Oluja

Sve oluje počinju tiho. Čak i onda kada ih spazimo tek kada je granje polomljeno a valovi uveliko plešu svoj šamanski ples. I otmu udah spreman da ispuni prsa.  

U oluji vidim ljepotu. Bijes i nadmoć Majke Prirode. Učini da nebo potamni a munja zapara i obasja svaki nabor nebeskog svoda. 

Modro more u trenu podivlja i iz sebe sva blaga izbaci. A so iz vode u nozdrve uđe i tjera me da duboko dišem. Postanem more…  talas što divlja u daljini. Vazduh je slan. Koža ima ukus soli. 

Dišem… Kao da to radim posljednji put. Upijam svaki tren koji bi mi u jednom užurbanom danu sigurno promakao. 

Postoje oluje koje te zalede. I one koje te tjeraju na mahniti ples. 

Kako se pušta i gaji korjenje koje u zemlju duboko prodire? Koje čini da čvrsto stojiš kada najjače duva? Kada lomi sve oko tebe a ti se prkosno smiješ? I koliko još da čekam na korjenje toliko čvrsto da mu nijedna oluja ne može nauditi? 

Kaži mi, kako se grije duša koju je oluja života sledila? Koja se više niti smije niti plače. Već kao kamen nepomično stoji, dok leden vjetar kroz kosti duva i dušu u mraz tvori. 

Možeš li da budeš kamen i prepustiš se volji prirode? Da pustiš da te oblikuje na neki način svoj? Koliko vjere u život moraš da imaš da bi u tom oblikovanju uživao? Ili da bivstvuješ uz potpuno odsustvo slobodne volje koja bi te jednom na prkos nagnala? 

Budi stablo… Pusti korjenje duboko u zemlju. Osjeti sokove kako tvojim žilama teku dok ti oluja baca granje. Uživaj u tom zanosu od vjetra i soli dok ti strah od potpunog nestanka tjera krv u žile.

Budi stijena… Vječito od talasa šamarana. Ćutnjom iz prkosa izrasla. Stamena, nikad pokorena. 

Da nema oluja koje nas lome nikada ne bismo znali od čega smo sazdani. Kamenčić bi umišljao da je čvrsta stijena, a drvo nikada ne bi bilo svjesno korjena svojih.  

Gaji korjenje svoje. Ono te drži čvrsto na zemlji. 

Neka te more zapljuskuje. Dobićeš divno obličje. 

Pusti neka te njiše. I sitan kamenčić zna da bude najljepši ukras u dječijoj ruci. 

Dok god te ne slomi, oluja najbolje provjetri biće. Čini da jasnije vidiš i vazduh lakše udišeš.

Oluja zna da slomi samo duše nesvjesne snage svoje.

Foto: http://www.zastavki.com/pictures/1440×900/2009/Drawn_wallpapers_Painted_girls_Wind_in_the_storm_016951_.jpg

Duša svijeta

“Duša svijeta” iz mog pera… osvježavajući skok iz teme roditeljstva. Hvala Momira Anima Mundi i RYL Magazin
,,Volim da posmatram ljude u oči. I to ne u najdivnije boje kojim ih je priroda darovala. Volim gledati pravo u zje­nice. Crnu površinu po sredini oka koja kod svih ljudi na planeti uvijek biva ista. I da nema drugih obilježja, da se raspo­znajemo samo po njima, ne bismo se na prvi pogled mogli ni razlikovati. Bili bismo jedna duša na milion načina ist­kana. Božijom voljom u najrazličitije pletove ispletena.”…

 

Ostatak priče možete pročitati ovdje

 

Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive

Nestvarna mjesta

Postoje takva mjesta na kojima uspiješ da ućutkaš um. Kada duša uspije da diše duboko i napoji toplotom i najumorniju ćeliju u tijelu. To su ona mjesta na kojima ti nije potrebna nikakva posebna tehnika ni sposobnost da se isključiš. Meditacija ni kontrola uma. Na kojima čak i vazduh ima opojni miris soli.

Mjesta gdje pijesak miluje kao najnježniji ljubavnik, a kristalna voda pročišćava do nevinosti. Na kojima poželiš da vrijeme stane. Koja nose magiju u sebi. Mjesta koja učine da um postane potpuno prazan.. kao kod novorođenčeta. Na kojima sutra ne postoji, a juče blijedi kao na starim fotografijama. Mjesta nestvarno lijepa koja učine da duboko dišeš.

Zamisli… da sutra ne postoji. Da se juče nikada nije ni desilo. Da izbrišeš gumicom sve čemu znaš. Sve što si ikada udahnuo i vidio. Da ti niko ne nedostaje jer je slika savršena. Kompletna.

Zamisli mjesta na kojima ne trebaš ništa na svijetu. Na kojima si samom sebi dovoljan. Savršena kao da ništa drugo ne poznaješ i nemaš ih sa čim uporediti. Dar od Boga ljudima. Tamo gdje ne postoje umjetnine ni velelepna zdanja, osim stijena koje more vijekovima zapljuskuje. Koje prkose toploti Sunca i udaru vjetrova. Skrivena od ljudi. Tamo gdje se igraš u pijesku kao kad si bio dijete i lako se izgubiš u sitnim zrncima koji ti nestaju kroz prste. Osmjehuješ se jer brige ne postoje.

Postoje mjesta gdje kao da se juče nikada nije desilo a sutra kao da neće ni doći. Tamo gdje dišeš kao da ništa osim sadašnjeg trena ne postoji. Mjesta od najskladnijih tonova satkana.

Pronađi svoje mjesto na kojem duša odmara. Ja sam svoje našla.

Žukovica- Crna Gora

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”

Kako da promijenite odnos prema osobama koje vas nerviraju

3 dobre osobine postoje u svakom čovjeku. Fokusirajući se na ono što je dobro u ljudima smanjujemo nervozu koja se u nama stvara pri samoj pomisli na na osobu koja nas jako nervira do granice da počinjemo osjećati mržnju. Vaše je samo da budete doslijedni u pozitivnim mislima i da gledate kako se vaš odnos popravlja.

 

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Male smrti ljubavne

Gostovanje na http://www.majawu.com u rubrici ,,Bez granica”… prvo predstavljanje Anima Healing autora 🙂

 

Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do tačke kad počneš da se pretvaraš u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dato mladosti koja se iz pepela sa lakoćom iznova rađa.
Ko nije gorio iznutra, kao da nije ni živio. Disao. Postojao. Onaj ko se od ljubavnog plamena cijeli život sklanjao ostaće siromašan za nekoliko malih smrti koje urezuju tragove na srcu na koje se nikada više ne možeš spotaći. Umirala sam nekoliko puta. I isto toliko puta se rađala. Udahnula bih vazduh koji bješe resak, bolan, kao prvi udah novorođenčeta propraćen krikom koji lomi tišinu iščekivanja. I pokaže da je živo.

Ostatak možete pročitati ovdje.

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.