Nestvarna mjesta

Postoje takva mjesta na kojima uspiješ da ućutkaš um. Kada duša uspije da diše duboko i napoji toplotom i najumorniju ćeliju u tijelu. To su ona mjesta na kojima ti nije potrebna nikakva posebna tehnika ni sposobnost da se isključiš. Meditacija ni kontrola uma. Na kojima čak i vazduh ima opojni miris soli.

Mjesta gdje pijesak miluje kao najnježniji ljubavnik, a kristalna voda pročišćava do nevinosti. Na kojima poželiš da vrijeme stane. Koja nose magiju u sebi. Mjesta koja učine da um postane potpuno prazan.. kao kod novorođenčeta. Na kojima sutra ne postoji, a juče blijedi kao na starim fotografijama. Mjesta nestvarno lijepa koja učine da duboko dišeš.

Zamisli… da sutra ne postoji. Da se juče nikada nije ni desilo. Da izbrišeš gumicom sve čemu znaš. Sve što si ikada udahnuo i vidio. Da ti niko ne nedostaje jer je slika savršena. Kompletna.

Zamisli mjesta na kojima ne trebaš ništa na svijetu. Na kojima si samom sebi dovoljan. Savršena kao da ništa drugo ne poznaješ i nemaš ih sa čim uporediti. Dar od Boga ljudima. Tamo gdje ne postoje umjetnine ni velelepna zdanja, osim stijena koje more vijekovima zapljuskuje. Koje prkose toploti Sunca i udaru vjetrova. Skrivena od ljudi. Tamo gdje se igraš u pijesku kao kad si bio dijete i lako se izgubiš u sitnim zrncima koji ti nestaju kroz prste. Osmjehuješ se jer brige ne postoje.

Postoje mjesta gdje kao da se juče nikada nije desilo a sutra kao da neće ni doći. Tamo gdje dišeš kao da ništa osim sadašnjeg trena ne postoji. Mjesta od najskladnijih tonova satkana.

Pronađi svoje mjesto na kojem duša odmara. Ja sam svoje našla.

Žukovica- Crna Gora

Advertisements

Buđenje duše

 

 

Da li će mi se dopasti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet.

Kako to izgleda biti ja bez primjesa drugih? Bez tuđih mišljenja, stavova, strahova. Samo čista, iskonska ja?

Šta ako sam već počela da se ljuštim? I sa svakim slojem lakše dišem i više krvarim? Ako mi i najmanja promjena toliko prija da bih pustila vrisak i u isto vrijeme pobjegla pod naslage otpalih slojeva sa mog bića?

Ogoljena… svoja, a ipak nova. Kao kad sam prvi put stala naga pred ogledalom i bila dovoljno hrabra da se pogledam u oči i prihvatim ono što jesam.

Spoznajem… da sam se pretvorila u munju kojoj sam se nekada osmjehivala i divila. Da više nikada ne mogu proći neprimjetno. Bez tona. Da sam tu da svijetlim i pokažem svu ljepotu teških oblaka skrivenih pod tminom noći.

Kako skidam sloj po sloj prepoznajem one krike koje su drugi gušili. Vrisak slobode i snage do pucanja. Obrise duše jedinstvene kao oblak na nebu. Vadim sloj po sloj i skidam ostatke lanaca nedavno pokidanih.

Na trenutak se uplaših...

Sopstvene snage ugušene krutim pravilima društva. Volje i želje za onim što mi po zakonu Univerzuma pripada. Potrebe da budem sjajna i plamteća, da me je teško ne primjetiti. Skloniti glavu i prebaciti misli na nešto drugo.

Snage glasa koji mi iz grla izlazi. Koji ne daje mjesta za dilemu ni odgovor.

Misli koje stvaraju do granica nepojmljivog.

Razumjevanja poretka stvari. Ljudi. Misli. Uzroka i posljedica. Snage duše koja sa svim tim može da se igra. Distance koju od izazova pravim. Jasnoće lekcija koje su mi date. Koje sam svjesno i nesvjesno odabrala.

Buni se biće uspavano. Buni se u buđenju dok je svaki dio boli. Jer se po prvi put ispravlja da dostigne najviše visine.

Duša zna. Da su stege stvarne samo onda kada ih i sami prigrlimo. Kad ih odbacimo nestanu kao da nikada ni postojale nisu. Koliko god njihove otiske na rukama osjećali.

Grlim promjene svake čestice u mom organizmu. Svakog kraka mog genetskog koda. Svjetlost koja obasjava i najtamniji dio bića, nekad uspavan, a sada probuđen.

Ponekad se čini da sam ponovo dijete. Ono koje otkriva tajne svemira. I lagano se raduje svemu što ugleda i udahne. Okusi i dotakne. Dijete koje gazi stazama svjesno svakog savijanja zgloba na stopalu. Najmanjeg kamička pod pod prstima. Dijete koje diše polako i duboko. Dok svaku ćeliju u tijelu vazduhom ne napuni. Ono koje čuje kako priroda pulsira i diše. Sokove koji kroz žile drveta prolaze.

Probudi se. Da zajedno slušamo ono što nikada čuli nismo. Vidimo boje koje su od nas bile skrivene. Radujmo se svakoj novoj spoznaji. Dotaknimo visine koje smo nekada snovima zvali.

Buđenju duše raduje se cijelo moje biće.

 

 

 

 

 

 

 

 

Predatori i odgovornost na društvenim mrežama

Društvene mreže su postale idealno mjesto za ,,virtuelni izlazak”, tračanje, ispijanje kafe sa samim sobom, maštanje i zavist zbog tuđeg uspjeha, postignuća, gomile fotografija sa putovanja u egzotične zemlje  (koje, onako u pozamašnoj količini većinu onih koji ih posmatraju dovode do stanja očaja jer isto sebi ne mogu priuštiti) i drugih stvari za koje shvatimo da nam nedostaju tek kad nam se izlistaju na time line-u. Ako li ste unazad nekoliko godina klikali sve što vam se učinilo iole interesantno sigurna sam da imate pregršt raznoraznih predatora koji vam serviraju toliku količinu nepotrebnog sadržaja za vaše živote da na kraju shvatite da ste samo izgubili vrijeme. A kamo sreće da ste tu samo vrijeme ostavili! Obično shvatimo da smo nekako ispijeni kad ugasimo računar.

Postoje predatorske strane koje izbacuju bombastične naslove gdje se tematika samo naslućuje, pa kad vas radoznalost savlada i uđete na sadržaj, dočeka vas ponuda da lajkujete njihovu stranu ili nema čitanja teksta. Ja se tu malo osjetim kao da me neko pribio uza zid i traži poljubac da me pusti. Da je šta korisno i vrijedno ne biše se toliko trudili da nasilnim tehnikama skrenu pažnju. Onaj x u desnom uglu kvadratića koji je luka spasa je toliko majušan da ga na telefonu jedva ili nikako ne možeš potrefiti. U drugom slučaju već si prisilno lajkovao stanu koja će te uredno obavještavati o raznoraznim glupostima, sa estrade, uglavnom, koje ti ama baš ništa ne znače.

Nasilni marketing, koji bar kod mene izaziva efekat gadljivosti na loš pokušaj skretanja pažnje, danas je toliko prisutan i do besvijesti iritantan da se pitam gdje su im marketing menadžeri izučavali zanat?! Onog momenta kada ugledaš natpis tipa ,,Fotografisao se na sopstvenom vjenčanju kada se desilo nešto nevjerovatno!!!” i ti uđeš da vidiš šta se to desilo nekom tamo tipu koji je potpuno nebitan u tvom životu, shvatiš da je samo uletjela ptica u kadar i fotograf je zabilježio da dotični nema prednja dva zuba koji su sijevnuli u momentu čuđenja. Ali si ušao na stranu i povećao čitanost. Izgubio si dragocjeno vrijeme koje si mogao provesti na mnogo korisniji način.

Imaš sreće ako nisi pokupio virus koji sa tvog profila šalje objave kako je u saobraćajnoj nesreći stradao neko iz žirija Granda. Do sad su takvi sahranili ljudi i ljudi iz popularne emisije. A vas će da psuju po svim grupama u kojima ste aktivni, jer virus dijeli lažne objave u vaše ime. I onda se polomite da očistite računar. O tome koliko ćete se iznervirati, da ne govorim.

Već neko vrijeme isključujem svaku stranu koja mi servira ovakve sadržaje, a i ljude koji se na iste pale i dijele ih. Apelujem na kakvu peticiju da alati marketinga prođu kroz kontrolu prije objava.

Druga vrsta predatora su sve popularniji samoprozvani učitelji životnih vještina koji rješavaju životne probleme i prosipaju filozofije života koje ni sami ne žive. Hoćeš da budeš life coach? Živi to što pričaš i nikakva ti reklama za to neće trebati! Tvoj život je najbolja preporuka za ono što propagiraš. Furaš da trebamo savladati ego a dnevno izbacis desetak fotografija sa poprsjem i kičmom na S. To nije dobro za samu kičmu jer se na taj način ukliještaju pršljenovi i možeš da dobiješ diskus, mada zadnjica bolje izgleda, priznajem. Pućiš usne da nakvasaju, pokazuješ savršenstvo od svog života, a ustvari imaš ego veliki k’o kuća kome je dnevno potrebno nekoliko porcija lajkova i pohvala kako si dobra riba!

Ničiji život nećeš promijeniti svojim fascinantnim i prenapucanim izgledom. Možeš ljude podstaći na promjenu ako pokažeš ispunjenje sopstvenog života. Sna. Ideala. Znanje i iskustvo su ono što daje rezultate, a ne selfiji sa raznoraznih pozicija iz tvoje kuće. Ne poznajem rad nijednog velikog i istinskog gurua koji je propagirao više sebe od samog programa koji promoviše i dobrobiti koje taj isti program može donijeti. Ni teta Louise Hay, Deepak Chopra, Van Dajer, a bome ni oni iz nekih davno prošlih vremena. Ugledaj se na njih.

Oni koji histerično objavljuju kako će pravda jednom doći po svoje, kako znaju ko ih ogovara, radi im iza leđa, najavljuju čistku liste prijatelja jer ih ovi ne podržavaju u tome što rade su najnesrećnija kategorija. Ispunjenje duše neće naći na ovaj način, al ne odustaju od trovanja drugih svojim mislima koje trebaju biti samo njihove. Živi i pusti druge da žive.

Na kraju, tvoj privatni život do u detalje zaista nikoga ne zanima. Za to služe prijatelji od krvi i mesa. Pozovi ih telefonom i izjadaj se. Njima je zaista stalo do tebe. Ja ti ne mogu pomoći ako ne želiš pomoći samom sebi. A i dovoljno sam odgovorna da poznajem opasnost sagledavanja problema iz sopstvenih cipela i sa površnim informacijama u vidu bijesne izjave. Ja čak ni ne znam o čemu pričaš?! Zašto mi onda to serviraš? Opet zbog potvrda. Lajkova. Hrane za posrnuli ego. Ili da indirektno skreneš pažnju određenoj osobi (uradi to onda direktno). Svako je odgovoran za sopstveni život i sami nosimo krivicu ako dozvolimo da nam ga drugi kroje. To je stvar izbora. Biraj svoje izbore.

Oni koji objavljuju šta jedu, piju baš svakog dana za sva tri obroka, koji objavljuju baš svaki korak kuda idu , pa makar i namjeru da idu negdje (,,baš mi se šeta/meditira/jede”) su kategorija za brzo prelistavanje. Ako ti se meditira- meditiraj. Jede- jedi. Čita- čitaj. Spava- spavaj. Ne gubi vrijeme na objašnjavanju i pojašnjavanju nečega što se mase ljudi, kojima izlaziš na pregledu dnevnih dešavanja, tiče. Ako imaš potrebu da neko poseban ovo zna, budi hrabar. Pošalji mu privatnu poruku.

Ako prepoznate bilo koga od ovih par tipova predatora sa društvenih mreža imam samo jedan savjet u 3 riječi: unfollow page, leave the group, block person.

Da biste mirne duše i čiste savjesti uradili neka od ova tri koraka postavite sebi tri prosta pitanja: Da li ovo ima ikakvog značaja za moj život? Da li i kako ja toj osobi mogu da pomognem? Jesam li nešto iz ovoga korisno dobio?

Ako su sva tri odgovora NE vratite se na prethodni korak. Sačuvali ste živce, vrijeme i dragocjenu životnu energiju.

Dijelite lijepe stvari. Priče. Informacije. Pa čak i one manje lijepe, strašne i tužne ako time možete nekome pomoći ili povećati svjesnost o nekom problemu. Budite odgovorni za sadržaj koji dijelite. To je ono što servirate svojim prijateljima.

 

 

 

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Male smrti ljubavne

Gostovanje na http://www.majawu.com u rubrici ,,Bez granica”… prvo predstavljanje Anima Healing autora 🙂

 

Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do tačke kad počneš da se pretvaraš u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dato mladosti koja se iz pepela sa lakoćom iznova rađa.
Ko nije gorio iznutra, kao da nije ni živio. Disao. Postojao. Onaj ko se od ljubavnog plamena cijeli život sklanjao ostaće siromašan za nekoliko malih smrti koje urezuju tragove na srcu na koje se nikada više ne možeš spotaći. Umirala sam nekoliko puta. I isto toliko puta se rađala. Udahnula bih vazduh koji bješe resak, bolan, kao prvi udah novorođenčeta propraćen krikom koji lomi tišinu iščekivanja. I pokaže da je živo.

Ostatak možete pročitati ovdje.

Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

Strast i svrha

Da li znate da svaka ćelija u našem organizmu ima kraći vijek trajanja od života jednog čovjeka? Kad bi se sve sabralo, umremo i rodimo se nekoliko puta od momenta kada prvi put pustimo krik iz pluća nenaviklih na disanje, pa sve dok dušu u jednom dugom dahu ne ispustimo kroz poluotvorena usta.

Probudila sam se jedne noći u sred mrklog mraka koji me je okruživao. Strepnja mi se uvukla kroz otvorene pore na koži i pritiskala je pluća. Teško sam disala. Ko si ti? Bubnjalo mi je u glavi. Odjednom sam postala svjesna tereta sadašnosti u kojoj sam zaglavljena u ulogama koje mi, uglavnom, ne prijaju. Plašilo me to da nikada do kraja neću živjeti punim plućima i raditi ono što raduje moju dušu. Ono zbog čega sam na Zemlju poslata. Spoznati zadatak koji mi je dat.

A koji je to zadatak? Više ni to nisam znala. Plašila sam se samo prolaznosti vremena i onog momenta kad se osvrneš na sopstveni život i zapitaš se čemu sve to? Šta sam do sada uradila? Nemir me tjerao da se pokrenem na promjenu. Da otkrijem ono što mi prija. Svoju strast. Svrhu postojanja.

Nije to samo da budem dobra majka svojoj djeci. Niti da se bavim poslom koji sam odabrala, koji je logičan slijed izbora obrazovanja, a potom i zanimanja. Koliko god duboko zagazila u profesionalizam. Tražila sam ono nešto što će nahraniti moju dušu. Ono zbog čega će mi osmjeh titrati na licu a duša poskakivati kao malo dijete koje se raduje prvim kapima ljetnjeg pljuska koji mu umiva lice.

Prisjetila sam se svoje strasti. Izvukla prašnjave dnevnike i pronašla se na požutjelim stranicama. Vatra iza zaboravljenih redova ponovo je ogrijala moje srce. Da li je moguće da sam zaboravila koliko volim da pišem? Da li sam ovo zaista ja napisala? Stranice i stranice emocija i misli koje sada ne bih umjela na isti način prenijeti. Godine pisanja. Iskreno govoreći, sada do kraja ni ne razumijem sve ono što sam nekada napisala. Al’ se jasno sjećam lakoće stvaranja kojom je ruka klizila preko čistih stranica i ispunjavala ih smislom i besmislom mladalačkog zanosa. Dopalo mi se sve to. Da gorim u stvaralaštvu i stvaram svijetove kojima dajem novu svrhu. Svijetove koje samo ja razumijem.

Koliko šansi u životu dobijemo između rođenja i smrti? Cijelog bića i svake naše ćelije? Da li smo stvarno tu godinama, decenijama, a poneko i cijeli vijek a da nikada ne saznamo zbog čega smo tu?

Znam da me je strah od nesigurnosti, koju svaki novi korak u nepoznato nosi sa sobom, držao u mjestu. Cijeli niz godina. Sve do prije nekog dana kada sam donijela odluku da moja strast bude moj poziv. Ne sad i odmah, već kad stvorim dovoljno plodno tlo za to, iako znam da je ovo najveći izazov sa kojim sam se uhvatila u koštac.

A koja je tvoja strast? Šta je to što bi mogao da radiš satima i danima bez odmora i sna? Hrane i vode… Da li znaš? Vjerujem da si znao nekad u mladosti. Dok život još nije uzeo maha a ti živio punim plućima.

Ako imaš sreće pisao si dnevnike, kao ja. U njemu se nalazi odgovor na tvoje pitanje – koja je tvoja svrha, tvoj životni put. Tvoja strast je tvoja misija. A nju ćeš prepoznati po treperenju duše kada izvoru dođeš u susret. Treba joj se predati najčistijim dijelom bića i dati cijelog sebe u stvaranje života onakvog o kakvom maštaš. Suviše kratko živimo da bismo prepuštali sopstveni život odlukama koje nam služe za sticanje sigurnosti ili pak ono što time nazivamo. Dato nam je da živimo. Punim plućima i nikako drugačije. To je naša obaveza. Da budemo srećni i ispunjeni.

Ponovno otkivanje strasti je početak novog puta kojeg svi priželjkujemo. Niko ne kaže da je taj put lak. Niti da se na njemu ne nalaze prepreke. Ali ćeš njime koračati sa većom željom da dođeš do cilja nego po bilo kojoj drugoj stazi, makar i draguljima bila posuta.

Ja preuzimam kormilo mog broda. I jasno vidim svoj put. Osjećaj je jednak jutarnjem hladnom tušu koji razbudi i najuspavaniji dio organizma. Biću dovoljno smjela da ti poželim isto buđenje.