U inat

Sjedjeli smo za svečanim stolom sa bijelim čipkanim stolnjakom izvezenim na ruže, koji smo vadili samo za svečane prigode, i supom koja se pušila na sred stola. Stari, drveni časovnik otkucavao je vrijeme koje je curilo poput pijeska kroz strahovito uzak otvor. Bijela kragna stisnuta kravatom, koju mi je žena pažljivo i vješto popravila samo pola sata prije, stezala mi je grlo u prijetnji da će mi uskoro zafaliti vazduha za disanje. Knedla, poput one iz supe koja se satima krčkala na šporetu, zastala mi je u grlu kada sam otvorio vrata da propustim odabranicu sina mog i njene roditelje. Učtivo sam savladao poriv da ostanem pogledom prikovan za tvoje iznenađeno lice i analiziram ga do u najmanje migove. Tvoje lice je ostalo izvježbano mirno, osim kapaka koji su ubrzano treptali, kao i svaki put kada ne bi uspjela da savladaš oluju koja bi nadolazila u tebi. 

Gledao sam ispred sebe, tvoju kćer i mog sina. Zakleo bih se da je u nju gledao jednako snažno, u fokusu na dušu, umjesto na sve drugo, fizičko, kao ja, onomad, tebe. A ona je uzvraćala, jednako duboko. Mi, ostali, fizički prisutni u trpezariji našeg malog stana, kao da nismo postojali.

Mi, koji smo bivali prije nego što su njih dvoje postali ideja, izrođena kroz druge ljude.

Mi, koji smo se prije četrdeset godina godina, za istim ovim stolom, jednako tako gledali. Kao da drugi ne postoje.

Mi, koji smo se mimoilazili pravdajući se pogrešnim vremenom i vječito pogrešnim mjestom, čudnom sudbinom koja nam je ostavila čežnju gorku poput žuči kojom sam ispisivao stihove.

Mi i časovnik, koji je onda jednako sporo kucao. Iz kojeg je vrijeme curilo kao krupna zrna pijeska kroz preuzan otvor.

Mi, i oni, koji su se, na našim stazama slučajno našli, složivši slagalicu sa djelićima što su se, gotovo, savršeno uklapali u postojeće praznine.

Pomislih, gledajući te, kako se danas ovo dvoje, koji nisu marili za činjenicu o ispravnosti mjesta i vremena, nikada sreli ne bi. Samo da je ijedan trenutak, za nas dvoje, ikada bio pravi. Shvatih, ovako blesav, da Kosmos ima svoja pravila. I da je svaki tren u vremenu baš tamo gdje je trebao biti. Koliko god se nama činio pogrešan. 

Pogledala si me danas, samo jednom. Crvene kovrdže, što su činile ram tvom mliječno-bijelom licu, gorile su vatrom. Smijale su se, te kovrdže, poskakivale baš svaki put kada bi pomjerila glavu u stranu, ili je teatralno zabacila nazad u naletu smijeha. A ja sam čekao samo jedan trenutak iz prošlosti, da pružiš svoje prste ka mojoj ruci, kao potvrdu da su osmjeh na tvom licu i jamica na desnom obrazu, samo zbog mene tu. Dodira nije bilo. Nije mu bilo ni vrijeme, ni mjesto. Samo si me pogledala  isto kao i prije. Kao da vrijeme ništa izbrisalo nije.

I kao da smo preskočili u jednu novu stvarnost u kojoj su naša djeca konačno završila put kojim smo krenuli, pa smo se mimoišli na pogrešnom skretanju, nakon kojeg smo ostatak života proveli ruku pod ruku sa ljudima koji su bili tu za nas. U pravo vrijeme. Na pravom mjestu.

Pogledala si me samo jednom, danas, onako, kako si samo ti znala. A ja sam znao da mi želiš reći kako pamtiš trag mojih usana na tvom vratu. I tada si skrenula pogled na novu priču. Jer mi, nikada nismo ni imali svoju. Niko taj pogled nije primjetio. Ni suprug tvoj, dovoljno zaljubljen u sebe da posumnja kako se ispred njega, na nekom astralno-platonskom nivou odvija prava drama! Crno-bijeli film, sačinjen kadrovima od čvrsto-konzerviranih sjećanja. Ni žena moja, suviše fokusirana na plod utrobe svoje, ljubavlju dohranjenom onom koju od mene nikada dobila nije.

            Nisam te čuo, a nekako, iznutra jesam, kako mi se konačno od srca smiješ! Kako sam bio blesav smijući se tvom poimanju svemira i poretku stvari, blago se podrugujući običaju da sve što ne možeš da objasniš, opravdaš sudbinom – ko zna zašto je to dobro! Kako sam se, onda ljutio tvojoj pomirenosti sa vječito promašenim vremenom i zauvijek pogrešnim mjestom. Za tebe je ovo dvoje ispred nas bio dovoljno dobar razlog za sva pogrešna skretanja. Ovaj trenutak sada, od onoga kad smo se slučajno sreli, za tebe je bio jedini pravi. 

A isto bih ti, baš sada, u tu tvoju divlju kosu prste upleo. U inat sudbini.

Tatjana Kuljača

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s