Za sve vas koji željno iščekujete ,,dvije crtice’’

Zamolila me, pred spavanje, da joj objasnim kako bebe rastu u maminom stomaku. Prisjetih se jednog od onih videa u kojima se prikazuje stvaranje i rast bebe kroz devet mjeseci u materici. Ona oduševljena kako beba liči na zrno pasulja, pa kako ima rep, a onda kako se igra u materici. Zapitkuje je li i ona isto tako…. Je li se rodila na vrijeme. Kažem joj da je došla na ovaj svijet tačno na dan kad smo je i ja i ultrazvuk očekivali. Na kraju, bješe joj najbitnije je li mi bila slatka. Rekoh da je bila najslađa čupava beba koju su moje oči vidjele. Pustih joj laganu muziku za uspavljivanje i odoh u kupatilo da se spremim za spavanje. Bješe to pola sata prije pisanja iste ove priče.

Prisjetih se svega. Dana kada sam je očajnički prizivala. Momenata kada sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Trudnica koje sam sretala na svakom koraku. Iščekivanjima dvije crtice, toliko bitne. Mučninama koje sam prizivala svakog mjeseca gotovo godinu cijelu. Partnerove nervoze zbog mog titraja nade da sam ovog mjeseca možda ipak uspjela. Da se osjećam drugačije. A on je bolje od mene znao da umišljam sve znake koje sam imala. Svakim novim testom pala bi po jedna cigla nesigurnog zida nade koji sam oko sebe zidala.

Znam tačno i momenat kada sam se pomirila sa tim. Da ja, iz nekog razloga, neću postati majka. Pustila sam vreli mlaz vode u ovom istom kupatilu, ne bih li umirila disanje. Sjećam se, kao da je baš maloprije bilo, tik nakon što sam njoj pokazala kako se stvara i raste mala beba. U tom momentu, kada se sve u meni slomilo… Dlanove sam naslonila na mokre pločice u kupatilu i plakala. Tužno, uz jecaj, puštala sam sve iz sebe da ode. Tugu, nadu, očaj. Želju, ljubav koju bih dala malom biću koje sam trebala da stvorim. Čini mi se da sam i dio duše kroz izdah ispustila iste te večeri kada sam se pomirila da, možda, nisam predodređena da postanem mama.

Godine zamišljanja i radovanja danu kada ću priviti čedo svoje na grudi. Pomisao na dane kada će moja zamišljena djeca napraviti prve, nesigurne, korake i oduševljenje na njihovim licima zbog uspješno savladane prepreke. Zvuk i boju glasa kada me zovu ,,mama’’. Sve sam to pustila da teče niz obraze stapajući se sa vrelom vodom iz tuša. Dosta je… gotovo. Ne mogu više… govorila sam kao da me neko čuje. Kao da samu sebe pokušavam ubijediti u jasnoću i čvrstinu odluke koju sam donijela. Da nema više testova trudnoće. Praćenja grafikona plodnosti. ,,Gađanja’’ baš onih dana kada imamo najviše šanse da začnemo dijete.

Dosta je… Gotovo je.

Izgovarala sam dok iz tuša nije počela šikljati voda hladna kao led. Bila sam tužna. Prazna. Njegovo da ne trebam toliko da se opterećujem mi nije značilo ništa. Kao i ono ,,opusti se’’. Ja znam najbolje da kad želja iz materice progovori ona tjera i nerve i tijelo u konstantan grč i stremljenje ka cilju. Ka bebi.

Ako vam sad kažem da se kod mene sve to desilo baš kao u filmu… Kao u besjedama starih, mudrih žena i prijatelja koji te savjetuju da se opustiš i da će beba doći onda kad joj je vrijeme. Kad beba odluči da dođe, a ne kad ti planiraš. Da li ćete mi vjerovati da sam istog tog mjeseca čula svog (za deset dana) supruga kako misli da sam trudna. Njega koji je mjesecima stoički podnosio sve moje umišljene znakove trudnoće koje sam prizivala. To je bio čudesan momenat, jer nisam imala ama baš nikakvih simptoma koji su slutili na trudnoću.

Imao je pravo. Beba je došla baš onda kada sam opustila tijelo i omekšala matericu praveći joj najmekši krevetac za ugodan put razvoja od zrna pasulja do čupave bebe. Svi moji pletovi od snova, istkani željom da je uzmem u naručje, ostvarili su se baš na dan kada je i trebala da se rodi. Mirisala je baš onako kako sam i zamišljala. Nevino i čisto, kako to samo bebe umiju. A koža joj bješe mekša od pamuka. Došla je sa jednom rupicom na obrazu, smijalicom koja bi se sakrila kad god bi bila ozbiljna.

Susret sa mojom bebom bješe poput proloma teškog oblaka u duši.. kiše suza sreće koja je iz mojih očiju potekla. Sve u meni je tutnjilo sa udahom mirisa njene, poput paperja mekane kose. I nije bilo bitno što mi se cijelo tijelo treslo od anestezije. Što mi je stomak isječen. Što od bola ne mogu da dišem. Ljubav prema ovom malom biću bješe jača od fizičkog bola koji sam u tom trenu trpila.

Sjetih se tada, baš kao prije pola sata dok sam se spremala za spavanje, da ništa na ovom svijetu ne možemo ubrzati ili spriječiti. Ništa što treba da se desi onda kada je to za nas najbolje. I da zbilja trebamo pustiti sve ono što je jače od nas. Koliko god divne i jake naše želje bile, ostvariće se tačno onda kad dođe vrijeme za njih.

 

Izvor: Gracija ME

 

Advertisements

Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive

Jedan spori dan, molim

Sve na svijetu bih sada dala za jedan spori dan. Onaj kad se sati vuku kao stogodišnja kornjača. Samo da imam vremena da udahnem svaki trenutak i smjestim ga u prošlost, u dovoljno mjesta koje mu pripada. Ovako, sve uspomene izgledaju kao ormar zreo za sređivanje. Sa stvarima natrpanim i pobacanim bez nekog reda i rasporeda.

Zagrlih je tren prije nego što je utonula u san. I sama na pola puta da sklopim oči do ujutru. Spustila sam poljubac na njenu glavu i pustila suzu da polako klizi. Onu toplu, iz bijesa nastalu.

Jer nemam dovoljno vremena. A ni snage u ono vremena koliko mi ostane. Jer sa posla dođem kući cijelih sat i po’ prije spremanja večere za njih dvoje.

Jer su se došunjale slike kad sam je po cijelu noć ljuljala u naručju i pjevušila moju novokomponovanu ,,pile žuto što si ljuto?” Kad nije htjela ni sekunde od mene da se odlijepi.

Jer joj je dio djetinjstva gotov. Kreće na jesen u školu. Stižu nove obaveze koje me negdje plaše jer ne znam gdje da ih uguramo. A znam da ćemo ih ugurati, kao i sve ostale i da će nam pojesti neke druge dragocjene momente.

Jer joj svilena kosa i dan danas miriše kao kad je bila beba. I mljacne u snu koji put kao od prvog dana kad sam je uspavala. A ja zahvalna što me još uvijek traži da se pomazimo pred spavanje.

Kliznu topla izdajica niz moj obraz i skvasi mekani pramen moje kćeri. Prgave naravi i duše mekane kao pamuk. Nisam bila spremna da otvorim ovaj ormar sa pretrpanim i nabacanim uspomenama i emocijama koje prijete da sve izguraju napolje. Htjela sam da vam pišem o nečem sasvim drugom.

Zgrčila mi se utroba baš kao one noći kad je bilo vrijeme da izađe iz mene, a ona je tvrdoglavo odbijala to da učini. Mame su plačkave s vremena na vrijeme, valjda. Vidim moju mamu. Sjetim se moje bake. Svaka redom bi otplakala onda kad to ne očekuje. Kad nas osjećanja satjeraju u kut. Dođe mi da se izvičem na Univerzum da zaustavi planetu dok ne izvršim sve zašta sam se obavezala. Na šta me život obavezao. Da onda mogu mirno da uživam u njenom odrastanju.

Njen rast od prvog udaha odvijao se kao film. Scene su iskakale nasumično. Prvo privijanje na grudi i osjećaj savršenstva pored sveg bola koji mi je kidao isječenu utrobu. Prvi smješak u snu petog dana disanja. Prva ozbiljna asistencija u kuhinji. Prvi crtež djevojčice koja je na djevojčicu baš zaličila. Sa sve 4 noge. Prva simpatija iz vrtića. Disanje na mojim grudima. Zagrljaj i stisak ,,da pukneš!” kad smo se vidjele nakon 15 dana razdvojenosti. Njen ponos kad je došla po mene i brata u porodilište. Prvih 11 koraka od stola do kauča.

Ni slike nisu htjele da se zaustave da na miru uživam u njima. Smjenjivale su se brzo. Baš kao i dani u kojima živim. U kojima ni za dubok uzdah vremena nemam.

Grli i ljubi. Pred spavanje. U snu. Kad se probudi. Kad god ti padne na pamet. Dok god ne počne da se otima i crveni zbog tvojih poljubaca. 

Molim Boga. Univerzum… koga god. Da svakoj mami da dane spore kao kornjače. Za svaku uspomenu da napravi dovoljno mjesta u duši. Kad posegne za jednom da ne poispadaju one nagurane, bez nekog reda, u nedostatku vremena natrpane. Baš kao što su noćas moje.

 

Kolumna u ,,Graciji” br.77

Suze- znak slabosti ili prirodni sistem za iscjeljivanje?

Vijekovima, u našem društvu, suze su obilježavane kao znak slabosti. Posebno kod muškaraca kojima se muškost mjerila sposobnošću da sve u sebi zadrže i ne puste ni gram soli kroz oči za cijeli život svoj. Balkane moj! Da znaš kako si osakatio emotivni skelet cijelih generacija potr’o bi sva glupa pravila koja si ikada društvu nametnuo.

Od momenta kada dođemo na ovaj svijet naše postojanje prate suze. Plačemo kad se rađamo – tako znaju da je sve kako treba kad se rodimo. Plač novorođenčeta prati olakšavajući uzdah svih u porođajnoj sali. Bebe plaču najviše. Dok su još uvijek tako male one su u vezi sa prirodnim sistemom za iscjeljivanje. A jedno od najčešćih pitanja sa kojim se svaka majka nosi je: ,,Zašto beba plače?”

Plače jer je gladna, žedna, uneređena. Jer joj treba naše prisustvo. Jer je usamljena i uplašena. Za malu bebu je stresno kada čuje jak zvuk ili se najednom upali svijetlo. Trauma je i istiskivanje iz tople materice kroz porođajni kanal i dolazak u jedan sasvim nepoznati svijet. Oni nemaju znanje kojim mogu da objasne sve promjene koje se oko njih dešavaju. Bebe koje su bile odvojene od majki nakon porođaja ili u bilo kom drugom momentu imaju još i veću dozu stresa, straha i traume. Plač je za bebe neophodan jer oslobađa njihovo tijelo napetosti.

A šta mi radimo kad počnu da plaču? Nosimo u naručju. Guramo varalice u usta. Dojimo ,,na zahtjev” iako znamo su siti. Pjevamo, zamajavamo. A kada su stariji obavezno podviknemo: ,,Ne plači!” Radili su tako svi. Generacijama unazad. Cijeli pokret koji je bio usmjeren da smiri potomstvo. Prekine plač i zaustavi suze. Ono što nam je Bog dao na dar da olakšamo dušu.

Parafraziraću sada jedan dio iz Aware Parenting kursa fantastične Marion Rose koji najbolje oslikava ovo što želim da pojasnim: ,,Zamislite da ste na poslu doživjeli nešto jako neprijatno i na ivici ste suza. Dolazite kod prijatelja i sve što želite je da vas sasluša. A on, umjesto da vam pruži utjehu i saosjećajnost te čuje kako se osjećate radi sljedeće: pjeva vam. Gura hranu u usta. Digne vas i ljulja misleći da će vam od toga biti bolje. A vi biste samo da vas sasluša. I u jednom momentu odustajete i prestanete da se nadate da će vas ikada saslušati. ” Tako je i sa bebama i djecom. Naviknu se da zaustavljaju suze zbog neprijatnih emocija raznoraznim načinima na koje smo ih navikli- cuclom, flašicom, nosanjem, pjevanjem ili ostavljanjem u drugoj prostoriji dok se plač ne utiša i potpunim ignorisanjem plača.

Da li znate da emocije nikuda ne odu kada ih prekinemo? One su i dalje tu i rovare po organizmu. Potisnute emocije su rasadnik bolesti koje se razvijaju tokom cijelog života.

Djeca koja su nosana su ona djeca koju mjesto ne drži. Noću se često bude ili nemirno spavaju. Oni koji su sa flašicama i cuclama prekidali plač imaju stalno potrebu da drže nešto u ustima. Djeca koja su hranjena na svaki plač, iako su siti, lako će polaziti za hranom kad god se osjećaju uznemireno. Djeca koja su ostavljana da plaču sama i ignorisana odrastaju u ljude koji su povučeni i lako ,,odlutaju” u mislima.

Kada beba plače i ukoliko smo sigurni da su sve njene potrebe zadovoljene (nisu gladne, žedne, uneređene i ništa ih ne boli) onda one plačom žele da nam stave do znanja da im treba naša blizina. Žele da nam se požale. A mi trebamo da budemo tu za njih. Da im držimo ruku, gledamo u oči i ponavljamo da smo tu za njih i da ih volimo. Slušamo. Beba će možda plakati više kao i svi mi koji jednom nađemo ventil i način da se izduvamo. Ali će vremenom početi da spava bolje. Da bude mirnija i bolje raspoložena.

Oboje djece koje sam rodila su nošeni u naručju dokle god sam imala snage da ih tako smirujem i uspavljujem. Operisani su oboje u uzrastu od mjesec dana života zbog prepone kile i nisu smjeli da se naprežu. Strogo mi je podvučeno da ne smiju da plaču jer se tako naprežu i boli ih još više. Ćerki sam gurala cuclu u usta. Nisam znala za bolje ni drugačije, a voljela bih da jesam. Da sam nakon operacije mogla da ih ,,isplakujem” svakog dana ne bismo li se svi skupa iscjelili od trauma koje nam je težak period za nama donio. Mog sina mjesto ne drži. Ćerka se skoro malo smirila. Ona i dan danas trpa stvari u usta i gricka nokte. On se i nakon 2,5 godine zna noću buditi i tražiti flašicu.

Upoznala sam se nedavno sa metodom iscjeljivanja kroz suze i ,,igre povezivanja” o kojima ću da pišem drugi put. Kad sam počela da primjenjujem u odnosu između mene i djece stvari su počele da se mijenjaju. Plakali su laganije i više i postali mirniji i nasmijaniji. Spavaju bolje. Jedu koliko im je dovoljno. Ja sam shvatila zašto mi ruka leti na slatkiše kad god osjećam napetost. Zbog čega burno reagujem kad vidim da se neko pravi da me ne čuje. Sada nastojimo nadoknaditi ono što nismo znali. Doduše, nikad nije kasno za otpuštanje emocija koje nam kopaju po duši.

Zamislite da možete da se isplačete svaki put kad vam je teško i sjetite se kako se lijepo osjećate kada vam suze isperu dušu. Ni naša djeca nisu drugačija. A ni bebe. Pustite ih da otplaču svoje i držite ih za ruku. Ponavljajte da ste tu za njih, da ih volite i slušate. Ne dozvolite da izgube vezu sa svojom prirodom i zaborave da su suze put olakšanja duše. Biće mnogo zdraviji i srećniji.

Ne osjećajte krivicu zbog toga što niste umjeli ni znali drugačije. Pošaljite sebi ljubav i saosjećajnost i napravite promjenu sada. Malim koracima, jer ništa nije za tren nastalo pa ni za tren ne može ni da ode. Dajte sebi i djeci priliku da svaki naredni dan bude drugačiji. Laganiji i ljubavniji. Pružite sebi zadovoljstvo da se isplačete kao kiša. Ona nakon koje je vazduh čistiji, mirisniji i lakši za udisanje.

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Vodič za preživljavanje operacije djeteta

Kad dobijete bebu nadate se najboljem. Ne ide to uvijek lako, posebno u prvim mjesecima bebinog života. Oboje moje djece su bili operisani, prvo sa mjesec i po’, drugo sa samo mjesec dana i oboje su imali prepone kile. Da mi je neko tada rekao šta da očekujem, bila bi mu dužna za uskraćenje traumatičnog iskustva.

Svaki operativni zahvat na djetetu je izuzetan stres za roditelje. Na redovnoj mjesečnoj kontroli mojoj bebi je konstatovana je prepona kila sa desne strane. Imala je užasne grčeve, plakala je satima. Znala sam da mi to moramo proći i da će joj biti bolje. Sama operacija je jednostavna, više je nazivaju hirurškom intervencijom, koja traje od pola sata do sat. Za mene, kao majku, ništa gore nije moglo da se desi. Nisam joj smjela dati mlijeko, ni vode od ponoći i srećom, kako je bila najmlađa na programu tog dana, u salu je ušla prva. Tome je prethodilo vađenje nalaza, pa kad sam vidjela da troje ljudi drži moju bebu dok joj vade krv, želudac mi se pretvorio u neraspetljiv čvor.

Od 5h ujutru sam pjevala u sobi i gurala varalicu u usta. Tako smo se i navikli na nju. U 8h su došli po nju. Sjećam se sestre koja je uzela, pa joj se smiješi i priča joj nešto, a moja mrvica je gleda, ni ne sluti šta je čeka, a ja pored umirem polako. Odveli su je u salu. Počela sam nekontrolisano plakati i nisam se mogla smiriti. Kad su mi donijeli njenu robicu, nije mi bilo dobro. Mirišem one male stvari i plačem kao kišna godina, a pluća mi se stegla, kao pri prvom pokušaju ustajanja nakon carskog reza, kad sam ostala bez vazduha i zamalo bez svijesti. Žena u krevetu pored, čiji sin se tog dana operisao po drugi put, pokušavala me smiriti, da je sve to normalno, da ćemo svi odahnuti kad to bude gotovo. Vjerovala sam ja njoj, ali se nisam mogla umiriti.

Tražila sam tabletu za smirenje od sestara, niko nije imao da mi je da. Svi me tješe i kritikuju u isto vrijeme, da ta operacija nije ništa strašno, a ja sve to znam i ne mogu da se smirim, nikako. Dok sam bila u toaletu operacija je završena i propustila sam da vidim moju mrvicu kad je izašla iz sale. Ušunjala sam se poslije na intezivnu njegu (ponekad pomislim da bi bolje bilo da to nisam uradila), iskukala onoj sestri da me pusti da vidim svoju bebu. Dali su mi da obučem nazuvke, kapu i neki mantil. Prošla sam kroz mali hodnik i čula čudan plač, promukao. Slika koju sam ugledala tamo ostaće mi bolna rana dok sam živa. Moja bebica, samo u pelenama, svezana za ogradicu kreveca za rukicu u kojoj je igla od infuzije, plače onim promuklim glasom koji nije njen. Stavila sam joj varalicu u usta, mazila je po čelu i ona se umirila.

Ostala sam koliko mi je sestra dozvolila. Rečeno mi je da će mi je dovesti popodne. Izašla sam sa intezivne njege potpuno sluđena, a iz mene je prokuljalo sve što je do tog momenta bilo nagomilano. Nisam se mogla smiriti. Telefon je zvonio neprestano, svi bi da čuju kako je prošla operacija, a ja ne mogu da pričam. Ne prestajem da plačem, a riječ iz mene ne izlazi.

Doveli su moju bebu u dogovoreno vrijeme. Bila je pospana, priključena na infuziju i jedva sam čekala da dođe ono vrijeme kad je smjela nešto da popije da joj dam mlijeko. Nikad slađe i nikad brže nije popila svoju flašicu.

Kad su je skinuli sa infuzije i kad je došla sebi, ponovo je gukala, osmjehivala se i radila rukicama i nogicama 100 na sat. To je bila moja beba. Pao mi je kamen sa srca kad sam vidjela da ne osjeća bol. Kao da ništa nije bilo… kao da nije ni operisana. U sebi sam znala da je odlična stvar što smo se konačno riješili tog problema i što se ona ničega neće sjećati. Danas ima mali ožiljak, gotovo nevidljiv, za koji samo ja znam gdje je. Moj je po sred duše, grebe i tjera suze na oči kad god se toga sjetim.

Kad sam rodila sina, prvo što sam pitala u porodilištu je da li ima kilu. Tada nije, ali je dobio obostranu preponu kilu sa mjesec dana. Nisam čekala, odmah smo zakazali pregled kod istog doktora, koji ga je nakon 3 dana, u 21:15h hitno operisao jer je već krenulo ukliještenje, koje zna da bude jako opasno. Već sam znala kako sve to ide, znala sam da će sve biti ok i da nije ništa strašno, ali je svejedno moj želudac bio svezan u čvor, kao i moje srce.

Cijeli dan je preplakao od gladi, meni se srce cijepalo, ali sam znala da to tako mora biti. On je bio momak i po’, pa su ga pravo iz operacione sale doveli kod mene. Mirisao je na jod, kao i svoja sestra 3 godine ranije. Taj miris mi je u nosu i dan danas. Nije bilo infuzija, probudio se taman na vrijeme da jede i zaspao bi čim bi se malo zasitio, taman koliko smije. Nisam spavala cijele noći, pratila sam ga da li diše. Sve je bilo dobro. Riješili smo se muke.

Zašto sam napisala svoje iskustvo? Zato što sam zbog neinformisanosti doživjela traumu prvi put… zato jer mi se plače svaki put kada počnem razmišljati o tome… zato što bih sve dala da mi je neko objasnio kako sve to izgleda. Mogla sam mnogo smirenija i pripremljenija otići prvi put i preživjeti to sa mnogo manje stresa.

Iz svog iskustva i onoga što sam vidjela dok sam boravila sa oboje djece u bolnici imajte na umu sljedeće stvari:

 

– Vaša beba se neće ničega sjećati.

– Kad izađe iz operacione sale biće nemirna, plakaće, glas joj je drugačiji zbog anestezije. To traje kratko, nakon čega dijete zaspi. Ovo važi i za stariju djecu.

– Dijete neće pamtiti put do operacione sale i neće vući traumu zbog toga, jer prije operacije dobija lijek koji ga opušta.

– Bebe vezuju za krevetac jer su nemirne kad se probude iz anestezije, da im se igla od infuzije ne bi pomjerala.

– Male bebice uglavnom poslije operacije idu na intezivnu njegu. Tu dobijaju najbolju moguću medicinsku brigu.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i riješićete problem.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i više neće biti muke.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje…

– Biće mu mnogo bolje. U to morate vjerovati.

I ne zaboravite nešto za smirenje.