Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima

“Gospođo Kuljača, da li je sve u redu?”, pita me ljubazni policajac, misleći na automobil koji vozim kasno uveče. Osim pokvarenog zadnjeg stakla, koji ne mogu da zatvorim, pa me promaja ubi kao i sve Balkance, s autom je sve u redu. Ćutim.
“Jeste, gospodine, sve je u redu”, lažem.
“Ističe Vam registracija 10. septembra”, brižno će ljubazni čovjek.
“Znam, hvala”, poželim ugodan ostatak večeri i nastavim put.
Ističe nam i život svakog dana, a ne registracija. Kap po kap, minut po minut. Možda imam prokletstvo da nađem značenje u baš svakom gestu ljudi oko mene, naizgled nevezanih za ono što mi se dešava. A možda tako baš i treba. Zbog toga sam i zaustavljena na magistrali i upitana da li je sve u redu. Nije.
Odavno sam ogradila ljude od sebe, i sebe od ljudi koji mi ne prijaju. Jedni su to nazvali pameću, a drugi sebičlukom. Svakome svoja percepcija objašnjava stvarnost na način kako je njemu ugodno i sa tim nemam problem. Ali imam problem sa ljudima koji na silu pokušavaju da me iznutra izmijene kako bih bila pogodna za njih. Ili nekome prijam ili ne prijam, nema tu velike filozofije. U životu se ne moraju istrpiti ni neke krupnije stvari, a ne osobe kojima ne prijaš, ali smatraš da po automatizmu morate biti prijatelji. Ne morate.
Ne volim se petljati u odnose drugih ljudi. Davno sam naučila da moram biti ljubazna, kulturna, uviđajna. Nekada sam s osmijehom gutala svačije mentalno smeće, misleći da činim uslugu time što slušam jadikovke onih koji nisu u stanju izmijeniti svoju stvarnost, ali ne biraju ni mjesto ni vrijeme da te zatruju svojom. Odavno sam raskrstila s etiketom kante za mentalni otpad u koji će svako, po svom nahođenju, da ubacuje istorijate odnosa s drugim ljudima, a da pritom nije uradio ništa da to i promijeni.

Postoje ljudi koji se lako naljute i još lakše odljute. Ja se ljutim danima. Držim nervozu kao da mi život od nje zavisi i puštam je tek kada me dan obuzme drugim dešavanjima. A ona hoće napolje, pa hoće! Zasikće na muža, djecu, baš u trenutku kada nije vrijeme za to. A iznutra me gori. Mogu ocrtati dušu ivicom bola koji osjećam danima kada neko u mene pokuša da istrese ono što me se ne tiče, bez prethodno date saglasnosti i pitanja, bez interesovanja. A onda ga to isto prođe, nastavi po svom, a ja se kuvam u ekspres loncu koji pišti i prijeti da raznese pola kuće. I recite mi, da li je to normalno? Da dopustiš da ono što te se ne tiče postane baš ono što te obuzme na najneprijatniji mogući način? I da li smo sposobni prepoznati kada tuđe smeće unesemo u sopstveni dom i dopustimo da na njega zamiriše?
Mnogo je takvih primjera. Kako od kolega na poslu, šefova, poznanika i onih koji se prijateljima nazivaju. Neću drviti o njima, jer kad jednom shvatimo da su takvi kakvi su baš zbog toga što na neki čudan (mazohistički) način vode život bez posebne želje za promjenom, onda odustanemo od želje da im bude bolje. Svako je odgovoran za sopstveni život i odnos sa drugim ljudima. Ne dozvolimo da zatruju i nas. Kako god se predstavljali i istinski vjerovali u to, pored takvih “dobronamjernih prijatelja” neprijatelji vam ne trebaju.
Voljela sam da, takvima, postavim jedno pitanje, kada se žale na sve oko sebe, ne vidjeći sopstvenu ulogu u paklu koji stvaraju: “Šta si uradio da to i promijeniš?” Ništa? Ništa nećeš ni uraditi, osim što ćeš me uredno informisati o tome kako je svijet oko tebe surov, a ti neshvaćen? Kako su drugi prema tebi grozni, a ti prema drugima predivan? Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima. Niti koliko ono što dobijamo od drugih ljudi utiče na nas na najgori mogući način.
Podvukla sam crtu odavno. A nedavno dodala još jednu. Nisam ničija kanta za mentalni otpad zbog kojeg ću povisiti ton na sina koji je nehotice prosuo mlijeko na čistu trenerku. Na ćerku da je dosadna sa pitanjima i da me ostavi na miru. I muža, odbrusivši mu da mi nije ništa. Jer jeste. I zato više ne dam. Koliko god to sebično bilo.

Tatjana Kuljača

Kolumna ,,Mamizam”, Gracija 166, septembar 2019.

Photo: https://freedomandfulfilment.com/stop-feeding-your-mind-garbage/

Mjesto i vrijeme

Kad oči širom dušu upiju, 

a usne izdajnički zanijeme,

jedino tada možemo znati…

Nikakva nas konačnost,

ne može prevariti!

Kaži mi, hoću li te, u novom životu, 

kao u ovom, lako prepoznati?

U neko pravo vrijeme,

umjesto u nevrijeme.

Tatjana Kuljača

Druga strana pobjede

Posmatrala sam je sa tribina sportskog centra, na čijem parketu sam se i ja, davno, takmičila. Zagrijava se, jurca sa drugaricom, pitam se hoće li imati snage da odradi kako treba kad dođe red na nju da da sve od sebe. A onda zastane, pa se namjesti u početnu poziciju u onom svom bijelom kimonu i sa ozbiljnošću samuraja izvodi kate… Pitam se, po stoti put, kako iz nečega tako mršavog izlazi takva snaga. 

Dođe red i na nju. Izašla je i uradila najbolje što je znala i umjela. Osvojila je bronzu. Skočili smo svi da čestitamo, a ona sa osmjehom od zuba do zuba: 

– Mama! Da nisam zeznula ,,šuto’’, bila bih prva! – veze ja nemam šta je ,,šuto’’, ali kontam da je nešto ozbiljno.

– Super si bila! Vježbaćeš taj ,,šuto’’ pa će leći k’o podmazan drugi put, bravo! – vikala sam s tribina, kao svaki srećni roditelj sa smanjenim osjećajem za sopstveno ponašanje, prouzrokovan naletom serotonina.

Presvukla se, pozdravila sa drugarima i krenule smo prema kući, sa usputnom skitnjom po gradu, da napravimo pravo žensko popodne (Kad prije, hej!). U jednom momentu, moj mali samuraj me zapitao:

– Mama, zašto neka djeca plaču kad izgube?

– Zato što im je, iz nekog razloga, sport put do pobjede. A sport mora da bude sam sebi cilj. Takmičenje mora da bude zabava i druženje, prije nego cilj da se pobijedi – odgovorila sam.

Prećutala sam ono što stvarno mislim o gubitku, jer nisam sigurna da li je dovoljno velika da shvati. Poznajem puno odraslih ljudi koji i dalje ne shvataju. Ne očekujem to ni od nje, bar još ne. 

Kada se sa prvog takmičenja u životu vratila sa srebrnom medaljom, nakon samo par mjeseci treniranja karatea, koliko sam se radovala zbog nje toliko sam istinski vjerovala da bi bolje bilo da prvi put nije osvojila ništa. Ukus prerano osvojene nagrade može samo dodatno da zagorča svaki gubitak kasnije. Tako je i bilo. Naredna dva takmičenja nije osvojila ništa. Vratila se blago utučena.

– Bitno je da daš sve od sebe i ne porediš se sa drugima. U ovoj igri, tvoj protivnik je zamišljen, nije stvaran. Ako uspiješ da ga pobjediš, ni drugi takmičari, a ni ono što ćeš iz sale ponijeti, postaje nevažno. Bićeš ponosna na sebe jer si bila najbolja što možeš biti! Nagrade će jednom doći, kad bude vrijeme za njih – objašnjavala sam, nadajući se da će me shvatiti.

Nisam joj rekla da je u životu najbitnije oguglati na poraze i nastaviti dalje poslije svakog spoticanja. Paziti kako kroz život gaziš. Istrenirati stopala na najsitnije kamičke. Steći snagu, oštirinu, izoštriti sluh, vid, imati oči na potiljku… Jer, kad tresneš o zemlju, a tresnućeš, sigurno, lakše ćeš se poslije ustati.

Ne nauče nas pobjede onoliko koliko porazi. Pobjede su slatke. Uljuljkaju nas, hrane nam ego, naučimo da nam nema ravnih. Nerijetko se dešava da nas, u životu, vrijeme tako lako pregazi, dok one koji smo smatrali slabijima od sebe usput uče, ustaju se, treniraju, jačaju, postaju bolji, prevazilaze nas. Padnemo onda kada smo najsigurniji u sebe. 

Sutra će pasti ispit. Znaće da mora da zagrije stolicu da bi ga položila.

Sutra će je dečko povrijediti. Neće biti hladokrvna, ali će znati da će na njegovo mjesto doći neko ko je više zaslužuje. Da nije smak svijeta. Moja baba je znala reći: ,,Jedan se oteg’o, drugi se proteg’o’’. Sjajan slogan!

Sutra će dobiti otkaz. Neće pasti u depresiju. Jer je radila najbolje što je znala i to znanje će sjajno iskoristiti u firmi koja će znati to da cijeni. Prinudni odmor će joj biti divna prilika za relaksaciju do novog posla.

Sutra će možda ostati bez prebijenog dinara. Znaće da ga je i prvog puta stvorila sa njene dvije ruke i da će to uraditi opet.

Zato je naučiti da se ustaneš nakon svakog pada najbitnija vještina u životu. I istrenirati taj ,,šuto’’ da sve grmi kad raspali ,,zamišljenog’’ protivnika. 

Kolumna objavljena u ,,Graciji”


Ljubavi koje te iznutra protresu,

i osjetiš da ti fali organ ili dva,

prave velike pukotine na gornjoj kori duše.

Samo da bi kasnije, kada je jednom suzama natopiš,

duša mogla da procvjeta i mirom zamiriše.

Kao nana poslije kiše.


Tatjana Kuljača

Uzrok

Dvije stotine stihova sam morala da napišem,

 da bi me prošao.

I isto toliko imaginarnih svjetova da sagradim, 

da bih te sasvim iz njih iselila.

Mojom stvarnošću provejava uspomena, 

živa poput sokova života koji nas čine ljudima.

I sve nešto mislim, ljubav ta,

 nikada do kraja oživljena,

 a opet, kao sam život živa, 

postojala je samo zbog dvije stotine stihova ovih.

I isto toliko sagrađenih svjetova.

Da je posljedica, zapravo, 

bila samo uzrok ljubavi. 

Nikada ljubav sama.

Zato, sada, izgleda,

kao da je ni bilo nije.

Ni u stihovima.

Niti svjetovima.

Tatjana Kuljača

Ajd’ kontroliši se!

Kada su me, prije dvije godine, na jednom predavanju upitali kada ću početi da pišem o pubertetu, s osmjehom i radošću odgovorih da sam još daleko od te teme. A Bog se nasmija s nebesa. Vrijeme isprobavanja puberteta je tu. 

Prkos. Tona prkosa u svim mogućim situacijama. Prkos koji me izuva iz cipela i pretvara u mamarogu. Prkos o kojem bih mogla da napišem i tugaljivu pjesmu, samo da hoću. A neću, u inat.

Vi koji ste zagazili u tu divnu fazu razvoja vaših mladunaca, znate o čemu govorim. Sve je procedura. Živaca vam treba više sada nego kad su bili mali. O samokontroli da ne govorim. Postoji onaj momenat kada me dovede do stvarnih ivica strpljenja. Ivica koje se, ni uz najbolju volju, više ne mogu rastegnuti. 

Rodila sam ,,monstruma’’. Mama mi kaže da sam bila ista takva, samo je ona moja kopija na kub. Tješim se da će odrasti i promijeniti se. Boga molim da ne poludim do tada. A fino se vidim sa bijelom košuljom sa svezanim rukavima na leđima, kako sjedim u nekoj instituciji u kojoj je moj mentalni oporavak prioritetna stvar. I svi su fini. Niko me ne nervira.

Zašto od tačke kada joj finim tonom kažem da nešto uradi, pa do momenta kada to i učini, mora da protekne cijela revolucija? Hoće li ikada ukapirati da sam ja nju rodila, a ne ona mene, te da imam više iskustva i treninga u tvrdoglavisanju od nje? Da li je svjesna da će dobiti isto takvo dijete, a da ću se ja slatko smijati, jednog dana kad poraste, a ja ne poludim?

  • Ali ja se tako ponašam kad me iznerviraš! – objašnjava zašto ne možemo mirnim putem da završimo pripremu za školu, ručak, učenje, večeru, kupanje na vrijeme i odlazak u krevet. Ili sve od navedenog. Za jedan dan je mnogo.

Najlakše bi bilo ići linijom manjeg otpora i popustiti na svako negodovanje. Ogluviti i pustiti je da ode u školu čupave kose kao da češalj u kuću nikada nije ulazio. Pustiti je da gleda TV poslije škole dok ne odgleda sve ,,najdraže’’ epizode na omiljenom kanalu. Vjerovati da nema ništa za domaći i da ona sve zna ( a ne zna). Pustiti je da pojede dvije kašike za ručak i gledati je kako prelazi kućni prag u vidu lastinog repa koji nestaje. Dozvoliti joj da se kupa dva debela sata dok ne potroši tri bojlera tople vode, a mi ćemo da se kupamo sutra. Ostaviti je da na miru gleda domaću seriju dok ne zaspe ispred televizora. I da je na kraju tog dana, kada je dobila sve što želi, samo mirno prebacim u krevet, ušuškam i poljubim za laku noć.

Bilo bi najlakše. Ali ne dam. Tvrdoglavija sam od njene čupave, prkosne glave. Upornija, jer znam da od nje nikada neće postati čovjek ukoliko popustim na svaki njen hir. Skupljam snagu svakog jutra i podsjećam se da radim ispravno, iako ponekad izgovorim svašta, prijetim svačim, izgledam kao ludača kojoj je pod hitno potrebno liječenje, bivam nervozna toliko da bih zaplakala. Konstatujem da je moj život kao crtani film dok svi pričaju uglas, a ja bih se spakovala i odjezdila na Mars. Pokrenula život na mrtvoj planeti. I mislila o tome koliko sam u roditeljstvu potpuno omanula.

            I ovo je faza koja će proći i zamijeniće je nova ,,najteža’’ faza u životu svakog roditelja. Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga. Univerzalna istina. Slušajte ljude šta vam govore, jer će vam sutra biti lakše. Neće vam iskustva drugih pomoći toliko da djecu izvedete na pravi put, ali će vas podsjetiti da na tom putovanju niste sami. I da mora da radite nešto dobro ukoliko ne dozvoljavate da djeca rade ono što im je volja da biste sačuvali lični mir. Ne dajete im privid komfora da bi odrastali što lakše, jer svaka granica koju oni ne pomjere sjajan trening za život i suživot sa drugim ljudima. Tako se uči poštovanju tuđeg prostora, vremena, ličnosti i života. Priprema ih na padove koji će ih sutra više boljeti nego bilo kakva ,,katastrofa’’ iz djetinjstva. Bez tog treninga teže će podnositi udarce koje im život, ionako, sprema.

            Zbog toga se ne dajte. I pamtite šta su radili da im možete ispričati kad i sami uđu u bitku sa svojim mladuncima. Tiho likovanje s druge strane telefonske žice je sasvim u redu.

(Kolumna objavljena u ,,Graciji”)

Sinovi i kćeri naše, budite u miru.

Za vas se krv djedova i pradjedova,

 prašnjavim cestama slijevala.

A vlažna crnica rukama zgrtala.

Porušena zemlja iz pepela dizala.

Krvlju smo branili mir,

K’o najveću svetinju, 

vrijedniju od ijednog čovjeka.

Ubijali smo za život, 

cijeneći naš mir bitnijim od mira tuđeg.

Govorićemo vam, djeco, 

da je život neprestana borba

 i da smo prošli rata dva,

Postajući, u očima vašim,

većim od ratnih proletera.

Prećutali smo….

Gruda zemlje na kojoj ste rođeni,

 prokleta je koliko i voljena. 

Zemlja koja rađa ratnike, 

zemlja je koja neprestano krvari.

A uklesano nigdje nije, 

Da život mora biti borba.

Jer za život moraš biti živ.

za smrt, jednostavno mrtav.

Jaz između smo mi.

Bar vi, djeco, nikada ne spoznajte,

Rat zbog mira.

Zahvalnost, zbog nemaštine.

Znanje, zbog potpunog mraka.

Ljubav, zbog suviše mržnje.

Rađajte se, na ovoj voljenoj, ukletoj zemlji,

Spremni da slobodno dišete,

Makar, mi, kroz krvave dlanove iskrvarili živote,

Za mir, od kojeg ništa vrijednije nije.

Čekam vrijeme da mi vrati komadić duše, koje je davno, ne pitajući, prisvojio sebi.

Držao ga je zatočenog iza vrata čiji je ključ, kao sebično derište, nemarno zaturio.

Nikada mi nije bio potreban neko drugi, da bih i sama bila potpuno biće. Ipak, otkrio je sasvim čudesan način da me za sebe veže. Ukrao je komadić duše koja mu trebala nije.

Postao je njen tamničar, pažljivi čuvar, koji joj s vremena na vrijeme dotura mrvice. A duši, k’o duši, makar bila i samo dijelić njen, to malo dovoljno je.

Poslaću vrijeme, da mi od njega vrati komadić duše. Vrijeme me pušta. U čekanju. Ispašatnju. Kažnjava me dok ne postanem sasvim dovoljno mudra. Da, za neko buduće vrijeme, makar dušu skrijem kad mi se nutrina pomjeri. A grudni koš se otvori.

Da li ću ikada naučiti, za sve buduće živote, da se jedino duša olako ne daje?

Jedino tako, sama, mogu ostati cijela.

Let

Šta ako rasuto golubije perje po sumornoj, vlažnoj cesti, nije znak anđela? Već samo nesrećna sudbina ptice, pregažene točkovima automobila?

I šta ako je slutnja da će let slobode biti prekinut posljednjim otkucajem srca, znak samo za mene koja sam spazila mrtvog goluba i shvatila da takav prizor vidim prvi put?

Viđala sam, na cesti, beživotna tijela životinja. Ali nikada pticu.

Možda je umrla u letu.

Možda je baš takav kraj i htjela.

A sudbina nas je postavila u vremenu i prostoru tako da slučajnost rastumačimo kao bitan znak.

Ne, ptica nije mislila o smrti i konačnosti. Nije se skrila na neko sigurno mjesto nastojeći da produži životni vijek za dan ili dva. Baš kao što bi to čovjek učinio.

I ko je, onda, savršeno biće?

Ljudi, koji odustaju od života jer se plaše smrti?

Ili ptice, koje žive ne mareći gdje će skončati?

Savršenstvo ograničenosti, nasuprot ograničenom savršenstvu.

Možda je svijet, baš takav, namjerno napravljen. Izvezen nelogičnostima koje nas tjeraju u sumanute izbore, zbog kojih učimo padajući, umjesto u predivnom letu.

Novembar

Nestao je, poput ružnog sna sa otiscima stopala u jutru,

koje gorak ukus u ustima ostavlja.

Nešto se tu, opasno, pobrkalo!

Ko nam je ukrao novembar, znaš li?

Tih i nečujan. Vazduh oštar.

Mir u duši i sporost u mislima.

Novembar je oduvijek bio potreban,

Da poravna nelogičnosti i nepravde.

Vrati ukradeno vrijeme vreline ljeta.

Trenutke, samo za nas skrojene.

Ako nam, neko, ukrade dah zime,

Plašim se, nestaćemo.

Ušetaćemo u ružan san i ostaviti trag 

Kao nepodnošljiv ukus nataložen noću.

Vratite mi novembar!

Tog nesrećnog vijesnika zime.

Jer uspori vrijeme koje, s godinama,  sve brže teče.

A ja, jedino tada, umijem da dišem.