Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Advertisements

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Zatvoren krug

 

Stigla je još jedna zima. Živa u termometru se spustila iznad ugodne. Učinila je da nam se mišići grče a ruke češće grle. Hladan vazduh uspori sve. Pokrete, misli, dan. Jedino što oživi je sjećanje na vrijeme prepoznavanja.

Duša zna kada je neko čuje.  Od toga se iznutra raste. Najlakše pamtimo one koji su umjeli vidjeti prostor gdje se ušuškalo srce. Umjetnost je punom pažnjom gledati kroz tuđe zjenice.  Vidjeti ono što se nalazi u njihovim dubinama.

Imala sam jednom tebe koji nijedan drugi dio mene vidio nije. Nekada mi se činilo da si mogao u njima da nestaneš.  Priželjkivala sam… o! kako sam samo htjela da ti i sve drugo postane drago!

Nisi vidio. Barem se nikada nisi odao.

U danima kada te se najćešće sjetim, zagrebeš snažno. Kao kad sam prvi put prihvatila da hodamo po otvorenom krugu. Vrtimo se. Dajemo i primamo život. Stojimo u bezveremenom prostoru. Odsustvu svega onoga što nas ostalih trenutaka gazi i savija. Stidljivo grabim vrijeme jer znam da ćemo ponovo zapeti na istom mjestu, dok god krug ne zatvorimo.

Izbor je đavolja rabota.

Ako li je to ljubav, utapam sve oko sebe. Imam samo nas. Nalik je uplašenoj ptici koja bi svakog časa mogla da otprhne. To joj je priroda. Zatvorena, lagano umire.

Razdvojenost je, pak, osuda na traganje. Za nekim sličnim. Uz koga mogu prividno da dišem. Dok god ne postanem samo ljuštura puna sjećanja.

Nju sam odabrala. Stabilnost. Temelj svih drugih nesigurnosti i bola koji  sam pažljivo čuvala. Sada bih se opravdala da drugačije nije moglo. Možda samo nisam bila dovoljno hrabra dok si me ubjeđivao da jedno za drugo nismo. Ne puštajući me, pride.

Počela sam da tonem. Borim za vazduh. Prškam po sjećanjima i crpim iz buke uspomena u glavi one tračke svjetlosti koji su me nekada hranili.

Nisi čuo ratove koji su se u meni zbivali. Izvježbana do besvjesti. Iz straha da mi se stakleni dom ne sruši. Ovaj koji sam svjesno slagala jednu po jednu prozirnu ciglu. Što je zid postajao viši to sam manje zraka imala. Disala pliće. Štedjela vazduh za ,,ne daj bože’’.

Postaneš mi potreban. Jako, da boli. U danima kada noći postanu toliko hladne da na svjetlosti možeš da prepoznaš obrise sopstvenog daha.

Vidim te. Gledaš mi kroz zjenice u dušu koju po svim dijelovima znaš. Odem. Ponovo potonem. Danima se davim. Pljusneš mi u lice sve ono što mi nedostaje. A čak nisi ni svjestan bure koja se u meni zbiva.

Smješim se. Nestajem. Sve u isti tren.

Postoje i oni dani kada svoje izbore i život prigrlim. Uživajući u svakom trenutku svakodnevice. Preživljavam prilagodbom. Ubjedim se da je tako moralo da bude. Da drugačije nikada nije ni moglo.

Ako je trebala da se rodi, do sada bi dostigla zrelost. Imali smo svoje prilike. Ide mi to, nekako. Ponekad i jako dobro, sjajno! Sve do nove zime. Kada mi zaškripe čizme u snijegu i, kao u fantastičnoj priči, bivam prebačena u stvarnost gdje postoje samo savršene, propuštene prilike. Smijeh koji me otključa.

Pustim tada bujicu koja me raznese.

To je ono spajanje na krugu koji sam ostavila otvorenim. One noći kada si mi rekao da smo stvoreni za prijateljstvo. Brišući ukradeni poljubac od prethodne večeri kao da se nikada ni desio nije.

Ali jeste. I zapinjem po tom ukradenom fizičkom svaki put kad sam sama među ljudima. Da sam bila manje hrabra tada do sada bih sigurno povjerovala.

Da smo za prijateljstvo stvoreni.

Drugo ne postoji.

 

(Iz dnevnika maštanja. Ja, 2005.)

blog-2-Image-source-Twitter

Ošašavitis

Istraživanja su pokazala da od ošašavitisa, poremećaja nervnog sistema izazvan dječijim pundravcima, obolijeva 98% populacije roditelja. Onih 2% koji su blagosloveni odusutvom ovog poremećaja ne umiju da objasne zašto su toga pošteđeni, mada su zbog toga istinski srećni i zadovoljni. Posebno kad se nađu u društvu ili neposrednoj blizini odrasle osobe koja se nalazi u akutnoj fazi ošašavitisa. Uzroci nastajanja ovog poremećaja nisu sasvim jasni naučnicima. I kao što to obično biva, kada ne znaju zašto se to dešava, okrive genetiku. ,,Njena majka je bolovala od ošašavitisa, baka, prabaka, a kažu i čukun-baba. Sve je to u genima.” I sad, kad ukapiramo da ni nas nije promašio ošašavitis, šta da radimo? Kako da se sačuvamo od posljedica? Neki tvrde da trebamo da se strpimo dok djeca ne porastu. Moje pitanje je, u najgorim fazama bilo: ,,A do koje visine?”

Sluteći po izjavama naših roditelja, ošašavitis nije prolazan. Samo se vremenom naviknemo na njega i prihvatimo ga kao hronično oboljenje. Kao urtikarija kada imate fazu u kojoj crveni užasno-svrbeći pečati iskaču po cijelom tijelu i budite se deformisani, do faze kada vas sa tijela svakog jutra pozdrave sitne svrbeće tačkice, tek kao podsjetnik da nikada nije gotovo. To vam dođe kad se sviknete na oboljenje. Počešete mjesto i za pola sata nema tačkica. Al’ znate da nije gotovo. I da će i dalje da se pojavljuju. Takav vam je i ošašavitis. Dok se ne naviknete, izluđuje vas. Kad se naviknete, siknete par puta i povuče se za pola sata. I ujutru je opet tu, čim vaša djeca otvore oči i ne žele da se obuku. Neće da navuku na sebe tu kombinaciju koju ste im pripremili. Ili su smislili kombinaciju u kojoj bi ih pustili samo u cirkus ili na maskenbal, jer već vidite ljude koji zure u vaše dijete i pitaju se ima li ono koga normalnog kod kuće. Kad se naviknete, onda dođu i dani kad vas je briga i za te ljude koji bi u čuđenju zurili u vaše dijete. Jednostavno, živci vam postanu draži od katastrofalne odjevne kombinacije.

Kad vas ošašavitis uhvati pod svoje, onda do ludila mogu da vas dovedu i stvari koje niču po kući kao pečurke. Korpa za veš koja izgleda kao da je počela da proizvodi nove stvari, jer podsjeća na uzavreli lonac koji bi svakog časa mogao da eksplodira. Igračke koje se stalno stvaraju na mjestima gdje ste im zabranili pristup. Mravlji zalogaji za vrijeme obroka koji otegnu isti do u nedogled. Kolege na poslu koji mljackaju, pa imate želju da viknete: ,,Zatvori usta dok jedeš!”. Ili odrasli koji grickaju nokte pa vam se pod kožu uvuku sićušni mravi koji vam gamižu po cijelom tijelu i sve u vama vrišti da im onu ruku izvučete iz usta. I viknete, dakako: ,,Vadi tu ruku iz usta, razbolićeš se!”.

Kad uhvatite sebe da se nalazite u napadu ošašavitisa, a djece nema u blizini, onda znate da ošašavitis upravlja vašim životima. I ne nadajte se da će proći kad vaša djeca porastu, jer se samo mijenjaju situacije koje ovaj poremećaj izaziva. Ošašavitis je vaš doživotni drug. Morate naučiti da ga prigrlite i da ublažite njegovo dejstvo. Ukoliko ste kontrolor po prirodi, onda vam ovaj poremećaj još teže pada. Evo, npr. sad je moj suprug razgrnuo zavjese i ja vidim musava stakla od prstiju moje djece i dođe mi sad da skočim i navučem zavjese. Eventualno, njemu pokvarim dan. A on ne vidi šta mi je u glavi, vidi da ja pišem ovu kolumnu. Mrlje neće nestati ni kad ih očistim, samo će ih zamjeniti nove koje će mi se rugati. Mogu da biram: da poludim zbog mrlja ili da navučem zavjese i pretvaram se da ih nema dok ne nađem vremena da ih se riješim. Ošašavitis me stigne i kad vidim ruke koje se prislanjaju na svježe očišćena stakla. Tada, obično, imam samo jednu želju. Da stakla ostanu čista 24h samo da ne nađem nijednu mrlju. Kakva želja! Kao da tražim od Deda Mraza da mi pokloni Rudolfa sa crvenim, svijetlećim nosem za Novu godinu. Takav irvas ne postoji, kao ni stakla bez mrlja dok god ne porastu da se hvataju za kvaku i nemaju potrebu da oližu staklo, čisto eto tako što bi da probaju.

Živim sa ošašavitisom. Na neke uzročnike-izazivače ne reagujem, iako me i dalje nerviraju, a na druge sam oguglala. Ima, dakako, i onih koji me i dalje izluđuju i pretvaraju u mama-rogu. Kad me ošašavitis savlada osjećam se toliko loše da svaki put donesem čvrstu odluku da više to sebi neću dozvoliti. Da ću naći način da spriječim njegovo pojavljivanje ili da ću se skloniti, ukoliko ga izazivaju situacije koje su, same po sebi, smiješne. I kad moja reakcija prevazilazi izazov. Razlozi  obično leže u našem djetinjstvu i sadašnja situacija nas samo podsjeća na doba kada smo i sami bili djeca i imali pundravce koji su uzrokovali ošašavitis kod naših roditelja. To je bilo doba kada je neko drugi bio moćniji od nas i mi nismo bili u mogućnosti da donosimo odluke. Ali, sada imamo moć. Samo što s vremena na vrijeme zaboravimo na to i djeluje kao da su naša djeca moćni vanzemaljci koji uvijek uspiju da nas ošašave kad god to požele. Zaboravljamo da smo, nekada, i sami takvi bili. Možda čak i gori.

Pundravci ne nestaju odrastanjem. Oni su uvijek tu. I veliki i mali ih imaju, samo što ih neko kontroliše bolje od drugih. Pundravcima je osnovni zadatak da uzrokuju ošašavitis. Iskontrolišimo svoje pundravce, pa ćemo se lakše nositi sa pundravcima naše djece. Ošašavitis je hronično stanje. Prigrlite ga. Ne nestaje, nikada. Ne trebaju mi naučnici sa dokazima za to. Vidim.

Izvor: Gracija

 

Photo: https://www.facebook.com/cafemombusymoms/

Promocija knjige za djecu ,,Sofija i čarobna bašta” u Beogradu

25.10.2017. u 18h u sali Aleksandar Vučo, hala 1, biće održana najčarobnija promocija na Sajmu knjiga u Beogradu! Predstavljam vam bajku za djecu i odrasle ,,Sofija i čarobna bašta”. Dođite da zajedno otkrijemo Sofijin čarobni svijet i potražimo čaroliju u sebi! Knjiga ,,Sofija i čarobna bašta” prodavaće se po sniženoj sajamskoj cijeni a uz svaku knjigu dobijate na poklon čarobnu ogrlicu, baš onakvu kakvu nosi glavna junakinja ove ne baš obične bajke.
Svi oni koji ne stignu na promociju, potražite svoj primjerak knjige na štandu izdavačke kuće ,,Samo korak” u hali 1.
,,Ispričaću ti jednu priču koja se desila ne baš tako davno. Bajkovitu koliko i istina iza kapaka kad mašti pustimo na volju a opet toliko stvarna da bih se zaklela da se desila u jednoj bašti u kojoj sam i sama bila.
Da li i ti imaš takvu baštu? U kojoj se kriju bića ljudima neznana. Bića koja s vremena na vrijeme šetaju među nama i ulaze u legende.
Magija je stvarna onda kada u nju vjerujemo.

Vjeruješ li i ti?”

Čekamo vas. Da maštamo zajedno i zavirimo u čudesan svijet čarolije.

Odlomak iz knjige za djecu ,,Sofija i čarobna bašta”

Ovo je samo djelić… Čekam vas na Sajmu knjiga u Begradu na štandu izdavačke kuće ,,Samo korak”, hala 1,  a promocija će biti u sali hale 1, u srijedu, 25.10.2017. u 18h. Dođite da zajedno otkrivamo tajnoviti svijet čarobne bašte i Sofijine avanture. Za sve koji požele da kupe knjigu spremili smo poklon iznenađenja – čarobnu ogrlicu!  Baš onakvu kakvu ima i Sofija iz moje priče… Magija je stvarna kada u nju vjerujemo, vjeruješ li i ti?

 

…Čarobnjak joj se unese lice. Sofija ustuknu. Uplašila se ovog čudnog stvora, ali još više ju je plašila pomisao da više nikada neće vidjeti svoju porodicu. U momentu je poželjela da se okrene i ode glavom bez obzira a onda joj pogled pade na Snježanu. Nježna vila ju je posmatrala molećivo, plašeći se da Sofija ne odustane. A ako odustane, zima više nikada neće biti ista… Ako čvrsto odlučim da ću samo da pomognem Snježani u pravljenju pahuljica kako bi sva djeca na svijetu bila i dalje srećna… šta može da se desi? Ništa! Čim ona dođe, vratiću se svom životu. I biće sve kao što je i bilo… Pomislila je. Sa druge strane, koliko djevojčica na svijetu ima priliku da proba vilinsku magiju i pravi predivne oblike pahuljica? Koja od njih ima šansu da od zime napravi pravu bajku? Ne smijem propustiti ovu priliku! Čvrsto je odlučila u sebi.

„Želim to!”, mirno je rekla.

Zelenrep se šetkao u iščekivanju njene odluke. Okrenu se i zadovoljno iskezi:

„Tako sam i mislio. Odlično!”, pljesnu rukama zadovoljno.

Odgega se do svoje police sa čarobnim napicima. Propinjao se na prste, čitao nazive na etiketama koje je na boce nalijepio. Češkao se po bradi kao da razmišlja koju kombinaciju da smućka za novonastalu situaciju, te uze jednu plavu i jednu zelenu bocu.

„To nam treba!”, reče, više za sebe.

Odgega se do stola, uze kotlić i jedan štap te pažljivo usu deset kapi od jedne i dvanaest od druge tečnosti. Miješao je i izgovarao naglas:

„Sniježna moći što planine krasiš, vjetre što duše i krv u žilama lediš, mraze što korjenju ne daš da pije, slijte se u ovu bocu da Sunce ne zasije!”

Veliki, plavičasti oblak izdignu se iznad kotlića, a iz njega počeše sijevati male munje. Odjednom, oblak se rasprši i plavičasta tečnost se u tankom mlazu uli kroz otvor pripremljene boce. Djevojčica je bila u čudu zbog magije koja se pred njom odigralava. Nestrpljivo je iščekivala sljedeći korak. Zelenrep joj priđe i oko vrata joj stavi ogrlicu sa priveskom u obliku staklene pahulje.

„Ovo je tvoje zvono spasa. Ukoliko upadneš u nevolju, samo slomij pahuljicu i stvorićeš se kraj mene, za tili čas!”, reče zvanično.

Uze je za desnu ruku. Iskapao je tečnost na njen dlan a ona se pretvori u najveću i najsjajniju sniježnu pahulju koju je ikada vidjela. Čarobnjak uze djevojčicin lijevi dlan i poklopi njime desni. Pogleda je u oči, kao da želi biti siguran da je uradio pravu stvar i da je ona dovoljno jaka da se nosi sa moći koju je upravo dobila. Pahuljica nestade. Sofija osjeti hladnoću u dlanovima, a onda i hladan talas koji prostruji kroz cijelo njeno tijelo. Potom, ništa. Kao da se ništa nije dogodilo.

„I to je to? Kako sada da pravim pahuljice?”, upita zbunjeno.

„To više nije moja briga!”, odgovori čarobnjak ljutito.

„Ja sam svoje završio. Odlazite!”, povika na njih.

Snježana i Sofija istrčaše iz kućice. Trčale su koliko su ih noge nosile, da što prije odu od tog čudnog stvorenja koje je izgledalo koliko bezopasno toliko i zastrašujuće. U jednom momentu se zaustaviše. Pogledi im se sretoše i Sofija spazi zadovoljstvo i olakšanje u vilinom pogledu.

„A sada na posao!”, ciknu vila oduševljeno.

„Čekaj! Šta se tamo desilo? Zašto je čarobnjak odjednom izgubio strpljenje i istjerao nas van?”, nije joj bilo nikako jasno.

„Zelenrep je veoma star i prenošenje magije na nekoga čini ga veoma slabim, a on mrzi kada ga neko vidi starog i oronulog. Zato nas je onako požurio.”, pokušala je da joj objasni vila.

 

Učinio je samo to da ga se plašim još više… pomisli djevojčica.  Snježana uze Sofijine ruke u svoje i okrenu joj dlanove ka nebu.

„Spremna?”, upita je vila.

Djevojčica uzbuđeno klimnu glavom.

„Ovi oblaci su spremni za preobražaj. Kad vidiš da poprimaju sivkastu boju to znači da u njima ima toliko snijega i da su spremni da puste svoje pahulje ka nama. Moraš prepoznati moment, ni prerano ni prekasno!”, objašnjavala je vila.

„Razumjela sam.”, odgovori djevojčica.

Ipak, nije bila načisto koliko siv oblak mora da bude da bi ona pustila magiju. Valjda će naučiti, tješila se. Nije htjela da iznevjeri ovo krhko biće sa kojim se tako kratko poznavala, a već ju je zavoljela kao najbolju prijateljicu.

„Kada bude vrijeme da praviš pahuljice osjetićeš hladnoću i blago peckanje u desnom dlanu. Na njemu će se pojaviti znak u obliku pahulje. Tada treba da izađeš vani. Kada ugledaš početak sniježog naleta pruži ruke ka oblaku i zamišljaj najčarobnije oblike pahulja koje ti padnu na pamet. Svaka mora da bude različita, pazi da ne budu dvije iste! Zamisli… kako iz male tufnice izrastaju kraci kristala i povezuj ih kristalnim šarama. Sve mora da bude brzo! Pošalji slike sniježnih kristala iz misli, kroz dlanove, u oblak. Uskoro ćeš vidjeti kako se isti oblici pahulja koje si zamislila spuštaju sa neba.”, pokušala je da joj pojasni Snježana.

Sad joj je već bilo mnogo jasnije šta bi to trebalo da radi. Bješe ne previše hladno. Bez daška vjetra. Obe pogledaše ka nebu. Sofija osjeti kako joj hladnoća struji kroz desni dlan. Zatim se pojavi utisnuta pahulja na njemu. Podigle su dlanove ka nebu i čekale. Uskoro je prava mala vojska pahuljica krenula ka njima.

„Sad!”, uzviknu Snježana.

Zamišljala je najdivnije oblike kojih se mogla sjetiti iz sniježnih bajki koje joj je mama čitala u dugim zimskim noćima, dok je uz ugodnu vatricu iz kamina pila šolju vrućeg kakaa. Sjetila se svih onih pahuljica koje je posmatrala pod lupom kada je bilo dovoljno hladno a snijeg suv, pa su pahuljice mogle dugo da se zadrže na rukavicama da se ne istope. A sad je ona jedna od onih koji ih stvaraju! Čak i da se pohvali nekome ko bi joj vjerovao?! U školi je učila da je to potpuno prirodan proces, mada je u tom objašnjenju Sofiji oduvijek nešto nedostajalo. Kako oblak može da napravi takvo savršenstvo kao što su sniježne pahulje?!

Slala je slike pahulja sa najdivnijim ornamentima koje je u svojoj mašti stvorila. Dvije prijateljice počeše da se smiju i cerekaju od sreće. Uhvatiše se za ruke i zavrtiše se ukrug dok nisu popadale u snijeg.

„Znaš, oduvijek sam zamišljala kako džinovski Snješko sjedi na oblaku i iz neke sprave, nalik ogromnom gramofonu, izbacuje pahulje!”

Snježana se počela toliko smijati mašti njene drugarice da se uhvatila za stomak a krila su joj se umalo zalijepila za ljepljivi snijeg. Srećom, brzo se ustala, inače bi na svojim tananim krilima nosila snijeg do kuće. Sofija dotaknu staklenu pahulju koja je visila na lančiću oko njenog vrata.

„Kako će me ovaj kristal spasiti?”, upita vilu.

„U toj pahulji se nalazi kapljica Stare Magije koju je Zelenrep uspio uhvatiti i vezati. Kada se pahulja polomi, onoga ko je nosio prenosi pravo pred njegove noge, u kojem god svijetu da se nalazio.”, objasnila joj je Snježana.

„Pa to je sjajno!”, oduševljeno uskliknu Sofija.

 

Ako ikad zapadne u nevolju imaće direktnu vezu sa onim čudnim stvorenjem. Mada joj nije bilo najjasnije u kakvu nevolju može upasti praveći pahulje.

Počeo je da duva vjetar koji je bio toliko jak da je hladnoća dopirala do kosti. Sofija shvati da noć umalo što nije došla i da pojma nema koliko je bila odsutna od kuće. Nije smjela da razmišlja o baki koja mora da je već ljuta što ne zna gdje joj je unuka. Zakrčao joj je i prazni stomačić, što je bio znak da je već uveliko prošlo vrijeme za večeru.

„Moram da idem kući! Baka se već sigurno brine gdje sam. Vidimo se sutra!”, doviknu maloj vili kroz granje.

Snježana je mahnula. Zadovoljno se nasmijala… Hm… možda je baš ona stvorena da bude jedna od nas?… pomisli u sebi. Tako je govorila i legenda. Da će djevojčica puti bijele kao snijeg i očiju toplih kao kod srne ovladati magijom zime. Ona će postati prva djevojčica koja će postati vila. Ma to su samo stare priče…. još nisam vidjela da su nekoj djevojčici izrasla krila! A i šta bi one sa njima?! Pomisli vila pomalo zajedljivo…

 

 

 

Za sve vas koji željno iščekujete ,,dvije crtice’’

Zamolila me, pred spavanje, da joj objasnim kako bebe rastu u maminom stomaku. Prisjetih se jednog od onih videa u kojima se prikazuje stvaranje i rast bebe kroz devet mjeseci u materici. Ona oduševljena kako beba liči na zrno pasulja, pa kako ima rep, a onda kako se igra u materici. Zapitkuje je li i ona isto tako…. Je li se rodila na vrijeme. Kažem joj da je došla na ovaj svijet tačno na dan kad smo je i ja i ultrazvuk očekivali. Na kraju, bješe joj najbitnije je li mi bila slatka. Rekoh da je bila najslađa čupava beba koju su moje oči vidjele. Pustih joj laganu muziku za uspavljivanje i odoh u kupatilo da se spremim za spavanje. Bješe to pola sata prije pisanja iste ove priče.

Prisjetih se svega. Dana kada sam je očajnički prizivala. Momenata kada sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Trudnica koje sam sretala na svakom koraku. Iščekivanjima dvije crtice, toliko bitne. Mučninama koje sam prizivala svakog mjeseca gotovo godinu cijelu. Partnerove nervoze zbog mog titraja nade da sam ovog mjeseca možda ipak uspjela. Da se osjećam drugačije. A on je bolje od mene znao da umišljam sve znake koje sam imala. Svakim novim testom pala bi po jedna cigla nesigurnog zida nade koji sam oko sebe zidala.

Znam tačno i momenat kada sam se pomirila sa tim. Da ja, iz nekog razloga, neću postati majka. Pustila sam vreli mlaz vode u ovom istom kupatilu, ne bih li umirila disanje. Sjećam se, kao da je baš maloprije bilo, tik nakon što sam njoj pokazala kako se stvara i raste mala beba. U tom momentu, kada se sve u meni slomilo… Dlanove sam naslonila na mokre pločice u kupatilu i plakala. Tužno, uz jecaj, puštala sam sve iz sebe da ode. Tugu, nadu, očaj. Želju, ljubav koju bih dala malom biću koje sam trebala da stvorim. Čini mi se da sam i dio duše kroz izdah ispustila iste te večeri kada sam se pomirila da, možda, nisam predodređena da postanem mama.

Godine zamišljanja i radovanja danu kada ću priviti čedo svoje na grudi. Pomisao na dane kada će moja zamišljena djeca napraviti prve, nesigurne, korake i oduševljenje na njihovim licima zbog uspješno savladane prepreke. Zvuk i boju glasa kada me zovu ,,mama’’. Sve sam to pustila da teče niz obraze stapajući se sa vrelom vodom iz tuša. Dosta je… gotovo. Ne mogu više… govorila sam kao da me neko čuje. Kao da samu sebe pokušavam ubijediti u jasnoću i čvrstinu odluke koju sam donijela. Da nema više testova trudnoće. Praćenja grafikona plodnosti. ,,Gađanja’’ baš onih dana kada imamo najviše šanse da začnemo dijete.

Dosta je… Gotovo je.

Izgovarala sam dok iz tuša nije počela šikljati voda hladna kao led. Bila sam tužna. Prazna. Njegovo da ne trebam toliko da se opterećujem mi nije značilo ništa. Kao i ono ,,opusti se’’. Ja znam najbolje da kad želja iz materice progovori ona tjera i nerve i tijelo u konstantan grč i stremljenje ka cilju. Ka bebi.

Ako vam sad kažem da se kod mene sve to desilo baš kao u filmu… Kao u besjedama starih, mudrih žena i prijatelja koji te savjetuju da se opustiš i da će beba doći onda kad joj je vrijeme. Kad beba odluči da dođe, a ne kad ti planiraš. Da li ćete mi vjerovati da sam istog tog mjeseca čula svog (za deset dana) supruga kako misli da sam trudna. Njega koji je mjesecima stoički podnosio sve moje umišljene znakove trudnoće koje sam prizivala. To je bio čudesan momenat, jer nisam imala ama baš nikakvih simptoma koji su slutili na trudnoću.

Imao je pravo. Beba je došla baš onda kada sam opustila tijelo i omekšala matericu praveći joj najmekši krevetac za ugodan put razvoja od zrna pasulja do čupave bebe. Svi moji pletovi od snova, istkani željom da je uzmem u naručje, ostvarili su se baš na dan kada je i trebala da se rodi. Mirisala je baš onako kako sam i zamišljala. Nevino i čisto, kako to samo bebe umiju. A koža joj bješe mekša od pamuka. Došla je sa jednom rupicom na obrazu, smijalicom koja bi se sakrila kad god bi bila ozbiljna.

Susret sa mojom bebom bješe poput proloma teškog oblaka u duši.. kiše suza sreće koja je iz mojih očiju potekla. Sve u meni je tutnjilo sa udahom mirisa njene, poput paperja mekane kose. I nije bilo bitno što mi se cijelo tijelo treslo od anestezije. Što mi je stomak isječen. Što od bola ne mogu da dišem. Ljubav prema ovom malom biću bješe jača od fizičkog bola koji sam u tom trenu trpila.

Sjetih se tada, baš kao prije pola sata dok sam se spremala za spavanje, da ništa na ovom svijetu ne možemo ubrzati ili spriječiti. Ništa što treba da se desi onda kada je to za nas najbolje. I da zbilja trebamo pustiti sve ono što je jače od nas. Koliko god divne i jake naše želje bile, ostvariće se tačno onda kad dođe vrijeme za njih.

 

Izvor: Gracija ME