Kome se dokazuješ?

Kome se dokazuješ?

Jesi li svjesna da će te tvoja ambicija da daš više i tamo gdje to zaista nije neophodno, na kraju otjerati u grob prije nego što je dragi Bog planirao…

Piše Tatjana Kuljača

Stalno si umorna? I egzistiraš u raskoraku između potreba i davanja? Nemaš kome da se dokazuješ, to znaš, ali, kad ostaneš dovoljno nasamo sa sobom, ipak ti djeluje kao da stalno tražiš potvrdu da si dovoljno dobra, da se tvoj trud cijeni. Laskaju ti komplimenti da si nevjerovatna i kako drugi ne mogu pojmiti kada radiš sve što radiš? Da li si ikada, samoj sebi, u brk, rekla – Ovco jedna, kome se dokazuješ?
Nisi ti više djevojčica kojoj je potrebno da je neko potapše po ramenu i udijeli kompliment za trud, koji željno iščekuješ. A ovo je najteže priznati… Da sve to što radiš i u čemu daješ svoj maksimum na štetu neophodnog odmora znači samo tebi. Drugi mogu bez toga živjeti lako. Pri ovome ne mislim na osnovni posao i brigu o porodici. I sve one stvari koje zaista život znače. Za sve ostalo, što (priznala sebi ili ne) radiš za to da bi te neko pohvalio i da bi ti nahranio ego, koga uopšte nije briga da li te to iscrpljuje, zapitaj sebe s vremena na vrijeme – da li meni ovo stvarno treba?
Znam da je dosta toga što radimo duševna hrana, jednako kao i hrana za nevaljali ego. Isto tako znam da u određenom periodu života moramo da prikočimo sa starim navikama rastrzavanja na sve strane, koliko god nam ta trka prijala i kakav god da je njen rezultat. Moja promjena je stidljivo počela kada je učestalo pitanje Kad stižeš?! od strane ljudi s kojima dođem u kontakt. Koji su se iskreno divili svim sitnicama koje s ljubavlju radim mimo posla i obaveza u porodici, koje su se neprestano gomilale, kako su djeca rasla. Signal da nešto sa tim nije u redu bio je osjećaj neprijatnosti kada bi mi bilo postavljeno to pitanje. Svaka ti čast, kad sve stižeš?!
Imala sam osjećaj kao da lažem. Da skrivam istinu da sam premorena i da me sve to iscrpljuje. Ali nisam mogla prevaliti preko usana da sam počela istinski priželjkivati da mi normalan tempo života bude dovoljan. I da nisam uvijek nervozna. Da se češće smijem. Da nemam osjećaj kao da stalno negdje kasnim.
Da li meni sve to, zaista, treba?
Prije par mjeseci sam odmrzla status na doktorskim studijima. Bila sam ponosna na sebe! Završiću ja to, samo da upregnem dobro i zagrijem stolicu. Još jedan uspjeh, vratila mi se volja, dosegnuću najviši nivo u obrazovanju koji mogu da dosegnem… Bodrila sam samu sebe. Nakon početne euforije pokušavala sam da pronađem nepostojeću rupu u rasporedu kako bih ugurala te svoje studije u nju. Postala sam razdražljiva, jer sam uvidjela da ta rupa ne postoji i da je šansa da se kvalitetno posvetim učenju i istraživanju ravna prekriženoj nuli.
U računaru imam dvije knjige napisane do pola. Postala sam svjesna da ih u narednih pet godina sigurno neću završiti. Nema ni treninga na koji sam se teže odlučivala nego na povratak na fakultet. Nema relaksiranog druženja sa djecom i šetnji. Odmore ću provoditi tako da ugrabim vrijeme da nadoknadim ovo što nisam stigla. Treba li to meni?! Pitala sam se.
U životu se oko nečega nisam lomila kao oko toga da li da nastavim sa studiranjem ili ne. Bukvalno bih po dva puta u toku dana doživljavala plimu i osjeku volje za učenjem i istraživanjem. Napetost je rasla svakim danom. Nisam mogla da napišem ni riječ. To je postala moja opsesija – kako da nađem vrijeme koje ne mogu rastegnuti?! I da li mi to, uopšte, u životu, zaista treba?!
Koji problem imaš?! Da odmaraš? Da živiš sasvim običan život, kao i većina ljudi kojima si okružena? Je li tvoja sreća vezana samo za napredak i konstantno grabljenje za novim prilikama i saznanjima? Jesi li svjesna da će te tvoja ambicija da daš više i tamo gdje to zaista nije neophodno, na kraju otjerati u grob prije nego što je dragi Bog planirao?
Ispričala sam se sama sa sobom jednog jutra, u jednoj šetnji tvrđavom. Dan je bio predivan. Sunce se borilo da ugrije hladnu zemlju i usput me milovalo, tapšući me po ramenu, bodreći da nastavim unutrašnju borbu. Bilo mi je potrebno… Da naučim ponovo da dišem. Da ne trčim kroz život baš sada kada sam na njegovoj polovini. I da ne jurim sprint prema njegovom kraju.
Donijela sam odluku. Poslala e-mail sa zahtjevom raskida ugovora o studiranju. Odbila da predajem na fakultetu naredni semestar. Knjige ću, možda, da napišem u narednih par godina, a možda i ne. Isključila sam obavještenja aplikacija na društvenim mrežama. Rjeđe ulazim “samo” da vidim šta se dešava, da li mi je čitan tekst koji sam objavila. Čitam knjige, kupljene u nekoj od onih mojih šetnji, koje su me strpljivo čekale i sakupljale prašinu na polici.
Sinoć sam legla u krevet spokojna. Ujutru idemo po djecu koja su bila na raspustu kod bake i kojih sam se jako uželjela. Nikada nisam bila srećnija, a srce punije. Zaista imam sve! Prvi put, za zamalo 40 godina, osjećam da radim samo ono što mi zaista treba. I da mi je dovoljno. Nek’ potraje.

Kolumna “Mamizam”, Gracija br. 175.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

<span>%d</span> bloggers like this: