Ime ti, više, ne pominjem.
(Uludo!) vjerujem da ćeš tako brže da nestaneš.
Baš kao blesavo dijete kad dlanovima pokrije oči, da sebe od svijeta sakrije.
Odbio sam čak i da govorim o tebi,
kada te drugi ljudi pomenu slučajno,
trudeći se da zadržim led na licu.
Trzaj u mišicama.
Kožu da se ne pomjeri.
Kao da sam, unutar sebe, potpuno usmjeren na nešto sasvim drugo…
Moja riječ o tebi,
pretvori se u oštricu mača što ljepotu,
kojom neko kani da te objasni,
jednom kratkom riječju sasječe.
Jer te više ne uspjevam bezbolno,
provući kroz tijelo.
Tada me zagrebeš najjače
Tatjana Kuljača
