna zrna pijeska kroz preuzan otvor.

Mi, i oni, koji su se, na našim stazama slučajno našli, složivši slagalicu sa djelićima što su se, gotovo, savršeno uklapali u postojeće praznine.

Pomislih, gledajući te, kako se danas ovo dvoje, koji nisu marili za činjenicu o ispravnosti mjesta i vremena, nikada sreli ne bi. Samo da je ijedan trenutak, za nas dvoje, ikada bio pravi. Shvatih, ovako blesav, da Kosmos ima svoja pravila. I da je svaki tren u vremenu baš tamo gdje je trebao biti. Koliko god se nama činio pogrešan. 

Pogledala si me danas, samo jednom. Crvene kovrdže, što su činile ram tvom mliječno-bijelom licu, gorile su vatrom. Smijale su se, te kovrdže, poskakivale baš svaki put kada bi pomjerila glavu u stranu, ili je teatralno zabacila nazad u naletu smijeha. A ja sam čekao samo jedan trenutak iz prošlosti, da pružiš svoje prste ka mojoj ruci, kao potvrdu da su osmjeh na tvom licu i jamica na desnom obrazu, samo zbog mene tu. Dodira nije bilo. Nije mu bilo ni vrijeme, ni mjesto. Samo si me pogledala  isto kao i prije. Kao da vrijeme ništa izbrisalo nije.

I kao da smo preskočili u jednu novu stvarnost u kojoj su naša djeca konačno završila put kojim smo krenuli, pa smo se mimoišli na pogrešnom skretanju, nakon kojeg smo ostatak života proveli ruku pod ruku sa ljudima koji su bili tu za nas. U pravo vrijeme. Na pravom mjestu.

Pogledala si me samo jednom, danas, onako, kako si samo ti znala. A ja sam znao da mi želiš reći kako pamtiš trag mojih usana na tvom vratu. I tada si skrenula pogled na novu priču. Jer mi, nikada nismo ni imali svoju. Niko taj pogled nije primjetio. Ni suprug tvoj, dovoljno zaljubljen u sebe da posumnja kako se ispred njega, na nekom astralno-platonskom nivou odvija prava drama! Crno-bijeli film, sačinjen kadrovima od čvrsto-konzerviranih sjećanja. Ni žena moja, suviše fokusirana na plod utrobe svoje, ljubavlju dohranjenom onom koju od mene nikada dobila nije.

            Nisam te čuo, a nekako, iznutra jesam, kako mi se konačno od srca smiješ! Kako sam bio blesav smijući se tvom poimanju svemira i poretku stvari, blago se podrugujući običaju da sve što ne možeš da objasniš, opravdaš sudbinom – ko zna zašto je to dobro! Kako sam se, onda ljutio tvojoj pomirenosti sa vječito promašenim vremenom i zauvijek pogrešnim mjestom. Za tebe je ovo dvoje ispred nas bio dovoljno dobar razlog za sva pogrešna skretanja. Ovaj trenutak sada, od onoga kad smo se slučajno sreli, za tebe je bio jedini pravi. 

A isto bih ti, baš sada, u tu tvoju divlju kosu prste upleo. U inat sudbini.

Tatjana Kuljača

Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima

“Gospođo Kuljača, da li je sve u redu?”, pita me ljubazni policajac, misleći na automobil koji vozim kasno uveče. Osim pokvarenog zadnjeg stakla, koji ne mogu da zatvorim, pa me promaja ubi kao i sve Balkance, s autom je sve u redu. Ćutim.
“Jeste, gospodine, sve je u redu”, lažem.
“Ističe Vam registracija 10. septembra”, brižno će ljubazni čovjek.
“Znam, hvala”, poželim ugodan ostatak večeri i nastavim put.
Ističe nam i život svakog dana, a ne registracija. Kap po kap, minut po minut. Možda imam prokletstvo da nađem značenje u baš svakom gestu ljudi oko mene, naizgled nevezanih za ono što mi se dešava. A možda tako baš i treba. Zbog toga sam i zaustavljena na magistrali i upitana da li je sve u redu. Nije.
Odavno sam ogradila ljude od sebe, i sebe od ljudi koji mi ne prijaju. Jedni su to nazvali pameću, a drugi sebičlukom. Svakome svoja percepcija objašnjava stvarnost na način kako je njemu ugodno i sa tim nemam problem. Ali imam problem sa ljudima koji na silu pokušavaju da me iznutra izmijene kako bih bila pogodna za njih. Ili nekome prijam ili ne prijam, nema tu velike filozofije. U životu se ne moraju istrpiti ni neke krupnije stvari, a ne osobe kojima ne prijaš, ali smatraš da po automatizmu morate biti prijatelji. Ne morate.
Ne volim se petljati u odnose drugih ljudi. Davno sam naučila da moram biti ljubazna, kulturna, uviđajna. Nekada sam s osmijehom gutala svačije mentalno smeće, misleći da činim uslugu time što slušam jadikovke onih koji nisu u stanju izmijeniti svoju stvarnost, ali ne biraju ni mjesto ni vrijeme da te zatruju svojom. Odavno sam raskrstila s etiketom kante za mentalni otpad u koji će svako, po svom nahođenju, da ubacuje istorijate odnosa s drugim ljudima, a da pritom nije uradio ništa da to i promijeni.

Postoje ljudi koji se lako naljute i još lakše odljute. Ja se ljutim danima. Držim nervozu kao da mi život od nje zavisi i puštam je tek kada me dan obuzme drugim dešavanjima. A ona hoće napolje, pa hoće! Zasikće na muža, djecu, baš u trenutku kada nije vrijeme za to. A iznutra me gori. Mogu ocrtati dušu ivicom bola koji osjećam danima kada neko u mene pokuša da istrese ono što me se ne tiče, bez prethodno date saglasnosti i pitanja, bez interesovanja. A onda ga to isto prođe, nastavi po svom, a ja se kuvam u ekspres loncu koji pišti i prijeti da raznese pola kuće. I recite mi, da li je to normalno? Da dopustiš da ono što te se ne tiče postane baš ono što te obuzme na najneprijatniji mogući način? I da li smo sposobni prepoznati kada tuđe smeće unesemo u sopstveni dom i dopustimo da na njega zamiriše?
Mnogo je takvih primjera. Kako od kolega na poslu, šefova, poznanika i onih koji se prijateljima nazivaju. Neću drviti o njima, jer kad jednom shvatimo da su takvi kakvi su baš zbog toga što na neki čudan (mazohistički) način vode život bez posebne želje za promjenom, onda odustanemo od želje da im bude bolje. Svako je odgovoran za sopstveni život i odnos sa drugim ljudima. Ne dozvolimo da zatruju i nas. Kako god se predstavljali i istinski vjerovali u to, pored takvih “dobronamjernih prijatelja” neprijatelji vam ne trebaju.
Voljela sam da, takvima, postavim jedno pitanje, kada se žale na sve oko sebe, ne vidjeći sopstvenu ulogu u paklu koji stvaraju: “Šta si uradio da to i promijeniš?” Ništa? Ništa nećeš ni uraditi, osim što ćeš me uredno informisati o tome kako je svijet oko tebe surov, a ti neshvaćen? Kako su drugi prema tebi grozni, a ti prema drugima predivan? Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima. Niti koliko ono što dobijamo od drugih ljudi utiče na nas na najgori mogući način.
Podvukla sam crtu odavno. A nedavno dodala još jednu. Nisam ničija kanta za mentalni otpad zbog kojeg ću povisiti ton na sina koji je nehotice prosuo mlijeko na čistu trenerku. Na ćerku da je dosadna sa pitanjima i da me ostavi na miru. I muža, odbrusivši mu da mi nije ništa. Jer jeste. I zato više ne dam. Koliko god to sebično bilo.

Tatjana Kuljača

Kolumna ,,Mamizam”, Gracija 166, septembar 2019.

Photo: https://freedomandfulfilment.com/stop-feeding-your-mind-garbage/