Srijeda

Vratila se u zgužvanu postelju da odspava još malo. Dan tek što je bio počeo, a ona je imala grčevitu potrebu da ga zaustavi. Kad već ne može planetu, onda barem vrijeme na sat-dva. Čudna težina joj je zahvatila tijelo, iako je spavala, po njenoj procjeni, sasvim dovoljno. Do prilično usporenog uma dođe joj sjećanje… danas je srijeda. Dan poslije utorka. Dana kada ne stigne da se u ogledalo pogleda i kad je taksi servis djeci i njihovim obavezama. 

Imala je sreću da djetinjstvo provede u malom gradiću, na hladnoj, bistroj rijeci, sa šumom okolo dokle god ti pogled seže. Gradiću u kojem svak’ zna svakoga, gdje svuda stižeš pješke, sam. Nikad nije prestala da joj nedostaje ta skučenost malog mjesta u kojem je najdublje umjela da diše. Zato dugo nije voljela velike gradove, njihovu prostranost, užurbanost i sluđenost. Od buke i nepodnošljivog broja stranih lica nije umjela da pronađe ljepotu u velikom gradu. Činio je da se zavuče u sebe još dublje, kao u toplu postelju.

Sve do jednom. Lutala je besciljno Knez Mihajlovom u Beogradu, u oktobru. Nije pamtila kada je zadnji put bila bez nekog cilja kad se kreće. Valjda čovjek mora da ima neki cilj, neko odredište, a ne da gubi vrijeme prostim hodanjem. Zavukla bi se u svaku knjižaru tog popodneva. Voljela je da dodiruje i miriše knjige. Osluškivala je priče koje su šaputale, kao kučići spremni za udomljavanje. Izašavši iz posljednje knjižare u nizu, u kojoj joj je ljubazna mlada dama, koju je spustila sa merdevina, preporučila posljednju knjigu koju će spakovati u već punu kesu, uputila se na Kalemegdan. 

Zamislila je kako ulazi u neku starinsku biblioteku, sa velikim prozorima sa kojih se pogled pruža na goruće-crven hrastov drvored. Kroz pomalo težak vazduh lejujala su zrnca prašine okupane blagim, jesenjim suncem. Da se tamo tada stvori, na mjestu u kojem vrijeme, kao po kosmičkom nepisanom pravilu stoji, bio bi to sjajan završetak puta.

Kročila je u park, čija zemlja bješe mekša od betona. Stopalima ugodna. Okružena drvećem, prostranstvom, ponovo je počela da diše. Onako kako je disala sve do rata, do te krvave ’92 kada je sve što joj je bilo srodno, nestalo u jednom danu. I drveće i rijeka, ljudi koje je znala, grad koji obiđeš uzduž i poprijeko za samo petnaest minuta.

U naručju je grlila ,,dječicu’’, kako je knjige od milošte zvala. Topli sunčevi zraci poigravali su se sa njenim blijedim licem željnim topline. Jesen, koju toliko voli, naslikala je zlaćano-grimizni prekrivač u cijelom parku, koji je mamio da se njime ogrne. Nisu joj smetala nepoznata lica, jer je konačno mogla biti potpuno neprimjetna. Svoja. Ušuškana u prostranstvo, kao u toplu postelju. Bila je žena-duh. Sen koja se poigrava izrazima lica i govorom tijela ljudi koji su prolazili svojim besciljnim stazama. 

Blag osmjeh ote joj se s usana kada shvati da se, na najčudesniji način, vratila sebi. U gradu koji je toliko drugačiji od onog u kojem je rasla. Gradu koji joj više nikada neće biti stran. Na čijim ulicama je pronašla najdivniji smisao besciljnog lutanja i način da upija svijet oko sebe, a ostane potpuno nevidljiva. Kao iza sklopljenih kapaka u toploj postelji ove srijede koja, srećom, uvijek dođe poslije užurbanog i ludog utorka. 

Utorak je veliki grad kojeg se plaši. Srijeda je Kalemegdan njene duše. 

Tatajana Kuljača

Advertisements

Tamo nema vas

Uronim u mrak glatko, kao što tijelom siječem vodu. I tamo je toplo, sigurno i zaglušujuće tiho. Tu nema onih koji jedva dočekaju da u tebe istresu sve svoje, ne brinući  jesu li ti pleća dovoljno jaka da ponesu teret njihovog smeća.

Uronim u mrak glatko, gdje nema vas što lako okrenete glavu od skitnice koji zadnju koru hljeba sa mačkama dijeli, a onda se sklupča u zaklon od kartona. Nema vas koji izigravate bezgrešna božanstva onima koje smatraju nižima od sebe, a u javnom wc-u plačete i tresete se k’o prut na grmljavini kad se politička scena izmjeni. Da išta znate, ne bi se tresli. 

Moj mrak ne poznaje one koji nogom šutiraju izgladnjele ulične pse, samo što se smatraju superiornim. Niti onih koji bacaju pola sendviča u kantu pored odrpanog djeteta kojem je njihov okrajak najbolja gozba koju snije. Ne dirnu vas ni njegove suze koje u mraku, sličnom mom, tužno, tiho lije. Ovdje biram da nema vas koji se podsmijevate djeci što neutješno plaču. Majkama u post porođajnim depresijama koje nazivate kapricom. Koji tješite riječima: ,,Ne plači! Biće drugo!’’, kad izgubi nerođeno čedo, dok joj se od slabosti tresu koljena i znoj je oblijeva dok pokušava ljudskom rodu ostati doslijedna. Korisna.

Nestanem u mojoj tami, gdje je sigurno i toplo. I znam da me čeka rođenje u tom svijetu od kojeg se skrivam. Samo ne znam, da l’ kad izađem da urlam, ili da nastavim tiho i neprimjetno da bivam? Ne zamjeri se, ćuti, gledaj svoja posla za sve što te se ne tiče i na šta ne možeš da utičeš, stoj u mjestu – tu je najsigurnije, nije li ti dosadilo da poslove mijenjaš, da se dokazuješ, nikad ništa nećeš uraditi, nisi dorasla piscem se zvati! Za sve si ti kriva…

U mojoj tami vas ne biva. 

Iz moje tame se rađa život uz krik. Dovoljno glasan da sreže i zagluši sve što joj na put stane. Tama duše i njena toplina materica je za misli uzvišene, tanane, svjetlosti potpuno neshvatljive. Rodiće se, jednom, kada ih omotam u stotine ovoja, nahranim ljubavlju da postanu otporna na sve vas koji niste dio onoga što ljudsko, zapravo, jeste.

Čestice

Voljela ga je još od prije odumiranja njegove duše. Dok je još imao ponešto ljudsko u sebi. Kadgod bi se našli zajedno poprimio bi obrise koje su mu davale prepoznatljive konture idealnog. Možda je, nenametljivo, budila dio navrijednijeg plama u njemu. Izmjenio bi se u divno, ljudsko i potpuno prizemno stvorenje koje je, itekako, umjelo da leti!

 Lako je igrao tu svoju ulogu. Bila je udobna kao par starih, razgaženih cipela. Mekane, izlizane kože i đonova toliko tankih da bi lako mogao osjetiti najsitniji kamičak pod stopalima. Njegova sposobnost upravljanja ljudima imala je fino automatsko podešavanje. A ona je voljela baš to u šta se pretvara. Prihvatala je igru, ne znajući da li je stvaran, ili je sa njom samo varka. Poput traga zvijezde padalice koju noću možeš da vidiš, a ona je, negdje u svemiru, već odavno nestala.

 Postao je hrana za njenu dušu gladnu kosmosa. U toj igri, uz sasvim malo truda, ponovo bi postala zarobljenik, zaljubljenik, njegove posebnosti. Neobjašnjive nježnosti koju je lako iz njega izvlačila. A on iz nje zlatne niti.

Možda se zbog toga nikada nisu do kraja pustili. Iako su čvrsto vjerovali da je sve stvar volje i razuma. No, kad se spona među njima stvorila, razum još ne bješe rođen. Davno to bješe, dok su bili tek čestice i ideja Stvoritelja.

A možda su, vremenom, postali ovisni o ljepoti koju su zajedno stvarali.

            Umro je. Samovoljno. Dvostrano i obostrano. I dalje joj je falio u kapima svemira.

I dalje joj je bio muza. On jedini spazio iskru u njenim očima. Učinio da i sama povjeruje u nju.

***

– Svemir se, u ovom životu, baš potrudio da nam iskomplikuje stvar! – reče mu, kad je umrla i ona.

– Skoro sam zaboravio kako si smiješna!- istinski se nasmija.

Smiješna sam samo tebi. Prećuta mu. I iskru si, u svim proživljenim životima, vidio samo ti.

***

Te, takve, čestice, stvorene prije nastanka razuma, ni smrt ne rastavi.

Hajde da zgazimo

Suvi snijeg ispod stopala, što je nekada imao moć da utiša misli,

zlatno lišće, umrlo, jesenje,

staze odveć pregažene,

obećanja neizgovorena i data,

uvide o savršenstvu, pritvorne…

Hajde da zgazimo.

Grubu kaldrmu,

beskrajnu priču, mednu na nepcima.

Najdublje divljenje u pogledu, 

što miluje dušu gladnu snova o umiranju i življenju, bitnosti i smislu.

Ljubav bez poznatog početka i kraja…

Hajde da zgazimo.

Dio sebe,

prazninu što krije nikad priznatu tugu,

bolno nedostajanje.

Jedva prihvaćenu nepotpunost,

odustajanje, nepodnošljivo prožimanje…

Hajde da zgazimo.

Kao nešto bezvrijedno, nikad pomenuto,

kužno, uklonjeno, nebitno sasvim!

Otupjelo, izblijedilo, 

Nepotpuno, kao vječito bijelo nebo na dječijoj slici…

Hajde da zgazimo!

Ono na šta nikada mogli nismo spustiti stopala,

trajno okrenuti glavu na suprotnu stranu.

neotelotvorene nade, što peku negdje po sredini grudi,

nemarno zagubljene dijelove duše…

Bolje da zgazimo.

Možda


Možda nestanem, ako tako mora. Postanem zapis prošlosti odvojen od svega što postoji. Ostanem blijedo sjećanje na nju koja se rađala uz glasan krik.
Možda, jednog dana koji se još desio nije, drhtavim prstima dotaknem sjećanje, s dovoljno ljubavi za sve korake, makar i pogrešne. I sva skretanja koja su mi nanijela bol.
Možda mi je tuga donijela moje dubine. Suze umile dušu, da postane lakša. Samoća me okrenula k sebi. Nedostajanje istkalo najljepše rime.
Možda mi jednom oproste mene i sve što nosim. Da li će ikada razumjeti, istinski, do kraja, vatru koja u meni tinja? Ne onu koja može da spali sve oko sebe, ako samo to poželim, već ovu zbog koje znam osvijetliti i najcrnji mrak?
Možda me izbrišu kao da nikada postojala nisam, ne razumjevši do kraja svjetlost od koje su okretali glavu, upirali u nju prstom i nazivali je nedostojnom njihove tmine, ne pročitavši do kraja nijedan stih.
Možda, baš njima, nikada ni trebala nisam, a čuli su me, u prolazu, u riječima neznanca.Možda im, naprosto, niko nikada rekao nije da slučajnosti ne postoje i da je sve što dotaknu važno.
Možda… samo možda… odem tiho u zaborav. Ugasim plamen. Nestanem, k’o da me ni bil

Tri smrti za život

Još se daš naslutiti. U koraku sazrijevanja, odbacivanja svega što si mogla, a bila nisi. U onom dijelu mene koji još nije umro. Nisi ti život, nikada ni bila nisi nešto nalik životu. Možda tek misao, sveobuhvatna, sveprožimajuća, neostvarena ideja koja bi zaličila na stvarnost, iako si u nju vjerovala slijepo. Zjenicama široko raširenim kao kod kakvog benavog djeteta. Iskrivljena poput ideala koji se nigdje ne uklapa, a mnogi mu teže. 

Ne čini li se da je sjećanje samo iskrivljena slika prošlosti odigrana u paralelnoj stvarnosti? Ljudi koji smo postali jesu ljudi koje nekada nismo prihvatali. Protiv čijih granica smo se borili svom žestinom mladosti, da bismo u iste uloge ušli. Spontano i neprimjetno. Da smo znali da ćemo ovo postati, da li bismo umrli istog trena?
Život je ljepota prihvatanja sopstvenih dubina koje ispuniš, umreš i ponovo se rodiš. Baš kao ti onda… Kao i ja. Upravo sada.

I koliko puta još? Kaži mi… Sjećanje, ti si.

Mjesečeva kći

Pružala je tanane ruke ka srebrnoj lopti na mrkom nebeskom svodu. Kretala se lagano poput pera. Ples, uz muziku koju je samo ona mogla da čuje, izgledao je vilinski nestvarno. Mjesečeva kći…. Pomisli njena majka, a osmjeh joj ozari lice. Mjesec bješe jednako pun one noći kada se duša njene kćeri ugnijezdila u najtoplijem kutku njene utrobe.

Stopala joj dodirivahu zemlju, uvijek meku pod njenim tabanima. Kao da se mahovina namjerno pružala kudgod bi se njeno malo stopalo namjerilo. Kretala se prirodno, očiju sklopljenih, kako je majka naučila. 

  • Pjesmu Mjeseca možeš čuti tek kada sklopiš oči i prepustiš se tonovima.
  • Ali, kako ću onda znati da li su moji pokreti dobri?- bješe zabrinuta.
  • Tijelo zna svoj put. Ne pokušavaj da ga kontrolišeš! Prepusti se…

Životu…

Tonovima…

Ljubavi…

Nezaustavljivoj sreći…

Neće ništa loše da ti se desi ako plešeš dok te muzika nosi! 

Pjevaš dok god čuješ krik u grudima. 

Pustiš tugu iz svojih lijepih očiju.

Zaplešeš, čak iako po svim mjerilima nije ni mjesto, ni vrijeme za to.

Mjesečeva kći… Život ne trpi kontrolu. Prepusti mu vođstvo!. Baš kao što si povjerovala da tijelo pravi najljepši pokret dok su nam kapci sklopljeni. Kada od tanane muzike Mjeseca ne čujemo ni osmjeh, ni podsmjeh. Pohvale i kritike. Slatka i gorka slova.

Samo takav ples znači život.

Mnogo toga je zaboravila. Osim momenta, čvrsto urezanog u pamćenju svake ćelije u njenom tijelu. Kada je, baš kao i njena kći, dopustila da je Mjesečeva pjesma povede.

Kroz pokret.

Kroz riječ.

Kroz život.