Iskra

(Roman u nastavcima)


Odavno strpljivo čuči i čeka… priča o Iskri, u nastavcima, koja se upravo priča. Odlučila sam da je objavljujem baš ovdje, dio po dio. Nadam se da će vam se dopasti 🙂

Ako volite priče u kojima se prepliću tajne, pokidane krvne veze, namjerne slučajnosti, zvuk potpetica na kamenu ulica Firence i potpuno neočekivane obrte jedne priče, onda me pratite…

Poglavlje I

Oluja me pratila na putu do kuće. Vozila sam polako, potpuno koncentrisana na cestu, jedva vidljivu. Talasi na jezeru, dosezali su do polovine kolovoza. Imala sam osjećaj da će me voda progutati. A i baš sam odabrala pravi put! Skrenula sam misli sa sutrašnjeg puta i prekretnice za koju sam bila sasvim sigurna da će nas gurnuti u neku krajnost. Ili ćemo se Marko i ja vratiti na staro, ili će da krene svako svojim putem. Obe krajnosti su bile rješenje koje bi donijelo olakšanje.

Nakon toliko godina braka moja osjećanja prema Marku su prerasla u rutinu i naviku. Voljela sam supruga na neki sviknut način. Proveli smo dobar dio života zajedno. Znali smo kako dišemo. Mada, iz navike, prestali smo da osluškujemo, a samim tim i da vidimo. Puštali smo se da dišemo u odvojenim svijetovima. Odgovaralo nam je tako. Nekako, oboje smo odbijali da prihvatimo činjenicu da možemo lako pustiti jedno drugo. Svako bi krenuo svojim putem, ne osvrćući se. A nije da se nismo voljeli. Jesmo, i to snažno. Prožimajuće. Onako kako ti se učini da nikada neće izgubiti na snazi. Samo što je ta snažna ljubav vremenom ostala zarobljena na video kasetama koje smo, nekada, zajedno gledali na godišnjicu braka. Kasnije sam ih gledala sama. A onda sam i ja prestala.

Dok sam grabila poznatim putem ka kući, maštala sam o mirisu novog koji mi je uvijek davao volje da preguram sve o šta je trebalo spotaći se, pasti, otresti prašinu sa koljena i nastaviti.

Stigla sam. Marka sam zatekla u kuhinji. Spremao nam je večeru. Mahnula sam mu i viknula da sam stigla.

– Jesi li dobro putovala? Nisam smio da te zovem. Plašio sam se da te ometam u vožnji. Vidio sam da je nevrijeme. – reče zabrinuto.

– Sve je u redu. Bitno je da sam stigla. Mada, bilo je gadno, posebno uz jezero. Auto mi je proklizavao pod naletom vjetra.

– Dobro je, sad je gotovo. Spremio sam nam nešto da prezalogajimo, pa možemo da gledamo neki film, šta kažeš?

– Slažem se, dobro će mi doći – odgovorila sam. U svakom slučaju mi je odgovaralo da ćutim.

Otišla sam u kupatilo da dam sebi malo mira. Ispljuskala sam lice hladnom vodom. Udahnula sam duboko i izašla. Večera je već bila na stolu. Jela sam lagano. Pohvalila sam obrok i zavalila se udobno na kauč. Navukla sam ćebe do brade i zurila u ekran. Film nisam pratila. On je zaspao za dvadeset minuta, pokrila sam ga, ugasila TV i otišla u sobu. Zaspala sam čvrstim snom.

Uplovila sam u novo jutro konfuzna. Nisam bila sigurna da li će mi ovaj put donijeti željno očekivanu promjenu, ili će me sasvim potopiti. Prva kafa, koju sam uvijek pila u tišini, da razbstrim misli, ovog jutra nije mi prijala. Prosula sam pola. Stvari su bile spakovane. Probudila sam Marka koji je otvorio oči uz osmjeh i uzviknuo:

– Danas je dan ,,D’’!

– Jeste – odgovorih uz usiljeni smješak.

Primjetila sam da je mamin medaljon ostao na stolu, te ga uzeh kako ga ne bih zaboravila. Bio je druga polovina, nekada, cijelog medaljona. Nikada nisam saznala šta se desilo sa drugom polovinom. Stavih ga u tašnu, umotah crveni šal oko vrata i zakoračih preko praga. Ispred me čekao Marko, nestrpljiv.

– Idemo li? – upita, teško prikrivajući nervoznu promjenu tonaliteta u svom glasu, iako je bilo evidentno da sam krenula.

– Idemo – kratko odgovorih, ne želeći da govorim više.

Pogledah još jednom na unutrašnjost stana u kojoj smo ostavili deceniju zajedničkog života. Odjednom su to postali zidovi ispunjeni vazduhom i namještajem. Ništa više od toga.

Poglavlje II

            Do aerodroma smo se vozili ćutke. Ušli smo u avion, a ja sam sjela do prozora, iako mi nije prijatno da gledam u more s ove visine. Više volim da posmatram oblake. Sama činjenica da sam u oblacima izaziva u meni neki čudan osjećaj lakoće. Znala sam da ću uživati u Italiji i riješila sam da ovaj put iskoristim najbolje što mogu. Prvi i posljednji put sam bila u Italiji kad sam završila fakultet. Toskana je bila raj na zemlji. Pravila sam planove o tome šta ću sve da posjetim i to me radovalo. 

            Kad smo sletjeli u na aerodrom u Rimu shvatila sam da sam prilično zaboravila jezik. Godinama ga nisam koristila i bilo mi je teško da se sporazumijem. Razumijevanje je bilo lakše nego sklapanje smislenih rečenica.

Uhvatili smo voz za Firencu. Pitomi, zeleni predjeli smjenjivali su se suviše brzo za moj ukus. Voljela sam da uživam u predjelima kroz koje prolazim a iz ovog voza slike su samo letjele.  Naslonila sam glavu na prozor i ćutala. Nisam imala potrebu da pričam, kao ni Marko. Njemu je to bilo redovno stanje a meni odraz unutrašnjeg nemira koji bih radije zadržala za sebe. 

Posmatrala sam ga, krajičkom oka, zadubljenog u telefon. Uhvatio je slab signal u vozu i pokušavao je da sazna kakvo nas vrijeme očekuje. Pitala sam se, kada smo prestali da gledamo jedno u drugo? 

–           Što me gledaš?- upita me iznenada podigavši pogled sa ekrana.

–           Gledam kako si lijep – nasmija se, iako je znao da se šalim. Mada, bio je lijep i dalje. Godine su bile blage prema njemu.

–           Izgleda da nas čeka lijepa sedmica! Mogli bismo istražiti malo okolinu grada i probati ono tvoje vino o kojem toliko pričaš.

–           Bilo bi sjajno! Idemo u San Gimignano! Ima predivne tornjeve i tamo je kao da si ušao u vremensku mašinu.

–           Nadam se da im je internet dobar…

Bolje da ovo nije ni izgovorio.

–           Nadam se da nije. Preživjećeš, nekako. Zato ima divne zalaske sunca. To treba doživjeti!

–           Dobro, biće to dan bez telefona…

–           Odlično! Vidjećeš, dopašće ti se, sigurna sam!

–           Ne sumnjam, čim tako strastveno govoriš o tome. 

Nasmija se i jedva primjetna nježnost se pojavila na njegovom licu. Samo tren kasnije vratio se telefonu, a između nas se spustila zavjesa tišine. Ništa novo. 

            Stigli smo na stanicu Santa Maria Novela u oko podneva. Uhvatili smo taksi na ulici. Zamolila sam vozača da prođe pored katedrale D’Uomo na putu do ulice u kojoj smo iznajmili stan, dok ne vidimo do kad ćemo ostati. Vozač se srdačno nasmija i reče:

–           Turisti?

–           Ne, živjećemo ovdje neko vrijeme – odgovorih, iako sam znala da ga to, najvjerovatnije, ne zanima. Da je samo uljudan. Nije postavljao više pitanja.

Za tili čas smo prolazili pored veličanstvenog D’Uomo-a. Bila je to najveća građevina u Firenci i najimpozantnija. Sa bilo kojeg brda izviše grada djelovao je kao da je progutao četvrt kuća i ugnijezdio se tu.

Uskoro smo se našli ispred zgrade koja će narednih mjeseci biti naš dom. Grad je, zapravo, bio ogroman stari grad kroz koji su stalno zujali automobili i mopedi, a stanovnici i ulični prodavci su se glasno dovikivali. Sjećam se, kada sam prvi put bila u Firenci, jedva sam se navikla na buku i galamu. Kasnije sam se navikla na sve ono što ga je činilo neodoljivim. 

Unijeli smo kofere u stan koji se nalazio na prvom spratu zgrade. Prije nego što smo ušli u ulaz primjetila sam internet kafe u zgradi pored, što me obradovalo, za slučaj da internet u stanu ne bude baš najbolji. Planirala sam da se naoružam informacijama o svemu što ovdje trebam da posjetim, a bez interneta bih bila osuđena na lutanje.

Stančić je bio skromno opremljen, sa najneophodnijim namještajem. Nekako, to mi nikada nije ni bilo bitno. Ionako nisam planirala puno vremena da provodim u zatvorenom prostoru, a za Marka znam da će po cijeli dan biti na poslu, dok god se ne uhoda. Manje sam usamljena bila na ulicama grada okružena potpunim strancima koji me nisu ni primjećivali.

Marko je prvi zarobio kupatilo i uskoro se čuo tuš i olakšavajući uzdah sa druge strane vrata. Kao da je putovao dvanaest sati najmanje. Naravno, nije me ni upitao da li mi je potrebno kupatilo prije nego što je okrenuo ključ u bravi da ga ne bih, slučajno, prekinula. Što je najgore, znala sam da će da potraje. Ispljuskala sam lice vodom u kuhinji i obrisala se ubrusom. Domaćini su predusretljivo napunili korpu sa voćem.

Uzela sam grozd sočnog grožđa i sjela na stolicu pored prozora. Posmatrala sam ulicu i prolaznike. Grad je živio nezavisno od nas koji dolazimo sa strane. 

Marko se pojavio iz kupatila, nasmijan, kao da je tonu briga s leđa skinuo.

–           Prijalo ti je tuširanje? –  upitah ga i  ovlaš  poljubih u obraz, a on me obuhvati oko struka i stisnu uz sebe. 

Mokra kosa i koža mirisale su na mošus. Prisloni svoje usne na moje. Prijatno strujanje razli se mojim tijelom. Poljubila sam ga i  odvojila od sebe.

–           Pusti me, ima još neko ko vapi za vrelim tušem! Ti si se sredio, sad je moj red! 

Bilo mi je potrebno da budem sama. Nisam još bila spremna na bliskost sa njim.

–           Dobro šefice, kako ti kažeš! Odoh da nam nađem nešto za jelo dok se ti ne istuširaš. Crveno ili bijelo vino?

–           Bijelo. Mislim da će mi prijati više.

Okrznula sam ga pogledom. Vremenom postao još šarmantniji. Dobio je sigurnost u sebe koja se odavala u pokretima ruke dok provlači prste kroz kosu i nehajnom nezainteresovanošću za svijet oko sebe. Problem je što sam i ja bila dio tog svijeta. Podrazumjevala sam se. Bila sam još samo jedna stavka oko koje nije morao da se trudi. 

Nakon što smo večerali i raspredali o tome šta nas sve čeka, odlučili smo da provedemo veče napolju. Noć je bila topla i vedra. Grad je bio pun ljudi. 

Male radnjice su bile ušuškane u podnožju starinskih zgrada. Obućarske radnje, draguljarnice, prodavnice hrane, poslastičarnice, suvenirnice. Hodali smo jedno pored drugog u tišini. Oboje smo imali potrebu da u miru upijamo grad, bez riječi. Spazila sam radnjicu, zavučenu u sporednoj uličici, iz koje je upravo izlazio starac. Pažnju mi je privukla svjetlost koja je bljecnula. Skrenula sam da pogledam o čemu se radi i shvatila da je u pitanju antikvarnica.

–           Dobro veče mlada damo, upravo zatvaramo! Ali, ukoliko dođete sutra ujutru biće mi drago da Vam pokažem neke zaista zanimljive primjerke. A imamo zaista vrijedne…- reče i dohvati kažiprstom vrh nosa, kao da dijeli sa mnom neku tajnu koju nikome do sada nije otkrio.

–           Hvala Vam, svakako ću doći sutra. – odgovorila sam učtivo i istegla vrat ne bih li pogledom uhvatila nešto što će osigurati da mi interesovanje za ovo neobično mjesto ne splasne do prve jutarnje kafe.

–           Dođite, svakako… Da li ste odavde, ako smijem da pitam?

–           Nisam, dolazim iz Crne Gore.

–           Čudno… Jako me podsjećate na nekoga… samo što ne mogu da se sjetim na koga… Ali, siguran sam da ću se do ujutru sjetiti!

–           Vjerovatno je slučajnost-  odgovorih, ne znajući šta drugo da kažem. 

Nisam mogla ni zamisliti kakve veze bih imala sa bilo kim ko poznaje ovog čovjeka.

–           Slučajnosti ne postoje, mlada damo. Kao što nije slučajno ni to što ste skrenuli baš u ovu ulicu.

–           Bilo mi je zanimljivo što se mijenja svjetlost koja dolazi odavde-  rekoh iskreno. Nije tu bilo ništa misteriozno.

–           Kako to mislite? – čudio se starac. – Svjetlost se nije mijenjala! Siguran sam, pa stojim ovdje cijelo vrijeme! I baš danas sam promijenio sijalicu –  branio se, a ja nisam htjela da se ubjeđujem dalje.

–           Mora da mi se učinilo. Vidimo se ujutru, laku noć! –  rekoh mu uz smješak.

–           I osmjeh i pogled su mi je odnekud poznati. Laku noć gospođice!-  reče, te se nasmija i nestade iza paravana.

Vratila sam se Marku koji me čekao ispred izloga sa cipelama. Nije ni primjetio da me nema. Pitala sam se da li je pričao sa mnom dok sam bila odsutna. Osjetila sam umor.

–           Idemo kući?- predložih.

–           Da znaš da sam umoran. Želiš li sladoled prije nego što krenemo? Vidio sam poslastičarnicu koja vrvi od gostiju dole, niže, niz ulicu.

–           Može, još sladoled i idemo na spavanje. Dosta mi je za danas. Jedva čekam da legnem u krevet – rekla sam iskreno.

Otišli smo po sladoled koji je, bez pretjerivanja, bio jedan od najljepših koje sam u svom životu probala! Kad smo stigli kući pustila sam Marka da se prvi spremi za spavanje. Planski sam poslije njega ostala duže u kupatilu, odugovlačeći izlazak, ne bi li zaspao prije nego što ja legnem. Samo da ne posegne za mnom. Bar ne noćas. 

Kad sam završila sa kupatilom i tiho zatvorila vrata za sobom, osluškivala sam da li se pomjera. Čulo se samo duboko, ujednačeno disanje. Prišla sam prozoru i bacila posljednji pogled na grad koji, kao da je tek počeo da živi. 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: