Promocija knjige za djecu ,,Sofija i čarobna bašta” u Beogradu

25.10.2017. u 18h u sali Aleksandar Vučo, hala 1, biće održana najčarobnija promocija na Sajmu knjiga u Beogradu! Predstavljam vam bajku za djecu i odrasle ,,Sofija i čarobna bašta”. Dođite da zajedno otkrijemo Sofijin čarobni svijet i potražimo čaroliju u sebi! Knjiga ,,Sofija i čarobna bašta” prodavaće se po sniženoj sajamskoj cijeni a uz svaku knjigu dobijate na poklon čarobnu ogrlicu, baš onakvu kakvu nosi glavna junakinja ove ne baš obične bajke.
Svi oni koji ne stignu na promociju, potražite svoj primjerak knjige na štandu izdavačke kuće ,,Samo korak” u hali 1.
,,Ispričaću ti jednu priču koja se desila ne baš tako davno. Bajkovitu koliko i istina iza kapaka kad mašti pustimo na volju a opet toliko stvarna da bih se zaklela da se desila u jednoj bašti u kojoj sam i sama bila.
Da li i ti imaš takvu baštu? U kojoj se kriju bića ljudima neznana. Bića koja s vremena na vrijeme šetaju među nama i ulaze u legende.
Magija je stvarna onda kada u nju vjerujemo.

Vjeruješ li i ti?”

Čekamo vas. Da maštamo zajedno i zavirimo u čudesan svijet čarolije.

Advertisements

Odlomak iz knjige za djecu ,,Sofija i čarobna bašta”

Ovo je samo djelić… Čekam vas na Sajmu knjiga u Begradu na štandu izdavačke kuće ,,Samo korak”, hala 1,  a promocija će biti u sali hale 1, u srijedu, 25.10.2017. u 18h. Dođite da zajedno otkrivamo tajnoviti svijet čarobne bašte i Sofijine avanture. Za sve koji požele da kupe knjigu spremili smo poklon iznenađenja – čarobnu ogrlicu!  Baš onakvu kakvu ima i Sofija iz moje priče… Magija je stvarna kada u nju vjerujemo, vjeruješ li i ti?

 

…Čarobnjak joj se unese lice. Sofija ustuknu. Uplašila se ovog čudnog stvora, ali još više ju je plašila pomisao da više nikada neće vidjeti svoju porodicu. U momentu je poželjela da se okrene i ode glavom bez obzira a onda joj pogled pade na Snježanu. Nježna vila ju je posmatrala molećivo, plašeći se da Sofija ne odustane. A ako odustane, zima više nikada neće biti ista… Ako čvrsto odlučim da ću samo da pomognem Snježani u pravljenju pahuljica kako bi sva djeca na svijetu bila i dalje srećna… šta može da se desi? Ništa! Čim ona dođe, vratiću se svom životu. I biće sve kao što je i bilo… Pomislila je. Sa druge strane, koliko djevojčica na svijetu ima priliku da proba vilinsku magiju i pravi predivne oblike pahuljica? Koja od njih ima šansu da od zime napravi pravu bajku? Ne smijem propustiti ovu priliku! Čvrsto je odlučila u sebi.

„Želim to!”, mirno je rekla.

Zelenrep se šetkao u iščekivanju njene odluke. Okrenu se i zadovoljno iskezi:

„Tako sam i mislio. Odlično!”, pljesnu rukama zadovoljno.

Odgega se do svoje police sa čarobnim napicima. Propinjao se na prste, čitao nazive na etiketama koje je na boce nalijepio. Češkao se po bradi kao da razmišlja koju kombinaciju da smućka za novonastalu situaciju, te uze jednu plavu i jednu zelenu bocu.

„To nam treba!”, reče, više za sebe.

Odgega se do stola, uze kotlić i jedan štap te pažljivo usu deset kapi od jedne i dvanaest od druge tečnosti. Miješao je i izgovarao naglas:

„Sniježna moći što planine krasiš, vjetre što duše i krv u žilama lediš, mraze što korjenju ne daš da pije, slijte se u ovu bocu da Sunce ne zasije!”

Veliki, plavičasti oblak izdignu se iznad kotlića, a iz njega počeše sijevati male munje. Odjednom, oblak se rasprši i plavičasta tečnost se u tankom mlazu uli kroz otvor pripremljene boce. Djevojčica je bila u čudu zbog magije koja se pred njom odigralava. Nestrpljivo je iščekivala sljedeći korak. Zelenrep joj priđe i oko vrata joj stavi ogrlicu sa priveskom u obliku staklene pahulje.

„Ovo je tvoje zvono spasa. Ukoliko upadneš u nevolju, samo slomij pahuljicu i stvorićeš se kraj mene, za tili čas!”, reče zvanično.

Uze je za desnu ruku. Iskapao je tečnost na njen dlan a ona se pretvori u najveću i najsjajniju sniježnu pahulju koju je ikada vidjela. Čarobnjak uze djevojčicin lijevi dlan i poklopi njime desni. Pogleda je u oči, kao da želi biti siguran da je uradio pravu stvar i da je ona dovoljno jaka da se nosi sa moći koju je upravo dobila. Pahuljica nestade. Sofija osjeti hladnoću u dlanovima, a onda i hladan talas koji prostruji kroz cijelo njeno tijelo. Potom, ništa. Kao da se ništa nije dogodilo.

„I to je to? Kako sada da pravim pahuljice?”, upita zbunjeno.

„To više nije moja briga!”, odgovori čarobnjak ljutito.

„Ja sam svoje završio. Odlazite!”, povika na njih.

Snježana i Sofija istrčaše iz kućice. Trčale su koliko su ih noge nosile, da što prije odu od tog čudnog stvorenja koje je izgledalo koliko bezopasno toliko i zastrašujuće. U jednom momentu se zaustaviše. Pogledi im se sretoše i Sofija spazi zadovoljstvo i olakšanje u vilinom pogledu.

„A sada na posao!”, ciknu vila oduševljeno.

„Čekaj! Šta se tamo desilo? Zašto je čarobnjak odjednom izgubio strpljenje i istjerao nas van?”, nije joj bilo nikako jasno.

„Zelenrep je veoma star i prenošenje magije na nekoga čini ga veoma slabim, a on mrzi kada ga neko vidi starog i oronulog. Zato nas je onako požurio.”, pokušala je da joj objasni vila.

 

Učinio je samo to da ga se plašim još više… pomisli djevojčica.  Snježana uze Sofijine ruke u svoje i okrenu joj dlanove ka nebu.

„Spremna?”, upita je vila.

Djevojčica uzbuđeno klimnu glavom.

„Ovi oblaci su spremni za preobražaj. Kad vidiš da poprimaju sivkastu boju to znači da u njima ima toliko snijega i da su spremni da puste svoje pahulje ka nama. Moraš prepoznati moment, ni prerano ni prekasno!”, objašnjavala je vila.

„Razumjela sam.”, odgovori djevojčica.

Ipak, nije bila načisto koliko siv oblak mora da bude da bi ona pustila magiju. Valjda će naučiti, tješila se. Nije htjela da iznevjeri ovo krhko biće sa kojim se tako kratko poznavala, a već ju je zavoljela kao najbolju prijateljicu.

„Kada bude vrijeme da praviš pahuljice osjetićeš hladnoću i blago peckanje u desnom dlanu. Na njemu će se pojaviti znak u obliku pahulje. Tada treba da izađeš vani. Kada ugledaš početak sniježog naleta pruži ruke ka oblaku i zamišljaj najčarobnije oblike pahulja koje ti padnu na pamet. Svaka mora da bude različita, pazi da ne budu dvije iste! Zamisli… kako iz male tufnice izrastaju kraci kristala i povezuj ih kristalnim šarama. Sve mora da bude brzo! Pošalji slike sniježnih kristala iz misli, kroz dlanove, u oblak. Uskoro ćeš vidjeti kako se isti oblici pahulja koje si zamislila spuštaju sa neba.”, pokušala je da joj pojasni Snježana.

Sad joj je već bilo mnogo jasnije šta bi to trebalo da radi. Bješe ne previše hladno. Bez daška vjetra. Obe pogledaše ka nebu. Sofija osjeti kako joj hladnoća struji kroz desni dlan. Zatim se pojavi utisnuta pahulja na njemu. Podigle su dlanove ka nebu i čekale. Uskoro je prava mala vojska pahuljica krenula ka njima.

„Sad!”, uzviknu Snježana.

Zamišljala je najdivnije oblike kojih se mogla sjetiti iz sniježnih bajki koje joj je mama čitala u dugim zimskim noćima, dok je uz ugodnu vatricu iz kamina pila šolju vrućeg kakaa. Sjetila se svih onih pahuljica koje je posmatrala pod lupom kada je bilo dovoljno hladno a snijeg suv, pa su pahuljice mogle dugo da se zadrže na rukavicama da se ne istope. A sad je ona jedna od onih koji ih stvaraju! Čak i da se pohvali nekome ko bi joj vjerovao?! U školi je učila da je to potpuno prirodan proces, mada je u tom objašnjenju Sofiji oduvijek nešto nedostajalo. Kako oblak može da napravi takvo savršenstvo kao što su sniježne pahulje?!

Slala je slike pahulja sa najdivnijim ornamentima koje je u svojoj mašti stvorila. Dvije prijateljice počeše da se smiju i cerekaju od sreće. Uhvatiše se za ruke i zavrtiše se ukrug dok nisu popadale u snijeg.

„Znaš, oduvijek sam zamišljala kako džinovski Snješko sjedi na oblaku i iz neke sprave, nalik ogromnom gramofonu, izbacuje pahulje!”

Snježana se počela toliko smijati mašti njene drugarice da se uhvatila za stomak a krila su joj se umalo zalijepila za ljepljivi snijeg. Srećom, brzo se ustala, inače bi na svojim tananim krilima nosila snijeg do kuće. Sofija dotaknu staklenu pahulju koja je visila na lančiću oko njenog vrata.

„Kako će me ovaj kristal spasiti?”, upita vilu.

„U toj pahulji se nalazi kapljica Stare Magije koju je Zelenrep uspio uhvatiti i vezati. Kada se pahulja polomi, onoga ko je nosio prenosi pravo pred njegove noge, u kojem god svijetu da se nalazio.”, objasnila joj je Snježana.

„Pa to je sjajno!”, oduševljeno uskliknu Sofija.

 

Ako ikad zapadne u nevolju imaće direktnu vezu sa onim čudnim stvorenjem. Mada joj nije bilo najjasnije u kakvu nevolju može upasti praveći pahulje.

Počeo je da duva vjetar koji je bio toliko jak da je hladnoća dopirala do kosti. Sofija shvati da noć umalo što nije došla i da pojma nema koliko je bila odsutna od kuće. Nije smjela da razmišlja o baki koja mora da je već ljuta što ne zna gdje joj je unuka. Zakrčao joj je i prazni stomačić, što je bio znak da je već uveliko prošlo vrijeme za večeru.

„Moram da idem kući! Baka se već sigurno brine gdje sam. Vidimo se sutra!”, doviknu maloj vili kroz granje.

Snježana je mahnula. Zadovoljno se nasmijala… Hm… možda je baš ona stvorena da bude jedna od nas?… pomisli u sebi. Tako je govorila i legenda. Da će djevojčica puti bijele kao snijeg i očiju toplih kao kod srne ovladati magijom zime. Ona će postati prva djevojčica koja će postati vila. Ma to su samo stare priče…. još nisam vidjela da su nekoj djevojčici izrasla krila! A i šta bi one sa njima?! Pomisli vila pomalo zajedljivo…

 

 

 

Za sve vas koji željno iščekujete ,,dvije crtice’’

Zamolila me, pred spavanje, da joj objasnim kako bebe rastu u maminom stomaku. Prisjetih se jednog od onih videa u kojima se prikazuje stvaranje i rast bebe kroz devet mjeseci u materici. Ona oduševljena kako beba liči na zrno pasulja, pa kako ima rep, a onda kako se igra u materici. Zapitkuje je li i ona isto tako…. Je li se rodila na vrijeme. Kažem joj da je došla na ovaj svijet tačno na dan kad smo je i ja i ultrazvuk očekivali. Na kraju, bješe joj najbitnije je li mi bila slatka. Rekoh da je bila najslađa čupava beba koju su moje oči vidjele. Pustih joj laganu muziku za uspavljivanje i odoh u kupatilo da se spremim za spavanje. Bješe to pola sata prije pisanja iste ove priče.

Prisjetih se svega. Dana kada sam je očajnički prizivala. Momenata kada sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Trudnica koje sam sretala na svakom koraku. Iščekivanjima dvije crtice, toliko bitne. Mučninama koje sam prizivala svakog mjeseca gotovo godinu cijelu. Partnerove nervoze zbog mog titraja nade da sam ovog mjeseca možda ipak uspjela. Da se osjećam drugačije. A on je bolje od mene znao da umišljam sve znake koje sam imala. Svakim novim testom pala bi po jedna cigla nesigurnog zida nade koji sam oko sebe zidala.

Znam tačno i momenat kada sam se pomirila sa tim. Da ja, iz nekog razloga, neću postati majka. Pustila sam vreli mlaz vode u ovom istom kupatilu, ne bih li umirila disanje. Sjećam se, kao da je baš maloprije bilo, tik nakon što sam njoj pokazala kako se stvara i raste mala beba. U tom momentu, kada se sve u meni slomilo… Dlanove sam naslonila na mokre pločice u kupatilu i plakala. Tužno, uz jecaj, puštala sam sve iz sebe da ode. Tugu, nadu, očaj. Želju, ljubav koju bih dala malom biću koje sam trebala da stvorim. Čini mi se da sam i dio duše kroz izdah ispustila iste te večeri kada sam se pomirila da, možda, nisam predodređena da postanem mama.

Godine zamišljanja i radovanja danu kada ću priviti čedo svoje na grudi. Pomisao na dane kada će moja zamišljena djeca napraviti prve, nesigurne, korake i oduševljenje na njihovim licima zbog uspješno savladane prepreke. Zvuk i boju glasa kada me zovu ,,mama’’. Sve sam to pustila da teče niz obraze stapajući se sa vrelom vodom iz tuša. Dosta je… gotovo. Ne mogu više… govorila sam kao da me neko čuje. Kao da samu sebe pokušavam ubijediti u jasnoću i čvrstinu odluke koju sam donijela. Da nema više testova trudnoće. Praćenja grafikona plodnosti. ,,Gađanja’’ baš onih dana kada imamo najviše šanse da začnemo dijete.

Dosta je… Gotovo je.

Izgovarala sam dok iz tuša nije počela šikljati voda hladna kao led. Bila sam tužna. Prazna. Njegovo da ne trebam toliko da se opterećujem mi nije značilo ništa. Kao i ono ,,opusti se’’. Ja znam najbolje da kad želja iz materice progovori ona tjera i nerve i tijelo u konstantan grč i stremljenje ka cilju. Ka bebi.

Ako vam sad kažem da se kod mene sve to desilo baš kao u filmu… Kao u besjedama starih, mudrih žena i prijatelja koji te savjetuju da se opustiš i da će beba doći onda kad joj je vrijeme. Kad beba odluči da dođe, a ne kad ti planiraš. Da li ćete mi vjerovati da sam istog tog mjeseca čula svog (za deset dana) supruga kako misli da sam trudna. Njega koji je mjesecima stoički podnosio sve moje umišljene znakove trudnoće koje sam prizivala. To je bio čudesan momenat, jer nisam imala ama baš nikakvih simptoma koji su slutili na trudnoću.

Imao je pravo. Beba je došla baš onda kada sam opustila tijelo i omekšala matericu praveći joj najmekši krevetac za ugodan put razvoja od zrna pasulja do čupave bebe. Svi moji pletovi od snova, istkani željom da je uzmem u naručje, ostvarili su se baš na dan kada je i trebala da se rodi. Mirisala je baš onako kako sam i zamišljala. Nevino i čisto, kako to samo bebe umiju. A koža joj bješe mekša od pamuka. Došla je sa jednom rupicom na obrazu, smijalicom koja bi se sakrila kad god bi bila ozbiljna.

Susret sa mojom bebom bješe poput proloma teškog oblaka u duši.. kiše suza sreće koja je iz mojih očiju potekla. Sve u meni je tutnjilo sa udahom mirisa njene, poput paperja mekane kose. I nije bilo bitno što mi se cijelo tijelo treslo od anestezije. Što mi je stomak isječen. Što od bola ne mogu da dišem. Ljubav prema ovom malom biću bješe jača od fizičkog bola koji sam u tom trenu trpila.

Sjetih se tada, baš kao prije pola sata dok sam se spremala za spavanje, da ništa na ovom svijetu ne možemo ubrzati ili spriječiti. Ništa što treba da se desi onda kada je to za nas najbolje. I da zbilja trebamo pustiti sve ono što je jače od nas. Koliko god divne i jake naše želje bile, ostvariće se tačno onda kad dođe vrijeme za njih.

 

Izvor: Gracija ME

 

Institucija zvana ,,ujko”

Kad sam dobila brata imala sam nepunih 5 godina. Prije nego što je ušao u naše živote ja sam naširoko i naveliko najavljivala da će mama da mi rodi seku. Čak i prije nego što je bio začet. Mami su mnogo prije trudnoće uveliko čestitali na budućoj prinovi, te je mama crvenila danima braneći se da njena kćer, od silne želje da ima sestru, samo dopušta sebi da maštom zamjenjuje stvarnost. Ali, nisam se ja zaustavila na objavama mamine fantomske trudnoće, već sam prešla i na prijetnje.

,,Pocijepaću vam sva odijela ako mi ne rodite sestru!”, sjećam se toga kao da je juče bilo.

Prijetnja izrečena preko starinskog, crnog telefona koji se sada može naći samo u nekom muzeju.  Odjela bjehu pošteđena, ali je zato namještaj stradao. Sjeckala sam makazicama materijal na kauču. Kad vratim film unazad, nisam uopšte bila dijete kojim se lako moglo rukovati. Moja djeca su divna, kad vam kažem. Još se niko nije latio makazica i namještaja, a nadam se da će tako i ostati.

A onda su se moje želje obistinile i mama je konačno bila trudna. Tu zimu pamtim kao najljepši period mog djetinjstva. Družila sam se sa mamom, jurila pahulje, a onda bismo zajedno pile kafu i kakao u dnevnoj sobi pored peći ,,kraljice” iz koje se čulo pucketanje vatre i razlivala prijatna toplina po prostoriji našeg stana.

Otišla je da ga rodi jednog dana, čijih se boja ne sjećam. April tek što je ušetao u našu svakodnevicu. Pamtim taj dan i mamu koja maše ispod prozora. Mene koja se nakon toga krijem iza vrata sobe i ne želim da izađem. Sad znam da je tada osjećala strah i da joj se duša cijepala napola što me ostavlja u suzama. Iako će me, sasvim sigurno, uskoro vidjeti. Isto tako je tugovala i moja duša kad sam odlazila u porodilište da donesem na svijet sina, a ostavljala nju od koje se, gotovo, nisam odvajala.

,,Dobila si brata!”, neko reče.

,,Ali ja sam htjela sestru! Šta je sad ovo?! Neću brata! Hoću sestru!”, bunila sam se, razočarana.

Svi moji snovi o tome da ću imati sa kim da se igram lutkama pali su u vodu kao težak kamen.

Jednog dana odosmo u posjetu mami i bati. Prišla sam oprezno, hipnotisana prizorom malog smotuljka plave kosice.

,,Dođi, srećo, da te mama poljubi!”, reče mama, željna da me stisne u zagrljaj.

A ja, jok. Ne progovaram. Samo buljim u njega. U taj štruc hljeba koji mi je pomutio planove. Mada, izgledao je bezopasno, bar na neko vrijeme. Znajući da sam se nadala sestri, mama me upita, našalivši se:

,,Šta je bilo, ne sviđa  ti se? Hoćemo li da ga damo?”

,,Nećemo”, odlučila sam. I dalje neutješna zašto nisam dobila sestru kao što sam i naručila.

Danas, nekih 32 godine kasnije, taj plavi, slatki smotuljak je najbolji ujko na svijetu. Najluđi ujko na svijetu. Ujko čije je srce veće od planine za svoje sestriće. Kad ujko uđe u prostoriju lako je pomisliti da je otpočela kakva invazija na kuću. Cika, vriska, oduševljenje koje se može porediti samo sa filmskim scenama. Nije mu problem da postane šta god oni požele.  Ujko je hit. Najbolji ujko na svijetu! Ponekad izjave kako bi se preselili kod njega. Ja nisam ni upola tako zabavna kao on. Čak ni ne pokušavam da postanem. Trebaš se roditi takav.

Srećna sam što je moj brat dio djetinjstva moje djece. Čini ga šarenijim i vrckastijim nego iko drugi na planeti. Bogatijim nego što sam se usuđivala da zamišljam. Onu igru lutkama, koja se nikada nije desila, oprostila sam.

(Hvala ujko)

19657330_10155484926894105_3748863662831684243_n
Foto: Nela-obožavana ujna 🙂
image-0-02-05-9b4c9e9c3ac6b8c07bee2d37a5f74ee00a7a6d78e643dfe664082e2f3a461ebe-V
Foto: Nela Mjesto: Krnovo
18222565_10155275930839105_7135947559326203246_n
Foto: Nela Mjesto: Negdje u nekoj šumi u okolini Nikšića
18199522_10155275781874105_2260863766275560589_n
Ogi i Ogijev ,,dujko” Foto: Nela
18199088_10155275933304105_3455652033145821149_n
Traže Vile Foto: Nela

Jedna djevojačka

Volim brazilsku muziku. Čak i jezik, iako mi je u početku zvučao grubo. Jedna od rijetkih stvari i pojava o kojima sam mišljenje promijenila iz negativnog u pozitivno. Zavoljela sam je jedne zime okovane snijegom. Kad sam se od jutra do večeri bavila lopatanjem i pokušajem da oslobodim prilaz do kuće. Naslage snijega sa strane su samo rasle i nakon mjesec dana više nisam uspjevala ni da dobacim toliko visoko da bih nabacila nove gomilice. Tada mi snijeg nije izgledao romantičan. Čak ni pahulje veličine leptira. Istopla se sva moja ljubav prema zimskim čarolijama. Doduše, proći kroz centar Nikšića bez da te neko ne gađa grudvom jer ravno prolasku kroz minsko polje. Sa neuporedivo lakšim posljedicama, naravno. Bila je potrebna prava strategija da prođeš a da te nijedna ekipa spremna na prilično nekorekran rat grudvama ne gađa. Posebna poslastica su bile sređene cure u mini suknjama i čizmama sa potpeticama. Vjerujem da je sa njihove strane to djelovalo urnebesno smiješno. Siroticama, dakako, nije.

            Upravo te zime, na sam početak elementarnih nepogoda, riješile smo da idemo na koncert klavira u Podgoricu. Nabundane kao da živimo na Sjevernom Polu krenusmo prema stanici odakle smo čekale autobus. Moj tata, vidno uznemiren, ubjeđivao nas je da ne krećemo, jer su sve televizije najavile haos i prekid saobraćaja. Nismo ga poslušale. Dođosmo do autobuske stanice. Krzneni obrub njene smeđe kapuljače jedva se nazirao od leptirastih pahulja. Vrpoljila sam se, te progovorih:

,,A da se mi, isto, vratimo kući?’’, predložih oprezno.

,,Gdje ti je avanturistički duh?!’’, pobuni se moja prijateljica, a sada već vjenačana kuma.

Tu je, tu… idemo. Riješih u sebi, pa kud puklo da puklo.

            Stigosmo do Podgorice nekako. Tamo je klima bila više blagonaklona pa je samo pljuštala kiša koja ti ne dozvoljava da ostaneš suv, osim ako si od glave do pete obučen u gumu. Koncert je bio sjajan, iako ne baš očekivano posjećen. Znate, kiša je bila baš nezgodna. I mokra. Nakon izvedbe čestitale smo umjetniku, ujedno i njenom prijatelju, koji bješe oduševljen (a vjerujem i zaprepašćen) da smo po ovom nevremenu došle iz zavejanog Nikšića, samo da ga slušamo. Ne zna on da je naš avanturistički duh nepobjediv, kad su pahulje u pitanju!

            Bješe oko 21:30h kad smo stigle do čuvene cetinjske raskrsnice sa semaforima odakle smo čekale prevoz. Pridružila nam se jedna žena, te nam laknu što nismo same. Svakako nije prijatno stajati u to doba i čekati autobus koji, te večeri, sigurno doći neće. U međuvremenu smo shvatile da autobusi više ne saobraćaju zbog vremenske nepogode. Kako to obično biva u filmovima i situacijama gdje Bog dragi čuva lude, naiđe jedno vozilo i zaustavi se.

            ,,Gdje ste se zaputile po ovom nevremenu?’’ (Jeste li normalne?! – htio je da pita)

            ,,Mi u Nikšić’’. (Bile smo na koncertu koji se ne propušta, probajte da razumijete – nismo izgovorile).

            ,,Ajde ulazite, ja sam krenuo u Nikšić. Daj Bože da dotle i stignemo’’ – Reče, vidno zabrinut.

            Ušle smo u auto, svjesne da nam je te večeri jedino preostaje da prihvatimo ponudu potpunog stranca i da se nadamo najboljem. A imamo i ženu sa nama. Kao da nam je to garancija za sigurnost. Nego, avanturistički duh nas i dalje drži. Polako prelazi u službu instinkta za preživljavanjem. Ne sjećam se o čemu smo na putu do Nikšića pričali. U glavi mi je samo rasla panika. Šta ako propustimo bus?!

            Ulazak u Nikšić dade nam prizor autobusa koji se upravo udaljava ka našem odredištu. Bješe to prva lekcija zakona privlačnosti. Desilo se ono o čemu sam cijelim putem mislila. Od tada sam opreznija sa mislima.

            Ostale smo u gradu. Spavale smo kod nje u stanu. Narednog dana smo se vratile u naše snježno kraljevstvo, leptirastim pahuljama i lopatama. Tih dana slušala sam brazilsku muziku očarana. Kad je snijeg prestao da pada, pojačala bih zvuk i izašla na terasu. Zatvorila bih oči i zamišljala da sam na Kopakabani, te da je to najljepše mjesto na planeti. Miris morske soli dolazio mi je do nosa. Bila je to zima na plaži. Kad zatvoriš oči možeš da budeš bilo gdje.

            Onda bih zvala moju Ivanu. Mog druga za avanture sniježne, nepromišljene i još kojekakve. Skuvala bih kafu i zajedno bismo se izvrnule na zamišljeni bijeli pijesak i udisale miris mora. Koliko god da sam te zime zamrzila snijeg, sada mi se taj mjesec čini idealan. Jer ja i moja kuma nikada poslije toga nismo imale toliko vremena jedna za drugu. Vremena za priče, maštanja, smijeh i prisjećanja. Obaveze, životni izbori i kilometarska distance učiniše da su trenuci za kafu na Kopakabani prekrivenoj snijegom rijetki kao nagrada za životno djelo. Ostaju prisjećanja, smijeh i miris snijega koji prizovem lako. Nekada tako mrzak a sada mio. Jedna od stvari i pojava koje su iz negativnih prešle u pozitivne.

A ostao mi je i Viber. Hvala nauci i tehnologiji. Čine da daljina među prijateljima ne bude zastrašujući nepremostiva. Bar među onima koji na pri svakom rijetkom susretu samo nastave tamo gdje su stali, sa lakoćom ljubavi i razumijevanja. Bez tračka uzdržanosti.

 

 

Fotografija preuzeta sa Printeresta

Duša na tacni

 

Znam dan kada sam rođena. I mjesto. Znam kako je izgledao moj dolazak na svijet do svake trunke prepričanog detalja. Danas znam da me baš to mjesto i isto to vrijeme odredilo ovakvom kakva jesam: pomalo tvrdoglavom, tradicionalnom do granica koje ne volim, ali ih se držim. Jasno mi je da Hercegovine u meni ima sve više iako moja noga na njenu zemlju odavno nije kročila. Krš i polja su dala duši onaj dio tvrdoće i izdržljivosti koji mi pomaže čak i u momentima kada bi drugi pali. Taj me krš i prostrana polja zovu u snovima. Znam i da bih lakše disala kada bih onuda, s vremena na vrijeme, gazila.

Patim što ne umijem da budem onako ženski mekana, da znam da se umiljavam i budem ponizna. Kad dobiješ Hercegovinu na rođenju, mekoća se rijetko podvuče na genetskom paketu koji sa njom ide. Ali ti daruje i snagu kakvu nijedna mekoća nema. Za slučaj da ti se od života stvori pakao koji trebaš preživjeti. Ili zaglaviš u predjelima bez života gdje si osuđen na instinkt za preživljavanjem. A često ti ne zatreba ni jedno ni drugo.

Što vrijeme više prolazi sve me manje zanima šta drugi misle o meni, drugima, životu. Takođe, mislim da druge baš boli uvo o tome šta ja mislim o istim tim stvarima. Iz istih razloga sam odustala od ideje da postanem novinar, koliko me god to zanimanje nekada privlačilo. Nemam pojma šta bih pitala ljude a da ih se tiče njihovih ličnih stvari.

Inspirišu me djela ljudi i uspjeh koji su postigli ostvarivši svoje snove. Pročitavši priču o životu koji se isključivo sastoji iz ljubavi prema svemu što ta osoba radi odmah dobijem snagu da se izborim za svoje snove. Volim da mislim da će moja strast jednog dana biti moj jedini put.

Do unazad  dvije godine nisam znala šta želim od života već sam bila isključivo spremna da prožvaćem ono što mi je servirano. Jedne večeri sam se probudila i osjetila paniku. Neću valjda ovo da radim do kraja života?! I onda sam počela da pišem. Dovukla sam dnevnike koje sam vodila od 5. razreda osnovne škole i shvatila da sam tada znala šta je to što volim. Zaprepastila me činjenica da sam to u nekom momentu zaboravila. Od tada se olovke uredno držim čak i kada za druge stvari nemam snage. Pisanje mi daje snagu da preguram i najteže momente.

Obožavam da čitam knjige. Volim i sam pogled na police pune knjiga. Daju mi uvid u predjele i živote koje nikada neću vidjeti, posjetiti, živjeti. Ili možda hoću. Jednog dana kada posložim sve drugo. Ako se to jednom desi. Čitanje mi dođe kao infuzija i odmor od realnosti. Volim časopise o putovanjima i opise dalekih zemalja, kulture i tradicije naroda koji tamo žive. Voljela bih da sam dovoljno hrabra da se jednog dana otisnem u daljine i sve sama istražim. A da ne kukam da se vratim kući.  Maštam da putujem oko svijeta sa ruksakom na leđima. Da nemam vremenske okvire u okviru kojih moram da se vratim.

Voljela bih da jednog dana posmatram Zemlju iz svemira. I to samo zbog osjećaja i šire slike života koja bi se ispred mene stvorila. Parodije radi, plašim se leta avionom.

Ne podnosim kada me neko ne sluša dok govorim. Ako neko želi da me izludi do mjere da počnem da bljujem vatru, neka samo klima glavom u znak razumjevanja i prihvatanja a onda neka se ponaša kao da sve to nikada nisam ni izgovorila.

Za neku novu ideju se mogu zapaliti do te mjere da živim za nju sve dok ne ukapiram da to nije moj put i da sam se samo stopila sa nečijim idealom. Isto tako je mogu napustiti kao da na njoj nikada nisam ni radila, bez trunke žaljenja. Na ovaj način sam izgubila dosta dragocjenog vremena, ali sam i obogatila životno iskustvo stvarima koje mi možda nikada neće trebati. Mada, to nikad ne znamo.

Nikada se nisam plašila da napustim posao I nađem nešto bolje za sebe. Nisu me zanimala mišljenja ljudi proizašla iz straha od toga ,,šta će ljudi reći”. Svaki novi početak, posebno poslovni, uliva mi toliko energije da mogu raditi do nivoa fanatizma.

Maštam da živim na nekoj velikoj stijeni koju zapljuskuje more. I da je u blizini pješčana plaža 10m sa 10m za koju niko ne zna. Najbliža kuća mi je na 10 minuta vožnje. Otvorim svakog jutra prozor sa drvenim okvirom I udišem miris soli. I nemam potrebu da govorim. Uopšte.

Jutros sam otplakala slušavši kompoziciju Ludovica Enaudija. Nekada sam svirala klavir i bila maestralno dobra u tome. Odustala sam od svoje strasti na prepreci koju u tom momentu nisam mogla da savladam. Jedna od rijetkih stvari zbog koje se kajem. Zvuk klavira me baca u neku drugu dimenziju postojanja koja učini da u trenu nestane sve ono što mi ne prija. Bilo bi lijepo živjeti stvarajući muziku. No, sa tog puta sam odavno skrenula. Voljela bih da nisam.

Da mi je neko prije 15 godina rekao da ću obožavati da učim, rekla bih mu da lupeta gluposti. Sada se svakog jutra budim u 6h i s radošću čitam i upijam.

Obožavam da lutam ulicama nekog grada potpuno sama, bez ikakvog društva i potrebe da se prilagođavam nečijem vremenu. Tako najljepše udahnem jedan grad i dozvolim sebi da opipam njegove zidine. Lutam po knjižarama, probam hranu koja mi se u tom trenutku najviše jede i onda odem u neki park i posmatram ljude oko sebe. Zamišljam čime se bave, igram se pogađajući kakve su im sudbine. Procjenjujem u kojoj su fazi zaljubljenosti parovi koji pored mene prolaze. Dišem i udišem. Bivam u tišini. To me odmara.

Obožavam kišu. Volim da je slušam kako dobuje o prozor i da gledam kako svaka kap ostavlja za sobom koncentrične krugove kao dokaz da se baš po sredini stopila sa baricom. Ne volim ljeto i vrućinu. Kad sam na ivici snage, negdje na kraju ljetnje sezone, dok strepim da koga uz ulicu ne pregazim vičem na turiste u kolima: ,,Idite kući!!!”. Naravno, niko me ne čuje. Misle da pjevam. Uživam u jeseni i šetnji po sitnom pijesku na pustoj plaži u oktobru.

Volim da pjevam dok vozim, pod uslovom da sam u kolima sama. Ili sa djecom kojima je to još uvijek zabavno. Dok držim ,,koncert” zabavljam vozače iz suprotnog pravca. Mada, možda samo misle da pričam sa nekim.

Divim se jakim ženama, prefinjenim i nježnim. Onima koje zrače mekanom energijom koja svojom ljepotom sve potčinjava. Ženama koje su kao voda, sposobne da oblikuju sve što dotaknu na svoj način a da ostali gotovo i ne osjete da su u njenom prisustvu izmjenjeni. Volim prefinjenost koja odiše ženstvenošću. A ujedno i snagom. Te mekoće mi fali. Valjda mi je Hercegovina mi odavno odredila oblik duše.

Srećna sam jer nisam zaboravila kako se to bude prisutan u trenutku, u sadašnjosti. Kada osim crvene lopte koja uranja u more ne postoji ništa drugo. Što ne dozvoljavam da mi problemi skreću pažnju sa ljepote današnjeg dana. To kad bih izgubila, brzo bih se ugasila.

Recept za snove

Zona komfora nikada nije bila moje polje djelovanja. Dok su drugi išli za sigurnosti, ja sam uživala u promjenama. Mijenjala sam poslove koji mi više nisu prijali i na kojima više nisam mogla da rastem. Puštala sam iz svog života ljude koji mi nisu odgovarali, ili su me kočili na mom putu, koliko god da sam za njih bila vezana. Slijepo vjerujem u viši plan života i da svaki trenutak provedemo baš onako kako trebamo, iako nam ponekad njegova svrha i nije najjasnija.

Na svom putu sam naučila da, kad ti se nešto ne da, možda naprosto nije najbolje vrijeme da se to nešto dogodi. Možda život ima bolji plan za tebe. A možda te tvoja težnja odvlači od onoga što je za tebe najbolje. A nekada nisam imala strpljenja. Htjela sam sve sad i odmah! Bila bih tužna i razočarana ako to iz bilo kojeg razloga nisam dobila.

Ono što se nikada nije promijenilo je vjera u snove. Znam da se snovi ostvaruju ako dovoljno vjeruješ i vidiš sebe u slici koju želiš. I ako vrijedno radiš na ostvarenju želje. Kad nešto zaista žarko želiš, onda nema umora, prepreka, već samo cilj i razdaljina koju moraš da pređeš.

Uporna sam, kao mazga. U prvom razredu osnovne došao je moj tata kod učitelja da ga upita kako učim, a on mu reče: ,,Dobra je Tanja, ali, brate, dosadna, samo njena dva prsta vidim! Ali, uspjeće u životu!’’. Tako je i dan danas. Kada želim nešto vrijedno radim na tome i to i dobijem.

Ne postoje neostvarene želje. Postoje samo one koje se ostvare i druge od kojih smo odustali.

Ne postoje ni previsoki vrhovi, već samo naša slabost i nejaka želja da se do njih popnemo.

Ne postoje prepreke, već samo izazovi koji su nam najbolji učitelji.

Ne odustajte od svojih snova. Zbog njih vazduh postaje lakši za udisanje.

Ako i nakon velikog truda i rada na njenom ostvarenju želja ostane samo želja, onda to i nije bila najbolja želja za tebe. Kao što već rekoh, život ima najbolji plan za za sve nas.