Zapis

Treba pisati dnevnik, cijelog života, ne samo u mladosti. Dnevnici su jedini dokaz da smo u stanju preboljeti ljubavi koje bole iznutra, voljeti ponovo, bez obzira na to koliko smo sebe dali u prošlosti nekom pogrešnom. Prijateljstva, koliko god da su se činila jaka, mogu biti raskinuta, zbog sitnih slabosti koje upravljaju čovjekom. Iako se ponekad čini da će da traju vječno, poput kamena. Odbacivanje, neprihvatanje u krugovima u kojima želimo biti, dobije smisao tek protokom vremena. Izađemo s ožiljcima i naučeni da nisu sva mjesta naša i da prirodno pripadamo negdje sasvim drugo. Samo smo bili tvrdoglavi. Iskreno napisane brige, strahovi i izgarajuće čežnje, vrijeme učini, nerijetko, manjim od pješčanog zrna. Jedna stvar, odnosno sposobnost čovjeka, koja me je u potpuno ostavila bez teksta, bila je ta koliko smo u stanju da ne napišemo ništa o onome što je zaista bilo strašno. Zastrašujuće i za nas danas, kakvi smo, a ne za nas u mladosti. Te misli, te boli nenapisane, uporne, u stanju smo da nosimo godinama, potpuno nesvjesni da nam utiru put kojim hodamo. Zato sam se oduvijek više plašila sebi prećutanog, nego onoga što sam sa lakoćom pretočila na papir. A vi, o čemu i dalje, sa sobom, ćutite?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: