Ljubavi koje te iznutra protresu,
i osjetiš da ti fali organ ili dva,
prave velike pukotine na gornjoj kori duše.
Samo da bi kasnije, kada je jednom suzama natopiš,
duša mogla da procvjeta i mirom zamiriše.
Kao nana poslije kiše.
Tatjana Kuljača
Author: Tatjana Kuljaca
Uzrok
Dvije stotine stihova sam morala da napišem,
da bi me prošao.
I isto toliko imaginarnih svjetova da sagradim,
da bih te sasvim iz njih iselila.
Mojom stvarnošću provejava uspomena,
živa poput sokova života koji nas čine ljudima.
I sve nešto mislim, ljubav ta,
nikada do kraja oživljena,
a opet, kao sam život živa,
postojala je samo zbog dvije stotine stihova ovih.
I isto toliko sagrađenih svjetova.
Da je posljedica, zapravo,
bila samo uzrok ljubavi.
Nikada ljubav sama.
Zato, sada, izgleda,
kao da je ni bilo nije.
Ni u stihovima.
Niti svjetovima.
Tatjana Kuljača
Ajd’ kontroliši se!
Kada su me, prije dvije godine, na jednom predavanju upitali kada ću početi da pišem o pubertetu, s osmjehom i radošću odgovorih da sam još daleko od te teme. A Bog se nasmija s nebesa. Vrijeme isprobavanja puberteta je tu.
Prkos. Tona prkosa u svim mogućim situacijama. Prkos koji me izuva iz cipela i pretvara u mamarogu. Prkos o kojem bih mogla da napišem i tugaljivu pjesmu, samo da hoću. A neću, u inat.
Vi koji ste zagazili u tu divnu fazu razvoja vaših mladunaca, znate o čemu govorim. Sve je procedura. Živaca vam treba više sada nego kad su bili mali. O samokontroli da ne govorim. Postoji onaj momenat kada me dovede do stvarnih ivica strpljenja. Ivica koje se, ni uz najbolju volju, više ne mogu rastegnuti.
Rodila sam ,,monstruma’’. Mama mi kaže da sam bila ista takva, samo je ona moja kopija na kub. Tješim se da će odrasti i promijeniti se. Boga molim da ne poludim do tada. A fino se vidim sa bijelom košuljom sa svezanim rukavima na leđima, kako sjedim u nekoj instituciji u kojoj je moj mentalni oporavak prioritetna stvar. I svi su fini. Niko me ne nervira.
Zašto od tačke kada joj finim tonom kažem da nešto uradi, pa do momenta kada to i učini, mora da protekne cijela revolucija? Hoće li ikada ukapirati da sam ja nju rodila, a ne ona mene, te da imam više iskustva i treninga u tvrdoglavisanju od nje? Da li je svjesna da će dobiti isto takvo dijete, a da ću se ja slatko smijati, jednog dana kad poraste, a ja ne poludim?
- Ali ja se tako ponašam kad me iznerviraš! – objašnjava zašto ne možemo mirnim putem da završimo pripremu za školu, ručak, učenje, večeru, kupanje na vrijeme i odlazak u krevet. Ili sve od navedenog. Za jedan dan je mnogo.
Najlakše bi bilo ići linijom manjeg otpora i popustiti na svako negodovanje. Ogluviti i pustiti je da ode u školu čupave kose kao da češalj u kuću nikada nije ulazio. Pustiti je da gleda TV poslije škole dok ne odgleda sve ,,najdraže’’ epizode na omiljenom kanalu. Vjerovati da nema ništa za domaći i da ona sve zna ( a ne zna). Pustiti je da pojede dvije kašike za ručak i gledati je kako prelazi kućni prag u vidu lastinog repa koji nestaje. Dozvoliti joj da se kupa dva debela sata dok ne potroši tri bojlera tople vode, a mi ćemo da se kupamo sutra. Ostaviti je da na miru gleda domaću seriju dok ne zaspe ispred televizora. I da je na kraju tog dana, kada je dobila sve što želi, samo mirno prebacim u krevet, ušuškam i poljubim za laku noć.
Bilo bi najlakše. Ali ne dam. Tvrdoglavija sam od njene čupave, prkosne glave. Upornija, jer znam da od nje nikada neće postati čovjek ukoliko popustim na svaki njen hir. Skupljam snagu svakog jutra i podsjećam se da radim ispravno, iako ponekad izgovorim svašta, prijetim svačim, izgledam kao ludača kojoj je pod hitno potrebno liječenje, bivam nervozna toliko da bih zaplakala. Konstatujem da je moj život kao crtani film dok svi pričaju uglas, a ja bih se spakovala i odjezdila na Mars. Pokrenula život na mrtvoj planeti. I mislila o tome koliko sam u roditeljstvu potpuno omanula.
I ovo je faza koja će proći i zamijeniće je nova ,,najteža’’ faza u životu svakog roditelja. Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga. Univerzalna istina. Slušajte ljude šta vam govore, jer će vam sutra biti lakše. Neće vam iskustva drugih pomoći toliko da djecu izvedete na pravi put, ali će vas podsjetiti da na tom putovanju niste sami. I da mora da radite nešto dobro ukoliko ne dozvoljavate da djeca rade ono što im je volja da biste sačuvali lični mir. Ne dajete im privid komfora da bi odrastali što lakše, jer svaka granica koju oni ne pomjere sjajan trening za život i suživot sa drugim ljudima. Tako se uči poštovanju tuđeg prostora, vremena, ličnosti i života. Priprema ih na padove koji će ih sutra više boljeti nego bilo kakva ,,katastrofa’’ iz djetinjstva. Bez tog treninga teže će podnositi udarce koje im život, ionako, sprema.
Zbog toga se ne dajte. I pamtite šta su radili da im možete ispričati kad i sami uđu u bitku sa svojim mladuncima. Tiho likovanje s druge strane telefonske žice je sasvim u redu.
(Kolumna objavljena u ,,Graciji”)
Sinovi i kćeri naše, budite u miru.
Za vas se krv djedova i pradjedova,
prašnjavim cestama slijevala.
A vlažna crnica rukama zgrtala.
Porušena zemlja iz pepela dizala.
Krvlju smo branili mir,
K’o najveću svetinju,
vrijedniju od ijednog čovjeka.
Ubijali smo za život,
cijeneći naš mir bitnijim od mira tuđeg.
Govorićemo vam, djeco,
da je život neprestana borba
i da smo prošli rata dva,
Postajući, u očima vašim,
većim od ratnih proletera.
Prećutali smo….
Gruda zemlje na kojoj ste rođeni,
prokleta je koliko i voljena.
Zemlja koja rađa ratnike,
zemlja je koja neprestano krvari.
A uklesano nigdje nije,
Da život mora biti borba.
Jer za život moraš biti živ.
za smrt, jednostavno mrtav.
Jaz između smo mi.
Bar vi, djeco, nikada ne spoznajte,
Rat zbog mira.
Zahvalnost, zbog nemaštine.
Znanje, zbog potpunog mraka.
Ljubav, zbog suviše mržnje.
Rađajte se, na ovoj voljenoj, ukletoj zemlji,
Spremni da slobodno dišete,
Makar, mi, kroz krvave dlanove iskrvarili živote,
Za mir, od kojeg ništa vrijednije nije.
Čekam vrijeme da mi vrati komadić duše, koje je davno, ne pitajući, prisvojio sebi.
Držao ga je zatočenog iza vrata čiji je ključ, kao sebično derište, nemarno zaturio.
Nikada mi nije bio potreban neko drugi, da bih i sama bila potpuno biće. Ipak, otkrio je sasvim čudesan način da me za sebe veže. Ukrao je komadić duše koja mu trebala nije.
Postao je njen tamničar, pažljivi čuvar, koji joj s vremena na vrijeme dotura mrvice. A duši, k’o duši, makar bila i samo dijelić njen, to malo dovoljno je.
Poslaću vrijeme, da mi od njega vrati komadić duše. Vrijeme me pušta. U čekanju. Ispašatnju. Kažnjava me dok ne postanem sasvim dovoljno mudra. Da, za neko buduće vrijeme, makar dušu skrijem kad mi se nutrina pomjeri. A grudni koš se otvori.
Da li ću ikada naučiti, za sve buduće živote, da se jedino duša olako ne daje?
Jedino tako, sama, mogu ostati cijela.
Let
Šta ako rasuto golubije perje po sumornoj, vlažnoj cesti, nije znak anđela? Već samo nesrećna sudbina ptice, pregažene točkovima automobila?
I šta ako je slutnja da će let slobode biti prekinut posljednjim otkucajem srca, znak samo za mene koja sam spazila mrtvog goluba i shvatila da takav prizor vidim prvi put?
Viđala sam, na cesti, beživotna tijela životinja. Ali nikada pticu.
Možda je umrla u letu.
Možda je baš takav kraj i htjela.
A sudbina nas je postavila u vremenu i prostoru tako da slučajnost rastumačimo kao bitan znak.
Ne, ptica nije mislila o smrti i konačnosti. Nije se skrila na neko sigurno mjesto nastojeći da produži životni vijek za dan ili dva. Baš kao što bi to čovjek učinio.
I ko je, onda, savršeno biće?
Ljudi, koji odustaju od života jer se plaše smrti?
Ili ptice, koje žive ne mareći gdje će skončati?
Savršenstvo ograničenosti, nasuprot ograničenom savršenstvu.
Možda je svijet, baš takav, namjerno napravljen. Izvezen nelogičnostima koje nas tjeraju u sumanute izbore, zbog kojih učimo padajući, umjesto u predivnom letu.
Novembar
Nestao je, poput ružnog sna sa otiscima stopala u jutru,
koje gorak ukus u ustima ostavlja.
Nešto se tu, opasno, pobrkalo!
Ko nam je ukrao novembar, znaš li?
Tih i nečujan. Vazduh oštar.
Mir u duši i sporost u mislima.
Novembar je oduvijek bio potreban,
Da poravna nelogičnosti i nepravde.
Vrati ukradeno vrijeme vreline ljeta.
Trenutke, samo za nas skrojene.
Ako nam, neko, ukrade dah zime,
Plašim se, nestaćemo.
Ušetaćemo u ružan san i ostaviti trag
Kao nepodnošljiv ukus nataložen noću.
Vratite mi novembar!
Tog nesrećnog vijesnika zime.
Jer uspori vrijeme koje, s godinama, sve brže teče.
A ja, jedino tada, umijem da dišem.
Ona
Ona koja te čita.
Ona koja te liječi.
Ona u kojoj prepoznaješ sebe,
Ili samo fragment istog titraja koji ti ne da mira.
Ne znaš da je ona, upravo takoja te je njim izliječila od njega samog.
Baš njim. Ne sličnim, već njim.
Otkuda ti pravo da joj kažeš sve,
Imenuješ razlog svog nemira,
Mnogo poslije nego što ga je i sama naslutila?
Ti u njoj vidiš odušak,
A ona u tebi kaznu,
Koju odleži u tamnici ćutanja na opčinjenost tvoju.
Njen nemir postao je mir.
Kazna koju je skrušeno prihvatila.
I ti i ona, i ona poslije i prije vas…
Dolazile ste ushićene, kao ružan san iz kojeg se nije mogla probuditi.
Saosjećala je s vama.
I voljela vas, uprkos bilo kakvom zakonu Kosmosa.
A jedina ga je znala do u dušu.
Prije svih oklopa i odbrambenih mehanizama duše.
Ona vas žali.
Ona vas voli.
Ona zna da nikada nećete naći mir.
Jer mir ne dolazi s njim.
Samo prokletstvo vječite žudnje.
Besprekidnog traganja.
Sve ste dolazile k njoj, namagnetisane njim.
Njegovom dušom, u njoj, odavno ukotvljenom.
Njim je, kažu, odisala.
Tatjana Kuljača
Analiziraš li ćutanje,
Lako spoznaš da su usne nijeme,
Onda kada se duša grči u vrisku.
Kad zaboli konačnost koju donosi nestajanje.
Odsustvo mirisa.
Zadnjih riječi onih koji nas više nikada po imenu neće nazvati.
Riječi koje su zvučale tako obično,
A neobično i slutljivo danas kada znam da su bile zadnje.
Meni, koja se nikada sa konačnošću mirila nisam,
koliko god sam je prihvatala.
Kao nužno zlo.
Tatjana Kuljača
Susret
Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja.
Spreman da odustanem, da pobjegnem.
Ludače! – rekoh sebi,
Ona ti nikada oprostila ne bi.
Strepio sam da me ne ugleda,
Skupio ramena i pognuo glavu,
Zbog njenog zbunjenog pogleda
Pri slučajnom susretu na ulici,
Nakon par godina tišine.
U kojem mi nije rekla
Da je ljubav u njoj i dalje živa,
A izgovorila je,
Da traži savršenu haljinu
Za vjenčanje na koje me poziva.
(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)
Nije morala da mi kaže,
A jeste, godinama kasnije,
Kad su nam se putevi ponovo sreli,
K’o da se neko, odozgo, surovo igra,
Da u njoj, i dalje, živim i dišem,
Nikad nisam prestao da postojim.
Da mi prizna, morala nije,
Da je dobro i da je tako trebalo biti.
I da se nijedan stih rodio ne bi,
Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.
Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,
Na nekom drugom mjestu,
Iza nekog zgodnijeg ćoška,
Skrenuo u jednu ulicu niže.
Možda bih se odavno predao, a ona pustila.
Možda bismo ostali sjećanje,
Prizvano za Nove godine.
Kad mraz stegne kožu na rukama,
Koju nema ko da ugrije.
Tatjana Kuljača
