Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.
Imala je neobičan hobi u dvadeset i nekoj. Šetala bi između vječnih kuća, dok su ljudi nastojali biti više živi nego mrtvi. Posebno u danima kada bi joj bivalo teško da prikači smisao svom postojanju.
Čitajući uklesane poruke ispod imena pokojnika, godine kada je započeo i kada se završio njegov put na zemlji, pitala se, šta li će pisati na njenoj?
Ta poruka mora biti oličenje čovjeka, srž njegove duše. Jedino takav način je istinski ispravan. Da odabereš prave riječi za ispraćaj. I nikako ne bi trebalo da to bude priča o pokojniku, već o onome što je obasjao za života. Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.
Znam da te čudi, ali ta-ona, nigdje se nije osjećala tako živom kao kad je gazila između mirnih humki, nepobitnih dokaza da je tijelo pripalo zemlji, a duša otišla u svjetlost. Kao pečat na diplomi života, posljednja šansa da uradiš ono zbog čega si tu.
Druge je groblje podsjećalo na gubitke. Nju, na šanse koje još prokockala nije.
Pri izlasku stavila bi desnu ruku na hladan mermer vječne kuće nepoznatog lika, ozbiljnog lica sa ustakljene fotografije. Lijevu bi položila na svoje grudi da osjeti otkucaje srca i toplotu kože.
,,Živa sam. Topla. Dovoljno je. Šansa je samo jednom zadnja. Dan je samo jedan posljednji.
Draga lica ću samo jednom vidjeti zadnji put i nikada više. I zagrljaj ću, jednom, zadnji imati.
Poljubac, nakon kojeg neću ljubiti više. Kad to znaš, smrt nije kraj, već buđenje života dok nam ona ne pokuca na vrata’’, rekla mi je.
Zamolila me, u osamdeset i nekoj, da sročim nešto lijepo na dan kada joj tijelo budu položili u zemlju, a duša ode u nebo. Niko nije umio tako da živi, duboko i mirno, ispunjeno i srećno! I možda je, čudakinja, baš zbog te svoje neobične sklonosti da po travi među grobovima šeta, živjela tri života u ovom jednom. Ništa te ne čini tako živim kao spoznaja o smrti, nije morala da mi kaže. Shvatio sam, gledajući je.
Disao sam, duboko, na dan kada su joj tijelo spustili u zemlju, dok sam je pogledom tražio iza svih prisutnih lica. Nasmijao sam se, široko, kad sam je spazio u djevojci koja je koračala među humkama, nedaleko odatle.
Znao sam, u tom trenu, sutra da dođem, opet ću je sresti. Pročitaće poruku sa njene spomen ploče i možda više nikada neće morati da kroči na groblje da bi se sjetila da je živa.
Da još diše dovoljno duboko, tijela i duše spletenih u jednom biću.
I da ima svo vrijeme ovog života da postane besmrtna.
,,Ostavila je toliko toga da se prosječnom čovjeku čini da je živjela mnogo prije vječnosti i da umrijeti nikada neće.’’
Pisalo je.
