Jedan spori dan, molim

Sve na svijetu bih sada dala za jedan spori dan. Onaj kad se sati vuku kao stogodišnja kornjača. Samo da imam vremena da udahnem svaki trenutak i smjestim ga u prošlost, u dovoljno mjesta koje mu pripada. Ovako, sve uspomene izgledaju kao ormar zreo za sređivanje. Sa stvarima natrpanim i pobacanim bez nekog reda i rasporeda.

Zagrlih je tren prije nego što je utonula u san. I sama na pola puta da sklopim oči do ujutru. Spustila sam poljubac na njenu glavu i pustila suzu da polako klizi. Onu toplu, iz bijesa nastalu.

Jer nemam dovoljno vremena. A ni snage u ono vremena koliko mi ostane. Jer sa posla dođem kući cijelih sat i po’ prije spremanja večere za njih dvoje.

Jer su se došunjale slike kad sam je po cijelu noć ljuljala u naručju i pjevušila moju novokomponovanu ,,pile žuto što si ljuto?” Kad nije htjela ni sekunde od mene da se odlijepi.

Jer joj je dio djetinjstva gotov. Kreće na jesen u školu. Stižu nove obaveze koje me negdje plaše jer ne znam gdje da ih uguramo. A znam da ćemo ih ugurati, kao i sve ostale i da će nam pojesti neke druge dragocjene momente.

Jer joj svilena kosa i dan danas miriše kao kad je bila beba. I mljacne u snu koji put kao od prvog dana kad sam je uspavala. A ja zahvalna što me još uvijek traži da se pomazimo pred spavanje.

Kliznu topla izdajica niz moj obraz i skvasi mekani pramen moje kćeri. Prgave naravi i duše mekane kao pamuk. Nisam bila spremna da otvorim ovaj ormar sa pretrpanim i nabacanim uspomenama i emocijama koje prijete da sve izguraju napolje. Htjela sam da vam pišem o nečem sasvim drugom.

Zgrčila mi se utroba baš kao one noći kad je bilo vrijeme da izađe iz mene, a ona je tvrdoglavo odbijala to da učini. Mame su plačkave s vremena na vrijeme, valjda. Vidim moju mamu. Sjetim se moje bake. Svaka redom bi otplakala onda kad to ne očekuje. Kad nas osjećanja satjeraju u kut. Dođe mi da se izvičem na Univerzum da zaustavi planetu dok ne izvršim sve zašta sam se obavezala. Na šta me život obavezao. Da onda mogu mirno da uživam u njenom odrastanju.

Njen rast od prvog udaha odvijao se kao film. Scene su iskakale nasumično. Prvo privijanje na grudi i osjećaj savršenstva pored sveg bola koji mi je kidao isječenu utrobu. Prvi smješak u snu petog dana disanja. Prva ozbiljna asistencija u kuhinji. Prvi crtež djevojčice koja je na djevojčicu baš zaličila. Sa sve 4 noge. Prva simpatija iz vrtića. Disanje na mojim grudima. Zagrljaj i stisak ,,da pukneš!” kad smo se vidjele nakon 15 dana razdvojenosti. Njen ponos kad je došla po mene i brata u porodilište. Prvih 11 koraka od stola do kauča.

Ni slike nisu htjele da se zaustave da na miru uživam u njima. Smjenjivale su se brzo. Baš kao i dani u kojima živim. U kojima ni za dubok uzdah vremena nemam.

Grli i ljubi. Pred spavanje. U snu. Kad se probudi. Kad god ti padne na pamet. Dok god ne počne da se otima i crveni zbog tvojih poljubaca. 

Molim Boga. Univerzum… koga god. Da svakoj mami da dane spore kao kornjače. Za svaku uspomenu da napravi dovoljno mjesta u duši. Kad posegne za jednom da ne poispadaju one nagurane, bez nekog reda, u nedostatku vremena natrpane. Baš kao što su noćas moje.

 

Kolumna u ,,Graciji” br.77

Advertisements

Buđenje duše

 

 

Da li će mi se dopasti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet.

Kako to izgleda biti ja bez primjesa drugih? Bez tuđih mišljenja, stavova, strahova. Samo čista, iskonska ja?

Šta ako sam već počela da se ljuštim? I sa svakim slojem lakše dišem i više krvarim? Ako mi i najmanja promjena toliko prija da bih pustila vrisak i u isto vrijeme pobjegla pod naslage otpalih slojeva sa mog bića?

Ogoljena… svoja, a ipak nova. Kao kad sam prvi put stala naga pred ogledalom i bila dovoljno hrabra da se pogledam u oči i prihvatim ono što jesam.

Spoznajem… da sam se pretvorila u munju kojoj sam se nekada osmjehivala i divila. Da više nikada ne mogu proći neprimjetno. Bez tona. Da sam tu da svijetlim i pokažem svu ljepotu teških oblaka skrivenih pod tminom noći.

Kako skidam sloj po sloj prepoznajem one krike koje su drugi gušili. Vrisak slobode i snage do pucanja. Obrise duše jedinstvene kao oblak na nebu. Vadim sloj po sloj i skidam ostatke lanaca nedavno pokidanih.

Na trenutak se uplaših...

Sopstvene snage ugušene krutim pravilima društva. Volje i želje za onim što mi po zakonu Univerzuma pripada. Potrebe da budem sjajna i plamteća, da me je teško ne primjetiti. Skloniti glavu i prebaciti misli na nešto drugo.

Snage glasa koji mi iz grla izlazi. Koji ne daje mjesta za dilemu ni odgovor.

Misli koje stvaraju do granica nepojmljivog.

Razumjevanja poretka stvari. Ljudi. Misli. Uzroka i posljedica. Snage duše koja sa svim tim može da se igra. Distance koju od izazova pravim. Jasnoće lekcija koje su mi date. Koje sam svjesno i nesvjesno odabrala.

Buni se biće uspavano. Buni se u buđenju dok je svaki dio boli. Jer se po prvi put ispravlja da dostigne najviše visine.

Duša zna. Da su stege stvarne samo onda kada ih i sami prigrlimo. Kad ih odbacimo nestanu kao da nikada ni postojale nisu. Koliko god njihove otiske na rukama osjećali.

Grlim promjene svake čestice u mom organizmu. Svakog kraka mog genetskog koda. Svjetlost koja obasjava i najtamniji dio bića, nekad uspavan, a sada probuđen.

Ponekad se čini da sam ponovo dijete. Ono koje otkriva tajne svemira. I lagano se raduje svemu što ugleda i udahne. Okusi i dotakne. Dijete koje gazi stazama svjesno svakog savijanja zgloba na stopalu. Najmanjeg kamička pod pod prstima. Dijete koje diše polako i duboko. Dok svaku ćeliju u tijelu vazduhom ne napuni. Ono koje čuje kako priroda pulsira i diše. Sokove koji kroz žile drveta prolaze.

Probudi se. Da zajedno slušamo ono što nikada čuli nismo. Vidimo boje koje su od nas bile skrivene. Radujmo se svakoj novoj spoznaji. Dotaknimo visine koje smo nekada snovima zvali.

Buđenju duše raduje se cijelo moje biće.

 

 

 

 

 

 

 

 

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.

Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Balans

Šta je to balans? Kad smo srećni, zadovoljni, podjednako aktivni na svim poljima? Imamo energije za sve što radimo? Nalazimo mjeru u svemu? Na koju vagu da izvagam koliko čega da odmjerim dnevno? Možemo li uopšte naći neku mjeru dok su nam djeca mala? Iskreno, ja sam se nekako pogubila u pokušaju da izbalansiram između potreba članova moje porodice, sebe i obaveza u kući. Uvijek nešto mora da trpi, samo je pitanje šta odabrati za zanemarivanje na današnji dan. Nekako, na kraju svakog dana, odabrana stavka me najviše izjeda. ,,Dobrodošla u svijet odraslih!’’,  viknem ja tako sebi s vremena na vrijeme, samo da podignem raspoloženje.

Nekako mi se čini da u svakodnevnom haosu, koji bi po koracima mogla ispisati na dvije stranice A4 formata, a pogubili biste se već kod prve užine, prva stavka koju zaboravim sam ja. Odnosno, ne zaboravim, već sam sebe, silom prilika, skinula sa liste prioriteta. Nekako je i za podnjeti kada djeca uveče na vrijeme legnu u krevet, ali zadnjih dana to nije slučaj. Beba je riješila da se igra do 22:30 i nema teorijske šanse da ga legnem u krevet prije toga, a onda dođe i princeza koja mora da se kupa, da joj čitam priču i na kraju da je uspavam. I tako ode onih dva sata za mene. Nakon par takvih dana ne računam na svoju uračunljivost. Viknem danas, kad sam vidjela ćerku da planinari po naslonu kauča, a ja pratim razvoj događaja i usput joj ponavljam da siđe, a bebu, koja glumi nervoznog crva i migolji se pokušavam presvući : ,,Šta je djeco?! Smirite se više! Ti mali, smiri guzu, a ti siđi s drveta!’’. Oboje su prasnuli u smijeh.  Za nju mi je nekako jasno čemu se smije, ali me beba plaši. Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Barem sam se pošteno ismijala!

Prije neki dan sam uspjela da sa ,,ne-ne, vrati se ovamo i smjesti guzu na tepih’’ , vratim bebu sa pločica. Oduševljeno sam se potapšala po koljenima i umalo mi je izletjelo ,,Dobar pas!’’, srećom, zadržala sam to u ustima. Šta se dešava sa mnom, gubim li vezu razuma sa stvarima, ili su se te veze samo ukrstile na neki čudan način? Pitam se, pitam…

Volim rutinu u kući, kad se zna red, jer jedino sa nekim redom znam da ću imati malo vremena za sebe, a to je, vjerujte, jedini način da žena ostane ,,dobra u pamet”. Obožavam dosadnu rutinu na koju se djeca mršte i negoduju. Ona mi je jedini tračak nade da ću tog dana imati malo slobodnog vremena. Samo što ne mogu baš svaki dan računati na to.

Nije lako biti odrastao. Dok sam bila mala, jedva sam čekala da porastem. Taj svijet odraslih mi se činio tako širok i slobodan, a ni pretpostavljala nisam da je prepun stega sa svake strane, koje ti jedva daju da dišeš, a kamoli da se izraziš u punom sjaju. Kad sam bila student, roditelji su mi često govorili da uživam dok ne počnem da radim. Ni tada ih nisam razumjela, uživajući u svoj slobodi i slijepilu mladosti, dok su mi jedina ograničenja bila ona koja sam sama sebi postavila. Žao mi je što nisam imala svijest o svijetu odraslih dok sam bila mala, jer bih sigurno uživala punim plućima, majmunisala se do iznemoglosti, jer znam da to neću moći kad budem starija, jela bih slatkiše dok mi ne pripadne muka, pustila bih da me kiša dobro skvasi dok se odjeća ne zalijepi za mene, spavala bih do podneva, uživala u igri, a ne učenju prije polaska u školu… Ne mogu ni pobrojati šta bih sve radila kad bi neko izmislio vremensku mašinu i vratio me u djetinjstvo, gdje su mi  jedine ozbiljne obaveze bile da pojedem sve što se stavi ispred mene, da pokupim igračke i da na vrijeme legnem u krevet. Zamislite kad bi vas neko natjerao da legnete u krevet i  rekao vam: ,,Ajde sad, vrijeme je za spavanje!’’. Ja bi ga sad izljubila u oba obraza, jer mi sad toga ne može biti ni na kašičicu.

Čula sam se jutros sa prijateljicom koja je bila iznenađena kada joj je sin kroz suze saopštio da ne želi da odraste… Ljubi ga teta Taša pametnog i svjesnog! Ima nade za našu djecu… Možda nam se čine nemogućima i ponekad se osjećamo potpuno nesposobno pokušavajući da ih savladamo. Danas sam shvatila  da naša djeca grabe svoje djetinjstvo i proživljavaju ga punim plućima. I ja bih… da neko izmisli vremensku mašinu. Da samo nismo ispustili onu osobinu djeteta da uživamo punim plućima u svakoj aktivnosti koju radimo, možda bismo imali manje potrebe da izbalansiramo sve stvari u dnevnom rasporedu aktivnosti.  Barem bi nam lakše padali propusti i one stvari koje nismo stigli da uradimo.

Ne nerviraj se svaki dan ako te je toranj veša doziva iz ,,šok sobe’’ u koju niko ne zalazi. Pet dana uživaj u drugim stvarima, pa jedan prioni na posao i završi ga. Bar se nećeš nervirati tih pet dana dok radiš nešto drugo. Neka pjeva gomila veša…  zapjevaj i ti sa njom.