Šššššššš!

Vrijeme je stalo. Zamislih te sasvim blizu, dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo. Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi. Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo. Životu. Mogućnostima uma. Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima. Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada. Kao daContinue reading “Šššššššš!”