Author: Tatjana Kuljaca

 

Sjajna moja, jesi li zaboravila da nosiš zvijezde u očima? A iskru? Vidiš li je kad se ujutru u ogledalo pogledaš? Da te podsjetim. Imaš 3 para ruku od kojih se vidi samo jedan. U 24h sata strpaš 36. Možeš da spavaš po 4h dnevno i funkcionišeš kao da si spavala osam. I tako dvije godine. Tri. Ili više. Protivno svim naučnim dokazima ostaješ normalna. Radiš, kuvaš, čistiš, pereš, odgajaš male ljude dok ne postanu veliki. Maštaš u prolazu da ti ruke ljepše izgledaju. Pitaš se kad ti se to koža na vratu i bedrima opustila. Malo, ali primjetno.

Ponekad plačeš. Nemaš ni neki specijalan razlog, već eto tako, otežao je teret koji na leđima nosiš. Priznaješ da ti treba odmor, a kao poraz da si priznala. Čini ti se da nikad nije dosta, niti dovoljno dobro. Kriješ suze, kao sramotu. Da ne vide djeca. Muž. Momak. Familija. Znaš šta? Neka idu svi dođavola.

Plakala sam sinoć sama na plaži. Istrčala iz kuće pod izgovorom da bacim smeće. Upalila auto i spustila se pored mora da se izduvam. Nisam planirala da trčim, a jurila sam u poznatom pravcu s jedinim ciljem – da izbacim sve ono što mi pritiska kožu iznutra. Da se nije primaklo vrijeme u koje obično spremam večeru ne bih se vraćala kući barem dva sata. Ali trenutak se bližio. Obaveze mi promijeniše pravac. Ipak, skrenula sam na pijesak i sakrila se iza napuštene kućice. Sjela i plakala. Kao kiša. Slobodno i bez bojazni da ću ikome morati da objašnjavam zašto plačem. Jer, iskreno, ne znam ni šta bih odgovorila. Razlog suza je najmanje bitan. Nikad nije samo jedan. Isplakala sam ih sve.

Bilo da si podigla jedno dijete, više njih ili nijedno. Jesi li ili nisi osjetila porođajne bolove, podsjetiću te – snagu koju žena ima nema nijedan muškarac. Zato nam ne trebaju veliki mišići. Naša snaga leži u svakoj ćeliji koju imamo. Podnesemo nezamislivu bol. Zadnje se razbolimo, ili prebolimo na nogama. Ne razmišljamo ko će nama nešto uraditi. Ugoditi. Donijeti. Napraviti. Znamo da ćemo sve same sebi.

Pa kad smo tako usrdne u saznanju da možemo sve, zašto se ne bismo češće obgrlile rukama, isplakale gdje god da se zateknemo? Rekle sebi koju lijepu, umjesto što poput nepristojnog derišta dobacujemo sebi pogrde po cijeli dan.

Naišla sam, jednom prilikom, na filmić u kojem su žene bile zamoljene da kažu šta to sve sebi govore u toku jednog normalnog dana. Bilo je tu svega. Nesposobna si! Nikakva si majka! Samo tebe djeca ne slušaju! Vidi na šta ličiš! A onda im je jedna divna žena tutnula u ruke njihove fotografije iz perioda kad su bile djevojčice. I zamolila ih da isto to kažu djevojčicama sa fotografije. Sve do jedne prolile su suze. Nijedna nije mogla da izgovori nešto tako strašno. Kad znaju da iste te djevojčice daju sve od sebe da bi postigle sve što se od njih očekuje i ono što su same sebi nametnule. Zašto smo postale zloće prema sebi?

Plakala sam sinoć na plaži. Dok je vjetar šibao a sitna mi kiša milovala lice. Malene kapi s neba uvijek dođu kao blagoslov i puste iz duše lavinu. Ne smijem ni da ti priznam šta sam sve do tih suza sebi izgovorila. Osjećajući se odgovornom za stvari koje su izvan moje kontrole. Na koje ne mogu da utičem. Da ih nije bilo vjerovatno bih jutros imala pukotine po cijelom tijelu. Kao statua ispucala na suncu.

Vratila sam se kući. Vrijeme je nastavilo da teče po ustaljenom ritmu. Večera, kupanje djece, uspavljivanje. 7,5 godina istog rasporeda. Objašnjavam im da je više vrijeme da sami idu u krevet. Ne uspjeva mi. Kao da govorim kineski.  Hvatam sebe kako bjesnim iznutra zbog svih stvari koje bih mogla da završim dok čekam da se konačno umore i zaspu. Ali, zvekan se jedino smiri između mog srca i nadlaktice. Još mi zavrne rukav da mu lice dodiruje kožu. Ućutim. Mazim ga po mekanoj kosi. Izem ti obaveze.

Znaš, prilično sam svjena ovoga o čemu ti govorim. Samo, često zaboravim da primjenim. Sjetim se toga kad dotaknem dno duše da, dovraga, ne moram toliko. Neće svijet stati!

Na kraju, sve zadovoljiš. Za sebe si previše umorna. Ako nisi, svaka čast! Voljela bih da imam dovoljno te mudrosti da se sjetim kad navalim da radim sve što ,,moram’’.

Obgrlimo se češće. Tako grijemo prostor unutar duše. U njemu i dalje živi djevojčica sa slike kojoj ne možeš da kažeš nijednu ružnu riječ. Zbog koje, kada plače, osjetiš da je teret pretežak i da ti se sve skupilo, a ne umiješ da objasniš šta.

Skuplja ona odavno. Barem je zagrli. Sjajna moja.

Advertisements

Lutka i med

Opasan je taj tvoj ples riječi od meda sa nutrinom njenom.

Luda mala lutka vjeruje, mada ne baš čvrsto, da iza leđa držiš stisnutu šaku i u njoj vazduh. Ne nečiju drugu ruku.

Igraš joj se sa umom, iako znaš da igre mrzi. I da bi radije planetu spržila negoli zaigrala po unaprijed smišljenim pravililma. Bilo čijim, pa i tvojim.

Ne vezi joj riječi od meda jer duši njenoj su otrov koji se lagano razliva. Truje krv. Čini da vjeruje kako u stihovima nazire sopstveni lik. O luda lutko! Kako znaš šta je od toga istina a šta opsjena, u svileni plet od žudnje obmotana?

Vičeš – Nisam! Na sav glas. A ni sam više ne znaš da li je tako. Reci, zašto su ti onda noge vezane i sa jednog mjesta ne mičeš? A ljubav ti sa usana lagano teče kao nabujali potok u proljeće.

Obgrlila je danas, lutka tvoja, hladna ramena i mirisala snijeg u vazduhu. Osjetila je sasvim blizu, na mjestu iza uveta, topli dah i pomislila da razum gubi.

Začula je glas, dubok, pozivajući. Oči joj se napuniše suzama a vilice stegoše da ne pusti krik.

Riječi od meda bole dok miluju. Poput sablje koja će dušu u trenu iz tijela izvući.

Ne pleši sa njom iz daleka. Dok god su ti noge strahom vezane. I ne želiš je zavrtjeti toliko jako da joj cvjetovi sa obruba haljine poskakuju. Ona drugačije ne pleše.

Ovo više nije disanje ni življenje.

Tatjana Kuljača

Reci neizgovoreno

 

Odavno ne očekujem ništa posebno od januara. Ne pravim planove, čak ni da Boga nasmijem. S godinama shvatiš da su najbolji potezi napravljeni neplanski. Odreaguješ kad ti je pravi dan za neku odluku. Ovo sjajno pali kod dijeta. Manite se onih koju ćete sprovoditi od ponedeljka. Nema od toga ništa.

Miris početka nove godine ispari sredinom mjeseca. Kad tome dodamo omršali novčanik jer ,,Nova godina je samo jednom godišnje’’, onda je uvod u apatiju osiguran. Osim ako niste od onih koji se bude sa uzvikom ,,Danas je divan dan!’’

Doduše, prilično sam ponosna na prošlu godinu i sebe u njoj. Neke od njih su lične pobjede koje dijelim samo sama sa sobom u tišini. Nemaju mnogo veze sa ostatkom svijeta. Napravila sam tajni dogovor sa sopstvenom dušom da porušim granice koje mi nisu dale da dišem, da se širim. Kao da se panično plaše da taj put na koji ću zagaziti nije moj.

Granice ne znaju, svaki put na kojem sam treperila iznutra jeste bio moj.

Prošlu godinu označila bih kao godinu velikih borbi. Početak ove donio mi je neke hrabro-lude postupke koji za koje je odluka pala u trenutku kad sam osjetila da je pravi. I neke spoznaje zlata vrijedne.

Najveći neprijatelji, prvo duše, pa onda i organizma su neizgovorene riječi i potisnute emocije. Kad ih duboko zakopamo one ne idu nikud. Ostaju da rovare po duši čineći je bolesnom. Često je uzrok jedno neizgovoreno ,,izvini’’, ,,oprosti’’, ,,teško mi je da oprostim i zaboravim’’, ,,volim te, iako to ne umijem ničim da objasnim’’. Lako ih progutamo a teško preko usana pustimo. Postanu uzrok nesanica, nemira. Pretvorimo ih u sliku, priču ili stih. Istrčimo. Ali, dok ih ne pustimo glasom one ne idu nikuda.

Ostane to neizgovoreno, neprimjetno, duboko u nama. Kad progovorimo, počinje iscjeljenje. Bolje je izbaciti nešto iz sebe poslije decenije, nego nikad. Bar u slučajevima kad nam je teško da otpustimo ono što nas muči i probada. S godinama nam se učini da je ono neizgovoreno prestalo da pulsira i diše. Vratimo se životu. Sem povremenog grebuckanja po srcu ne osjetimo ništa.  A onda nas stigne uz samo mali podstrek. Vidimo svoje neizgovoreno kao u ogledalu. Tad shvatimo da je poraslo u ljudsku veličinu i da nas obuzima cijele.

Ne želim više da čuvam riječi u tišini. Neka ovo bude godina velikog čišćenja duše. Zamahnem metlom i izmetem napolje. U vazduh. Pred onoga kome je namjenjeno. Možda mu je i bilo potrebno da čuje.

Kad neizgovoreno kažemo mi zatvaramo jedna vrata, možda. Nikada ne možemo znati šta će to proizvesti. A možda ih samo otvorimo šire, umjesto da kroz njih virimo. Zatvore li se, otvoriće se neka druga koja se mogu pokazati kao prava. Pustiće nas na put koji je za nas bolji.

Izrekla sam neizgovoreno. Širom otvorila poklopac Pandorine kutije. Znala sam da će duhovi prošlosti da se uznemire. Podivljaju. Natjeraju one od kojih su riječi bile skrivene da se u sopstvenu dušu zagledaju.

Nisam zatvorila vrata. Žao mi je što to nisam ranije uradila. Valjda to ide s godinama. Bitnije ti je da u duši ostaneš čist nego šta će drugi reći. I oće li s tobom omesti tuđe dvorište, jer za svoje vremena nemaju.

Dobila sam mnogo. Odgovore. Objašnjenja. Koja sam, doduše, naslućivala. Sa tim je stigla i emocija koju, pak nisam slutila. Zbog koje žalim što nisam progovorila odavno. Vjerovatno bi mi život bio oslikan drugim bojama na nekom sasvim drugačijem platnu.

Budimo mi u redu, a ostalo će se već nekako posložiti po kosmičkom rasporedu. Iskrenije je uvijek pametnije. Poštenije. Bolje nego da po tijelu rovari i donese bolest, dvije.

 

Kolumna, Gracija br. 124, 02.02.2018.

Sofija i čarobna bašta

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

 

ĆUTNJA

 

Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.

U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.

Pozovem te da staviš ruku oko mog struka.

Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?

Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.

Samo taj. Samo sada.

Jedna tišina bi promijenila sve.

Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.

Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.

Gledamo se u oči, bez glasa.

Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.

Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.

Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.

Nije li tako oduvijek?

Nikada nismo umjeli da ćutimo.

Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.

A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.

Pogled na zjenicama, a usne nijeme.

Taj trenutak bi promijenio sve.

Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.

Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.

Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?

Nas dvoje.

 

Tatjana Kuljača
Januar, 2018.

 

Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?

Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.

,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.

I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.

,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’

A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).

Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.

Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.

Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.

Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.

 

 

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija