Neko drugo vrijeme

Neko drugo vrijeme mi treba.

Sporije.

Mekše.

Kad se duboko disalo, a dušom snažno upijalo.

Kad smo se duže grlili,

trepereći iznutra tražili.

Drugo vrijeme želim.

Ne ovo u kojem smo izgubili znanje o pitomom življenju.

Gdje pogledom ovlaš prelazimo, 

a ne gledamo.

Gdje se zagrljajem dograbimo, 

umjesto da se jedno u drugom utapamo.

Gdje se više ne tražimo 

misleći da smo bliski.

A nikad dalji bili nismo.

Advertisements

Nikad dobro

Pitam se, prijatelju, često,

Da li bi nešto drugačije bilo … da sam joj onomad uzvratio?

Umjesto što sam joj, najljepše lijepo, objasnio da moja ne može biti.

Potpuno siguran – Činim pravu stvar!

Vrijeme nam, prijatelju dragi, uvijek pokaže koliki slijepci umijemo biti.

Danas nas bujica života odvaja, kao što su moje ruke nekad.

Umije to da zbuni.

Lavina koju prizvah ostavi pustoš, a želja ostade ista.

Ne mora ni da me dodirne, samo dlan i prste da primakne, pa da koža zabridi,

a utroba se sveže u neraspetljiv čvor.

Nema tu ljubavi ni osjećanja! Vjeruj!

Već samo naučena reakcija tijela.

Splet umršenih osjećaja.

Njena koža isto pamti. U zjenicama joj vidim.

Kako da je izbacim iz stomaka?

Ako mi ništa drugo ne kani dati.

Ne bih je, prijatelju, nazvao ljubavlju. Nikako!

Ni navikom. Posebno ne jedinom.

Ništa od svega toga mi bila nije.

Neprolaznom, možda i mogu. Jer jedino, od svega, ona ne prolazi.

Kao trnci koji se u talasima vraćaju.

Poput naučene reakcija tijela zbog jednog, poznatog, dodira samo.

Pitam se, kako bi sve bilo, da sam propustio tren kada smo se sreli?

Da li bi odgovor bio laganiji od bujice koja nas sada dijeli?

Kakvi bismo, uopšte, postali?

Možda bismo bili srećniji ljudi.

Ili bismo, baš za ovom žudnjom, do kraja vremena gladno tragali.

To, prijatelju, ne zna niko.

Dodir

Osjećam toplinu tvog šapata, 

sasvim blizu mog vrata.

Koža se ježi, a tijelo osvaja toplina.

Obuzima me milina.

Čudim se kako me i dalje gledaš. 

Duboko…

Dublje od svih zaljubljenih duša prije ,

Kako niko nikada nije.

Strujanje kida vezu s razumom,

zbog nehajnog dodira na otkrivenom dijelu kože.

I dalje se čudim, koliko me poznaješ

I kako ti se može…

Da slomiješ sve granice, izmjeniš stanje svijesti,

Učiniš me čudesno prisutnom u prostoru i vremenu.

Zbog dodira, nehajnog, na ogoljenom dijelu kože,

umrem i rodim se u istom trenu.

San


Dovoljno je da jednom usnim..

Nedodir, odsustvo blizine, samo pogled, bez riječi.

Slike duše koje se provuku u snovima dok um još spava.

Istreniran da odvoji pametno od glupog.

Bitno od suvišnog.

Razloge za i protiv.

Dovoljno da zatruje krv poljupcem starog demona, koji tako divno miriše.

Utopi mi dan u tuge za koje znam da će je sutrašnje jutro pojesti.

Variti danima. Vratiti je kroz dušu u neki novi san. I početi novi krug nedostajanja.

Razloga … zašto da ne.

Pitanja … zašto još uvijek.

Bez odgovora … zašto baš meni.

Prepusti se, tik pred moment kad te razum savlada.
Udahni život duši gladnoj stvaranja.
Zamrzni vanvremeni tren dok, poput nabrekle arterije, jedno za drugo pulsiramo.
Svjedočimo postojanju sile koja je kadra svijet da stvori.
Natjera prirodu da buja.
Sve drugo blijeda je kopija, to i sam znaš.
Pa, čak i život, pažljivo iskrojeni.
Kvalitetan, stari, kaput koji ti je žao da baciš.
Slutim, iza siline tog trena stoje obećanja svih prošlih i budućih života u kojima smo se nalazili i u kojima ćemo se ikada naći.
Nedovoljno mudri da se jednom istinski damo.
Ostavimo sujetu, ego, obećanja, ugovore među dušama sklopljenim.
I da se više nikada ne tražimo.
Nećemo, valjda, ponovo umrijeti?
Izmoreni od nedorečenosti i titraja u stomaku.
Valjda se nećemo ponovo roditi, opet sresti, i nehajno dotaći?
A onda hodati po krugu pakla, kuda se kreću svi oni koji se nikada u pravo vrijeme nisu dali.
Pusti mi se, tren prije nego što te razum savlada!
Da bar saznamo kako izgleda pulsirati u istom ritmu trena, dok se svijet stvara.
Kad sve ono naučeno i naslijeđeno zajedno sa svilom sa kože sklizne.
A duše ostanu čiste.
Tada će sve biti jasno.

Mjesto uboda

Pitaš me, zašto u redovima svojim prepoznaješ sebe?

Moje riječi su samo moje. Odsjaj duše i njenog puta kroz vrijeme. Riječi vezane za uspomene na ožiljke koji su me nekada određivali. Definisali. 

Imam tu (ne)sreću da mogu da vaskrsnem bilo koji osjećaj koji je ostavio trag, kao spomenik, u mom biću. Proživim ga ponovo, svom silinom! Isplačem ga, kao da opet imam dvadeset i koju, a ne, nešto manje od dvije decenije više. 
Prepoznaš li se, znaj da smo u ovom čudesnom tkanju zvanom život samo dobili istu šemu za vez. I da nas je igla prošlosti izbola na jednakim mjestima. 

Postaćemo prijatelji po mjestu uboda u duši. 

I dobro je dok pišem o njima, a ti se prepoznaješ. Ni duša bez ožiljaka ne pjeva kao ona izrezbarena životom. Pređimo prstima preko ulegnuća koje je vrijeme utisnulo. Sve su to bile pripreme za život. Suroviji nego kad smo tek počinjali da budemo mladi i ranjivi. 

Mi, sa ožiljcima, znamo… nema tog poraza i grebanja ranjavih koljena po trnju i kamenu koji će nas natjerati da danima u prašini, pognute glave, klečimo. I da se nikad više ne uspravimo.

Ožiljci tome i služe. A ja te podsjećam.