Da li sam nutrinu suzama isprao
da više nijednu trun, o kojoj bih pisao,
nisam uspio da pronađem?
Ili je nešto drugo po srijedi?
Moraću ponovo da griješim!
Da se zaljubim i lirski da patim, to mi treba!
Nek me zaboli sve iznutra, kad zagrebem noktima,
dok krv ne šikne sa strana svih.
Pa tople rane da ližem i u krv umačem pero,
da ponovo, o njoj, spjevam stih.
Nedostaje mi… opet bih je žudno volio!
Ili potajno mrzio, samo da ne budem miran i tih.
U miru se ni mir nije rodio.
Nedokučivosti!
Šta je pjesnik htio reći?
Neke misli su rođene da ostanu skrivene,
iza duše koju pjesnik nudi na pipanje.
Jer dušu će ti dati, a misao uviti, ne bi li je skrio.
I to bude glupo, kad se objasni tako prosto.
Nego, reci mi, koliko si me, do sad, razumio?
Slutiš li, barem, da je mir stvaraocu najveće zlo?
Slušaj ovamo, kad ti kažem, moraću još mnogo da griješim!
Da zagrebem stare rane i da je ponovo, u tišini, preživim.
Sve za stih.
Tatjana Kuljača
Foto:
