Blam

Blam    

Godina 1992. Bio je vreo ljetnji dan, negdje oko mog rođendana. Nas troje, istraživači nikšićkih bedema, ponukani idejom da smo na pragu nekog veoma važnog otkrića koje nam je stalno izmicalo ispred nosa, zaputili smo se ka starom dijelu grada. Tamo, gdje obitavaju duše ratnika, osvajača i izdajnika, gdje je sve još uvijek mirisalo na gotovo magijski privlačnu napuštenost, okrnjenu zubom vremena. Bješe to mnogo prije nego što su bedemi dobili novo ruho i postali ljetnja pozornica, a ne samo skriveni kutak žudnih ljubavnika.

            Od oruđa za rad ponijeli smo male lopatice i ushićenje. Kopali smo po sasušenoj zemlji, siroto ukrašenoj suncem poljubljenom beživotnom travom. Vrelina je stvarala magličast omotač do visine na kojoj se prašina, uzurpirana našim stopalima, podizala, a mi smo bili neumorni. Tek povremeno bismo potegnuli vode iz plastične, litarske flaše koju smo vukli do tamo, na smjenu. Naš višečasovni rad, protkan sanjarenjem o ogromnom arheološkom otkriću konačno je dao rezultate. Pred nama se, u rupi koju smo zajedničkim snagama iskopali, ukazalo nešto tvrdo i bjeličasto. Bila je to kost! Prava, pravcata kost! Uzbuđenje je doseglo vrhunac, pa smo navalili da oslobodimo vjekovima zarobljenu kost, sakrivenu od očiju javnosti, koja je čekala naš mali istraživački tim!

            Zaboravili smo i na glad i na žeđ. Brže-bolje pažljivo uvismo kost u pripremljenu plastičnu kesu. Pojurismo do gradskog muzeja. Ko će da priča? Bili smo neodlučni. Pozvonih. Drugo dvoje djece potrčaše i sakriše se iza žbuna. Ja ostah da stojim, unaprijed osuđena, a suviše radoznala da bih se okrenula i pobjegla kao i moji drugari. A i rano sam naučila da nije pristojno zvoniti ljudima na vrata, a onda se skrivati. Čudno, ne sjećam se sa kim sam tada bila, znam samo da ih je bilo dvoje. Razumijem u potpunosti ljude koji prežive neke strašne traume, pa imaju potpunu ili selektivnu amneziju. Uzrok mom parcijalnom zaboravu bilo je zbunjeno lice kustosa muzeja i njegova konstatacija na moje pitanje: – Dobar dan… mi smo pronašli ovu kost na bedemima… da li je ona vrijedna?

Kustos pogleda sadržaj bijele kese, te me sažaljivo pogleda i reče:

– Ovo ti je, sine, kost od krave.

Ne sjećam se da li je rekao doviđenja prije nego što je nestao iza vrata muzeja. Znam samo da sam upravo doživjela nešto strašno, protkano kikotom djece sakrivene iza žbuna, nedaleko od mjesta gdje sam stajala. Bilo mi je godina dvanaest. Bio je to najveći blam u mom životu, o kojem nisam pričala nikome. Čak sam, vidite, i sastav naše male družine zaboravila.

***

Bio je oktobar ’96. Dopadao mi se dečko sa prirodnog smjera Gimnazije. Navirivala sam se na odmoru ne bih li ga ugledala sa sprata. Lijep, fin, kulturan, nenametljiv… zaista, srce mi je igralo bečki valcer svaki put kad bih ga srela u prolazu, te bih brzo okrenula glavu. Povjerila sam se drugarici iz klupe. Reče da ga zna i da će nas još danas upoznati! Kakva nervoza…uzbuđenje… Gospode, trebalo je to preživjeti! Od tih leptirića, vulkanskih erupcija i tektonskih poremećaja danas bih bila nervno poremećena, kladim se! To ludilo je rezervisano za mladost neizgaženu životom.

Zazvonilo je za veliki odmor, a ona me zgrabi za ruku i izvede iz učionice. Sačekala je da poviri odozgo a onda ga pozva da se nađemo na međuspratu. Dođosmo u isto vrijeme. Predstavi nas na brzaka, nasmija se, te reče: ,,E sad ja idem, a vi pričajte!’’, okrenu se i ode. Osjetila sam udar Titanika o veliku stijenu. Voda je nadirala u palubu, ljudi unutra su vrištali, pokušavali da se spasu, a znali su da je s njima svršeno.

Tišina… zbunjenost… njegova i moja. Neka što se on pogubio, ali ja, vazda jezikara kojoj barem riječi nikada nije falilo… šta se sa mnom desilo?! Spustila sam pogled, kratko izustila: ,,Izvini, moram sad da idem…’’ i nestala čamcem za spasavanje u gužvi koja se u tom trenu stvorila. Godinama sam spuštala glavu kad bih ga srela. Bio je drugi najveći blam koji sam u životu doživjela. Čak i kad je vrijeme pojelo svu ozbiljnost nemilog događaja i navuklo mu sjetu i obojalo ga simpatijom. Bilo mi je godina šesnaest. 

***

Maj, 1999. Priredba povodom završetka školovanja u Gimnaziji. Pristala sam da učestvujem sa partnerom, izvodili smo rumbu – ples koji najviše volim! Strast, elegancija pokreta i dovoljno vremena da izviješ ruku ili kuk a da pri tom svaki milimetar raskošnog pokreta pokažeš publici. Nema ništa na brzinu i nema tog kostima koji te može sakriti. Sa nebrojeno puno nastupa iza sebe, takmičenja pred punom salom, par godina trenerskog rada, mislila sam da će upravo taj nastup biti najlakši. Izašla sam pred poznatu publiku. Društvo iz razreda i ostalih osam sa kojima sam se mimoilazila svakog dana. I profesorima, dabome. Do tog trenutka nastojala sam da budem nevidljiva u moru učenika, ne skrećući pažnju na sebe ama baš ničim.

Bio je to posljednji nastup u paru, posljednja rumba koju sam plesala. Srce mi je tuklo kao nikada do tada! Plašila sam se koljena koja su mi se tresla. Začula sam prve taktove poznate pjesme iz filma ,,Titanik’’. Stali smo u početnu poziciju. Sa balkona iznad se začulo: ,,Mala, potonu’ ti brod!’’ 

Vrelina, slična onom danu kada sam otkopala kravlju kost, prožimala mi je tijelo,  koje je dobilo nagon za spasavanjem. Mogla da zamislim, sasvim lako, podsmjeh iz publike na šaljivu dosjetku, dovoljno glasnu da je svi čuju. Simbolika trenutka bila usko vezana, poput koincidencije, sa brodovima koji su upravo nasukani tonuli, opjevani vriscima sluđenih putnika u pokušaju da spasu gole živote. Nisam pobjegla s lica mjesta. Da sam posramljena i zbunjena okrenula glavu i pobjegla sa pozornice, mnogi bi i dan danas pamtili mene – smiješnu, zbunjenu, koja vječito bježi pred talasima koji nadiru. Umjesto svega toga, nasmijala sam se široko. Ne daj im da vide. Stid te čini slađim zalogajem za sve koji bi da ti umanje postojanje.

Bilo mi je godina osamnaest. Bio je to posljednji blam u mom životu, a prvi koji sam uspjela da odglumim kao da me se ne tiče. Svaka sljedeća prepreka na putu bila je laganija za preskakanje. 

***

April, 2020. Pokušavam se dosjetiti još nečega. Ne ide. Blam je, izgleda, proporcionalan nemogućnosti da se iz rupe u koju te život satjera izvučeš uz osmjeh i šalu koja će ti povući rumen iz obraza i čvrsto držati sidro tvog Titanika da ne potone. Naposlijetku, teško ću sa onom kravljom kosti, kad mi je bilo samo dvanaest, da se prevaziđem. Teško.

Tatjana Kuljača

(Photo: http://www.loralujames.com/2017/02/the-shame-of-it-all.html)

3 thoughts on “Blam

  1. Cariceeeeeeeeeee 😀 toliko mi osmjeha izmami…. Svaku scenu sam imala u glavi kako si opisala.
    Ooooj al ova upoznavanja su mi pogotovo u sjecanju, i toliko sam i ja imalaaa blam oko njih, ehehheehh 😀 Hvala pa me vrati na moje blamove :* :*
    Al lijepo ih se sjecati SADAA 😀 😀 :*

    Like

  2. …to je naizgled blam , s druge strane to je jedna pozitivna devojcica koja nije pobegla kao ostali, …i nadalje u zivotu naucila za kost i jos vaznije naucila da pise lepe blogove. Pozdrav.

    Like

Leave a Reply to rijecporijec Cancel reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s