Палио сам четврту цигарету заредом. Нервозно сам увлачио дим чекајући да се појави на вратима. Нисам ни сам био сигуран да ли ће ми нутрина заиграти када уђе у просторију. – Нервозан? – упитала ме Марија. – Као пас – одговорио сам. Насмијала се, као да се радује мојој нервози. Знам да мисли да сам заслужио. Коначно се огласилоContinue reading “(ДО)ЧЕКАТИ ЈЕ”
Author Archives: Tatjana Kuljaca
Ime ti više ne pominjem
Ime ti, više, ne pominjem. (Uludo!) vjerujem da ćeš tako brže da nestaneš. Baš kao blesavo dijete kad dlanovima pokrije oči, da sebe od svijeta sakrije. Odbio sam čak i da govorim o tebi, kada te drugi ljudi pomenu slučajno, trudeći se da zadržim led na licu. Trzaj u mišicama. Kožu da se ne pomjeri.Continue reading “Ime ti više ne pominjem”
Njuh
NJUH Kad sam zakoračila u vagon, tog ljeta devedeset pete, nisam znala da iz njega neći izaći ista. Nije put bio drugačiji. Naprotiv! Kroz prozor su se smjenjivali poznati prizori kuća, njihovi crveni krovovi i smeđi, djeca koja su svakim novim putovanjem bivala za zeru veća. Uvijek bih na stanicu dolazila među prvima, kako bihContinue reading “Njuh”
Pola života
Pola života Znaš li da te, već, pola života volim? Koliko je to dana i noći? Čak i kad se drznem da te zaboravim, San mi te vrati. Bude toliko živo! Tu si… Koža zabridi… Duše se s tijelom, najednom, prepletu. Jedva te pustim! Teško se iz tog sna budim… Valjda zato što te većContinue reading “Pola života”
Blam
Blam Godina 1992. Bio je vreo ljetnji dan, negdje oko mog rođendana. Nas troje, istraživači nikšićkih bedema, ponukani idejom da smo na pragu nekog veoma važnog otkrića koje nam je stalno izmicalo ispred nosa, zaputili smo se ka starom dijelu grada. Tamo, gdje obitavaju duše ratnika, osvajača i izdajnika, gdje je sve još uvijek mirisaloContinue reading “Blam”
U inat
Sjedjeli smo za svečanim stolom sa bijelim čipkanim stolnjakom izvezenim na ruže, koji smo vadili samo za svečane prigode, i supom koja se pušila na sred stola. Stari, drveni časovnik otkucavao je vrijeme koje je curilo poput pijeska kroz strahovito uzak otvor. Bijela kragna stisnuta kravatom, koju mi je žena pažljivo i vješto popravila samoContinue reading “U inat”
Kanta za mentalni otpad
Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima “Gospođo Kuljača, da li je sve u redu?”, pita me ljubazni policajac, misleći na automobil koji vozim kasno uveče. Osim pokvarenog zadnjeg stakla, koji ne mogu da zatvorim, paContinue reading “Kanta za mentalni otpad”
Mjesto i vrijeme
Kad oči širom dušu upiju, a usne izdajnički zanijeme, jedino tada možemo znati… Nikakva nas konačnost, ne može prevariti! Kaži mi, hoću li te, u novom životu, kao u ovom, lako prepoznati? U neko pravo vrijeme, umjesto u nevrijeme. Tatjana Kuljača
Druga strana pobjede
Posmatrala sam je sa tribina sportskog centra, na čijem parketu sam se i ja, davno, takmičila. Zagrijava se, jurca sa drugaricom, pitam se hoće li imati snage da odradi kako treba kad dođe red na nju da da sve od sebe. A onda zastane, pa se namjesti u početnu poziciju u onom svom bijelom kimonuContinue reading “Druga strana pobjede”
Te ljubavi…
Ljubavi koje te iznutra protresu, i osjetiš da ti fali organ ili dva, prave velike pukotine na gornjoj kori duše. Samo da bi kasnije, kada je jednom suzama natopiš, duša mogla da procvjeta i mirom zamiriše. Kao nana poslije kiše. Tatjana Kuljača
