Sinovi i kćeri naše, budite u miru.

Za vas se krv djedova i pradjedova,

 prašnjavim cestama slijevala.

A vlažna crnica rukama zgrtala.

Porušena zemlja iz pepela dizala.

Krvlju smo branili mir,

K’o najveću svetinju, 

vrijedniju od ijednog čovjeka.

Ubijali smo za život, 

cijeneći naš mir bitnijim od mira tuđeg.

Govorićemo vam, djeco, 

da je život neprestana borba

 i da smo prošli rata dva,

Postajući, u očima vašim,

većim od ratnih proletera.

Prećutali smo….

Gruda zemlje na kojoj ste rođeni,

 prokleta je koliko i voljena. 

Zemlja koja rađa ratnike, 

zemlja je koja neprestano krvari.

A uklesano nigdje nije, 

Da život mora biti borba.

Jer za život moraš biti živ.

za smrt, jednostavno mrtav.

Jaz između smo mi.

Bar vi, djeco, nikada ne spoznajte,

Rat zbog mira.

Zahvalnost, zbog nemaštine.

Znanje, zbog potpunog mraka.

Ljubav, zbog suviše mržnje.

Rađajte se, na ovoj voljenoj, ukletoj zemlji,

Spremni da slobodno dišete,

Makar, mi, kroz krvave dlanove iskrvarili živote,

Za mir, od kojeg ništa vrijednije nije.

Čekam vrijeme da mi vrati komadić duše, koje je davno, ne pitajući, prisvojio sebi.

Držao ga je zatočenog iza vrata čiji je ključ, kao sebično derište, nemarno zaturio.

Nikada mi nije bio potreban neko drugi, da bih i sama bila potpuno biće. Ipak, otkrio je sasvim čudesan način da me za sebe veže. Ukrao je komadić duše koja mu trebala nije.

Postao je njen tamničar, pažljivi čuvar, koji joj s vremena na vrijeme dotura mrvice. A duši, k’o duši, makar bila i samo dijelić njen, to malo dovoljno je.

Poslaću vrijeme, da mi od njega vrati komadić duše. Vrijeme me pušta. U čekanju. Ispašatnju. Kažnjava me dok ne postanem sasvim dovoljno mudra. Da, za neko buduće vrijeme, makar dušu skrijem kad mi se nutrina pomjeri. A grudni koš se otvori.

Da li ću ikada naučiti, za sve buduće živote, da se jedino duša olako ne daje?

Jedino tako, sama, mogu ostati cijela.

Let

Šta ako rasuto golubije perje po sumornoj, vlažnoj cesti, nije znak anđela? Već samo nesrećna sudbina ptice, pregažene točkovima automobila?

I šta ako je slutnja da će let slobode biti prekinut posljednjim otkucajem srca, znak samo za mene koja sam spazila mrtvog goluba i shvatila da takav prizor vidim prvi put?

Viđala sam, na cesti, beživotna tijela životinja. Ali nikada pticu.

Možda je umrla u letu.

Možda je baš takav kraj i htjela.

A sudbina nas je postavila u vremenu i prostoru tako da slučajnost rastumačimo kao bitan znak.

Ne, ptica nije mislila o smrti i konačnosti. Nije se skrila na neko sigurno mjesto nastojeći da produži životni vijek za dan ili dva. Baš kao što bi to čovjek učinio.

I ko je, onda, savršeno biće?

Ljudi, koji odustaju od života jer se plaše smrti?

Ili ptice, koje žive ne mareći gdje će skončati?

Savršenstvo ograničenosti, nasuprot ograničenom savršenstvu.

Možda je svijet, baš takav, namjerno napravljen. Izvezen nelogičnostima koje nas tjeraju u sumanute izbore, zbog kojih učimo padajući, umjesto u predivnom letu.

Novembar

Nestao je, poput ružnog sna sa otiscima stopala u jutru,

koje gorak ukus u ustima ostavlja.

Nešto se tu, opasno, pobrkalo!

Ko nam je ukrao novembar, znaš li?

Tih i nečujan. Vazduh oštar.

Mir u duši i sporost u mislima.

Novembar je oduvijek bio potreban,

Da poravna nelogičnosti i nepravde.

Vrati ukradeno vrijeme vreline ljeta.

Trenutke, samo za nas skrojene.

Ako nam, neko, ukrade dah zime,

Plašim se, nestaćemo.

Ušetaćemo u ružan san i ostaviti trag 

Kao nepodnošljiv ukus nataložen noću.

Vratite mi novembar!

Tog nesrećnog vijesnika zime.

Jer uspori vrijeme koje, s godinama,  sve brže teče.

A ja, jedino tada, umijem da dišem.

Ona
Ona koja te čita.

Ona koja te liječi.

Ona u kojoj prepoznaješ sebe,

Ili samo fragment istog titraja koji ti ne da mira.

Ne znaš da je ona, upravo takoja te je njim izliječila od njega samog.

Baš njim. Ne sličnim, već njim.
Otkuda ti pravo da joj kažeš sve,

Imenuješ razlog svog nemira,

Mnogo poslije nego što ga je i sama naslutila?

Ti u njoj vidiš odušak,

A ona u tebi kaznu,

Koju odleži u tamnici ćutanja na opčinjenost tvoju.
Njen nemir postao je mir.

Kazna koju je skrušeno prihvatila.

I ti i ona, i ona poslije i prije vas…

Dolazile ste ushićene, kao ružan san iz kojeg se nije mogla probuditi.
Saosjećala je s vama.

I voljela vas, uprkos bilo kakvom zakonu Kosmosa.

A jedina ga je znala do u dušu.

Prije svih oklopa i odbrambenih mehanizama duše.
Ona vas žali.

Ona vas voli.

Ona zna da nikada nećete naći mir.

Jer mir ne dolazi s njim.

Samo prokletstvo vječite žudnje.

Besprekidnog traganja.
Sve ste dolazile k njoj, namagnetisane njim.

Njegovom dušom, u njoj, odavno ukotvljenom.

Njim je, kažu, odisala.

Tatjana Kuljača

Analiziraš li ćutanje,

Lako spoznaš da su usne nijeme,

Onda kada se duša grči u vrisku.

Kad zaboli konačnost koju donosi nestajanje.

Odsustvo mirisa.

Zadnjih riječi onih koji nas više nikada po imenu neće nazvati.

Riječi koje su zvučale tako obično,

A neobično i slutljivo danas kada znam da su bile zadnje.

Meni, koja se nikada sa konačnošću mirila nisam,

koliko god sam je prihvatala.

Kao nužno zlo.

Tatjana Kuljača

Susret

Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja. 

Spreman da odustanem, da pobjegnem.

Ludače! – rekoh sebi,

Ona ti nikada oprostila ne bi. 

Strepio sam da me ne ugleda,

Skupio ramena i pognuo glavu,

Zbog njenog zbunjenog pogleda 

Pri slučajnom susretu na ulici,

Nakon par godina tišine. 

U kojem mi nije rekla 

Da je ljubav u njoj i dalje živa,

A izgovorila je, 

Da traži savršenu haljinu

Za vjenčanje na koje me poziva. 

(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)

Nije morala da mi kaže, 

A jeste, godinama kasnije,

Kad su nam se putevi ponovo sreli, 

K’o da se neko, odozgo, surovo igra,

Da u njoj, i dalje, živim i dišem,

Nikad nisam prestao da postojim.

Da mi prizna, morala nije,

Da je dobro i da je tako trebalo biti.

I da se nijedan stih rodio ne bi, 

Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.

Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,

Na nekom drugom mjestu,

Iza nekog zgodnijeg ćoška,

Skrenuo u jednu ulicu niže.

Možda bih se odavno predao, a ona pustila.

Možda bismo ostali sjećanje, 

Prizvano za Nove godine.

Kad mraz stegne kožu na rukama,

Koju nema ko da ugrije.

Tatjana Kuljača

Žudnja

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje?

Plašiš li se, putniče, potpunog stapanja sa nekim? Podudaranja otisaka duša i prepoznavanja… Obuzme li te, ikada, strah od konačnosti? Nesposoban da se svikneš na tuđe okvire, bježeći čim ti se ivice nažuljaju.

Žudiš li za posteljom mekanom, ikada? Tijelom na koje uvijek možeš računati, spreman da pustiš naviku da usmrti želju, umoran od kratkih poznanstava koja nisu kadra osvijetliti dovoljno zidine koje si oko sebe podigao.

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje? I da ti starost neće ostaviti prostor izašta drugo osim za kajanje?

Samotna je tvoja staza, putniče! U sopstvenoj koži ti mora biti toliko udobno da ti duša ne ostavi prostora za žaljenje.

Posmatraš li, pažjivo, ljudska lica i položaj ramena slučajnih prolaznika, vidjećeš puno putnika zarobljenih u toploti sigurnosti, dok im duša vapi za prostranstvima i daljinama. I izgubljenih i zalutalih putnika željnih topline.

I svi su oni sami, kao i ti. Ujedno. Ili udvoje.

Tatjana Kuljača

Poruka

Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Imala je neobičan hobi u dvadeset i nekoj. Šetala bi između vječnih kuća, dok su ljudi nastojali biti više živi nego mrtvi. Posebno u danima kada bi joj bivalo teško da prikači smisao svom postojanju.

Čitajući uklesane poruke ispod imena pokojnika, godine kada je započeo i kada se završio njegov put na zemlji, pitala se, šta li će pisati na njenoj?

Ta poruka mora biti oličenje čovjeka, srž njegove duše. Jedino takav način je istinski ispravan. Da odabereš prave riječi za ispraćaj. I nikako ne bi trebalo da to bude priča o pokojniku, već o onome što je obasjao za života. Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Znam da te čudi, ali ta-ona, nigdje se nije osjećala tako živom kao kad je gazila između mirnih humki, nepobitnih dokaza da je tijelo pripalo zemlji, a duša otišla u svjetlost. Kao pečat na diplomi života, posljednja šansa da uradiš ono zbog čega si tu.

Druge je groblje podsjećalo na gubitke. Nju, na šanse koje još prokockala nije. 

Pri izlasku stavila bi desnu ruku na hladan mermer vječne kuće nepoznatog lika, ozbiljnog lica sa ustakljene fotografije. Lijevu bi položila na svoje grudi da osjeti otkucaje srca i toplotu kože. 

,,Živa sam. Topla. Dovoljno je. Šansa je samo jednom zadnja. Dan je samo jedan posljednji.

Draga lica ću samo jednom vidjeti zadnji put i nikada više. I zagrljaj ću, jednom, zadnji imati.

Poljubac, nakon kojeg neću ljubiti više. Kad to znaš, smrt nije kraj, već buđenje života dok nam ona ne pokuca na vrata’’, rekla mi je.

Zamolila me, u osamdeset i nekoj, da sročim nešto lijepo na dan kada joj tijelo budu položili u zemlju, a duša ode u nebo. Niko nije umio tako da živi, duboko i mirno, ispunjeno i srećno! I možda je, čudakinja, baš zbog te svoje neobične sklonosti da po travi među grobovima šeta, živjela tri života u ovom jednom. Ništa te ne čini tako živim kao spoznaja o smrti, nije morala da mi kaže. Shvatio sam, gledajući je.

Disao sam, duboko, na dan kada su joj tijelo spustili u zemlju, dok sam je pogledom tražio iza svih prisutnih lica. Nasmijao sam se, široko, kad sam je spazio u djevojci koja je koračala među humkama, nedaleko odatle.

Znao sam, u tom trenu, sutra da dođem, opet ću je sresti. Pročitaće poruku sa njene spomen ploče i možda više nikada neće morati da kroči na groblje da bi se sjetila da je živa.

Da još diše dovoljno duboko, tijela i duše spletenih u jednom biću.

I da ima svo vrijeme ovog života da postane besmrtna.

,,Ostavila je toliko toga da se prosječnom čovjeku čini da je živjela mnogo prije vječnosti i da umrijeti nikada neće.’’

Pisalo je.

Neprijatno, poput ledene januarske kapi kad ti klizne niz vrat,

Život umije, tek tako da zaskoči.

Ti poskoči. Uvis, udalj!

Samo izvuci lice iz blatnjave kaljuge, 

jer su je stvorili oni kojima je poniženje drugo ime,

nasilno, đonom, silujući plodnu zemlju, 

praveći mučilište,

umjesto rodilište,

pravdajući se manjkom ljubavi od oca i matere,

zaboravivši kako izgleda  kad im se blato lijepi za lice,

dok im neki skot pridržava tjeme, 

i pušta ih, tek toliko, da dišu,

a ledena kišna kap, klizi im niz vrat.

U trenu kad pomisliš da nema kud niže,

sjeti se,  blato nije za ljude, 

ni za izmišljene staleže. 

Neljudske poretke.

Uspravi se, lice umij’ 

Široko se nasmij’! 

Životu zube pokaži, 

i tlačitelju svom!

Kaljuga nije put, već nemila stanica.

Jedne nauči.

Druge odredi.

Treće, definiše.

Tatjana Kuljača