Oči od stakla

Vidim te, malena moja,dok upijaš svijet očima od stakla,kroz koje se zraci sunca prelamaju,u duginim bojama.Toliko sam uplašena,da te neću uspjeti skrojiti,za odijelo,šiveno po mjeri surovog svijeta.Riječi mi, često, zvuče grubo,kada te otimam od snova,u kojima gradiš svijet,baš po svojoj mjeri.Vidjela sam i previše blata,da bih u čista koljena vjerovala,na putu kojim koračaš,do snova.Znaš, dokContinue reading “Oči od stakla”