Mimoilaženja


Mi ne postojimo, a trajemo oduvijek.
I to je jedino nama jasno.
Trajemo u titraju vremena koje ne uspjevamo svrstati u nijednu pojmljivu vremensku kategoriju.
Prošlost su obilježila mimoilaženja.
Sadašnjost je jednaka iskričavim, slučajnim susretima.
Budućnost niko od nas, ionako, nema.
Znamo samo da rado pamtimo svaki trenutak naelektrisanog vazduha kad bismo se našli blizu.
Sudbine poput dva magneta istog polariteta.
Duša sličnih do jasnog prepoznavanja.
Advertisements

U djevojačkoj sobi prošlost, sadašnjost i budućnost znaju da se pomješaju, zbune me, vaskrsnu davno zapečaćene uspomene u pismima i na kasetama koje sam odložila u kovčeg. Vremensku kapsulu koju nikada nisam trebala da otvaram.
Fotografije, riječi ispisane rukom na hartiji prije digitalnog vremena, one koje su poštom putovale danima, pa ih nismo lako ispisivali. Pisali smo samo one riječi za koje smo znali da će vrijediti i za deset dugih dana kad ih pročita onaj kome su upućene.

Ovdje ožive davno zakopane nade i očekivanja zbog kojih sam otupila. Prisjete me na treperenje unutrašnjosti organizma koje, godinama unazad, ne osjećam više. Preispitujem se kako, kada i zbog čega sam izašla iz te faze razvoja i dozvolila da me život samelje i napravi od mene jestiv odrezak. Podnošljiv za sebe i druge.

Poželim da udahnem sve to još jednom. Živim još jednom. Osjetim se živom dok mi venama kulja pročišćena krv i udara mi na obraze.
Udahnem duboko. Odmaknem se od kovčega u kojem leže uspomene. Obećam sebi da ću jednom da ih spalim i pošaljem u prošlost duhove. Izađem iz djevojačke sobe i zatvorim vrata.

Prošlost više nema ništa sa ovim što sam danas.

Iznova

Neka stanja su trajna, iako imaju smjenu inteziteta poput godišnjih doba. 
Voljenje, na primjer. Izgubiš glavu, pa se smiriš, pa bujaš, pa zahladni. I opet procvjetaš. Znaš da će se mijenjati i to je dobro. Sjajno, kadgod ti je hladno i kad si usamljen, sam ili udvoje. Iako se plašiš da će potrajati i da će zima ljubavi trajati beskonačno, neizdrživo dugo.
Neće.
Znam ljubavi koje godinama prolaze kroz iste smjene godišnjih doba.
Znam i ljude koji se uopšte ne plaše da nikada neće otopliti.
Znam one koji vjeruju. Ne jedni u druge, već u ono što se, nebrojeno mnogo puta, desilo poslije svake zime u kojoj su tihovali.
Čim se jedno drugom osmjehnu, doleti lastavica.
Kad se nehajno dotaknu, procvjeta pupoljak bijelog behara.
Puste li glas, zažubori potok koji se bješe sakrio pod zemlju.
I tako godinama. Nebrojeno mnogo puta. Najednom, sve oživi. Kao da nikada ni spavalo nije.

Ljepota

Tek u zrelim godinama žena nauči da voli svaki dio sebe, pa makar i nesavršen. No, ironije radi, češće će se desiti da misli da na njoj nema ništa lijepo dok je u cvatu mladosti. One lijepe, putene, dok joj je koža zategnuta, bez ožiljaka života. 
Bila sam jedna od onih koje su se držale po strani, kada je pojavni dio bića u pitanju. Moje lice je bilo predugačko, oči sitne, kosa tanka, usne prevelike. Na sve sam imala zamjerku. Sve do trenutka kada sam po prvi put, upravo zbog svih ovih nesavršenosti, oku fotografa bila posebna. Tada sam prvi put zaista vidjela sebe očima drugih ljudi.
Čudesno je koliko je vremena moralo da protekne da zavolim sve na svom licu. Prihvatim tijelo koje se, godinama, izmjenilo. Da ne mrzim nesavršenosti i naučim da me nesigurnost ne obuzme kadgod je važno da dam sve od sebe.
Najteža lekcija na putu voljenja sopstvene spoljašnosti bila je prihvatanje komplimenata. Dugo nisam znala šta sa njima da radim! Kad dobijem kompliment osjećala bih se glupo, kao da taj neko ko mi je udijelio lijepu riječ želi da se našali sa mnom. O, kako sam mrzila komplimente! Nisam umjela ni hvala da kažem. Promucala bih, nespretno, nešto o tome kako to baš i nije tako. A onda bih ućutala i pravila bih se da nisam čula, dok mi je rumenilo osvajalo obraze. 
Danas su djevojčice svjesnije svoje ljepote nego što smo nekada bile mi. Svijest o spoljašnjem izgledu svakoj djevojčici, velikoj i maloj, donijeće izvjesnu dozu sigurnosti koja će joj samo pomoći da svoj put krči lakše. Da se ne sklanja. Ako im govorimo da su lijepe, uštedićemo im godine nesigurnosti, dok same ne dođu do spoznaje da zaista jesu lijepe. Nijedna od nas nije u stanju to da vidi sama. Zadaćemo udarac kozmetičkoj i modnoj industriji koje su svoje imperije izgradile na temelju ženske nesigurnosti.

***
Znam da sam bila u ranim dvadesetim godinama kada sam na ulici spazila ženu u crnom. Rekla bih da je bila na početku šeste decenije života. Potpuno bijela kosa uvezana u visoku punđu isticala je lice koje je držala sa bradom blago uzdignutom nagore. Nosila je jednostavnu crnu, dugačku haljinu i srebrni lančić sa medaljonom. Očiju i usana blago nasmijanih. Kao da ima svo vrijeme ovog svijeta i ne žuri nikuda.

Bila je to žena koja je koračala tako kao da voli svaki dio sebe.

Najljepša žena koju sam ikada vidjela.

Miris kiše

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.

Krvotok

Dio si krvotoka mog, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Nije to bilo kakav dio tijela koji možeš lako,

oštrim nožem, odstraniti kad stisneš zube, jako.

Dugo već te puštam da, poput korova, preplićeš svoje žile s korjenjem mojim.

Krenem li te čupati van, 

iščupaću ono čime mi se duša hrani, znam.

Za tebe nemam rješenje. 

Način da te izbacim. 

Zaboravim.

Zanemarim.

Ne volim.

Zato te i čuvam unutra. 

Zagrlim se nježno i lako,

Jer zagrlivši sebe, grlim i tebe, tako. 

Jedno smo, u meni, samo.

Otkako se znamo.

Red Ruže


30. godina nove ere

Noć je bila vedra, protkana oporim mirisom usahle krvi i muke u kricima stradalnika. Čekala je da svi odu, da bi ga dotakla i čula njegov glas. Sva učenja koja je primila za života od majke njegove i ostalih sveštenica nisu mogla da ugase bol. Parala joj je krvne sudove i kidala meso, kao da je i sama bila razapeta i ostavljena na milost lešinarima. Mogla je da ga osjeti, oduvijek. 

Izgrebanih koljena i poderanih dlanova od oštrog kamenja, dopuzala je do njega. Slabost je ophrva i dade sebi dozvolu da zajeca. Mokrim obrazima i usnama ljubila je krv na njegovim stopalima u kojima je, tek neprimjetno, i dalje pulsirao život.

  • Marija… – progovori tiho, ne otvarajući oči. Znao je da jedino ona neće moći da u potpunosti prihvati usud koji je i sam prigrlio ne bi li ujedinio ljudski rod.
  • Tu sam… – odgovori tiho, plašeći se da je ne čuje čuvar koji bješe usnuo nakratko.
  • Ne plači, Marija. Vratiću se… – šaputao je.
  • Obećaj mi… obećaj… – jecala je.
  • Imaj vjere u mene na samrti tijela koje mi trune, jer će moja duša konačno biti slobodna! Samo je čuvaj…
  • Koga? Mati tvoju?
  • Ne, ona zna… Čuvaj život koji, u tvojoj utrobi, upravo cvjeta. Neka bude kćer svoje majke. Poput krvavo crvene ruže koja bode, a opojno miriše… Neka bude krv moje krvi, glasa snažnog poput orkanskog vjetra, da se daleko čuje…

Spustila je dlanove na stomak. Toplina i širenje mekanih latica tek otvorenog pupoljka pulsiralo je u njenoj materici. Nastaviće njegov put. Svoj put. Istinu. Stvaranje. Svjetlost. 

…Zoveš se Sophia. Budi buđenje kreacije u svakoj ženi u kojoj bude i kapljica tvoje krvi, vjekovima u budućnosti…

…Zoveš se Sophia. Snaga si očeva i smjelost majčina da prkosiš zlu, karikama i zidovima koji ti čine granice.

…Zoveš se Sophia. Ljubav si naše ljubavi u kojoj je utkana ljubav za prijatelje i neprijatelje cijelog svijeta. Onako kako i sam Bog voli.

…Zoveš se Sophia. Jer si udah mog udaha i dahom svojim daćeš život mnogima kojima je duh zamro u još živom tijelu.

…Sophia… značićeš najviše u vremenu kada žene budu zarobljene u prividu slobode.

…Sophia… budi im svjetlost.

22.02.2019.

Bila sam spremna. Udahnula sam duboko i zatvorila oči. Jak poriv, poznat, nikada objašnjen, cvjetao je u mojoj utrobi a njegov sladunjav miris opijao je svaku ćeliju mog tijela. Bio je tu, oduvijek, koliko god da sam se borila i sklanjala ga. Pokušavala da se uklopim u ostatak svijeta i podredim aršinima društva – nije išlo. Potreba da kriknem i izbacim sve ono što sam stvorila u umu i svojim rukama nikada nije bila toliko jaka! Jagodice na prstima su pucketale poput drveta u plamenu.

Iza sklopljenih kapaka slika je bila živa. Držeći se za ruke, u krugu, bile smo pozvane. Prozvane. Željne kreacije, priznanja, mekoće, lakoće. Pulsirale smo poput Zemlje. Jasno sam čula ritmični zvuk majčine utrobe… Tijelo mi se kretalo u ritmu pulsa. Bile smo jedno, potpuno sinhronizovane.

Najednom se stvorila ispred mene. Blaga, mila, odlučna i srdačna. Prinese usne mom čelu i pomilova me mekanim dlanom po obrazu. Poput majke koja se u isto vrijeme ponosi, raduje i voli. Palcem mi iscrta malenu ružu na mjestu između obrva. I po jednu na unutrašnjoj strani zgloba šake. A onda je klekla na koljena, dohvatila moje članke i na njima oslikala malene crvene ruže. Poklonila se mom rođenju, baš ove godine kada sam već sasvim zrela osoba. Spremna da krenem putem kojim sam i došla. I stvaram ono šta mi je dato. Bila je tako poznata… Kao da je oduvijek tu. Zaplakala sam… U mojoj utrobi nešto mekano i toplo širilo je svoje latice.

Začuh nečiji šapat…

  • Da li znate da je u zadnjoj deceniji, najpopularnije ime za djevojčice Sofija? 

Sve dobi smisao…

Datum mog rođenja obilježen debelim crnim slovima, tek toliko da se razlikuje od sasvim običnih datuma u crkvenom kalendaru… Dan Blage Marije. Marije Magdalene. 

Ime koje sam za ćerku odabrala, naizgled nasumično, jer mi je zamirisala ruža u trenu dok sam ga na papiru ispisivala. Sofija. 

Žene koje su ove noći pulsirale u ritmu zajedno sa mnom… otkrile su kap njene krvi i od nje stvorile naljepši ružin pupoljak, spreman na cvjetanje i opojne mirise. Kreaciju i rušenje zidova. Lomljenje granica sopstvenog uma, a onda i tuđih koje ih u rastu sputavaju…

            Sve postade jasno. Dio smo nečeg većeg. Stvarajmo.