Dodir

Osjećam toplinu tvog šapata, 

sasvim blizu mog vrata.

Koža se ježi, a tijelo osvaja toplina.

Obuzima me milina.

Čudim se kako me i dalje gledaš. 

Duboko…

Dublje od svih zaljubljenih duša prije ,

Kako niko nikada nije.

Strujanje kida vezu s razumom,

zbog nehajnog dodira na otkrivenom dijelu kože.

I dalje se čudim, koliko me poznaješ

I kako ti se može…

Da slomiješ sve granice, izmjeniš stanje svijesti,

Učiniš me čudesno prisutnom u prostoru i vremenu.

Zbog dodira, nehajnog, na ogoljenom dijelu kože,

umrem i rodim se u istom trenu.

Advertisements

San


Dovoljno je da jednom usnim..

Nedodir, odsustvo blizine, samo pogled, bez riječi.

Slike duše koje se provuku u snovima dok um još spava.

Istreniran da odvoji pametno od glupog.

Bitno od suvišnog.

Razloge za i protiv.

Dovoljno da zatruje krv poljupcem starog demona, koji tako divno miriše.

Utopi mi dan u tuge za koje znam da će je sutrašnje jutro pojesti.

Variti danima. Vratiti je kroz dušu u neki novi san. I početi novi krug nedostajanja.

Razloga … zašto da ne.

Pitanja … zašto još uvijek.

Bez odgovora … zašto baš meni.

Prepusti se, tik pred moment kad te razum savlada.
Udahni život duši gladnoj stvaranja.
Zamrzni vanvremeni tren dok, poput nabrekle arterije, jedno za drugo pulsiramo.
Svjedočimo postojanju sile koja je kadra svijet da stvori.
Natjera prirodu da buja.
Sve drugo blijeda je kopija, to i sam znaš.
Pa, čak i život, pažljivo iskrojeni.
Kvalitetan, stari, kaput koji ti je žao da baciš.
Slutim, iza siline tog trena stoje obećanja svih prošlih i budućih života u kojima smo se nalazili i u kojima ćemo se ikada naći.
Nedovoljno mudri da se jednom istinski damo.
Ostavimo sujetu, ego, obećanja, ugovore među dušama sklopljenim.
I da se više nikada ne tražimo.
Nećemo, valjda, ponovo umrijeti?
Izmoreni od nedorečenosti i titraja u stomaku.
Valjda se nećemo ponovo roditi, opet sresti, i nehajno dotaći?
A onda hodati po krugu pakla, kuda se kreću svi oni koji se nikada u pravo vrijeme nisu dali.
Pusti mi se, tren prije nego što te razum savlada!
Da bar saznamo kako izgleda pulsirati u istom ritmu trena, dok se svijet stvara.
Kad sve ono naučeno i naslijeđeno zajedno sa svilom sa kože sklizne.
A duše ostanu čiste.
Tada će sve biti jasno.

Mjesto uboda

Pitaš me, zašto u redovima svojim prepoznaješ sebe?

Moje riječi su samo moje. Odsjaj duše i njenog puta kroz vrijeme. Riječi vezane za uspomene na ožiljke koji su me nekada određivali. Definisali. 

Imam tu (ne)sreću da mogu da vaskrsnem bilo koji osjećaj koji je ostavio trag, kao spomenik, u mom biću. Proživim ga ponovo, svom silinom! Isplačem ga, kao da opet imam dvadeset i koju, a ne, nešto manje od dvije decenije više. 
Prepoznaš li se, znaj da smo u ovom čudesnom tkanju zvanom život samo dobili istu šemu za vez. I da nas je igla prošlosti izbola na jednakim mjestima. 

Postaćemo prijatelji po mjestu uboda u duši. 

I dobro je dok pišem o njima, a ti se prepoznaješ. Ni duša bez ožiljaka ne pjeva kao ona izrezbarena životom. Pređimo prstima preko ulegnuća koje je vrijeme utisnulo. Sve su to bile pripreme za život. Suroviji nego kad smo tek počinjali da budemo mladi i ranjivi. 

Mi, sa ožiljcima, znamo… nema tog poraza i grebanja ranjavih koljena po trnju i kamenu koji će nas natjerati da danima u prašini, pognute glave, klečimo. I da se nikad više ne uspravimo.

Ožiljci tome i služe. A ja te podsjećam.

Sjeti se

Sjeti se onog dana kad smo shvatili da je politika igra za moćnike u kojoj smo svi drugi samo pioni na šahovskoj tabli. Meni je, tog dana, bilo godina deset. Prerano, slažeš se, da prestaneš vjerovati u dobre namjere ljudi sa stražnjicama udobno zavaljenim u kožne fotelje. Spremnim da te ubiju, ako će time dostići sopstvene ciljeve.
Nema tebe tu, zlato. Ni tebe, ni mene. Nismo im mi u planu. K’o neželjeni fetusi. A oni mlade majke, s pravom na odluku o našim životima. Jer, u pitanju je njihovo tijelo. A mene i tebe, da oprostiš, ko jebe.

Mi, bez korjenja čvrsto posađenog, navikli na lutanje i statuse koji nam ne daju pravo glasa, umrtvili smo. Imam više nego troduplo više godina od onog dana kad smo se u Jugi crvene boje zaputili ovamo, kad su mi tatu sa imaginarne granice vratili, jer je njegov prelazak značio opasnost. Mogućnost da porodica ostane cijela.
Sjećam se, kad mu je majka podviknula da naoštri noževe, kad već neće pištolj u kući da ima, da se barem možemo odbraniti, ako neko dođe da nas liši života zbog prezimena. Ostao je, ne uzevši pištolj u ruke nikada. Ni pušku. Ni snajper. ,,Neću ja pucati na komšije, prijatelje sa kojima sam do danas jeo i pio!’’ I kad je preko Boraka, k’o ratni dezerter, krišom par godina kasnije pobjegao. 

Tri godine usadile su mi strah od zvonjave telefona i vijesti koje bi nam mogle stići. Kao ona da su svi pobijeni u jednom danu. I kad sam se, po prvi put, pomolila Bogu, a majka je, nakon zvona telefona i podignute slušalice, vrisnula. Mene skamenila. Bio je živ. A ja U Boga povjerovala. I dalje mrzim zvuk telefona! 

Znaš li, zlato, da su mi godine bezbrižnosti, nakon tih deset, protekle u strahu? Dok su moćnici navijali, sklapali i rušili saveze, pozivali u boj sinove tuđe, a svoje u sigurnost sklanjali. I da će me taj dan u aprilu ’92. odrediti više nego noć kada sam od djevojke postala žena. Od dana kada mi je stavljen prsten na desni, domali prst. Trena kad sam privila svoje prvo čedo na ruke. Utjerali su mi osjećaj nemoći i uzaludnosti za svaki pokušaj da promijenim nešto. Isto kao kad mi je bilo 10. Kad sam, napucana vjerom u dobre namjere i ljubav među ljudima (za drugo nisam ni znala!) otišla da skupljam potpise za mir i pojavila se na Televiziji Konjic, sva ponosna što činim nešto veliko! Smiješna mala…

Nije me taj osjećaj napustio ni danas… Godine koje su uslijedile pokazale su da za njih nismo ništa više od fetusa sa čijom se sudbinom poigravaju oni koji misle da imaju na to pravo. Da sklapaju i ruše saveze. Pozivaju tuđe sinove u rat. Ubijaju djecu zarad viših ciljeva. Idologije. Boga, koji ništa drugo, do ljubav, ne bi smio da bude.
U svemu vidim igru zla i moći, koja se poigrava naivnošću mladosti i nemoći starosti. Zato, samo, o ljubavi pišem. Jer više u vilinski svijet vjerujem, nego u dobronamjernost ijednog moćnika.

A napisah divne bajke. I sjajne ljubavne pjesme. Bez kapi krvi i tuge suvisle.

BESMRTNI



Da riječi donose besmrtnost, živio bi iz vječnosti u vječnost. 
Bilo bi to savršeno prokletstvo! 
Osuda na lutanje i tiho samovanje. 
Kazna od pamuka za vas kojima je blisko uzimanje, ali ne i davanje.

Vi, opjevani, u stih utkani, lutate od uma do uma, od duše do duše. 
Sakupljate nektar mladosti iz svakog stiha. 
Za jedan gutljaj slatke čežnje, otvori dušu svoju. 
Jer, šta će ti uzimanje, ako sebe čuvaš, rukama čvrsto stisnutim oko duše kojoj vidim samo obris, ali ne i nutrinu?

U ovom dijelu trajanja, više sam dala, negoli uzela. 
Za mnom će ostati cijela vječnost ispisana rječima koje će ti goditi kao med kad klizi niz grlo. 
Kao so na rani realnosti.
Teret nije isti kad tek pupiš i kad kreneš da veneš, pa ni onaj koji s lakoćom nosiš.

Voli! Mnogo je ljepše pružati nego uzimati! Slagali su te da se moraš čuvati za prave vrijednosti i nedostižne ideale koje, svi mi, nikada ne dosanjamo.
Voli! Kome još treba da živi iz vječnosti u vječnost…
Voljen. U samoći.

Miris kiše

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.