Jedna djevojačka

Volim brazilsku muziku. Čak i jezik, iako mi je u početku zvučao grubo. Jedna od rijetkih stvari i pojava o kojima sam mišljenje promijenila iz negativnog u pozitivno. Zavoljela sam je jedne zime okovane snijegom. Kad sam se od jutra do večeri bavila lopatanjem i pokušajem da oslobodim prilaz do kuće. Naslage snijega sa strane su samo rasle i nakon mjesec dana više nisam uspjevala ni da dobacim toliko visoko da bih nabacila nove gomilice. Tada mi snijeg nije izgledao romantičan. Čak ni pahulje veličine leptira. Istopla se sva moja ljubav prema zimskim čarolijama. Doduše, proći kroz centar Nikšića bez da te neko ne gađa grudvom jer ravno prolasku kroz minsko polje. Sa neuporedivo lakšim posljedicama, naravno. Bila je potrebna prava strategija da prođeš a da te nijedna ekipa spremna na prilično nekorekran rat grudvama ne gađa. Posebna poslastica su bile sređene cure u mini suknjama i čizmama sa potpeticama. Vjerujem da je sa njihove strane to djelovalo urnebesno smiješno. Siroticama, dakako, nije.

            Upravo te zime, na sam početak elementarnih nepogoda, riješile smo da idemo na koncert klavira u Podgoricu. Nabundane kao da živimo na Sjevernom Polu krenusmo prema stanici odakle smo čekale autobus. Moj tata, vidno uznemiren, ubjeđivao nas je da ne krećemo, jer su sve televizije najavile haos i prekid saobraćaja. Nismo ga poslušale. Dođosmo do autobuske stanice. Krzneni obrub njene smeđe kapuljače jedva se nazirao od leptirastih pahulja. Vrpoljila sam se, te progovorih:

,,A da se mi, isto, vratimo kući?’’, predložih oprezno.

,,Gdje ti je avanturistički duh?!’’, pobuni se moja prijateljica, a sada već vjenačana kuma.

Tu je, tu… idemo. Riješih u sebi, pa kud puklo da puklo.

            Stigosmo do Podgorice nekako. Tamo je klima bila više blagonaklona pa je samo pljuštala kiša koja ti ne dozvoljava da ostaneš suv, osim ako si od glave do pete obučen u gumu. Koncert je bio sjajan, iako ne baš očekivano posjećen. Znate, kiša je bila baš nezgodna. I mokra. Nakon izvedbe čestitale smo umjetniku, ujedno i njenom prijatelju, koji bješe oduševljen (a vjerujem i zaprepašćen) da smo po ovom nevremenu došle iz zavejanog Nikšića, samo da ga slušamo. Ne zna on da je naš avanturistički duh nepobjediv, kad su pahulje u pitanju!

            Bješe oko 21:30h kad smo stigle do čuvene cetinjske raskrsnice sa semaforima odakle smo čekale prevoz. Pridružila nam se jedna žena, te nam laknu što nismo same. Svakako nije prijatno stajati u to doba i čekati autobus koji, te večeri, sigurno doći neće. U međuvremenu smo shvatile da autobusi više ne saobraćaju zbog vremenske nepogode. Kako to obično biva u filmovima i situacijama gdje Bog dragi čuva lude, naiđe jedno vozilo i zaustavi se.

            ,,Gdje ste se zaputile po ovom nevremenu?’’ (Jeste li normalne?! – htio je da pita)

            ,,Mi u Nikšić’’. (Bile smo na koncertu koji se ne propušta, probajte da razumijete – nismo izgovorile).

            ,,Ajde ulazite, ja sam krenuo u Nikšić. Daj Bože da dotle i stignemo’’ – Reče, vidno zabrinut.

            Ušle smo u auto, svjesne da nam je te večeri jedino preostaje da prihvatimo ponudu potpunog stranca i da se nadamo najboljem. A imamo i ženu sa nama. Kao da nam je to garancija za sigurnost. Nego, avanturistički duh nas i dalje drži. Polako prelazi u službu instinkta za preživljavanjem. Ne sjećam se o čemu smo na putu do Nikšića pričali. U glavi mi je samo rasla panika. Šta ako propustimo bus?!

            Ulazak u Nikšić dade nam prizor autobusa koji se upravo udaljava ka našem odredištu. Bješe to prva lekcija zakona privlačnosti. Desilo se ono o čemu sam cijelim putem mislila. Od tada sam opreznija sa mislima.

            Ostale smo u gradu. Spavale smo kod nje u stanu. Narednog dana smo se vratile u naše snježno kraljevstvo, leptirastim pahuljama i lopatama. Tih dana slušala sam brazilsku muziku očarana. Kad je snijeg prestao da pada, pojačala bih zvuk i izašla na terasu. Zatvorila bih oči i zamišljala da sam na Kopakabani, te da je to najljepše mjesto na planeti. Miris morske soli dolazio mi je do nosa. Bila je to zima na plaži. Kad zatvoriš oči možeš da budeš bilo gdje.

            Onda bih zvala moju Ivanu. Mog druga za avanture sniježne, nepromišljene i još kojekakve. Skuvala bih kafu i zajedno bismo se izvrnule na zamišljeni bijeli pijesak i udisale miris mora. Koliko god da sam te zime zamrzila snijeg, sada mi se taj mjesec čini idealan. Jer ja i moja kuma nikada poslije toga nismo imale toliko vremena jedna za drugu. Vremena za priče, maštanja, smijeh i prisjećanja. Obaveze, životni izbori i kilometarska distance učiniše da su trenuci za kafu na Kopakabani prekrivenoj snijegom rijetki kao nagrada za životno djelo. Ostaju prisjećanja, smijeh i miris snijega koji prizovem lako. Nekada tako mrzak a sada mio. Jedna od stvari i pojava koje su iz negativnih prešle u pozitivne.

A ostao mi je i Viber. Hvala nauci i tehnologiji. Čine da daljina među prijateljima ne bude zastrašujući nepremostiva. Bar među onima koji na pri svakom rijetkom susretu samo nastave tamo gdje su stali, sa lakoćom ljubavi i razumijevanja. Bez tračka uzdržanosti.

 

 

Fotografija preuzeta sa Printeresta

Duša na tacni

 

Znam dan kada sam rođena. I mjesto. Znam kako je izgledao moj dolazak na svijet do svake trunke prepričanog detalja. Danas znam da me baš to mjesto i isto to vrijeme odredilo ovakvom kakva jesam: pomalo tvrdoglavom, tradicionalnom do granica koje ne volim, ali ih se držim. Jasno mi je da Hercegovine u meni ima sve više iako moja noga na njenu zemlju odavno nije kročila. Krš i polja su dala duši onaj dio tvrdoće i izdržljivosti koji mi pomaže čak i u momentima kada bi drugi pali. Taj me krš i prostrana polja zovu u snovima. Znam i da bih lakše disala kada bih onuda, s vremena na vrijeme, gazila.

Patim što ne umijem da budem onako ženski mekana, da znam da se umiljavam i budem ponizna. Kad dobiješ Hercegovinu na rođenju, mekoća se rijetko podvuče na genetskom paketu koji sa njom ide. Ali ti daruje i snagu kakvu nijedna mekoća nema. Za slučaj da ti se od života stvori pakao koji trebaš preživjeti. Ili zaglaviš u predjelima bez života gdje si osuđen na instinkt za preživljavanjem. A često ti ne zatreba ni jedno ni drugo.

Što vrijeme više prolazi sve me manje zanima šta drugi misle o meni, drugima, životu. Takođe, mislim da druge baš boli uvo o tome šta ja mislim o istim tim stvarima. Iz istih razloga sam odustala od ideje da postanem novinar, koliko me god to zanimanje nekada privlačilo. Nemam pojma šta bih pitala ljude a da ih se tiče njihovih ličnih stvari.

Inspirišu me djela ljudi i uspjeh koji su postigli ostvarivši svoje snove. Pročitavši priču o životu koji se isključivo sastoji iz ljubavi prema svemu što ta osoba radi odmah dobijem snagu da se izborim za svoje snove. Volim da mislim da će moja strast jednog dana biti moj jedini put.

Do unazad  dvije godine nisam znala šta želim od života već sam bila isključivo spremna da prožvaćem ono što mi je servirano. Jedne večeri sam se probudila i osjetila paniku. Neću valjda ovo da radim do kraja života?! I onda sam počela da pišem. Dovukla sam dnevnike koje sam vodila od 5. razreda osnovne škole i shvatila da sam tada znala šta je to što volim. Zaprepastila me činjenica da sam to u nekom momentu zaboravila. Od tada se olovke uredno držim čak i kada za druge stvari nemam snage. Pisanje mi daje snagu da preguram i najteže momente.

Obožavam da čitam knjige. Volim i sam pogled na police pune knjiga. Daju mi uvid u predjele i živote koje nikada neću vidjeti, posjetiti, živjeti. Ili možda hoću. Jednog dana kada posložim sve drugo. Ako se to jednom desi. Čitanje mi dođe kao infuzija i odmor od realnosti. Volim časopise o putovanjima i opise dalekih zemalja, kulture i tradicije naroda koji tamo žive. Voljela bih da sam dovoljno hrabra da se jednog dana otisnem u daljine i sve sama istražim. A da ne kukam da se vratim kući.  Maštam da putujem oko svijeta sa ruksakom na leđima. Da nemam vremenske okvire u okviru kojih moram da se vratim.

Voljela bih da jednog dana posmatram Zemlju iz svemira. I to samo zbog osjećaja i šire slike života koja bi se ispred mene stvorila. Parodije radi, plašim se leta avionom.

Ne podnosim kada me neko ne sluša dok govorim. Ako neko želi da me izludi do mjere da počnem da bljujem vatru, neka samo klima glavom u znak razumjevanja i prihvatanja a onda neka se ponaša kao da sve to nikada nisam ni izgovorila.

Za neku novu ideju se mogu zapaliti do te mjere da živim za nju sve dok ne ukapiram da to nije moj put i da sam se samo stopila sa nečijim idealom. Isto tako je mogu napustiti kao da na njoj nikada nisam ni radila, bez trunke žaljenja. Na ovaj način sam izgubila dosta dragocjenog vremena, ali sam i obogatila životno iskustvo stvarima koje mi možda nikada neće trebati. Mada, to nikad ne znamo.

Nikada se nisam plašila da napustim posao I nađem nešto bolje za sebe. Nisu me zanimala mišljenja ljudi proizašla iz straha od toga ,,šta će ljudi reći”. Svaki novi početak, posebno poslovni, uliva mi toliko energije da mogu raditi do nivoa fanatizma.

Maštam da živim na nekoj velikoj stijeni koju zapljuskuje more. I da je u blizini pješčana plaža 10m sa 10m za koju niko ne zna. Najbliža kuća mi je na 10 minuta vožnje. Otvorim svakog jutra prozor sa drvenim okvirom I udišem miris soli. I nemam potrebu da govorim. Uopšte.

Jutros sam otplakala slušavši kompoziciju Ludovica Enaudija. Nekada sam svirala klavir i bila maestralno dobra u tome. Odustala sam od svoje strasti na prepreci koju u tom momentu nisam mogla da savladam. Jedna od rijetkih stvari zbog koje se kajem. Zvuk klavira me baca u neku drugu dimenziju postojanja koja učini da u trenu nestane sve ono što mi ne prija. Bilo bi lijepo živjeti stvarajući muziku. No, sa tog puta sam odavno skrenula. Voljela bih da nisam.

Da mi je neko prije 15 godina rekao da ću obožavati da učim, rekla bih mu da lupeta gluposti. Sada se svakog jutra budim u 6h i s radošću čitam i upijam.

Obožavam da lutam ulicama nekog grada potpuno sama, bez ikakvog društva i potrebe da se prilagođavam nečijem vremenu. Tako najljepše udahnem jedan grad i dozvolim sebi da opipam njegove zidine. Lutam po knjižarama, probam hranu koja mi se u tom trenutku najviše jede i onda odem u neki park i posmatram ljude oko sebe. Zamišljam čime se bave, igram se pogađajući kakve su im sudbine. Procjenjujem u kojoj su fazi zaljubljenosti parovi koji pored mene prolaze. Dišem i udišem. Bivam u tišini. To me odmara.

Obožavam kišu. Volim da je slušam kako dobuje o prozor i da gledam kako svaka kap ostavlja za sobom koncentrične krugove kao dokaz da se baš po sredini stopila sa baricom. Ne volim ljeto i vrućinu. Kad sam na ivici snage, negdje na kraju ljetnje sezone, dok strepim da koga uz ulicu ne pregazim vičem na turiste u kolima: ,,Idite kući!!!”. Naravno, niko me ne čuje. Misle da pjevam. Uživam u jeseni i šetnji po sitnom pijesku na pustoj plaži u oktobru.

Volim da pjevam dok vozim, pod uslovom da sam u kolima sama. Ili sa djecom kojima je to još uvijek zabavno. Dok držim ,,koncert” zabavljam vozače iz suprotnog pravca. Mada, možda samo misle da pričam sa nekim.

Divim se jakim ženama, prefinjenim i nježnim. Onima koje zrače mekanom energijom koja svojom ljepotom sve potčinjava. Ženama koje su kao voda, sposobne da oblikuju sve što dotaknu na svoj način a da ostali gotovo i ne osjete da su u njenom prisustvu izmjenjeni. Volim prefinjenost koja odiše ženstvenošću. A ujedno i snagom. Te mekoće mi fali. Valjda mi je Hercegovina mi odavno odredila oblik duše.

Srećna sam jer nisam zaboravila kako se to bude prisutan u trenutku, u sadašnjosti. Kada osim crvene lopte koja uranja u more ne postoji ništa drugo. Što ne dozvoljavam da mi problemi skreću pažnju sa ljepote današnjeg dana. To kad bih izgubila, brzo bih se ugasila.

Recept za snove

Zona komfora nikada nije bila moje polje djelovanja. Dok su drugi išli za sigurnosti, ja sam uživala u promjenama. Mijenjala sam poslove koji mi više nisu prijali i na kojima više nisam mogla da rastem. Puštala sam iz svog života ljude koji mi nisu odgovarali, ili su me kočili na mom putu, koliko god da sam za njih bila vezana. Slijepo vjerujem u viši plan života i da svaki trenutak provedemo baš onako kako trebamo, iako nam ponekad njegova svrha i nije najjasnija.

Na svom putu sam naučila da, kad ti se nešto ne da, možda naprosto nije najbolje vrijeme da se to nešto dogodi. Možda život ima bolji plan za tebe. A možda te tvoja težnja odvlači od onoga što je za tebe najbolje. A nekada nisam imala strpljenja. Htjela sam sve sad i odmah! Bila bih tužna i razočarana ako to iz bilo kojeg razloga nisam dobila.

Ono što se nikada nije promijenilo je vjera u snove. Znam da se snovi ostvaruju ako dovoljno vjeruješ i vidiš sebe u slici koju želiš. I ako vrijedno radiš na ostvarenju želje. Kad nešto zaista žarko želiš, onda nema umora, prepreka, već samo cilj i razdaljina koju moraš da pređeš.

Uporna sam, kao mazga. U prvom razredu osnovne došao je moj tata kod učitelja da ga upita kako učim, a on mu reče: ,,Dobra je Tanja, ali, brate, dosadna, samo njena dva prsta vidim! Ali, uspjeće u životu!’’. Tako je i dan danas. Kada želim nešto vrijedno radim na tome i to i dobijem.

Ne postoje neostvarene želje. Postoje samo one koje se ostvare i druge od kojih smo odustali.

Ne postoje ni previsoki vrhovi, već samo naša slabost i nejaka želja da se do njih popnemo.

Ne postoje prepreke, već samo izazovi koji su nam najbolji učitelji.

Ne odustajte od svojih snova. Zbog njih vazduh postaje lakši za udisanje.

Ako i nakon velikog truda i rada na njenom ostvarenju želja ostane samo želja, onda to i nije bila najbolja želja za tebe. Kao što već rekoh, život ima najbolji plan za za sve nas.

Skrivena ljepota

 

,,Ružna sam!’’

,,Kako to misliš ružna si? Šta misliš da je na tebi ružno?’’

,,Sve! Baš sve na mom licu je ružno!’’

Započe, sa potpuno neočekivanom temom, dijalog između mene i moje lijepe, šestogodišnje kćeri. Ja sam spremna na sve. Bar sam tako mislila. No, na ovo ,,testiranje puberteta da vidim kako mi stoji’’ fazu nisam. To sam očekivala u nekom momentu, ali sada nikako. Ovaj momenat je, u mojim planovima, bio daleko barem pet godina u budućnosti. Orosiše se njene lijepe, tamne, oči kojima boju ne mogu da odredim od rođenja.

,,Oči su mi male, trebaju da budu veće! Lice mi je previše bijelo!”, izreče kao da je upravo objavila kaznu koju mora da trpi do kraja života.

,,Da li si, uopšte, svjesna koliko si lijepa?’’ upitah je, poželjevši da mogu da joj pozajmim moje oči da se barem jednom njima pogleda. Prisjetih se zahtjeva frizerki da mi, ako je ikako moguće, frizurom ,,skrati i raširi lice’’.

Nije me toliko šokiralo što je ono iskonsko žensko nezadovoljstvo počelo prerano da se budi. Više me je trglo što su njene rečenice identične mojim mislima gotovo svakog jutra. Ne računam one dane kada se probudim spremna da uzviknem: ,,Svijet je divno mjesto, dobro jutro ljepotice!’’, prije nego li lice sa podočnjacima u ogledalu spazim. Takvih dana je malo i sve ih je manje.

Njene riječi = moje misli.  Svakog jutra kad se u ogledalu vidim. Kada pogled spustim na ruke ispucale od vode. Oklembešeni stomak koji mi više nije prioritet, ali mi svakog dana spusti raspoloženje kad mi pogled na njega padne. Kosu koju moram da perem svakog drugog dana da bih na nešto ličila. Kožu na mišicama koja je počela da se opušta. Nisu me stigle neke strašne godine, ali me sve brže stižu. Bolna leđa koja mi par koraka pri ustajanju ne daju da se ispravim bez grimase koja bi svakome pokvarila dan.

Koliko puta naglas kažem: ,,Na šta ličim!’’, a da mislim da sam to samo pomislila? Koliko puta me je ona čula kako to izgovaram? Da li to naslijeđeno žensko nezadovoljstvo prenosimo sa generacije na generaciju konstantnim ponavljanjem, ili nam se u gene utkalo pa se sa njim rađamo?

Džaba joj govorim da njenom lijepom, čistom licu ne treba puder koji bi prikrio savršenstvo i prirodnu rumen jagodica. Ili crnilo maskare kojim bi istakla prirodno guste i dugačke trepavice. Znam da će sve to trpati na sebe čim je nervoza mladosti potjera da poželi da bude starija nego što jeste. Zanosnija. Visočija. Mršavija. Duže kose. Drugačije kose. Mijenjaće joj boju i jednog dana će poželjeti da to nikada nije učinila.

,,Mama, vidi kako si lijepa kad se našminkaš!’’

,,Ali, mama je omatorila, srećo moja, pa moram.’’

A zašto moram? Da bi mi bilo lakše da izađem iz kuće? Da lakše pogled u ogledalu zadržim? Da ljudi koje srećem ne vide tragove života? Treba li da me bude briga iako vide? I šta će to za njih značiti? Moja baka je uvijek imala nalakirane nokte. Prababa je namještala frizuru svakog dana, iako je godinama bila nepokretna i vezana za krevet. Tetka mi je uvijek govorila da bez karmina ne izlazi iz kuće, ,,Drži do sebe!’’ A ja se, sada, stvarno pitam čemu sve to? Da bismo od generacija koje će se tek izroditi napravile nove žrtve utkanog nezadovoljstva? Idealan material za razne proizvode na kojima se grade kozmetičke imperije.

Ajde da nas na neko vrijeme baš bude briga na šta ličimo. Jesmo li raščupane kao djeca kojima više prija vjetar u kosi nego li četka koja će čupavu glavu ukrotiti. Hoćemo li se bojati kako ćemo ulicom hodati? Ili će nas baš biti briga gdje će se pogled sagovornika na nama zaustaviti. Jer, njih baš briga jesmo li tip-top ili nam tog dana nešto fali. Daj da budemo kao one koje se smiju i ne brinu o borama. Koje puštaju da im se noge u zemlji prljaju dok bose gaze po mekanoj travi. Čije kose mirišu na upetljano lišće koje su pokupile provlačeći se groz grmlje u potrazi za nevidljivom vilom.

Ne treba njima novi program. Nisu naše curice pod uticajem televizije, reklama, okoline. One su pod našim uticajem. Mi smo zrele za otpuštanje i reprogramiranje. A njih samo da pustimo da budu to što jesu i da vide u sebi ono što je zaista bitno.

Imam mali zadatak za sve nas. Hajde da otkrijmo koliko smo lijepe! Stvarno lijepe. I da ne ispustimo to saznanje čak ni ujutru, kad je najteže odbraniti se od naučenog nezadovoljstva. To će biti kao da smo stisnuli dugme ,,Delete’’ i započeli proces brisanja programa nezadovoljstva iz našeg sistema. I sistema naše djece.

Kolumna ,,Gracija”

 

Napadi bijesa kod djece

 

 

Čini li vam se da je napad histerije nešto što sasvim sigurno nećete doživjeti od vaše umilne bebe? Gledate, s vremena na vrijeme, dijete koje se bacaka u ili ispred prodavnice i oznojene roditelje koji ne znaju šta bi prije? Još ako je trgovina obavljena i odrasla osoba stoji sa punim rukama kesa a ono se bacaka, te roditelj nije fizički u stanju da savlada dijete a da mu sve ne poispada. Pitate li se što ih nisu bolje vaspitali? Ako dijete dobije po turu okolina obavezno osuđuje onoga koji mu je batine priuštio. Ako, pak, ne dobije, pita se kad će. Okolina svakako ima svoj kritički stav. A mene, pravo da vam kažem, baš boli uvo za taj stav.

Elem, inspiraciju za naredne redove dobih prije dva dana. Imam jednog dvoipogodišnjaka koji obožava autiće. Fanatično. I ja bih mu kupovala autiće kad mogu, a zadnji put je dobio autić kad je upro prstom u njega u supermarketu. Lomila sam se da li da mu ga kupim. Međutim, sam pogled na uplakano i molećivo lice te ono tužno: ,,Mamaaaaa, kupi mi autć! Mamaaaaa, moji’ te!” riješio je dilemu. Odšetamo do polica sa igračkama, šef odabere onaj koji mu se dopada i sav zadovoljan izađe iz prodavnice. E, tu je nastala greška. Par večeri nakon te odemo nas dvoje u šetnju. Svratimo po neke namirnice i, po đavolu, hljeb baš bješe do police sa autićima. Navalio šef da mu kupim auto. Znala sam šta me čeka. Objasnila sam mu, lijepo, da ima autića toliko da ih može prodavati kao polovna, ili u dijelovima, a on pojača intonaciju i dade se u dreku. Okreće se onaj narod, a ja drekavca vozim u onim kolicima iz supermarketa. Usput, zahvaljujem Bogu što mu guza još uvijek može stati u onaj dio za male ljude koje u prodavnici ne možeš baš lako iskontrolisati.

Nastavimo do kase, a on ne prestaje. Izlazimo iz prodavnice. Ja sa dvije ruke pune kesa koje prebacujem u jednu ruku, ruksakom na leđima sa toliko presvlake za njega da bismo pretekli i da ostanemo negdje zarobljeni na par dana. Kako ostadoh bez spasonosnih kolica koja su mi omogućavala kretanje bez obzira na stanje u kojem se nalazi moj voljeni zvekan, čovjek se dade u bacakanje ispred marketa. Najvećeg u gradu. Najprometnijeg. Sa ljudima na čijim licima sam očitavala čuđenje, sažajenje, želju za pljuskom po guzi, osudu kako sam loš roditelj i opet saosjećanje. Vjerovatno majke koja ima isto čudo kući. Pokušam da ga uz sav tovar ponesem, ali je u onoj zimskoj jakni bio kao dobro istrenirano meče koje mi je klizalo pod rukama. Koje ne bi savladao ni nindža.

Policajac koji se našao tu priđe, ponudi mu da mu pozajmi pendrek ako se smiri, ali ništa nije pomagalo. A on je lud od ljubavi za policijom i policajcima. Arlauče kao sirena dok se igra. Arlaučem i ja, često. Moram. Ni dedin ,,Mrakan” kojeg se on plaši nije pomogao. Ni to što ima gomilu autića kući. A ni činjenica da ćemo zakasniti po seku sa treninga. Nisam dobila želju da ga isprašim po turu. Znam da je dovoljno mali a nedovoljno veliki da bi uspješno kontrolisao svoje emocije.  Takođe, znam da je ovo još jedna granica koju nastoji da poruši. Da raste i razvija se baš na taj način.

Jedva krenusmo, sa suzama u očima. Kuka na sav glas, ali barem hoda. U prolazu ugleda izlog sa igračkama: ,,Mama, ‘oćemo da kupimo auto?!” ozari se lijepo lice koje mi osmjeh smješta svako jutro. ,,Nećemo”. Plač. Do auta. Do kuće. Knap smo stigli po njegovu sestru. ,,Kad primim platu možeš da dobiješ autić. Ne možemo da kupujemo autiće kao hljeb, svaki dan”, pokušah da mu objasnim.

Tantrumi, iliti napadi histerije, su sasvim normalna pojava kod male djece. Bila sam pametnija sa prvim djetetom pa smo se u startu dogovarali da li i šta može da dobije iz prodavnice. I nikada nisam doživjela od nje bacanje po patosu. Valjda me ovaj mališa smekšao. Milo mi je da ga obradujem novom igračkom. Samo, mogla sam da preskočim kupovinu baš onaj put kada je autić dobio zahvaljujući plaču u sred prodavnice i tužnom izrazu njegovi lijepih očiju. Da nisam poklekla tada, možda bismo ovu ekskurziju i preskočili.

Tako, kad vaša medena beba poraste i počne da se bacaka na sred prodavnice, nemojte joj dati to što traži. Shvatiće da je to najlakši način da dobije ono što želi i onda ste nadrapali. Neka ljudi gledaju, vi ih ne morate gledati. Baš vas briga o čemu razmišljaju i da li vas osuđuju, kako god da se postavite. Pljuska po guzi ne rješava problem. Riješiće ga to što djetetu nećete pružiti to za čim histeriše. Naučićete ga da to nije način.

Kolumna: Gracija

Photo

Ti ,,strašni” dvogodšnjaci

 

 

Kad krenete sa listanjem interneta uzduž i poprijeko u potrazi za odgovorom na pitanje ,,šta me čeka kad beba napuni dvije godine?” naići ćete na seriju zastrašujućih tekstova o tome u kakvo će se čudovište vaše slatko bepče pretvoriti. No, sve zavisi od ugla iz kojeg na cijelu problematiku odrastanja vašeg mezimčeta gledate. Oni sa dvije godine razumiju gotovo sve. Prkose. Imaju napade bijesa. Počinju sa birkanjem hrane (zaboravite na isključivo zdrave obroke!). Biraju šta će da urade- rade baš ono što im se sviđa. Udaraju i grizu kad im nije po volji. Stasali su da skinu pelene. Bace flašice i varalice. Da već jednom porastu u dijete sa kojim se lakše rukuje. Period od drugog do trećeg rođendana uglavnom izgleda kao intezivan trening roditeljskih živaca. Mada, ne mora uvijek tako da bude. Uglavnom se sve svodi na ovnovsko-rogato pomjeranje roditeljskih granica. Djeca se tako razvijaju. Mada su u tom periodu, uglavnom, nikad slađi. To ih ,,vadi”.

U ovom periodu djeca intezivno razvijaju govor, pa u razmaku od par mjeseci možete dobiti pravu malu pričalicu koja, nakon glavne riječi, ,,mama” u 99,9% slučajeva, dnevno izbacuje nezamisliv broj novih riječi koje sklapa u rečenice. Moj sin je progovorio oko drugog rođendana, a nakon pola godine pjeva i na engleskom. Nisam ga upisala na kurs, časna riječ. Pokupi usput sve što čuje i onda uvježbava u sebi ili naglas, te spremi pravi koncert! Najveća želja za pokazivanjem naučenih fraza, pjesmica i dogodovština iz vrtića stvara mu se kad trebamo leći u krevet. Dobijem cijeli repertoar. Podijeljena sam između oduševljenja i rastopa kako je meden sa jedne strane i želje da ućuti i zaspe više- sa one druge strane. Takvo je valjda cijelo roditeljstvo. Lelujamo između dvije potpuno različite strane. I balansiramo da ne flipnemo načisto. Mislila sam da niko ne može da bude veća pričalica od njegove sestre. Izgleda da sam se prešla.

Dvogodišnjaci ne prestaju da iznenađuju svakog dana. Čini mi se da u ovom periodu stalno prolaze kroz neku transformaciju i da ni u jednom periodu djetinjstva tako brzo ne odrastaju. Ispred njih su krupni koraci. Promjena do promjene. Sve to može djelovati stresno izbunjujuće za njih. Od njih se očekuje da slušaju i često su nepravedno okarakterisani kao ,,bezobrazni”, posebno ako odrastaju uz stariju djecu kojima možeš nešto doglaviti. Ono što sam otkrila je da su djeca prirodno nadarena za saradnju. Samo je potrebno naći pravi način. Nisu se rodili da bi nam život okrenuli naopačke. Njima je potrebna naša pažnja. Nepodijeljena. Što više momenata u kojima smo fokusirani samo na njih. Na svako od djece ponaosob. Možda ste primjetili da je dijete pravi melem kada je samo sa vama a kad se tu pojavi još neko ono postane zahtjevno, kenjkavo i privlači pažnju na najiritantnije moguće načine. Pa čak i vaša vika je, u njihovim očima, vid pažnje.

Pola sata dnevno fokusirane i nepodijeljene pažnje sa svakim djetetom može da učini čudo od vašeg odnosa. I to ne samo da će dijete postati mirnije i zadovoljnije, već ćete se i vi osjećati bolje. U tih pola sata sklonite od sebe mobilne telefone, tablete, isključite TV. Neka u tom svijetu nema ništa što bi moglo da vas poremeti. Uživaćete u igri i njegovom svijetu koji ćete tek početi da otkrivate. I shvatićete da postoji i lakši način da od djeteta izazovete poželjno ponašanje.

Vjerujte, oni znaju kako da vam skrenu pažnju. Vodite se starom narodnom poslovicom koja kaže ,,Bolje je spriječiti nego liječiti!” i sve će da postane mnogo lakše. Ako vidim da kreće napad bijesa ja stanem pored njega i jauknem kao da sam se uplašila od toga što radi. U momentu kreće smijeh. A kad počne da se smije mnogo lakše mi je da ga nagovorim da posluša. A i to radim kroz igru. Oni vole da rade ono što im je zabranjeno, a ja to koristim maksimalno i ,,upali” baš svaki put! Ako ne želi da jede sasvim je dovoljno da kažem: ,,Nemoj slučajno da mi je neko pojeo ovaj zalogaj!” i još se pretvaram da jedva čekam da ga pojedem. Kad god se ovako hranimo on ,,očisti” tanjir. Isto koristim i za pranje ruku, odlaženje u krevet, izlazak iz kuće, brzo spremanje. Za sve što mi je potrebno. Posluša i zabavi se. A moji živci ostanu netaknuti.

Od dvogodišnjaka očekujte da vam nakon prve proste rečenice jednog dana jednostavno ispriča kako mu je bilo u vrtiću: ,,Mama, gujao decu. Ne ‘me da dija autić. Tavijo na ‘to autić” I već se nađate u čudu kako možete nešto da mu objasnite. Da se drugari maze i paze. Ne čupaju i ne guraju. I pitate se (a i njega) da li je razumio? ,,Dobjo mama”. Kaže da jeste. A ja podjeljena između želje da ga iskritikujem što se pogurao sa drugarom i radosti što mi je ispričao svoj dan. Moje pile od 2,5g. Do juče beba. Još malo beba.

 

U svijet dvogodišnjaka možete da ušetate kad god to poželite. Ko vam kaže da su nemogući znajte da samo nije otkrio način kako sa njima da uspostavi dobar odnos. A ja vam kažem, budite prisutni. Igrajte se. Iznenadite se.

 

Magazin ,,Gracija”, iz arhive.

 

 

Hajde da se igramo!

Bila sam jedna od onih mama koje su se igre i pomamljivanja pred spavanje plašile k’o od samog đavola. Posebno ako ih neko drugi pomami. Djelovalo bi mi kao da nikada neće zaspati kad se onako kikoću i jure po sobi  kao da su se najeli ludih gljiva. Da ti se zamanta kad ih gledaš. Razmišljala sam, dok se oni smire trebaće mi najmanje pola sata, a zahtjev za smirivanjem će biti propraćen negodovanjem, a onda i suzama koje nisam nikako mogla da trpim. Kad bi ih suprug krenuo pomamljivati dizala bi mi se kosa na glavi uz propratnu viku: ,,Ne pomamljuj ih inače ćeš ti da ih uspavljuješ!” I onda bi prekidao igru i prepustio bi ih mom ritualnom čitanju priča i pjevušenju, dok ne popadaju od umora. Ili dosade.

Od skoro sam otkrila da igra sa djecom, ne samo pred spavanje, može da posluži za otpuštanje stresa, negativne energije, pa čak i liječenje nekih traumatičnih iskustava kroz smijeh. Sama igra im omogućava da na kratko mogu biti doktori u bijelim mantilima koji preslušavaju pacijenta i od njih zavisi život osobe koja traži njihovu pomoć. Mogu postati mađioničari koji nas uz par čarobnih riječi pretvore u šta god oni žele. Ili da postanu toliko snažni da nas u samo jednom potezu obore na pod a mi ostanemo iznenađeni njihovom snagom. Kroz igru oni dobijaju moć koju u stvarnosti nemaju i osjećaju se kao da drže pod kontrolom situacije koje su im nekada možda izazvale negativna osjećanja, pa čak i traume.

Možete da postanete veliki, ogromni pas kojeg će oni ukrotiti samo jednim potezom ruke. Ili strašno čudovište koje ih inače plaši, a koje će ovog puta da se na smiješan i zabavan način kreće po prostoriji, da od njih bježi i na kraju bude uhvaćeno i savladano. Kada upadnu u histeričan plač možete da se pretvarate da ste uplašeni od njihovog strašnog krika, uz grimasu koja ih uvijek dovede do smijeha i prekida napada bijesa. Možete se pretvarati da je dijete kučence koje ni po cijenu života ne smije da se popne na krevet i da legne da spava. I dok se samo okrenete, dijete se kikoće sa tog istog kreveta u koji nije htjelo da ide.

Brojne su igre koje mogu biti od velike pomoći da gotovo uvijek dobijete ono što želite, ili prekinete ponašanje koje vam ne odgovara, a da ne upadate u ljutnju, viku i prijetnje batinama i kaznama. A kad god osjetim da gubim kontrolu, što se gotovo uvijek dešava kada me umor savlada te nemam energije da se sa njima izborim, prisjetim se da ja imam moć i pravo izbora. Da sam starija. A oni samo djeca. I to me vrati u balans kad god mi zatreba. Pred spavanje igra može da bude sjajan pomoćnik za otpuštanje nakupljenog stresa, kako njima, tako i vama. Možete da iscjelite razna iskustva, kako ona koja su se desila baš tog dana, pa tako i neka ranija.

Prije dvije večeri bila sam na ivici snage zbog problema na poslu. Nisam nikako bila raspoložena za igru, a ni za priču, niti bilo čija pitanja i zanovijetanja. Po pravilu, kad tako ,,padnemo” kreće privlačenje pažnje roditelja koji je fokusiran na nešto sasvim drugo. I što god roditelj ima veću potrebu za samoćom, mirom i tišinom, to djeca više nastoje da roditelj usmjeri pažnju na njih, a alatka za sigurno skretanje pažnje je redovno ponašanje koje nama ne prija. I onda upadnemo u još veći problem jer oni postaju nemogući a mi se osjećamo bespomoćnima.

Elem, u jednom momentu sam se pribrala i počela sam da se igram. ,,Joooj, boli me vrh kose! Glava! Daj mi vode! ‘Oću čokolade! On me gurnuo! Ona me krivo pogledala! Piški mi se! Oću da gledam crtani!” A onda se desila nevjerovatna promjena! Ne, Erik nije postao Bananamen. Moja začuđena djeca su prekinula svo negodovanje i zahtjeve. Pretpostavljam da su bili u šoku zbog mame koja je izigravala razmaženo i zahtjevno derište i počeli su da se smiju: ,,Mama, šta ti je?!” Bacih se na pod i počeh da mlataram rukama i nogama kao dijete u napadu histerije. Oboje su skočili na mene da me savladaju uz kikotanje i smijeh, a ja sam ih zgrabila pretvarajući se da sam se izliječila. A onda smo se rvali i cmakala sam ih dok nisu počeli da me mole da prekinem.

Pod jedan, postala sam hit mama, najzabavnija mama na planeti (ikad!). Pod dva,zabavila sam se i opustila bolje nego da sam popila nešto za smirenje i otišla da spavam. I pod tri, zaspali su kao top i niko se nije budio da traži išta.

Igra sa djecom postala je moj najbolji saveznik u sprječavanju ponašanja djece koje mi kida živce, ili postizanju ponašanja koje želim. A svaki korak možemo pretvoriti u igru koja je ljekovita za sve koji u njoj učestvuju. Djeca su prirodno ovorena za saradnju. Samo im trebamo prilagoditi način na koji oni sa lakoćom funkcionišu i zahvaljujući kojem će i naši dani postati mnogo lakši.

 

Izvor: Gracija