USPOMENA NA CVJETANJE

Duvala je svjećice na torti za svoj jedanaesti rođendan. Nismo ih imali tačno jedanaest. Bila je nedjelja, kasno smo se sjetili da kupimo nove, ili smo samo možda računali na babin štek sa rođendanskim svjećicama, napola dogorjelim.

Pored nje brat i najbolja drugarica, a oko stola najbliži. Odahnula sam jer ne moram da pravim veliko slavlje u vremenu dok još strepimo da nećemo kakav virus pokupiti. Sofiji je najljepše sa Zojom, njih dvije su sasvim dovoljne jedna drugoj da bi dan bio savršen. Ponekad mi izgleda kao da jasnije umije razlučiti ko joj je pravi prijatelj, a ko nije, dok ponekad djeluje kao da nikada neće odrasti. Zaglavljena u periodu cvjetanja iz djevojčice u djevojku, još uvijek je djelovala kao da bi se najradije okačila naglavačke na granu stare masline. Danima prije njenog rođendana osjećala sam nemir zbog sjećanja koja su navirala. Pamtila sam pojedine trenutke tog sudbonosnog dana, poput fragmenata isječenih iz nekog filma. 

Bio je april 1992. godine. Odrasli su gledali večernji dnevnik na kojima su se smjenjivale nadrealne scene oružanih sukoba u Sarajevu. Mislili smo da će to prestati za koji dan i da u moj lijepi Konjic, okružen drvećem i srcem od Neretve, rat nikada neće doći. Odrasli su spremili sklonište u podrumu. Mi smo se, dječurlija, radovali što ćemo moći zajedno provesti noć u skloništu. 

Sjećam se da sam se tog dana igrala kod komšinice iz zgrade, kada je mama došla po mene i prekinula igru riječima: „Hajde, moramo da idemo“. „Gdje idemo?“, upitala sam. „U Crnu Goru. Samo na par dana, da se ovo smiri“, odgovorila je. Sedam, tačnije, tako je rekla. Bili smo spakovani brže nego za odlazak na more. 

Sjećam se da nas je uniformisano lice zaustavilo na izlazu iz našeg lijepog Konjica. Nakon razgovora sa njim, tata je okrenuo crvenog Jugu i mi smo se vratili kući. Nisu mu dozvolili da prođe. Bio je vojno sposoban. Idućeg dana smo majka, brat i ja, sa babom i dedom krenuli na isti taj put bez oca koji je stajao i puštao nas da odemo. Rekao nam da pazimo na majku i da budemo dobri. Stajao je dok smo mu se izgubili iz vida i dugo, dugo mahao.

Put bio dug i naporan. Neko je rekao da je jedan političar izjavio da će od Konjica napraviti šampitu, a od Jablanice krempitu. Mrzila sam tog tog političara, iako nisam znala ni ko je, ni šta je. Nikada poslije toga nisam mrzila nekoga takvim intezitetom, osim politiku samu. Nama nije donijela ništa dobro. Šampitu odavno ne volim.

Kockasti, smeđi, kožni kofer sa mojim stvarima ispao je negdje usput, vraćali smo se da ga nađemo. Vojnici, koji su našli kofer, plašili su se da je u njemu bila bomba. Vratili su nam kofer. Zaspala sam.

Probudila sam se na ulazu u Crnu Goru i spazila veliku deponiju smeća. Pitala sam majku, je li to ta ekološka država? Ne sjećam se šta mi je odgovorila. Smatrala sam da u savršenoj ekološkoj državi nema mjesta deponiji smeća na ulazu. 

Sjećam se da sam počela da vjerujem istinski u Boga one večeri kada sam se jako, jako molila da čujemo nešto o tati, jer već nekoliko mjeseci prije toga nismo čuli nijedan jedini glas. Osim onog da su svi ljudi naše nacionalnosti u Konjicu pobijeni. Molila sam se, kako sam znala i umjela. Telefon je zazvonio. Majka je vrisnula. Živ je! Tada sam počela da idem u crkvu. 

Sjećam se da su me u školi tjerali da se izjasnim „šta sam“, a da nisam znala odgovor na to pitanje, jer sam oduvijek bila Jugoslovenka. Zapravo, bila sam dijete iz „miješanog“ braka. To je, u devedesetim, bilo za osudu.

Sjećam se mirisa i ukusa mesnog nareska iz paketa humanitarne pomoći iz Crvenog Krsta. Domaće čokolade napravljene od mlijeka u prahu iz tog istog paketa. Do danas ne podnosim miris pašteta i mesnih narezaka koji mirišu na devedesete.

Sjećam se prvih simpatija. Novih prijatelja. Uklapanja u društvo, u školu. Sve je trebalo krenuti ispočetka. Tačnije, nikada se nisam sasvim uklopila, niti osjetila da negdje pripadam. Drugima sam djelovala kao neko ko lako nađe svoje mjesto bilo gdje. Taj osjećaj tuđine me je pratio kroz život dok sam vapila za novim mjestom u koje ću spustiti svoje korjenje, a ono će se primiti. Žudila sam za tim Konjicem sve do dana kada sam se u taj gradić vratila, nakon što je potpisan Dejtonski sporazum i nastupio je mir pod okriljem UNHCR-a i KFOR-a u oklopnim vozilima. Moj grad je bio manji nego što sam ga pamtila. Shvatila sam da sam, zapravo, ja porasla, kao i da ni tamo više ne pripadam. Očajnička potreba za svojim mjestom prerasla je u tiho tinjanje pod kožom svaki put kada bih se nečemu morala prilagoditi. 

“Subjekat ima nevjerovatnu sposobnost prilagođavanja, bez uticaja na njegovu spopstvenost, poput ljudi koji žive vojničkim načinom života“, bilo je napisano u mom psihološkom profilu godinama kasnije. Jasno mi je i kako sam ovu sposobnost razvila.

Sjećam se da je mama tati zaprijetila u pismu da će nas, djecu, pokupiti i odvesti u Švajcarsku, ako ne nađe način da izađe iz Konjica. Iako je znao da ona nikada ne bi skupila dovoljno hrabrosti da tako nešto uradi, ipak je izašao. Mama i stric su ga prošvercovali preko Boraka, na kojima su ga čekali k’o ozeblo sunce da ga strpaju u prvu liniju, da prvi metak odozdo primi. Metak od onoga na kojeg nikada nije htio da puca.

Sjećam se da je mama jednom viknula na njega da kupi bar pištolj, jer su nam svi noževi tupi. Ako neko provali, pobiće nas. Nećemo se imati čime odbraniti. Nije htio da ima oružje u kući, niti da puca na komšije i prijatelje.

Sjećam se te večeri kada je, nakon tri godine razdvojenosti, ušao kroz vrata dnevne sobe, a ja se sakrila iza kauča da skočim kad uđe, da ga iznenadim. Ušao je, manji za dva broja, sa torbicom u kojoj su bile sve fotografije i jednim kalupom za svijeće. Taj kalup nas je hranio u danima krize kada je dinar iz sata u sat bivao sve bezvrjedniji. Majka je od isparavanja parafina dobila trovanje i povraćala je.

Sjećam se da je otac dugo, dugo plakao one večeri kada je vidio stan u kojem smo živjeli nas troje, memljiv od vlage i oskudno namješten. Stana u kojem nas je ,,prijatelj’’ pokrao, ukravši iz majčine torbe sav preostali novac koji joj je tata dao.  Izgledala je kao žena kojoj je neko izmakao tlo pod nogama. Stan u kojem sam skuvala svoj prvi pasulj na malom rešou u uskoj kuhinji. Majka je znala dugo, dugo da spava po danu. Snom je varala glad, da bi nama, djeci, ostalo više.

Promijenili smo stan. Borili smo se. Gledala sam moje roditelje, fakultetski obrazovane koji su prije rata imali karijere u usponu, kako preprodaju robu iz Novog Pazara, prave svijeće, mijenjaju devize, samo da bi obezbijedili porodici sve što nam je potrebno.

Pisala sam dnevnik od trinaeste godine. U njemu nema nijedne jedine riječi o ratu, izuzev da ću potpuno da poludim ukoliko se tati nešto dogodi. Samo ta jedna rečenica, da samo još to fali do potpunog rušenja mog svijeta koji sam krpila kao tu plavu svesku tvrdog poveza, oblijepljenu selotejpom da duže traje, i na korice ušila dugme i kopču isječenu iz nekog starog rokovnika. Sveska je preživjela, kao i ja.

U tom dnevniku zapisani su ovlaš primjetni tragovi dana djevojčice koja je neprimjetno cvjetala u djevojku. Koja je vjerovala da će rat nestati ako o njemu ne pišemo i koja se potajno nadala da će se vratiti u mjesto iz kojeg je otišla, zbog čega su je nazvali izbjeglicom. Onu koja je rano naučila da nepodnošljivost svijeta gura pod tepih. Drugačije, potpuno bi poludjela. Tako je napisala. Ona, mala, dvanaestogodišnja ja. Toliko velika tada, činilo joj se.

Ćerkinog jedanaestog rođendana sam se potajno plašila. Toliko godina sam imala kada sam morala naglo odrasti. Život mi se promijenio za samo jedan dan. Ako pitate moju mamu, preskočila sam pubertet. A moja najdraža princeza? Sjedjela je iza svoje rođendanske torte, najsrećnija na svijetu, sa osmjehom poput punog Mjeseca na mrkom nebu. Bila je toliko nalik meni iz nekog prošlog života. Pitam se, koliko bi radosti u meni bilo da sam cvjetala sasvim drugačije?

Tatjana Kuljača

2 thoughts on “USPOMENA NA CVJETANJE

    1. Hvala na komentaru! Što je još strašnije od ružnog sna jeste njegovo guranje pod tepih. Tek kad saberemo sjećanja na jedno mjesto shvatimo da ih nismo tek tako zaboravili i pustili, već da upravljaju nama i da su nas odavno oblikovali.

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: