Vratila se u zgužvanu postelju da odspava još malo. Dan tek što je bio počeo, a ona je imala grčevitu potrebu da ga zaustavi. Kad već ne može planetu, onda barem vrijeme na sat-dva. Čudna težina joj je zahvatila tijelo, iako je spavala, po njenoj procjeni, sasvim dovoljno. Do prilično usporenog uma dođe joj sjećanje… danas je srijeda. Dan poslije utorka. Dana kada ne stigne da se u ogledalo pogleda i kad je taksi servis djeci i njihovim obavezama.
Imala je sreću da djetinjstvo provede u malom gradiću, na hladnoj, bistroj rijeci, sa šumom okolo dokle god ti pogled seže. Gradiću u kojem svak’ zna svakoga, gdje svuda stižeš pješke, sam. Nikad nije prestala da joj nedostaje ta skučenost malog mjesta u kojem je najdublje umjela da diše. Zato dugo nije voljela velike gradove, njihovu prostranost, užurbanost i sluđenost. Od buke i nepodnošljivog broja stranih lica nije umjela da pronađe ljepotu u velikom gradu. Činio je da se zavuče u sebe još dublje, kao u toplu postelju.
Sve do jednom. Lutala je besciljno Knez Mihajlovom u Beogradu, u oktobru. Nije pamtila kada je zadnji put bila bez nekog cilja kad se kreće. Valjda čovjek mora da ima neki cilj, neko odredište, a ne da gubi vrijeme prostim hodanjem. Zavukla bi se u svaku knjižaru tog popodneva. Voljela je da dodiruje i miriše knjige. Osluškivala je priče koje su šaputale, kao kučići spremni za udomljavanje. Izašavši iz posljednje knjižare u nizu, u kojoj joj je ljubazna mlada dama, koju je spustila sa merdevina, preporučila posljednju knjigu koju će spakovati u već punu kesu, uputila se na Kalemegdan.
Zamislila je kako ulazi u neku starinsku biblioteku, sa velikim prozorima sa kojih se pogled pruža na goruće-crven hrastov drvored. Kroz pomalo težak vazduh lejujala su zrnca prašine okupane blagim, jesenjim suncem. Da se tamo tada stvori, na mjestu u kojem vrijeme, kao po kosmičkom nepisanom pravilu stoji, bio bi to sjajan završetak puta.
Kročila je u park, čija zemlja bješe mekša od betona. Stopalima ugodna. Okružena drvećem, prostranstvom, ponovo je počela da diše. Onako kako je disala sve do rata, do te krvave ’92 kada je sve što joj je bilo srodno, nestalo u jednom danu. I drveće i rijeka, ljudi koje je znala, grad koji obiđeš uzduž i poprijeko za samo petnaest minuta.
U naručju je grlila ,,dječicu’’, kako je knjige od milošte zvala. Topli sunčevi zraci poigravali su se sa njenim blijedim licem željnim topline. Jesen, koju toliko voli, naslikala je zlaćano-grimizni prekrivač u cijelom parku, koji je mamio da se njime ogrne. Nisu joj smetala nepoznata lica, jer je konačno mogla biti potpuno neprimjetna. Svoja. Ušuškana u prostranstvo, kao u toplu postelju. Bila je žena-duh. Sen koja se poigrava izrazima lica i govorom tijela ljudi koji su prolazili svojim besciljnim stazama.
Blag osmjeh ote joj se s usana kada shvati da se, na najčudesniji način, vratila sebi. U gradu koji je toliko drugačiji od onog u kojem je rasla. Gradu koji joj više nikada neće biti stran. Na čijim ulicama je pronašla najdivniji smisao besciljnog lutanja i način da upija svijet oko sebe, a ostane potpuno nevidljiva. Kao iza sklopljenih kapaka u toploj postelji ove srijede koja, srećom, uvijek dođe poslije užurbanog i ludog utorka.
Utorak je veliki grad kojeg se plaši. Srijeda je Kalemegdan njene duše.
Tatajana Kuljača
