Tvoje tišine su bile nečujne za druge, teško naziruće, prozirne, nevidljive tuge. Tišine su uvijek zaglušujuće glasne, a oči vješto nasmijane, za oholi svijet, surov i gladan, tuge iz krvi, neutoljivo žedan. Malena, svijetu ništa nije sveto, pa ni hrabrost tvoja, niti razdiruća bol. Čak ni to što će poslije tebe sve drugačije biti, ljudimaContinue reading “Mileni”
Author Archives: Tatjana Kuljaca
Roman “U inat svima”
“Dan u kojem ćeš poželjeti da vratiš vrijeme, sjedneš i slušaš, možda i nije tako daleko kao što misliš. A vrijeme je najveći prevrtljivac života, vjeruj mi.“ Nije ovo samo tkanje od riječi izvezenih da dočara jedno davno prošlo vrijeme. Ovo je krvopis gena, prkos, nepripadanje, počupano korjenje, ljubav kakva se samo u pjesmama možeContinue reading “Roman “U inat svima””
Pero i krv
Da li sam nutrinu suzama isprao da više nijednu trun, o kojoj bih pisao, nisam uspio da pronađem? Ili je nešto drugo po srijedi? Moraću ponovo da griješim! Da se zaljubim i lirski da patim, to mi treba! Nek me zaboli sve iznutra, kad zagrebem noktima, dok krv ne šikne sa strana svih. Pa topleContinue reading “Pero i krv”
Poj o besmrtnost
Noćas niko mirno ne spava. Ni duhovi, niti ljudi. Uspomene i sjećanja. Ispuštene prilike i namjerna skretanja. Dlanovi su učinili toplim omot albuma sa starim fotografijama. Izlizalo ih vrijeme. Sprali su ih dodiri. A iz njih vrište, Pred očima vaskrsli dani. Dok vrijeme prebrzo leti, Čujem ih, pjevaju o neprolaznosti. Ipak, trenutak sve je bliži,Continue reading “Poj o besmrtnost”
(ДО)ЧЕКАТИ ЈЕ
Палио сам четврту цигарету заредом. Нервозно сам увлачио дим чекајући да се појави на вратима. Нисам ни сам био сигуран да ли ће ми нутрина заиграти када уђе у просторију. – Нервозан? – упитала ме Марија. – Као пас – одговорио сам. Насмијала се, као да се радује мојој нервози. Знам да мисли да сам заслужио. Коначно се огласилоContinue reading “(ДО)ЧЕКАТИ ЈЕ”
Ime ti više ne pominjem
Ime ti, više, ne pominjem. (Uludo!) vjerujem da ćeš tako brže da nestaneš. Baš kao blesavo dijete kad dlanovima pokrije oči, da sebe od svijeta sakrije. Odbio sam čak i da govorim o tebi, kada te drugi ljudi pomenu slučajno, trudeći se da zadržim led na licu. Trzaj u mišicama. Kožu da se ne pomjeri.Continue reading “Ime ti više ne pominjem”
Njuh
NJUH Kad sam zakoračila u vagon, tog ljeta devedeset pete, nisam znala da iz njega neći izaći ista. Nije put bio drugačiji. Naprotiv! Kroz prozor su se smjenjivali poznati prizori kuća, njihovi crveni krovovi i smeđi, djeca koja su svakim novim putovanjem bivala za zeru veća. Uvijek bih na stanicu dolazila među prvima, kako bihContinue reading “Njuh”
Pola života
Pola života Znaš li da te, već, pola života volim? Koliko je to dana i noći? Čak i kad se drznem da te zaboravim, San mi te vrati. Bude toliko živo! Tu si… Koža zabridi… Duše se s tijelom, najednom, prepletu. Jedva te pustim! Teško se iz tog sna budim… Valjda zato što te većContinue reading “Pola života”
Blam
Blam Godina 1992. Bio je vreo ljetnji dan, negdje oko mog rođendana. Nas troje, istraživači nikšićkih bedema, ponukani idejom da smo na pragu nekog veoma važnog otkrića koje nam je stalno izmicalo ispred nosa, zaputili smo se ka starom dijelu grada. Tamo, gdje obitavaju duše ratnika, osvajača i izdajnika, gdje je sve još uvijek mirisaloContinue reading “Blam”
U inat
Sjedjeli smo za svečanim stolom sa bijelim čipkanim stolnjakom izvezenim na ruže, koji smo vadili samo za svečane prigode, i supom koja se pušila na sred stola. Stari, drveni časovnik otkucavao je vrijeme koje je curilo poput pijeska kroz strahovito uzak otvor. Bijela kragna stisnuta kravatom, koju mi je žena pažljivo i vješto popravila samoContinue reading “U inat”
tatjanakuljaca.me 