Šišmiši, Gejtsovi i sove

Postala sam žena noći. Željna noći. Prestala sam da spavam. A željna sam sna i odmora. I kad nameračim da odem ranije u krevet, kako taknem postelju, meni se oči rašire kao kod sove. Samo što ne hučim…

Jeste, bilo me je strah. I da, isprepadala sam djecu da će im baba i deda umrijeti ako slučajno odu da se igraju sa drugarima iz naselja. A onda me je sinčić upitao: “Mama, a kad baba i deda umru, mogu li onda da se igram sa Fićkom?” Deda ga je uz gromoglasan smijeh poslao u smokve, a baba je pridodala još i peršun. Oboje su živi i zdravi, hvala Bogu!
Da, ludjela sam. Od količine gradiva koje moj mali puž mora da pređe, toliko stranica koje mora da prepiše, svakog ustajanja sa stolice da nešto gricne, popije malo vodice, da nešto smiješno kaže, da pomogne bratu oko neke nebitne gluposti, sve sem da radi ono što treba da radi – da sjedne i da uči. Bilo mi je simpatično kad je samoj sebi namjestila štopericu da vidi za koliko će prepisati stranicu. Valjda sam joj ja koja “drobim” već dosadila.
Ne, nisam imala vremena da se posvetim svom predškolcu koji je od vaspitačica iz vrtića uredno dobijao materijal za rad. Zabavljao se kako je znao i umio, uglavnom maskiran kao gerilac sa plastičnom puškom u ruci koji je nasrnuo da istrijebi virus. Napad bi se, uglavnom, dešavao dok bih pokušavala klijentu, ili kolegi sa posla, da objasnim nešto važno, dok mi on skakuće ispred, maše rukama i čupa me da mi objasni kako je upravo sredio dva!
Nisam imala ni koncentraciju za rad, pa mi je za ono što bih nasamo završila za sat, bilo potrebno par sati. Laptop je virio iza kese sa karfiolom, ili kakvim drugim povrćem, a iza, u tri šerpe, kuvao se ručak za nas četvoro. Suđe od doručka je čekalo da objasnim dizajneru šta želim, programeru šta je odobreno i da saslušam jednog divnog agenta poznatog internet kanala za rezervacije kako je, bogami, on iz rodnih Rožaja otišao u Beč sa ženom, kako mu fali otadžbina, kako nigdje nebo nije plavo kao ovdje, a zapravo je samo zvao da mi kaže da napravim par promotivnih akcija, te da se zajedno pomolimo da otvore granice. I da, pitao me jesam li dobro. Kolega mi je javio da imam grešku u proračunu, a ja sam mu poslala fotografiju sa mog “radnog mjesta”. Uljudno je sačekao red.

Postala sam žena noći. Željna noći. Prestala sam da spavam. A željna sam sna i odmora. I kad nameračim da odem ranije u krevet, kako taknem postelju, meni se oči rašire kao kod sove. Samo što ne hučim. Valjda mi je ova situacija udarila na pinealnu žlijezdu, koja je pobrkala kad šta treba da luči. Bar sam se zadala da završim jedan od tri započeta romana koji sam u zadnje dvije godine počela da pišem. Apeli na kreativno korišćenje samoizolacije vrištali su sa profila na društvenim mrežama. Iako je idealno vrijeme, zbog vremena koje inače nemamo, za kreativnost su potrebni mir i fokus. A ne rasipanje pažnje, svakodnevno.
U jednom trenutku sam se zasitila svega što je imalo prefiks Covid-19. Samoizolacija. Izolacija. Karantin. Oporavak. Broj umrlih. Teorije zavjere. Pojedenih šišmiša. Bila Gejtsova. Vakcina. Čipovanja. Pogasila sam sve portale, emisije i ljude koji bi mi mogli nešto pobliže o tome reći. I mužu sam rekla – Ne zanima me, kad je pokušao sa mnom da podijeli novo saznanje u vezi sa planskom redukcijom stanovništva na Zemlji. A onda, u jednoj emisiji o intuiciji, žena je rekla: ako se mi i potpuno isključimo iz svega, naše energetsko polje, koje nas opasava tri metra unaokolo, čak i onda kupi informacije iz okruženja. Objasnila mi je da je uzaludna moja smiješna borba protiv uticaja svega lošeg na psihu čovjeka.
Ne treba nam znanje o energetskom omotaču kad odemo van. Vidimo distancu. Fizičku i emotivnu. Zaziremo jedni od drugih. Gušimo se ispod maski, nenavikli na filtriranje vazduha. Ruke nam se kuvaju u lateksu od zaštitnih rukavica. Vidimo djecu koja se igraju na daljinu i panično viču: Ne prilazi! Jesi li lud?! Hoćeš li da dobijem koronu?! A djeca ne bi trebalo da budu opterećena time. Vidim roditelje koji ne znaju kako da prežive samoizolaciju, jer nemaju više od čega da prehrane porodicu. Plašimo se za roditelje koji žive sami. Strahujemo za drage ljude koji su sve vrijeme obavezne samoizolacije radili na građevini. U trgovinama. Bolnicama. Plašimo se nadolazeće zime, a ljeto još nije ni privirilo.
Ovo je prvi put u životu da sam toliko sluđena da nemam čvrsto mišljenje o tome odakle nas je ovo obuhvatilo i steglo, do kada će da traje, kada će život da se vrati u normalu i hoće li nakon svega sve biti isto kao prije? Premor materijala doveo je do želje da prespavam buduće događaje i da me neko samo probudi i kaže – Ustaj, gotovo je!
Al’ ne mogu oči da sklopim. Eno, čujem i druge sove.

Kolumna “Mamizam”, Gracija br.178.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: