Attachment Play- priča na malo drugačiji način

Attachment Play su igre kroz koje se povezujete sa vašom djecom. Igrice koje kroz smijeh iscjeljuju i oslobađaju djecu od napetosti. Večeras smo se spontano igrali pred spavanje. Tražili su mi da im pričam priču ,,Tri mala praseta”. Odlučila sam da je ,,začinim” malo jer mi je original prilično dosadio. Rezultat je bio smjehotresan i toliko opuštajući da su ubrzo zatim zaspali sa osmjehom na usnama 🙂

A priča ide ovako….

  • Bila tri mala praseta iz Afrike koja vole da jedu paprike. Čuli su da je u šumu stigao vuk, koji nije iz Afrike i ne voli da jede paprike! Požuriše tri mala praseta iz Afrike koji vole da jedu paprike da sagrade kućice. Prvo malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike sagradi kućicu od slame. Drugo malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike sagradi kućicu od drveta, a treće malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike sagradi kućicu od cigle. Prva dva mala praseta iz Afrike koji vole da jedu paprike, zadirkivali su treće malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike zato što je izgubilo cijeli dan u gradnji svoje kuće. Pala je noć… Veliki i strašni vuk koji nije iz Afrike i ne voli da jede paprike dođe kod prvog malog praseta iz Afrike koje voli da jede paprike i pokuca na vrata. Kako mu niko ne odgovori poče da prijeti: ,,Duvaću, puvaću i oduuuuvaću ti kuću! Auuuuu!!!” i sruši kućicu za čas. Jadno malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike pobježe kod drugog malog praseta iz Afrike koji takođe obožava paprike i sakriše se u kućicu od drveta. Dođe vuk koji nije iz Afrike i mrzi da jede paprike i poče da duva u kućicu Auuuuuuu! Sruši kućicu iz dva pokušaja! Pobjegoše dva mala praseta iz Afrike koji strašno vole paprike kod trećeg brata prasca što načini kućicu od cigle. Dođe ljutiti vuk koji nije iz Afrike i mrzi paprike i povika: ,,Puvaću, duvaću i oduuuuvaću vam kuću! Puuuuuuuu!” I duvao je i duvao je i nije mogao da oduva kućicu! Mali prasići iz Afrike koji vole da jedu paprike radovali su se što su umakli vuku…. Djeco, znate li zašto vuk nije mogao da oduva kućicu?
  • Zato što je kućica od cigleee!!! – već plaču od smijeha, bukvalno.
  • Ne! – pobjedonosno uzvknuh.
  • Nego?! – ostadoše začuđeni.
  • Zato što je to vuk koji NIJE IZ AFRIKE I NE VOLI DA JEDE PAPRIKE!

Može to da bude i vuk iz Kine koji voli da jede mandarine.

Kako god, smijali su se dok se nisu počeli hvatati za stomačiće.

Zaspali su kao dvije male bebe.

Pokušajte 🙂

Čaroban dan je iza mene… U predivnom ambijentu Life Club Integra na Adi Ciganliji održan je drugi dan Festivala Roditeljstvo Novog Doba sa sjajnim predavačima i fantastičnim organizatorima! Toliko divnih bića na jednom mjestu a svi sa jednom istom misijom ,,OSVIJESTIMO” ko smo, šta smo, šta radimo, koje izbore imamo i šta biramo. Odavde je krenulo da klija sjeme svjesnosti u roditeljstvu i srce mi je puno kad vidim da je sve više ljudi zainteresovano za temu svjesnog roditeljstva, koja počinje sa odlukom da postanemo roditelji. Mi smo ti koji pravimo revoluciju svjesnosti i sve više nas se budi i shvata bitnost svega onoga što uradimo, kažemo, pomislimo i onoga kako se osjećamo. Kao što danas reče dr.Mira Sovilj, odlukom da postanete svjestan roditelj i da imate pravo na izbore utičete ne samo na svoj i život svog djeteta, već i na destet narednih generacija! Presrećna sam jer je i moja tema ,,Aware Prenting-iscjelite i osnažite svoju porodicu” naišla na sjajan odziv i predivne reakcije! Kad predavač prepozna da probudi iskru u onome do koga nastoji da dopre- nema sreće veće od te.
Hvala Jasmini Stefanović , Nataši Vukićević, Vesni Jovanović, Milici Bursać i svim ostalima iz Roditeljstva Novog Doba na pozivu i sjajnom gostoprimstvu! Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio jedne ovako bitne manifestacije koja je pokretač jednog sasvim novog doba u razvoju roditeljske svijesti. Hvala divnim ljudima koji su došli na moje predavanje i svojim prisustvom učinili ga još bogatijim i zanimljivijim.
Hvala od srca AllMe i Neveni Leskovac koji su omogućili da ja danas budem na festivalu 🙂
Rad Roditeljstva Novog Doba možete pratiti na ovom linku https://www.facebook.com/roditeljstvonovogdoba/ gdje ćete naći pregršt informacija koje vam mogu uljepšati život i dati jedan sasvim novi pogled na svijet.
Moja duša je danas ogromna. Hvala na povjerenju i divnom druženju… zahvalna sam od srca :* :* 

Aware Parenting- Kako da isceite i osnažite svoju porodicu

02.04.2017. u 11h održaću predavanje na temu ,,Aware Parenting – Kako da iscjelite i osnažite svoju porodicu”, koje će se održati u okviru ovogodišnjeg festivala RODITELJSTVO NOVOG DOBA 1. i 2. aprila u Beogradu na Adi Ciganliji, u prelijepom prostoru Integra Life Cluba i inspirativnom, prirodnom okruženju.
Festival traje dva dana, od 10 do 19 h.
Koncept koji predstavljam, Aware Parenting, polako se širi svijetom i primjenjujući ga sa svojom djecom iskusila sam predivne promjene koje želim svima!
Više na temu možete pročitati ispod, a o samom predavanju i ostatku programa više u linku ispod. Tamo vas čekaju sjajni predavači, bezbroj korisnih informacija i osvješćujućih uvida.
U terminu od 13:30 – 14:30 biće predstavljanje knjige ,,Kako raste mama”, a bićete u mogućnosti i da obezbjedite svoj primjerak uz potpis autorke.

Sponzor predavanja je ,,AllMe”, Nevena- Leskovac.

,,Aware Parenting – Kako da iscjelite i osnažite svoju porodicu”

Svjesno roditeljstvo je kreirala Aletha Solter, švajcarsko-američka doktorica razvojne psihologije. Aware Parenting je nastao kombinovanjem njenog iskustva doktora razvojne psihologije i iskustava koje joj je donijelo majčinstvo. Takođe je i osnivač Instituta Svjesnog Roditeljstva koji ima instruktore u 17 država širom svijeta. Napisala je više knjiga od kojih su najznačajnije ,,The Aware Baby’’,,Help children Flourish’’, ,,Tears and tantrums’’, ,,Raising Drug Free Kids’’ i ,,Attachment Play’’.
Svjesno roditeljstvo je pristup koji, prije svega, ističe značaj i ulogu emocija, kako kod novorođene, tako i starije djece, pa i nas odraslih. Cijeli pristup se temelji na principu da su suze najbolji prirodni sistem za iscjeljivanje i da ih, kao takve, ne bismo smjeli prekidati. Suze su najprirodniji put emocija iz tijela ka vani, prirodni anti-stres mehanizam. Naravno, postoji pravilan način kako se beba ,,isplakuje’’, nikako je ne smijemo ostavljati da sama prolazi kroz taj proces, jer na taj način stvaramo nove traume.
Prekidajući plač uzrok stresa ne nestaje. On je i dalje u organizmu stvarajući pogodno tlo za stvaranje mehanizma kontrole emocija (,,Control Patterns’’) koji bebu prati kroz život.
Svjesno roditeljstvo (,,Aware Parenting’’) je pristup koji nam omogućuje da se bolje povežemo sa djecom i nama samima, shvatimo značenje svojih potreba i potreba djeteta, da naučimo kako kroz igru (,,Attachment Play’’) možemo da pomognemo djetetu da se oslobodi trauma, kao i da izazovemo željeno ponašanje kod djeteta.
Ovaj pristup nas uči i kako da prepoznamo zašto na neka ponašanja burno reagujemo (,,Sweet Spots’’), čak iako je situacija, naizgled, bezazlena. Svjesno roditeljstvo nas uči kako da provodimo svjesno vrijeme sa djetetom (,,Present Time’’), što postaje čvrsta baza povjerenja i odnosa koji sa Vašim djetetom gradite.
Postavljanje nježnih granica (,,Lovely Limits’’) dolazi uvijek na kraju igre ukoliko dijete ne želi da prekine igru, ili kada je potrebno postaviti bilo kakvu drugu granicu ukoliko dođe do neželjenog ponašanja. Tada je bitno ostati uz dijete i pokazati mu da smo tu za njega. Plač je nešto što se dešava nakon postavljanja nježnih granica, ali i to je dio procesa koji mora da odradi svoje. Ne treba ga prekidati.
Svjesno roditeljstvo omogućava da:
• Naučite da slušate Vaše dijete sa prisutnošću i ostvarite trajnu i kvalitetnu vezu sa djetetom;
• Pomognete bebama i djeci da oslobode tijelo od stresa. Tako činite da djeca spavaju bolje, mirniji su, strahovi se umanjuju.
• Pomognete djetetu da izbaci neželjena ponašanja kao što su: stavljanje stvari u usta, grickanje noktiju, udaranje, bacanje stvari i sl.
• Prepoznate sopstvene potrebe i potrebe djeteta i naučite da ih ne zanemarujete. Vaše potrebe su jednako važne kao i potrebe Vašeg djeteta. Ovo je ključ srećnog roditeljstva;
• Prepoznate uzroke svog ponašanja i onoga što osjećate, što dovodi do lakšeg oslobađanja od negativnih emocija prouzrokovanih ranijim iskustvima iz djetinjstva;
• Prepoznate i izbacite mehanizme kontrole emocija. Emocije moraju naći put ka vani. U suprotnom rovare po organizmu stvarajući pogodno tlo za poremećaje i bolesti.
• Pronađete saosjećanje za sebe i prestanite sa samokritikom. Vama je potrebna ljubav, kao i Vašem djetetu.

http://roditeljstvonovogdoba.com/glavni-program-na-festivalu-u-nedelju/

Ljubav sa mirisom snijega i cimeta

Da li ti je nekada davno snijeg utišavao korake pored nekoga koga si potajno volio? Kad ti je ruka treperila u nečijem toplom dlanu skrivenom u dubokom džepu jakne ili kaputa.  Da li je dio tebe ljubav na koju te sjeti snijeg i sjeverni vjetar? Ljubav koja ništa fizičko u sebi nema a  doleprša sa prvim mrazem  lelujavim pahuljama.

Prizoveš li kadkad zvuk snijega koji se pod stopalima ugiba čineći korake tišim? Zvuk koji ti je nekada bio razlog za osmjeh. Fokus koji ti je misao odvlačio sa nečijih slatkih riječi. Sjećanje koje ćeš sa prvim sljedećim snijegom lagano prizvati.

Imaš li i ti takvu, nedorečenu ljubav? Neukaljanu ljubomorom. Ružnim riječima. Manjkom emocija. Ona ti je razlog da vjeruješ…. Da takve ljubavi postoje. Idealne. Bestjelesne. Uz dozu obožavanja koja ti muti razum.

Sjećanje na nedorečenu ljubav udah je prijeko potreban. Koji nam ne da da odustanemo. Zbog koje se borimo da ono što smo izabrali barem na tu ljubav zaliči… Jednom kada živa na termometru pokaže minus i nešto. I kada nam dođe da pređemo preko svih ružnih riječi i onih neizgovorenih preko jezika pregrizlog zarad mira u duši. Mira među bićima. Da gurnemo promrzlu ruku u dobro poznati džep. Pređemo preko svega.

Zima je čudna. Otapa sjećanja. Na neke zagrljaje koji su po hladnoći znali grijati. U isto vrijeme ih zamrzne. Sačuva za teška vremena. Kada nas ušuškana dokolica ovijena monotonijom ubijedi da smo, samo možda, zaboravili kako se voli.

Nedosanjane ljubavi pripadaju mirisu snijega i čaja sa cimetom. Sjećanja na njih bude se sa prvim mrazem. Držimo se za njih kao za slamku spasa.  Podsjećaju nas kako smo nekada treperili cijelim bićem. Govore nam da, možda baš jednu takvu upravo živimo. Savršeno nesavršenu. Rutinom okrnjenu. Poput vrijedne umjetnine koja je vremenom izgubila sjaj.

Takva ljubav umije najbolnije da zagrebe u vrijeme snijega koji na cimet miriše. Tanana je poput magije koja stvara privid života kakav trebamo, a nemamo. Propuštaj je kroz maleni otvor, tek toliki dah da joj osjetiš. Da te ne obuzme. Tobom da ne zavlada. Jer sve što smo u prošlosti ostavili, prošlosti i pripada. Sjeti je se samo kada teško dišeš i potajno mrziš dane koje živiš.

Ako te pak obuzme sjeti se samo jednog… Da su trebale ostati žive, živjele bi.

Da su se trebale ostvariti, ne bismo ih neostvarenima zvali.

One služe samo za disanje.

 

Imate li i vi drugaricu Nevenu iz kupatila?

,,Mama, hoću da se kupam sa Nevenom!’’

,,Kakvom Nevenom, srećo moja?’’

,,Onom mama, Nevenom od koje ne plačem’

Gledam zbunjeno svog trogodišnjaka i već zamišljam kako je u vrtiću pronašao prvu simpatiju po imenu Nevena. Osmjehujem se, ne bih da vidi da mi je do besvijesti simpatičan u tom svom pokušaju da bude veliki. Moja mala- velika beba.

,,Kupaćemo se sa Nevenom kad bude ljeto. Pozvaćemo je na našu plažu, pa možete da se kupate do mile volje!’’, nadajući se da neće da traži da pozivamo drugaricu sad i odmah, jer ne znam ko je ta princeza koja je je mom sinčiću toliko mila.

,,A zašto mama kad bude ljeto? Možemo sad! Idemo da se kupamo sa Nevenom!’’, viknu radosno te otrča u kupatilo. Jedva ga stigoh. Nevene, naravno nije bilo u našem kupatilu. Pomislih da je ušao u fazu druženja sa zamišljenom prijateljicom. A on, onako obučen, uđe u tuš kabinu i zgrabi bočicu Nevena kupke za bebe.

,,Evo je Nevena, mama, hajde da se kupamo!’’, viknu radosno.

Pa da. Potpuno sam zaboravila Nevena kupku o kojoj sam smislila cijelu priču kako je to čarobna kupka koja miluje dječije oči i nipošto ih ne pecka, a od nje djeci kosa miriše najljepše na svijetu!

Gledao me nepovjerljivo. Nastojala sam da budem ubjedljiva kao holivudska glumica. Znala sam da je Nevena kupka blaga i da mali šerif neće praviti problem kada mi dopusti da ga okupam sa njom. Tražio mi je da mu sipam malo na dlanove. Primakao je nosić i pomirisao:

,,Mmmm, mama, miriše kao čarolija!’’

,,I jeste čarolija! Od Nevena kupke će tvoja koža da bude mekana, mirisna i zaštićena. Nema tog Mrakana koji smije da ti se primakne kad se okupaš Nevena kupkom! Obećavam!’’

On me gleda oduševljeno. Konačno će Mrakan, kojeg je sa dedom izmislio, da ode u prošlost. Od te večeri kupanje sa Nevena bebi kupkom je redovno. Mirišemo kao bebina duša i sigurni smo od strašnog Mrakana. A i naša koža se raduje! Pantenol i alantoin koji su sastavni dio Nevena kupke za bebe  lako prodiru u strukturu kože, što koži daje vlažnost, mekoću i elastičnost, sprječava iritacije i osip. Koža je najveći organ u našem tijelu i neophodno je da nježnoj dječijoj koži  ponudimo ono što je za nju najbolje.

Zato se mi kupamo Nevena kupkom za bebe. Nevena nam je drugarica iz kupatila. Pazi nas i čuva našu kožu. Čini da mirišemo. I uspješno tjera strašnog Mrakana kad idemo na spavanje.

 

Tatjana Kuljača

Vjerujete li i vi u vile?

Ušla je danas u kuhinju, sva ponosna:

-Mama, pogledaj! Počela sam da pišem bajku!

Ostadoh zapanjena. 6,5g. Ja i dalje mislim da ne zna sva slova. Ona piše bajke.

Zagrlim je i poljubim. Kažem joj da je njena bajka divna i da će ih napisati još mnogo. I stvarno to mislim. Jer je svakog dana čujem kako u igri stvara nove svijetove.

Zahvalih se onoj višoj sili što mi je baš danas poslala ovakav dar. Jer je danas bio dan kada sam na nekoliko trenutaka poželjela da više javno ne napišem ni riječ. Ova dva lista koja mi je donijela bila su dokaz da je sjeme ljubavi prema peru i pričama proklijalo u mojoj kćeri. I sve i da sve što sam ikada napisala ode u zaborav, ipak je vrijedilo.

Učim je da vile postoje. Da su duhovi prirode stvarni, iako ih ne vidimo. Vjerujem u vile više nego kad sam bila mala. Poslale su mi predivnu bajku koju sam sa zahvalnošću prenijela na papir. Zvuči pomalo čudno, progovorile su i kroz mog dvogodišnjaka… Prišao mi je, jednog popodneva, baš kada sam osmišljavala poruku koju želim kroz bajku da pošaljem. Pogledao me, stavio prstić na mjesto između mojih obrva, nasmješio se i rekao:

-Mama, tu živi čarolija!

Ostala sam zapanjena njegovom porukom. I imao je pravo. Dao je završnicu mojoj prvoj knjizi za djecu.

Djeca su magična bića. Pažljivo osluškujte ono što vam govore. Često prave riječi dolaze upravo kroz njih.

Baš danas jedna takva vratila mi je vjeru u smisao ovoga što radim.

 

Odmarate li?

Ne znam za vas ali moj tempo je žestok. Posao, koji upreže maksimum od mog mentalnog kapaciteta zauzima prvi dio dana. Djeca su navikla da se sa njima družim čim prekoračim kućni prag. Kućne obaveze umetnem u svaku rupu u vremenu. A pisanjem se bavim kad oni zaspu. Nema tu lufta, dobri moji, ni minute. Odmor mi do skoro nije bio prioritet.

Ima dana kada bih da me svi ostave na miru. Posao, djeca, muž, pa i olovka. Tih dana bih pobjegla glavom bez obzira u neku pustaru bez signala za telefon i internet. Sjela bih pod neko drvo i samo disala. Dok mi se ne počne mantati od količine kiseonika koja je do mozga doprla. A onda bih tako lelujala dok mi ne dosadi. Ima dana kada mislim kako mi to ni poslije 3 dana ne bi dosadilo.

Prifali mi ono vrijeme kada nije bilo mobilnih telefona, a sa njima u paketu i interneta. Kladim se da su ljudi tada lakše odvajali vrijeme za kvalitetan odmor. Koliko samo dragocjenog vremena dnevno izgubimo koristeći internet? Da nešto provjerimo… okačimo status… prelistamo šta se dešavalo kod znanih i neznanih ljudi na društvenim mrežama. Ukoliko nešto očekujemo svaki čas uzimamo telefon u ruke i provjeravamo ima li nešto novo. O tome kako smo dostupni u svakom momentu putem raznih messenger-a da ne govorim. Da ne nabrajam dalje, shvatili ste.

Ugasila sam sve aplikacije. Telefon mi ne blicka svako malo. Ne zove. Svaki put kad bih ,,samo da provjerim” ja počnem da dišem. Zatvorm oči i stvorim se ispod onog mog drveta u predivnoj, gustoj šumi i samo dišem duboko. Shvatila sam koliko mi je takav luft neophodan u toku dana. Jer moj raspored ne daje veliki odmor. A ne dajem ga ja ni samoj sebi.

Juče su se djeca vratila od bake nakon deset dana. Za tih deset dana ja sam uradila gotovo sve što sam ranije odlagala. Jedino me još uvijek toranj od veša za peglanje zove. Taj toranj je živo biće koje samo raste i buja. Za tih 10 dana sam se naspavala. Spavala sam čak i poslije posla. Skoro sam zaboravila kako popodnevni san može da bude sladak! Shvatila sam da svoju potrebu za dnevnim odmorom ne zadovoljavam zadnjih 6 godina. Ono – sjedim, ležim i ništa ne radim. Prijalo je itekako!

Po prvi put sam shvatila koliko sam umorna. Čudno je da tek kad počemo da odmaramo dopre nam do mozga koliko nam je bilo potrebno da prikočimo. Poželjela sam više odmora i vremena za sebe. Neophodno je da se na neki način napunim onim mojim kiseonikom od kojeg mi se manta.

,,Posloži prioritete” spusti se ,,odozgo” kao naredba. Bješe to imperativ, prilično alarmantan. Onome ko ,,sve stiže” nije lako odvojiti prioritete u moru obaveza.  Ne moram sve u toku jednog dana. Ne moram ništa – ako to ne želim. Koliko god obaveze urlale, posebno one kućne, ništa ne moramo ,,sad i odmah”. Napravih raspored obaveza i liših se griže savjesti zbog odlaganja.

Kad su djeca mala kuća teško može biti sređena kao ,,pod konac”. Što se prije sa tim pomirimo lakše ćemo sa spiska prioriteta izbaciti manje bitne stavke. Na kraju, djeca su prioritet. I to ne samo da ih održimo u životu, već i da im se posvetimo. Da budemo sa njima nasmijani i srećni. Jer mi bojimo njihovo djetinjstvo kako srećom, tako i tugom. Brigom i bezbrižnošću. A njih baš briga da li je u kući sve sređeno ili nije dok god osmjeh titra na našim licima. Ko je od njih bitniji? Drugi ljudi koji će nam zamjeriti što nam nije sve na svom mjestu? Mene takvi već odavno ne posjećuju.

Neću više sve da stižem. Barem dva dana sedmično hoću da se samo igram sa djecom. Nahranim ih i okupam pride. Da ne komuniciram ni sa kim drugim. Ne uključim internet. Da me ne vuče osjećaj da ću nešto strašno izgubiti ukoliko ne napišem nijedno jedino slovo.  Želim da budem nedostupna kao u nekom divnom danu u davno prošlom vremenu. Da spakujem torbu za jedno noćenje i odem pod ono moje drvo da dišem dok mi se ne zamanta.