Tačka

“E, ovdje ćemo se baba i ja kopati”, reče mi deda prilikom posjete groblju u Sarajevu. “Tu ti je sahranjen pradjed Branko, a ovdje bješe ploča u obliku otvorene knjige sa njegovim stihovima. Sad nema ništa, razn’jela je granata u ratu”, priča mi, a ja čujem samo mir u njegovom glasu.

Nisam bila previše mlada da bi mi se taj prestanak života predstavljao pretjeranom romansiranom pričom kako duša ide u raj, a tijelo se vraća zemlji. Duša i tijelo su u mom umu bili neraskidivo vezani, integrisani u jednu cjelinu. Bunio me je njegov mir kojim je izgovarao te rečenice, koje ama baš ne povlače nikakva pitanja. Kao tačka. Kraj.

“Kako možeš tako mirno da pričaš o smrti?!”, zbunjeno upitah.

“Pa svi ćemo jedno umr’jet, šta ti je bolan!”

Bila je to njegova neoboriva tačka. Kraj rečenice. Ostala sam sa željom da taj kraj bude u nekoj dalekoj budućnosti, u kojoj ću biti spremnija da pustim one koje volim. Istina je da nikada nisam postala sasvim spremna. Strah, onaj ljudski, uvukao bi se lako u kosti zbog onoga šta dolazi poslije nje. Poslije te tačke o kojoj se nema više šta govoriti.

To je, ujedno, bio trenutak u kojem sam počela da postajem svjesna neizbježnosti prestanka života. U godinama koje su uslijedile čitala sam o tome sve na šta sam naišla. Da li sam postala svjesnija i spremnija da prihvatim činjenicu da smo etiketirani prolaznošću više nego prosječno drvo pored kojeg prolazimo svakog dana? Ne znam. Nije baš da me život nije trenirao.

Šetala sam sa djecom danas po Čelobrdu, iznad ostrva Sv. Stefan. Hodali smo čuvenim Jegorovim putem, starom kamenom stazom obraslom travom. Pogled na tamno more i nebo prošarano najupornijim kapljicama kiše bješe lijepo, skoro jednako kad od prosutog plavetnila gotovo ne možeš da gledaš, a da ne zaškiljiš.

Uzimam aparat da zabilježim momenat. U kadru stoji manastir Praskvica. Mjesto u kojem će se, jednog dana, opraštati od mene, pomislih tiho. Nikako naglas. Pogled je divan. Djeca bezbrižno skakuću. Vičem da paze jer je klizavo od sitne kiše koja nas nije spriječila da prošetamo. Shvatam da sam u potpunom miru sa tim, kao onomad moj deda. Dođe to s vremenom, valjda. Jednom postanemo spremni za neminovnu tačku. Doduše, spremniji za svoju, nego tačke dragih ljudi nakon kojih nemaš pravo na nastavak.

Život je to. Pa tačka.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: