Da li sam nutrinu suzama isprao

 da više nijednu trun, o kojoj bih pisao, 

nisam uspio da pronađem? 

Ili je nešto drugo po srijedi? 

Moraću ponovo da griješim! 

Da se zaljubim i lirski da patim, to mi treba! 

Nek me zaboli sve iznutra, kad zagrebem noktima, 

dok krv ne šikne sa strana svih. 

Pa tople rane da ližem i u krv umačem pero, 

da ponovo, o njoj, spjevam stih. 

Nedostaje mi… opet bih je žudno volio! 

Ili potajno mrzio, samo da ne budem miran i tih. 

U miru se ni mir nije rodio. 

Nedokučivosti! 

Šta je pjesnik htio reći? 

Neke misli su rođene da ostanu skrivene, 

iza duše koju pjesnik nudi na pipanje. 

Jer dušu će ti dati, a misao uviti, ne bi li je skrio. 

I to bude glupo, kad se objasni tako prosto. 

Nego, reci mi, koliko si me, do sad, razumio?

Slutiš li, barem, da je mir stvaraocu najveće zlo? 

Slušaj ovamo, kad ti kažem, moraću još mnogo da griješim! 

Da zagrebem stare rane i da je ponovo, u tišini, preživim. 

Sve za stih.

 Tatjana Kuljača

Foto:

https://images.app.goo.gl/hkuNFZrkiCTJZn4NA

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s