Susret

Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja. 

Spreman da odustanem, da pobjegnem.

Ludače! – rekoh sebi,

Ona ti nikada oprostila ne bi. 

Strepio sam da me ne ugleda,

Skupio ramena i pognuo glavu,

Zbog njenog zbunjenog pogleda 

Pri slučajnom susretu na ulici,

Nakon par godina tišine. 

U kojem mi nije rekla 

Da je ljubav u njoj i dalje živa,

A izgovorila je, 

Da traži savršenu haljinu

Za vjenčanje na koje me poziva. 

(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)

Nije morala da mi kaže, 

A jeste, godinama kasnije,

Kad su nam se putevi ponovo sreli, 

K’o da se neko, odozgo, surovo igra,

Da u njoj, i dalje, živim i dišem,

Nikad nisam prestao da postojim.

Da mi prizna, morala nije,

Da je dobro i da je tako trebalo biti.

I da se nijedan stih rodio ne bi, 

Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.

Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,

Na nekom drugom mjestu,

Iza nekog zgodnijeg ćoška,

Skrenuo u jednu ulicu niže.

Možda bih se odavno predao, a ona pustila.

Možda bismo ostali sjećanje, 

Prizvano za Nove godine.

Kad mraz stegne kožu na rukama,

Koju nema ko da ugrije.

Tatjana Kuljača

Žudnja

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje?

Plašiš li se, putniče, potpunog stapanja sa nekim? Podudaranja otisaka duša i prepoznavanja… Obuzme li te, ikada, strah od konačnosti? Nesposoban da se svikneš na tuđe okvire, bježeći čim ti se ivice nažuljaju.

Žudiš li za posteljom mekanom, ikada? Tijelom na koje uvijek možeš računati, spreman da pustiš naviku da usmrti želju, umoran od kratkih poznanstava koja nisu kadra osvijetliti dovoljno zidine koje si oko sebe podigao.

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje? I da ti starost neće ostaviti prostor izašta drugo osim za kajanje?

Samotna je tvoja staza, putniče! U sopstvenoj koži ti mora biti toliko udobno da ti duša ne ostavi prostora za žaljenje.

Posmatraš li, pažjivo, ljudska lica i položaj ramena slučajnih prolaznika, vidjećeš puno putnika zarobljenih u toploti sigurnosti, dok im duša vapi za prostranstvima i daljinama. I izgubljenih i zalutalih putnika željnih topline.

I svi su oni sami, kao i ti. Ujedno. Ili udvoje.

Tatjana Kuljača

Poruka

Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Imala je neobičan hobi u dvadeset i nekoj. Šetala bi između vječnih kuća, dok su ljudi nastojali biti više živi nego mrtvi. Posebno u danima kada bi joj bivalo teško da prikači smisao svom postojanju.

Čitajući uklesane poruke ispod imena pokojnika, godine kada je započeo i kada se završio njegov put na zemlji, pitala se, šta li će pisati na njenoj?

Ta poruka mora biti oličenje čovjeka, srž njegove duše. Jedino takav način je istinski ispravan. Da odabereš prave riječi za ispraćaj. I nikako ne bi trebalo da to bude priča o pokojniku, već o onome što je obasjao za života. Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Znam da te čudi, ali ta-ona, nigdje se nije osjećala tako živom kao kad je gazila između mirnih humki, nepobitnih dokaza da je tijelo pripalo zemlji, a duša otišla u svjetlost. Kao pečat na diplomi života, posljednja šansa da uradiš ono zbog čega si tu.

Druge je groblje podsjećalo na gubitke. Nju, na šanse koje još prokockala nije. 

Pri izlasku stavila bi desnu ruku na hladan mermer vječne kuće nepoznatog lika, ozbiljnog lica sa ustakljene fotografije. Lijevu bi položila na svoje grudi da osjeti otkucaje srca i toplotu kože. 

,,Živa sam. Topla. Dovoljno je. Šansa je samo jednom zadnja. Dan je samo jedan posljednji.

Draga lica ću samo jednom vidjeti zadnji put i nikada više. I zagrljaj ću, jednom, zadnji imati.

Poljubac, nakon kojeg neću ljubiti više. Kad to znaš, smrt nije kraj, već buđenje života dok nam ona ne pokuca na vrata’’, rekla mi je.

Zamolila me, u osamdeset i nekoj, da sročim nešto lijepo na dan kada joj tijelo budu položili u zemlju, a duša ode u nebo. Niko nije umio tako da živi, duboko i mirno, ispunjeno i srećno! I možda je, čudakinja, baš zbog te svoje neobične sklonosti da po travi među grobovima šeta, živjela tri života u ovom jednom. Ništa te ne čini tako živim kao spoznaja o smrti, nije morala da mi kaže. Shvatio sam, gledajući je.

Disao sam, duboko, na dan kada su joj tijelo spustili u zemlju, dok sam je pogledom tražio iza svih prisutnih lica. Nasmijao sam se, široko, kad sam je spazio u djevojci koja je koračala među humkama, nedaleko odatle.

Znao sam, u tom trenu, sutra da dođem, opet ću je sresti. Pročitaće poruku sa njene spomen ploče i možda više nikada neće morati da kroči na groblje da bi se sjetila da je živa.

Da još diše dovoljno duboko, tijela i duše spletenih u jednom biću.

I da ima svo vrijeme ovog života da postane besmrtna.

,,Ostavila je toliko toga da se prosječnom čovjeku čini da je živjela mnogo prije vječnosti i da umrijeti nikada neće.’’

Pisalo je.

Neprijatno, poput ledene januarske kapi kad ti klizne niz vrat,

Život umije, tek tako da zaskoči.

Ti poskoči. Uvis, udalj!

Samo izvuci lice iz blatnjave kaljuge, 

jer su je stvorili oni kojima je poniženje drugo ime,

nasilno, đonom, silujući plodnu zemlju, 

praveći mučilište,

umjesto rodilište,

pravdajući se manjkom ljubavi od oca i matere,

zaboravivši kako izgleda  kad im se blato lijepi za lice,

dok im neki skot pridržava tjeme, 

i pušta ih, tek toliko, da dišu,

a ledena kišna kap, klizi im niz vrat.

U trenu kad pomisliš da nema kud niže,

sjeti se,  blato nije za ljude, 

ni za izmišljene staleže. 

Neljudske poretke.

Uspravi se, lice umij’ 

Široko se nasmij’! 

Životu zube pokaži, 

i tlačitelju svom!

Kaljuga nije put, već nemila stanica.

Jedne nauči.

Druge odredi.

Treće, definiše.

Tatjana Kuljača


Spustila sam bosa stopala na mekanu travu,

što raste iz iste one zemlje iz koje je poteklo moje tijelo.

Bez straha od nestajanja,

svjesna – karika sam, samo, u lancu vremena,

podložna procesu nezaustavljivog kruženja prirode.

Disala sam sa tom zemljom, mekanom od puta,

koje je korjenje drveća pravilo otkako je svijeta i vijeka,

mnogo prije nego što sam od želje postala čovjek.

Od Božije iskre ljudsko biće.

Od praha tkivo, kosti i krv.

Dato mi je da dišem, stopala spojenih za zemlju,

a pogleda uprtog u nebesa.

Čovjek je najsavršenija kreacija Boga,

duše neraskidivo spojene sa tijelom,

dok god daha u njima ima.

Zato je dah, običan ljudski, najsvetija svetost koju imamo.

Znaš li da nas jedan jedini dah dijeli od posljednjeg poljupca duše i tijela?

Početka novog puta.

Tijela, zemlji.

Duša, nebesima.

Svetije, ništa nema.


Tatjana Kuljača

Nejasno je

Otkud bezdan nedostajanja, kad te nikada bilo nije?

Zašto fali riječ neizgovorena, misao naslućena, 

zamamna kao topao miris pečenog kestena jedne noći u novembru?

Čežnja ugasla u zjenicama tvojim stoljećima prije?

I osmjeh što ga pod kožu urežem s vremena na vrijeme 

(mirno grizući gornju usnu), 

kad u sjećanju izblijedi…

 pa nenadano, iznenadno, pod prstima zabridi.

Učini da se cijelo tijelo ispod kože strese, 

dok spoljašnjost ostaje ledeno mirna.

Ožiljak si koji krvlju obnavljam, 

ne dajući ti da se sa kožom stopiš.

Jer niko pod kožom tako ne treperi, 

kao damar dijela duše koju sam krišom prisvojila. 

Blizina mi fali. Prosta fizička blizina. 

 Iako su sve naše blizine bile dalje od daljine. 

A daljine nas činile nikada bližim. 

Sinhronicitet mimoilaženja. 

Apsurd privlačenja.

Nestvarnost realnosti.

Preplitanje svijetova.

Razilaženje bliskosti.

Vječita pogrešna skretanja, zarad pravih puteva.

Otud, valjda.

Tatjana Kuljača


Ti si tvoj otac i tvoja majka.

Djed i baba.

Roditelji i djedovi njihovi.

Svi smo sve i svako, ukrštajući se, preplićući kao putevi bez kraja.

Gordost i ponos, vjera u ljude i ljubav, stid i sram, hrabrost i strah, sve je s čime smo došli.
Put na koji još kročili nismo, prve korake, padove i podizanja i svaku pobjedu samog sebe, poklanjamo dalje.

Ti si spona predaka i potomaka svojih. Čine te geni.

Određuju koraci i staze kojima si gazio.

Izazovi zbog kojih si danima ležao,

bježeći od ljudi, prilika i neprilika.

Ti si bolni pokret ranjavog stopala, koji probija ravno do kosti.

Koji stisnutih usana ignorišeš i ideš dalje. 

Ti si život kojim živiš. Ne život od kojeg bježiš.

Ti si sve ono što ćeš tek dati.

Najčudesnije tkanje.


Tatjana Kuljača