Ljepota

Tek u zrelim godinama žena nauči da voli svaki dio sebe, pa makar i nesavršen. No, ironije radi, češće će se desiti da misli da na njoj nema ništa lijepo dok je u cvatu mladosti. One lijepe, putene, dok joj je koža zategnuta, bez ožiljaka života. 
Bila sam jedna od onih koje su se držale po strani, kada je pojavni dio bića u pitanju. Moje lice je bilo predugačko, oči sitne, kosa tanka, usne prevelike. Na sve sam imala zamjerku. Sve do trenutka kada sam po prvi put, upravo zbog svih ovih nesavršenosti, oku fotografa bila posebna. Tada sam prvi put zaista vidjela sebe očima drugih ljudi.
Čudesno je koliko je vremena moralo da protekne da zavolim sve na svom licu. Prihvatim tijelo koje se, godinama, izmjenilo. Da ne mrzim nesavršenosti i naučim da me nesigurnost ne obuzme kadgod je važno da dam sve od sebe.
Najteža lekcija na putu voljenja sopstvene spoljašnosti bila je prihvatanje komplimenata. Dugo nisam znala šta sa njima da radim! Kad dobijem kompliment osjećala bih se glupo, kao da taj neko ko mi je udijelio lijepu riječ želi da se našali sa mnom. O, kako sam mrzila komplimente! Nisam umjela ni hvala da kažem. Promucala bih, nespretno, nešto o tome kako to baš i nije tako. A onda bih ućutala i pravila bih se da nisam čula, dok mi je rumenilo osvajalo obraze. 
Danas su djevojčice svjesnije svoje ljepote nego što smo nekada bile mi. Svijest o spoljašnjem izgledu svakoj djevojčici, velikoj i maloj, donijeće izvjesnu dozu sigurnosti koja će joj samo pomoći da svoj put krči lakše. Da se ne sklanja. Ako im govorimo da su lijepe, uštedićemo im godine nesigurnosti, dok same ne dođu do spoznaje da zaista jesu lijepe. Nijedna od nas nije u stanju to da vidi sama. Zadaćemo udarac kozmetičkoj i modnoj industriji koje su svoje imperije izgradile na temelju ženske nesigurnosti.

***
Znam da sam bila u ranim dvadesetim godinama kada sam na ulici spazila ženu u crnom. Rekla bih da je bila na početku šeste decenije života. Potpuno bijela kosa uvezana u visoku punđu isticala je lice koje je držala sa bradom blago uzdignutom nagore. Nosila je jednostavnu crnu, dugačku haljinu i srebrni lančić sa medaljonom. Očiju i usana blago nasmijanih. Kao da ima svo vrijeme ovog svijeta i ne žuri nikuda.

Bila je to žena koja je koračala tako kao da voli svaki dio sebe.

Najljepša žena koju sam ikada vidjela.

Advertisements

Miris kiše

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.

Krvotok

Dio si krvotoka mog, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Nije to bilo kakav dio tijela koji možeš lako,

oštrim nožem, odstraniti kad stisneš zube, jako.

Dugo već te puštam da, poput korova, preplićeš svoje žile s korjenjem mojim.

Krenem li te čupati van, 

iščupaću ono čime mi se duša hrani, znam.

Za tebe nemam rješenje. 

Način da te izbacim. 

Zaboravim.

Zanemarim.

Ne volim.

Zato te i čuvam unutra. 

Zagrlim se nježno i lako,

Jer zagrlivši sebe, grlim i tebe, tako. 

Jedno smo, u meni, samo.

Otkako se znamo.

Red Ruže


30. godina nove ere

Noć je bila vedra, protkana oporim mirisom usahle krvi i muke u kricima stradalnika. Čekala je da svi odu, da bi ga dotakla i čula njegov glas. Sva učenja koja je primila za života od majke njegove i ostalih sveštenica nisu mogla da ugase bol. Parala joj je krvne sudove i kidala meso, kao da je i sama bila razapeta i ostavljena na milost lešinarima. Mogla je da ga osjeti, oduvijek. 

Izgrebanih koljena i poderanih dlanova od oštrog kamenja, dopuzala je do njega. Slabost je ophrva i dade sebi dozvolu da zajeca. Mokrim obrazima i usnama ljubila je krv na njegovim stopalima u kojima je, tek neprimjetno, i dalje pulsirao život.

  • Marija… – progovori tiho, ne otvarajući oči. Znao je da jedino ona neće moći da u potpunosti prihvati usud koji je i sam prigrlio ne bi li ujedinio ljudski rod.
  • Tu sam… – odgovori tiho, plašeći se da je ne čuje čuvar koji bješe usnuo nakratko.
  • Ne plači, Marija. Vratiću se… – šaputao je.
  • Obećaj mi… obećaj… – jecala je.
  • Imaj vjere u mene na samrti tijela koje mi trune, jer će moja duša konačno biti slobodna! Samo je čuvaj…
  • Koga? Mati tvoju?
  • Ne, ona zna… Čuvaj život koji, u tvojoj utrobi, upravo cvjeta. Neka bude kćer svoje majke. Poput krvavo crvene ruže koja bode, a opojno miriše… Neka bude krv moje krvi, glasa snažnog poput orkanskog vjetra, da se daleko čuje…

Spustila je dlanove na stomak. Toplina i širenje mekanih latica tek otvorenog pupoljka pulsiralo je u njenoj materici. Nastaviće njegov put. Svoj put. Istinu. Stvaranje. Svjetlost. 

…Zoveš se Sophia. Budi buđenje kreacije u svakoj ženi u kojoj bude i kapljica tvoje krvi, vjekovima u budućnosti…

…Zoveš se Sophia. Snaga si očeva i smjelost majčina da prkosiš zlu, karikama i zidovima koji ti čine granice.

…Zoveš se Sophia. Ljubav si naše ljubavi u kojoj je utkana ljubav za prijatelje i neprijatelje cijelog svijeta. Onako kako i sam Bog voli.

…Zoveš se Sophia. Jer si udah mog udaha i dahom svojim daćeš život mnogima kojima je duh zamro u još živom tijelu.

…Sophia… značićeš najviše u vremenu kada žene budu zarobljene u prividu slobode.

…Sophia… budi im svjetlost.

22.02.2019.

Bila sam spremna. Udahnula sam duboko i zatvorila oči. Jak poriv, poznat, nikada objašnjen, cvjetao je u mojoj utrobi a njegov sladunjav miris opijao je svaku ćeliju mog tijela. Bio je tu, oduvijek, koliko god da sam se borila i sklanjala ga. Pokušavala da se uklopim u ostatak svijeta i podredim aršinima društva – nije išlo. Potreba da kriknem i izbacim sve ono što sam stvorila u umu i svojim rukama nikada nije bila toliko jaka! Jagodice na prstima su pucketale poput drveta u plamenu.

Iza sklopljenih kapaka slika je bila živa. Držeći se za ruke, u krugu, bile smo pozvane. Prozvane. Željne kreacije, priznanja, mekoće, lakoće. Pulsirale smo poput Zemlje. Jasno sam čula ritmični zvuk majčine utrobe… Tijelo mi se kretalo u ritmu pulsa. Bile smo jedno, potpuno sinhronizovane.

Najednom se stvorila ispred mene. Blaga, mila, odlučna i srdačna. Prinese usne mom čelu i pomilova me mekanim dlanom po obrazu. Poput majke koja se u isto vrijeme ponosi, raduje i voli. Palcem mi iscrta malenu ružu na mjestu između obrva. I po jednu na unutrašnjoj strani zgloba šake. A onda je klekla na koljena, dohvatila moje članke i na njima oslikala malene crvene ruže. Poklonila se mom rođenju, baš ove godine kada sam već sasvim zrela osoba. Spremna da krenem putem kojim sam i došla. I stvaram ono šta mi je dato. Bila je tako poznata… Kao da je oduvijek tu. Zaplakala sam… U mojoj utrobi nešto mekano i toplo širilo je svoje latice.

Začuh nečiji šapat…

  • Da li znate da je u zadnjoj deceniji, najpopularnije ime za djevojčice Sofija? 

Sve dobi smisao…

Datum mog rođenja obilježen debelim crnim slovima, tek toliko da se razlikuje od sasvim običnih datuma u crkvenom kalendaru… Dan Blage Marije. Marije Magdalene. 

Ime koje sam za ćerku odabrala, naizgled nasumično, jer mi je zamirisala ruža u trenu dok sam ga na papiru ispisivala. Sofija. 

Žene koje su ove noći pulsirale u ritmu zajedno sa mnom… otkrile su kap njene krvi i od nje stvorile naljepši ružin pupoljak, spreman na cvjetanje i opojne mirise. Kreaciju i rušenje zidova. Lomljenje granica sopstvenog uma, a onda i tuđih koje ih u rastu sputavaju…

            Sve postade jasno. Dio smo nečeg većeg. Stvarajmo.

Šššššššš!

Vrijeme je stalo.

Zamislih te sasvim blizu,

dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo.

Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi.

Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo.

Životu. Mogućnostima uma.

Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima.

Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada.

Kao da će se svijet rasprsnuti u milion komadića!

 I jedan cijeli univerzum nestati.

Kao da smo, (dovraga!) toliko snažni i bitni

 da će se nešto strašno dogoditi,

 ako, samo, pružimo ruke, prepletemo prste

i ugrijemo ih u toplom džepu tvog kaputa.

Jer…

Ne bismo mogli nazad, nikada.

Sudarili bismo se kao dvije planete.

Iščezao bi iz mastila na bijelom papiru ispred mene.

Bila bi to kazna najveća.

Zato te se ne odričem.

Ne odlazim.

Ne pružam ruke.

Ne pravim korak.

Ostajem prividno mirna,

 dok se pod kožom, duboko unutra, oluja stvara. Tinja.

Smijem se, kao da se cijeli život znamo.

Ne onom što govoriš, već u šta se pretvaraš,

 kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Ššššš…  Znam šta ti se pod kožom zbiva.

Ne priznajem to ni sebi…

Šta mi činiš… Šta ti radim.

Neka nas! Ne boji ovaj svijet ljubav, nego naelektrisanje.

Neka čudna zaljubljenost jer me činiš vanvremenom.

A ja tebe pitomim. Nepostojećim.

I znam da si takav, kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Zbog toga ova besmislica, zapravo, ima smisla.

Gordon Haskell ,,How wonderful you are”

Istinita priča

Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.

Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.

Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.

Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj.  Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.

Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.

Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.

Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!

,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’

Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.

,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.

Nasmija se.

,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’

,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.

,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’

Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:

,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.

Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.

****

Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.

Ako si u stanju da iza teških oblaka naslutiš sunce, iza bijesa manjak ljubavi, ispod ljubomore nevjeru u sopstvene potencijale, iza svakog zašto-barem jedno zato, čuvaj to.
I čuvaj se.
Navuci barem jedan sloj zaštite.
Koliko god da vidiš ono što nije jasno na površini, to je njihovo, a ne tvoje. Jer će onim drugim, vidljivim dijelom sebe, iz petnih žila nastojati da otisnu svoj pečat na tebe. Da te promijene.
Ne možeš mijenjati svijet pukim razumijevanjem. Pogotovo ako ne dozvoljavaš sebi reakcije po mjeri tuđih postupaka, već nalaziš opravdanje za svaku glupost koju s razumijevanjem primiš.
I dok se okreneš, obolio si.
Čuvaj se.