Tvoje tišine su bile nečujne za druge, teško naziruće, prozirne, nevidljive tuge. Tišine su uvijek zaglušujuće glasne, a oči vješto nasmijane, za oholi svijet, surov i gladan, tuge iz krvi, neutoljivo žedan. Malena, svijetu ništa nije sveto, pa ni hrabrost tvoja, niti razdiruća bol. Čak ni to što će poslije tebe sve drugačije biti, ljudimaContinue reading “Mileni”
Category Archives: POEZIJA
Pero i krv
Da li sam nutrinu suzama isprao da više nijednu trun, o kojoj bih pisao, nisam uspio da pronađem? Ili je nešto drugo po srijedi? Moraću ponovo da griješim! Da se zaljubim i lirski da patim, to mi treba! Nek me zaboli sve iznutra, kad zagrebem noktima, dok krv ne šikne sa strana svih. Pa topleContinue reading “Pero i krv”
Poj o besmrtnost
Noćas niko mirno ne spava. Ni duhovi, niti ljudi. Uspomene i sjećanja. Ispuštene prilike i namjerna skretanja. Dlanovi su učinili toplim omot albuma sa starim fotografijama. Izlizalo ih vrijeme. Sprali su ih dodiri. A iz njih vrište, Pred očima vaskrsli dani. Dok vrijeme prebrzo leti, Čujem ih, pjevaju o neprolaznosti. Ipak, trenutak sve je bliži,Continue reading “Poj o besmrtnost”
Ime ti više ne pominjem
Ime ti, više, ne pominjem. (Uludo!) vjerujem da ćeš tako brže da nestaneš. Baš kao blesavo dijete kad dlanovima pokrije oči, da sebe od svijeta sakrije. Odbio sam čak i da govorim o tebi, kada te drugi ljudi pomenu slučajno, trudeći se da zadržim led na licu. Trzaj u mišicama. Kožu da se ne pomjeri.Continue reading “Ime ti više ne pominjem”
Pola života
Pola života Znaš li da te, već, pola života volim? Koliko je to dana i noći? Čak i kad se drznem da te zaboravim, San mi te vrati. Bude toliko živo! Tu si… Koža zabridi… Duše se s tijelom, najednom, prepletu. Jedva te pustim! Teško se iz tog sna budim… Valjda zato što te većContinue reading “Pola života”
Te ljubavi…
Ljubavi koje te iznutra protresu, i osjetiš da ti fali organ ili dva, prave velike pukotine na gornjoj kori duše. Samo da bi kasnije, kada je jednom suzama natopiš, duša mogla da procvjeta i mirom zamiriše. Kao nana poslije kiše. Tatjana Kuljača
Uzrok
Uzrok Dvije stotine stihova sam morala da napišem, da bi me prošao. I isto toliko imaginarnih svjetova da sagradim, da bih te sasvim iz njih iselila. Mojom stvarnošću provejava uspomena, živa poput sokova života koji nas čine ljudima. I sve nešto mislim, ljubav ta, nikada do kraja oživljena, a opet, kao sam život živa, postojalaContinue reading “Uzrok”
Mir za djecu novog svijeta (koji nikako da bude rođen)
Sinovi i kćeri naše, budite u miru. Za vas se krv djedova i pradjedova, prašnjavim cestama slijevala. A vlažna crnica rukama zgrtala. Porušena zemlja iz pepela dizala. Krvlju smo branili mir, K’o najveću svetinju, vrijedniju od ijednog čovjeka. Ubijali smo za život, cijeneći naš mir bitnijim od mira tuđeg. Govorićemo vam, djeco, da je životContinue reading “Mir za djecu novog svijeta (koji nikako da bude rođen)”
Novembar
Nestao je, poput ružnog sna sa otiscima stopala u jutru, koje gorak ukus u ustima ostavlja. Nešto se tu, opasno, pobrkalo! Ko nam je ukrao novembar, znaš li? Tih i nečujan. Vazduh oštar. Mir u duši i sporost u mislima. Novembar je oduvijek bio potreban, Da poravna nelogičnosti i nepravde. Vrati ukradeno vrijeme vreline ljeta.Continue reading “Novembar”
Ona
OnaOna koja te čita. Ona koja te liječi. Ona u kojoj prepoznaješ sebe, Ili samo fragment istog titraja koji ti ne da mira. Ne znaš da je ona, upravo takoja te je njim izliječila od njega samog. Baš njim. Ne sličnim, već njim.Otkuda ti pravo da joj kažeš sve, Imenuješ razlog svog nemira, Mnogo poslijeContinue reading “Ona”
