Carice

Poodavno završila sa trudnoćama, porođajima i planiranjem porodice. Tačnije, prije nešto više od 4 godine, kada mi je doktorica skidala konce sa rane nakon drugog ,,carskog reza’’. Reče: ,, Nemojte se igrati više’’, misleći na ponovnu trudnoću. ,,Dobro smo se pomučili oko Vas’’, dodade.

U tom trenutku nisam pitala zbog čega, nije mi padalo na pamet. ,,Carice’’ znaju kako je to. Sigurno nam nova beba nije u planu sve dok ne možemo leđa pošteno ni ispraviti, niti se nakašljati ili nasmijati a da ne bude kao da nas je neko nožem ponovo na onom mjestu zasjekao.

Zašto baš ova tema nakon toliko godina? Iz dva razloga. Jedan je hajka na majke koje određena grupacija ne smatra ,,majkama’’, ukoliko se nisu porodile prirodnim putem. Isprva su mi bile fascinantne koliko porođaj izjednačavaju sa majčinstvom. Drage moje, trudnoća i porođaj su samo vrata u majčinstvo, koje je mnogo više od toga. Način na koji ćete donijeti vaše čedo na svijet. Sve ono što poslije dolazi se više računa. Ne čini čovjekom dijete koje se rodilo ovako ili onako, već ljubav, pažnja, briga i vaspitanje koje dajemo i činimo svakog dana nakon tog radosnog trenutka. Zato se ne zavaravajte. ,,Craski rez’’ i prirodan porođaj vas ne čine dobrom ili lošom majkom. Načine vas majkom. Ostalo je na vama.

Drugi i mnogo veći razlog su djevojke koje od porođaja strahuju. Ovaj tekst je namjenjen, prvenstveno, vama. Nerijetko čujem da će radije na ,,carski rez’’ nego da probaju da se porode prirodnim putem. Strah razumijem. I sama sam bila prestravljena od porođaja prvi put. A i drugi, da se razumijemo. Nerijetko će izabrati ,,carski rez’’, samo da ne prolaze kroz kontrakcije. Niko ne razmišlja kako to izgleda poslije. Vjerujte, ,,carski’’ je samo carski kad mora. I hvala Bogu što postoji, jer ja danas ne bih bila živa. Mnogima je glavu sačuvao.

Kad čujem ,,bolje je na carski rez, ne mučiš se!’’, to je, gotovo, uvijek iz usta osobe koja kroz to iskustvo nije prošla. Bola nema dok ne popusti anestezija, a poslije poželite da ste se prirodno porodile. Pitajte kako je ,,caricama’’ kad krv prostruji i bol počne da veze tijelom. Dok majke koje su se porodile prirodnim putem izlaze sljedeći dan, sa svojim tegobama, ali na dvije noge ukoliko je sve u redu, ,,carice’’ se jedva isprave. Gledaju ove koje napuštaju bolnicu čežnjivo. I tako je priličan broj dana nakon porođaja.

O rizicima koje ,,carski rez’’ nosi sa sobom po majku i bebu postoje brojni članci, svima nama dostupni. To je klasična abdomalna operacija koja nosi rizik od komplikacija, a koje se mogu završiti i smrću. Infekcija rane, gnojenje i poremećaj rada crijeva samo su neke od komplikacija sa kojima se žene sreću. Moja je bila hematom na rani, koji su mi otvarali 7. dan od operacije, bez anestezije. Za bebe koje se ne rode prirodnim putem to može značiti rizik od respiratornih infekcija, astme i drugih problema sa plućima novorođenčeta.

Težak oporavak nakon svake operacije, pa i ove, otežava i činjenica da imate bebu o kojoj morate da se brinete. Tako, da nije baš sve carski, kako se čini i kako vam to predstavljaju drugi. Opet kažem, ako mora, mora. I hvala Bogu da postoji!

Saznala sam zbog čega mi je doktorka onomad rekla da se više ne igram. Da mi je glava u torbi i da ne garantuju za mene ukoliko budem željela još jednu bebu i dođem im u porodilište sa stomakom do zuba. Zid moje materice je toliko tanak da bi mogao da pukne pri širenju. Druga operacija iziskivala je odstranjivanje izraslina unutar materice, što je istanjilo njen zid.

Imala sam u planu troje djece. Nisam mogla da rodim prirodnim putem, iako sam to željela. Prvi porođaj je krenuo prirodno i nakon 8 sati se završio hitnim ,,carskim rezom’’. Komplikacije poslije porođaja usporile su oporavak koji je bio dug i težak. Sljedeći porođaj nisam mogla ni da biram kako će se obaviti. Znala sam šta me čeka. Pored mene, u bolničkoj sobi, ležala je mlada žena koju su ubijedili da će lakše biti ako se porodi ,,carskim rezom’’. Tada je imala 22 godine. Znam koliko je plakala i koliko se kajala što nije ni pokušala da se porodi prirodnim putem. Ironije radi, možda bi sve završila mnogo lakše. Učila sam je kako da diše da se ne bi onesvijestila pri prvom ustajanju u maloj sobi na intezivnoj njezi. Znala sam kroz šta prolazi. Pluća se od bola toliko stegnu da vazduh ne propuštaju.

Ona nije jedina. Mnogo ih je koje, od straha, ni ne pokušaju. Više se plaše epiduralne anestezije, koja neutrališe bol pri prirodnom porođaju, nego odlaska pod nož. Zato vam još jednom ponavljam, u slučaju da se dvoumite, a nemate nikakvih indikacija za komplikacijama na porođaju – ,,carski rez’’ je carski onda kad tako mora. Nikako drugačije.

Voli vas vaša dvostruka ,,carica’’.

Advertisements

Iscjeljenje

Duša može da se ošteti trajno.

Kad te prožvaću sistemski, isjeku na ravnomjernu parčad, dugo ne budeš dobar ni sebi, ni drugima.

Mrtav si, bez volje za disanjem. Osmjehom. Dahom.

Povukao bi se u toplu postelju, pokrio ćebetom do nosa. Kao da nisi nikada ni disao. Tačnije, na nekadašnje disanje te sjete uspomene nekog drugog života i vremena. Nekog drugog tebe.

Koliko će ti trebati vremena da se vratiš u život?, pitaš se. Zavisi od dubine rana i kako ti je meso satkano da se poveže u fine ožiljke. Ponadaš li se prerano, vjerovaćeš da te je smrt stigla prije nego ti je tijelo ugaslo. Da si ostario naglo.  Da nemaš razlog više za forsiranjem pluća da se uzdižu i spuštaju, pune te kiseonikom.

Od vatre si satkan, sjeti se.

Dovoljno jak udah može raspaliti plam po sredini bića, ne prestaj da dišeš. Bori se.

Iscjelićeš.

Kako započeti pisanje?

Da bih pisala dovoljna mi je tišina. I četri bijela zida. Ne treba mi inspiracija izvan mene same. Slike dolaze spontano, nepozvane. Ne pitaju da l’ je zgodno vrijeme. Kuckaju, lupaju na vrata uma, grebu da uđu, poput promrzlih, izgladnjelih putnika namjernika. Moje je samo da ih pustim. Zarobim olovkom na papiru.

Kad zapišem misao, znam da је priča, којu ću oko nje da ispletem, zauvijek moja. Vratim joj se kada sam spremna da joj se posvetim. Ne propuštam da zabilježim slike i misli. Sporadične ideje. Čak iako mi u datom trenu nemaju nekog smisla. Znam da mi nisu date bez razloga i imam puno povjerenje da će smisao doći onda kada je najpovoljnije da priči dam nastavak.

Pamtim početak pisanja svake knjige, dovršene i nedovršene. Ima nečeg čudesnog u svakom početku, a prati ga neobjašnjiv osjećaj u utrobi.

***

– Ko si sad ti? – upitala sam dječaka plave kose i bucmastih obraza, čija mi se slika stvorila u mislima dok sam išla na posao.

– Luka – mirno odgovori dječak.

– Šta želiš od mene? 

– Ja bih u tvoju priču – reče staloženo, potpuno neometen činjenicom da je rukopis knjige već završen. Nije bilo prostora za prepravke i nove likove.

– Ali, gdje sada da te umetnem!

Dječak sleže ramenima.

Ušao je u novu bajku. Pravio je društvo Sofiji u novoj avanturi. Otkrio je o sebi čudesne stvari, kao i ja, dok sam je stvarala. Kao onda kada sam primakla očima privezak od labradorita i shvatila da su moje čudno obojene oči identične kamenu koji me je privukao k sebi iz gomile drugih kamenčića. Za labradorit kažu da otvara vrata drugih svijetova. Tako nastade narod Melodijaca sa očima boje neobično zelenog kamena. A Sofija i Luka im, takođe, pripadaju.

Završivši i zadnju korekciju teksta za bajku ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi”, legla sam da odmorim. Dok sam spuštala glavu na jastuk slike su same dolazile…

Prostrana biblioteka sa kupolom i nekim čudesnim simbolom na vrhu… Cerovo drvo prepuno crvenog lišća koje šušti na vjetru… Sofija, kroz koju živim, osjeća mirise spolja.. čuje misli djece koja je okružuju… čuje pjesmu i zov drveća. Shvata da nije obična djevojčica.

Nova priča mi je upravo darovana. Vodi u podzemni svijet, narodu kojem pripada Sofija. Odustanem od dremke, uzmem olovku i papir i zapišem to što vidim. Vraćam joj se u rijetkim trenucima mira i tišine. Da vezem čudesna tkanja od mašte i stvarnosti. Za mene je svaka priča stvarna jer živim kroz sve likove. Tako im udišem život. ,,Ključevi mudrosti’’, stižu na proljeće, obećavam.

Strah od pokušaja da se oprobam u pisanju romana bio je savladan u jednom čudesnom momentu. Sjedeći na radnoj stolici zurila sam, odsutno, u drvo ispred kuće. Prilično umorna, nisam se uspjela koncentrisati na zadatak ispred sebe. Sklopila sam oči. A onda sam je vidjela…

Mlada žena, sa novorođenom bebom u naručju, bježala je od nekoga kroz kamene hodnike srednjevjekovnog zamka. Nisam imala ideju ko je ona. Niti od koga bježi (ne mora ni da bude sve jasno u početku). U mislima sam čula nečiji šapat MedičiNisam znala šta te slike, koje mi upravo dolaze, hoće od mene. Gotovo sam zaboravila na njih… Kroz nekoliko dana u mislima mi se pojavi jedno ime – Izabela. Pomislih da ima veze sa prijašnjom slikom, te, igre radi, ukucam Isabella Medici u Google pretraživač. Znam da je život čudesan i da umije da nam na najneobičniji način servira dijelove slagalice koju samo mi možemo sklopiti.

Pronašla sam Izabelu. Nesvakidašnja dama tragične sudbine. Povezala sam je sa Iskrom, glavnom junakinjom romana koji sam još davno započela. A mlada žena koja bježi sa bebom u naručju, idealno se uklopila u cijelu priču. Bila je spona između Izabele i Iskre. Dvije, naizgled, nespojive sudbine. 

Mogu da proniknem u srž osjećanja do te mjere da ponekad budem zbunjena – da li sam prenijela svoje osjećaje u imaginarne likove, ili sam preuzela njihove, stvorene u meni? Potrebni su dani da razdvojim sebe od likova u pričama koje pišem, da tačno razaznam šta je moje, a šta ostavljam njima.

Pisanje ne trpi forsiranje. Kad si spreman i otvoren ideje te progone. Tvoje je da ih zapišeš u onom sirovom obliku kako ti dolaze. Kasnije ih brusi. Oblikuj poput vlažne, glinene mase pod vještim prstima. Igraj se. Poštuj pravila. Prekrši ih tamo gdje ti je potrebno više slobode. Priča će, možda, promijeniti zaplet i kraj nekoliko puta dok ne postane onakvom kakva treba da bude. Kakva želi da postane.

Plaši te da li si dovoljno dobar? Učenje i savladavanje tehnike pisanja je rad. A ako nemaš ideju o čemu, uzalud ti tehnika. Kad imaš i jedno i drugo, nema razloga za strah. Pisanje se, svakako, neće usavršiti izbjegavanjem pisanja. Ako je to tvoja šoljica čaja, onda će te pisanje zasigurno obuzeti.

Za stvaranje bajki, ili nekih drugih priča, nije potrebno da imaš šiljate uši na rođenju, koje pomalo podsjećaju na vilenjačke (kasnije su se zaoblile, prestali su da me zovu vilenjakom). Ili oči boje labradorita koje ti na čudesan način pružaju uvid u imaginarne svijetove (možda samo drugim dimenzijama, ko zna?!)

A možda tvoja bajka ima sasvim drugačiji oblik? Upitaj Univerzum, koje darove ti sprema. Možda će ti biti teško da povjeruješ. Za početak, ne skrštaj ruke. Već primi blagoslove otvorenih dlanova. Poslije ćeš vidjeti šta ćeš sa njima dalje.

Umiješ li da prepoznaš darove s neba, ili ih brkaš sa nasumičnim mislima i idejama? Možda ih, samo, do sada nisi prepoznao kao bitne. Osluškuj pažljivije. Možda budu početak nečeg velikog.

Nikada

 

Nije zaboravio, nikada.

Istinu i tišinu.

Kad mu je pomjerila tlo pod nogama.

Rušenje zidova iza kojih se krila zbilja.

 

Nije oprostio, nikada.

Riječi surove – volim te.

One što sijeku preciznije od noža. Po sred duše.

Otvaraju put do srži, mekane poput pamuka. Ogoljene.

Zatrpavaju staze utabane. Poznate.

 

Nije je volio, nikada.

Kao cjelinu. Poput dijelova njenog bića koje je obožavao.

Koje njegov izvježbani um nije uspio da sklopi,

U samo jednu ženu.

 

Nije razumio, nikada.

Da je jedino kraj njega bivala cijela.

Nije mu objasnila, ni samoj sebi nije znala.

Otkud ispunjenje bez dodira?

Strast bez poljupca.

Žudnja za nečim čega nema.

 

Ni ona nije razumjela, nikada.

 

Tatjana Kuljača, 10.07.2018.

Dan je bio tmuran. Nebo i zemlja sastaviše se po nekom čudnom spoju. Maglu je bilo teško razlikovati od asfalta. Kiša je rominjala omamljujuće, vezujući me za zgužvanu postelju. Ipak, morao sam završiti sliku još danas. To me je istjeralo iz kreveta. Pomislih, kako je dobro živjeti sam. Ne polažeš račune nikome. Raspolažeš vremenom kako želiš. Uz poneki šamar samoće koja ugrize kad nisi spreman o njoj da misliš.

Ispljuskao sam lice ledenom vodom ne bih li se lakše probudio. Kosa mi je bila razbarušena, kao da se vjetar s njom poigrao. Tamni kolutovi oko očiju odavali su neprospavane noći lica na drugoj strani ogledala. Skuvao sam kafu namjeravajući da je popijem u miru. Ponio sam šolju sa sobom u atelje da pripremim platno koje je od sinoć ostalo nedovršeno. Odjednom, zazvoni telefon. Srećom, još uvijek nisam ruke uvalio u boju. Podigao sam slušalicu, razmišljajući ko remeti savršeno monoton dan. I kako bih rado promijenio ovaj iritantan zvuk. Sa druge strane bio je dobro poznat ženski glas.

  • Halo? Iskra je. Dobro je, kući si. Imam pauzu za petnaest minuta, mogu li da svratim kod tebe? Voljela bih da te vidim.
  • Naravno, dođi– rekao sam joj.
  • Vidimo se!– a onda se začuo zvuk koji je označavao prekid veze.

Bila je svjesna da sam za nju dostupan, gotovo uvijek. Pogledao sam platno. Dovršiću ga poslije. Požurio sam da se presvučem da me ne zatekne u radnoj odjeći koja je nosila tragove boje od prethodnog dana.

Spremio sam omiljeni joj čaj da ne bih gubio vrijeme u kuhinji. Zvono na vratima se oglasilo tačno kad sam ga očekivao. Otvorio sam vrata. Stajala je u kaputu boje pijeska i krv crvenim šalom, nehajno umotanim oko vrata. Tačno sam mogao da zamislim kako žuri iz kancelarije i nastoji što više navoja da napravi ne bi li joj bilo toplije. Vjetar je nemilosrdno duvao, uvlačio se ispod naslaga odjeće i ledio krv u žilama. Vidio sam da se smrzla. Nos i obraze oblila je stidljiva rumen. Visoke, crne potpetice nosile su njena ubrzana stopala.

Nisam mogao a da ne primjetim čudnu tugu u očima. Kao da se utapa. Nije to mogao da vidi svako. Ali ja sam je dobro znao. Očitavao sam joj dušu.

Uključila me u svoje misli negdje od pola, kao da sam mogao da čujem ono što ne govori. Uzdahnula je, pogledala me. Nasmješila se i prihvatila šoljicu čaja udišući omamljujući miris. Konačno progovori, tiho i neobično lagano.

  • Priznala sam mu da ga volim…
  • Zašto baš sad?, ne bješe mi jasno. Znao sam kako se osjeća deceniju unazad. Samo što nisam mogao da razumijem šta je prevagnulo da progovori baš sad.
  • Zbog zvijezda u njegovim očima. Pogleda kojim me ljubi iznutra. Način na koji me udiše a da toga nije ni svjestan. Sa njegovih usana uvijek poteče nektar od kojeg porastem, a onda se u njemu davim danima. Kao da volim da sam bez vazduha. A možda disanje bez njega nema smisla…
  • Ali, to je oduvijek bilo tako. Šta se u tebi promijenilo? Postala si neotporna na njega…
  • Ne guši me kad sam pored njega. Tad dišem. Ali, on za sobom ostavi pustoš. Da li znaš koliko je teško nemati to sa onim kome sam se na ljubav zavjetovala? Poredim ih stalno. I to me ubija. Ovaj kojeg volim a nikada se ni dotakli nismo i njega pored kojeg zaspim svake večeri. Kome se podrazumijevam. ,,Podrazumijevanje” me najviše ubija…
  • I šta sad? Šta bi uradila da te pozove?
  • Znala sam da neće. Rekla sam mu da ga volim i da to ničim ne umijem da objasnim. Znala sam da ću time ozidati zid između nas. Da će nas to zauvijek odvojiti. Radije biram odvojenost nego tihu patnju koja me diže u najveće visine a već sljedećeg jutra guši i davi. I ne razumijem ovo prokletstvo… Sve ljubavi, ostvarene i neostvarene koje sam proživjela, imale su svoj ciklus. Počinjale su, trajale i završavale se u nekom trenutku. Ali ovo? Čime se ta ljubav hrani, reci mi?

Pogleda me molećivo, nadajući se da ću imati odgovor za nju. Nije znala da sam se pitao isto gledajući je. Hoće li ovaj treptaj prema njoj ikada ugasnuti.

  • Volio bih da mogu da ti odgovorim. Možda prestane samo od sebe. A možda ti je neostvarena ljubav data da bi te činila živom. Šta bi da ti nije toga? Da li bi u ljubav vjerovala uopšte?

Nisam mogao zamisliti da joj priznam. I da zbog toga pobjegne od mene. Izgubio bih izgovor za samoću.

  • Mislim da bih bila mrtva iznutra.
  • Šta ti je odgovorio?, upitao sam.

Okrenula je glavu u stranu i spustila pogled ka zamišljenoj tački koju je pomno posmatrala. Znao sam da joj ne mogu reći da će da prođe. Niti da treba da bude zahvalna na svemu što ima i da zaboravi tu ludost. Poznajem je sasvim dovoljno da znam da je svega svjesna. Otud i tuga u njenim očima. Praznina koja joj je ulubila dio duše. Spremna da ga u nju smjesti ako se konci sudbine jednom na čudesan način upletu. I putevi se otvore. A do tada će plutati u nekoj čudnoj smirenosti od koje će možda eksplodirati. A možda i neće.

Okrenu se i pogleda me.

  • Napisao mi je da sam mu darovala tišinu u kojoj je nestao. Vjerujem da bi više volio da sam ćutala. Kao da sam ubila dva imaginarna lika. Nije li to bilo sebično od mene? Da mu bacim u lice sopstvene emocije sa kojima on nema pojma kako da se nosi? A što je najbolje od svega, ono što osjećam kad sam sa njim nije uzrokovano njegovom ljubavlju prema meni, već je naprosto takavpoput otiska na duši. Podsjetnik da umijem da volim čak i kada mi nije uzvraćeno. Zamišljen poput svijeta koji ne postoji. Ima dana kada njegove ivice postanu stvarnije nego ikad… prokleto znam da se to nikada neće ni promjeniti, dok god sam živa.

 

Kiša je tiho dobovala o prozorsko staklo. Utonuli smo svako u svoje misli. Vruć čaj od đumbira i malina grijao nam je dušu šireći sladak miris. Znao sam da prebire po duši i da ne nalazi razlog dovoljno dobar da nekako zgazi bezvremenu ljubav koja se nikad desila nije.

Takve ljubavi su najjače. Ni vrijeme a ni drugi ljudi im ne mogu ništa. Jer postaju neko bolno sjećanje koje nema jasnu formu koju riječima možeš da opišeš. Da je pretvoriš u nešto što možeš da spakuješ u jednu kutiju, gurneš pod krevet, okreneš se i odeš. Jednaka je strahu koji ne možeš da objasniš. Opišeš niti nacrtaš. A jaka je toliko da prožima sve. Znam. Mogu samo da je zagrlim. I da joj vjerujem. Da će jednom biti jača od te utvare koja je progoni. Ili da će se jednog dana niti života preplesti u najčudesnije tkanje.

Ja nisam bio toliko hrabar da joj priznam. I da je time od sebe otjeram. Bila je kao dašak osvježavajućeg vjetra bez kojeg nisam mogao da živim, pa makar je nikad ne dotakao. I tako od prvog dana, kad smo se sreli kod zajedničkog prijatelja i otkrili istu strast prema knjigama i slikarstvu. Sličnu maštu. Još tada sam odlučio da nikad ništa ne uradim da bih je izgubio. A volio sam je… volio toliko da boli.

***

  • Na čemu radiš sad?– promijenila je temu.
  • ,,Djevojka u kišnoj noći”. Tako se zove.
  • Mogu li da virnem?– obožavala je da analizira djelo prije nego što uspijem da ga završim. Kao da je na taj način pokušavala da utka dio svoje emocije u platno.
  • Naravno, pođi u atelje. Idem do kuhinje da skuvam kafu. Ona ipak bolje razbuđuje.

Skočila je razdragano i sama našla put do mog carstva. Vratila se nakon par minuta.

  • ,,Djevojka u kišnoj noći”. Djevojka koje nema. Kad ćeš da je naslikaš? – bila je radoznala. Gotovo nestrpljiva.
  • Ona dolazi na kraju. Mora da se uklopi idealno u cijelu kompoziciju.
  • Hoćemo li joj konačno vidjeti lice?– upita.

Uvijek sam ih slikao s leđa. Bježao od toga da im dam lik. U licu je ona doza konačnosti koja bi me natjerala na novi početak, a ja za nove početke nisam bio spreman. Bar ne još. Od Jelene sam ostao pola čovjeka. Drugu polovinu je odnijela sa sobom i bahato je negdje zaturila. Nikada se nisam skrpio ni zacijelio. Zbog toga sam se oduvijek osjećao pomalo prokleto. Preostalo od moje duše je nježno držala Iskra. Potpuno nesvjesna moći koju nadamnom ima.

  • Nisam sigiran da znam ko je ona. Valjda zato nikada i nema lice – bio sam iskren.
  • Znaćeš kad budeš spreman. Kad god to da bude– reče – idem sada. Poželi mi srećan put.
  • Dobro, iskro moja! Sreća neka te prati… Ne brini… sve će se već nekako riješiti. Posloži sve Bog ako mi ne znamo kako. Čuvaj se, važi?– zamolio sam je.

Nasmješi se sjetno. Okrenu se i zakorači preko praga u tmuran dan. Pomislih kako se savršeno uklopila u njegovu kompoziciju. Otišao sam do prozora koji gleda na ulicu. Crveni kišobran parao je sivilo neba i pločnika. Navukoh zavjesu. Miris njenog parfema, neke jake, prodorne note, koju ne možeš da ne primjetiš, kružio je po prostoriji. Kao da će se i ona koja ga je donijela svaki čas pojaviti iza nekog zida.

Bilo je vrijeme da se vratim mojoj ljubavi koja me strpljivo čekala u drugoj sobi. Isključio sam telefon da me niko ne bi uznemiravao i zatvorio sam vrata za sobom. Gledao sam platno. Brinulo me svjetlo, kao da ga na slici nije bilo dovoljno. A možda je do ovog dana koji svjetlost, naprosto, jedva propušta. Vrijeme je da djevojci damo lik… Prvo da naslikam krv crveni šal.

 

 

Tatjana Kuljača

 

Zima je ove godine potrajala. Dosadili smo jedni drugima poput ledenog vjetra koji danima ne prestaje. Ponestalo nam je ideja za igru i izmišljanje zabave. Po prvi put su mi se crtaći popeli na glavu. Televizor najviše volim kada je ugašen. Stiglo je i dugo očekivano proljeće. Isprva prilično zubato, a sad već pravo ljeto. Čini mi se da se nikada nisam ovoliko radovala proljeću! Djeca van kuće a TV uređaj ugašen. Milina.

Kada mi dopuste da budem sama i u tišini, to vrijeme iskoristim za maštanje. Zadnjih dana duša mi je u Toskani, dok djeca oduševljeno jurcaju livadom prekoputa kuće. Sanjarim o njenim vinogradima, nevjerovatno lijepim zalascima sunca, kamenim ulicama Firence, uličnim prodavcima svakojakih drangulija. Trg ispred crkve Santa Croce na kojem sam nekada sjedjela i posmatrala ljude. Oduvijek me zabavljalo da razmišljam o tome čime se bave, u kakvim su odnosima, šta im se u mislima nalazi. Bez stvarne potrebe da saznam njihovu priču. Cijele romane sam stvorila u glavi sjedeći tu. Nisam zapisivala. Kamo sreće da jesam!

Odlutam i u neku drugu realnost. U magičan svijet duhova prirode. Zamišljam kako vile pomažu biljkama da rastu. Kako se kriju da ih ne bih otkila. U svojim fantazijama prevazilazim i najmaštovitije dijete. Ponekad sjednem na zemlju i ,,puštam korjenje’’. Budem biljka. Drvo. Osjećam puls Majke Zemlje. Vraćam se sebi. Dišem. Bivam. Zapisujem. Ideje koje mi dolaze ne ispuštam lako, kao one ispred crkve Santa Croce. Znam da mi dolaze sa razlogom, svaka pažnje vrijedna. Zbog toga ne moram ni da idem negdje da bih putovala. Odem daleko na samo treptaj odavde.

Nikada nisam vidjela vile. Barem ne običnim vidom. Ali, vjerujem da one postoje, više nego kad sam bila dijete. Cijeli jedan svijet nam je pred očima skriven. Najnevjerovatnije priče mi dolaze nepozvane a dijete u meni se raduje. Već neko vrijeme mu ne govorim da treba da odraste. Da se uozbilji. Bitno je samo da su vrata između svijetova otvorena i da smo spremni da ih prihvatimo. Često mi slike dolaze kada ih uopšte ne izazivam. Dok se nalazim u onom stanju između sna i jave. Tada je racio najtiši i popušta pred fluidnim svijetom čarolije.

Opametila sam se. Držim notese svuda po kući. Zapisujem. Stvaram. Što više prihvatam, više priča mi dolazi. Vidim ih u slici. Smjenjuju se kao na filmu. Svaka priča nekada je bila slika. Zvuk. Stvaranje jednog svijeta ili prihvatanje onoga što nam Kosmos pošalje na najneobičniji način može da promijeni tok života. Šta ima veze koliko godina imamo? Ne moramo da maštamo samo o boljem životu i stvarima koje bi nam uljepšale svakodnevicu. Ponekad je dovoljno da udahnemo duboko i izgubimo se na trenutak.

Nedavno sam saznala da postoji terapija bajkama. Da nisu tako djelotvorne ne bi se ni nauka puno njima baktala. Ljepota čarolije je u tome što nam je svima dostupna kad isključimo um koji nam ponavlja kako nismo normalni i kako nas realnost čeka iza ćoška da nam lupi šamar. Ne trebaju vam terapeuti da biste se iscijelili bajkama. Dovoljno je malo mira i osmjeh unutrašnjem djetetu. Da zna da ga niste zaboravili. Dozvola sebi da je u redu ostati dijete iznutra.

Koristi vučiji sluh. Da li znaš da čujemo mnogo bolje kada zatvorimo oči? Igra je posebno zanimljiva u prirodi, daleko od gradske buke. Zbuni lako splet zvukova koje zbog vida zanemarujemo. Shvatimo ubrzo da cijeli jedan svijet diše i živi pored nas. A mi ga ni ne primjećujemo. Kladim se da ste svi imali vučiji sluh kao djeca, a da ste vremenom na njega zaboravili. Dobra vijest je da se može pokrenuti kadgod to poželimo.

Budi dijete ponovo. Isključi se nakratko od svega. Mutiraj i skloni telefon. Ne viri svake sekunde na ekran. Posebno u danima kada ti malo šta ide od ruke. Tada smo sebi najpotrebniji.

Probaj. Možda ti život krene sasvim drugačijim tokom. Bar meni jeste.