Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.

Vodič za preživljavanje operacije djeteta

Kad dobijete bebu nadate se najboljem. Ne ide to uvijek lako, posebno u prvim mjesecima bebinog života. Oboje moje djece su bili operisani, prvo sa mjesec i po’, drugo sa samo mjesec dana i oboje su imali prepone kile. Da mi je neko tada rekao šta da očekujem, bila bi mu dužna za uskraćenje traumatičnog iskustva.

Svaki operativni zahvat na djetetu je izuzetan stres za roditelje. Na redovnoj mjesečnoj kontroli mojoj bebi je konstatovana je prepona kila sa desne strane. Imala je užasne grčeve, plakala je satima. Znala sam da mi to moramo proći i da će joj biti bolje. Sama operacija je jednostavna, više je nazivaju hirurškom intervencijom, koja traje od pola sata do sat. Za mene, kao majku, ništa gore nije moglo da se desi. Nisam joj smjela dati mlijeko, ni vode od ponoći i srećom, kako je bila najmlađa na programu tog dana, u salu je ušla prva. Tome je prethodilo vađenje nalaza, pa kad sam vidjela da troje ljudi drži moju bebu dok joj vade krv, želudac mi se pretvorio u neraspetljiv čvor.

Od 5h ujutru sam pjevala u sobi i gurala varalicu u usta. Tako smo se i navikli na nju. U 8h su došli po nju. Sjećam se sestre koja je uzela, pa joj se smiješi i priča joj nešto, a moja mrvica je gleda, ni ne sluti šta je čeka, a ja pored umirem polako. Odveli su je u salu. Počela sam nekontrolisano plakati i nisam se mogla smiriti. Kad su mi donijeli njenu robicu, nije mi bilo dobro. Mirišem one male stvari i plačem kao kišna godina, a pluća mi se stegla, kao pri prvom pokušaju ustajanja nakon carskog reza, kad sam ostala bez vazduha i zamalo bez svijesti. Žena u krevetu pored, čiji sin se tog dana operisao po drugi put, pokušavala me smiriti, da je sve to normalno, da ćemo svi odahnuti kad to bude gotovo. Vjerovala sam ja njoj, ali se nisam mogla umiriti.

Tražila sam tabletu za smirenje od sestara, niko nije imao da mi je da. Svi me tješe i kritikuju u isto vrijeme, da ta operacija nije ništa strašno, a ja sve to znam i ne mogu da se smirim, nikako. Dok sam bila u toaletu operacija je završena i propustila sam da vidim moju mrvicu kad je izašla iz sale. Ušunjala sam se poslije na intezivnu njegu (ponekad pomislim da bi bolje bilo da to nisam uradila), iskukala onoj sestri da me pusti da vidim svoju bebu. Dali su mi da obučem nazuvke, kapu i neki mantil. Prošla sam kroz mali hodnik i čula čudan plač, promukao. Slika koju sam ugledala tamo ostaće mi bolna rana dok sam živa. Moja bebica, samo u pelenama, svezana za ogradicu kreveca za rukicu u kojoj je igla od infuzije, plače onim promuklim glasom koji nije njen. Stavila sam joj varalicu u usta, mazila je po čelu i ona se umirila.

Ostala sam koliko mi je sestra dozvolila. Rečeno mi je da će mi je dovesti popodne. Izašla sam sa intezivne njege potpuno sluđena, a iz mene je prokuljalo sve što je do tog momenta bilo nagomilano. Nisam se mogla smiriti. Telefon je zvonio neprestano, svi bi da čuju kako je prošla operacija, a ja ne mogu da pričam. Ne prestajem da plačem, a riječ iz mene ne izlazi.

Doveli su moju bebu u dogovoreno vrijeme. Bila je pospana, priključena na infuziju i jedva sam čekala da dođe ono vrijeme kad je smjela nešto da popije da joj dam mlijeko. Nikad slađe i nikad brže nije popila svoju flašicu.

Kad su je skinuli sa infuzije i kad je došla sebi, ponovo je gukala, osmjehivala se i radila rukicama i nogicama 100 na sat. To je bila moja beba. Pao mi je kamen sa srca kad sam vidjela da ne osjeća bol. Kao da ništa nije bilo… kao da nije ni operisana. U sebi sam znala da je odlična stvar što smo se konačno riješili tog problema i što se ona ničega neće sjećati. Danas ima mali ožiljak, gotovo nevidljiv, za koji samo ja znam gdje je. Moj je po sred duše, grebe i tjera suze na oči kad god se toga sjetim.

Kad sam rodila sina, prvo što sam pitala u porodilištu je da li ima kilu. Tada nije, ali je dobio obostranu preponu kilu sa mjesec dana. Nisam čekala, odmah smo zakazali pregled kod istog doktora, koji ga je nakon 3 dana, u 21:15h hitno operisao jer je već krenulo ukliještenje, koje zna da bude jako opasno. Već sam znala kako sve to ide, znala sam da će sve biti ok i da nije ništa strašno, ali je svejedno moj želudac bio svezan u čvor, kao i moje srce.

Cijeli dan je preplakao od gladi, meni se srce cijepalo, ali sam znala da to tako mora biti. On je bio momak i po’, pa su ga pravo iz operacione sale doveli kod mene. Mirisao je na jod, kao i svoja sestra 3 godine ranije. Taj miris mi je u nosu i dan danas. Nije bilo infuzija, probudio se taman na vrijeme da jede i zaspao bi čim bi se malo zasitio, taman koliko smije. Nisam spavala cijele noći, pratila sam ga da li diše. Sve je bilo dobro. Riješili smo se muke.

Zašto sam napisala svoje iskustvo? Zato što sam zbog neinformisanosti doživjela traumu prvi put… zato jer mi se plače svaki put kada počnem razmišljati o tome… zato što bih sve dala da mi je neko objasnio kako sve to izgleda. Mogla sam mnogo smirenija i pripremljenija otići prvi put i preživjeti to sa mnogo manje stresa.

Iz svog iskustva i onoga što sam vidjela dok sam boravila sa oboje djece u bolnici imajte na umu sljedeće stvari:

 

– Vaša beba se neće ničega sjećati.

– Kad izađe iz operacione sale biće nemirna, plakaće, glas joj je drugačiji zbog anestezije. To traje kratko, nakon čega dijete zaspi. Ovo važi i za stariju djecu.

– Dijete neće pamtiti put do operacione sale i neće vući traumu zbog toga, jer prije operacije dobija lijek koji ga opušta.

– Bebe vezuju za krevetac jer su nemirne kad se probude iz anestezije, da im se igla od infuzije ne bi pomjerala.

– Male bebice uglavnom poslije operacije idu na intezivnu njegu. Tu dobijaju najbolju moguću medicinsku brigu.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i riješićete problem.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i više neće biti muke.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje…

– Biće mu mnogo bolje. U to morate vjerovati.

I ne zaboravite nešto za smirenje.

Ognjen

Prije tačno godinu dana, ovog istog časa, preznojila sam se po ko zna koji put. Strah, nervoza i tuga jer je to bila posljednja bebina noć u mojoj utrobi. Popila sam tabletu za smirenje koju su mi doktori dali. Ona je dio predoperativne procedure. Bez nje noć pred porođaj nema sna. A ni sa njom mi nije dolazio na oči. Okrenula sam se licem prema zidu. Nesposobna nizašta drugo sem za milovanje mog ogromnog trbuha, sa novim bićem unutar njega koga sam već nazvala po svjetlosti i žestini… Ognjen. Da bude jak, svijetao kao vatra, da krči sebi put snagom pravog heroja i obasjava srca i duše mnogih.

Nije to slučajno… on i jeste dijete svjetlosti. Gura me koljenima , mazi se iznutra i kao da zna da je to naša posebna noć, rastanak koji vodi u nešto još ljepše, ali označava kraj jednog  puta i života kakvog  je do tada znao. Nisam zaspala do kasno. Prigrlila sam svoj stomak sa čedom unutra, tresla se od straha i uzbuđenja . Znala sam da ću spavati kad on dođe na ovaj svijet. Da ću biti nesvjesna njegovog prvog krika. Pitala sam se, šta ako bude plav i nježan? Kako onda da mu nadjenem ,,ognjeno’’ ime?

Nekad u sred noći, tama me uninala. Ne sjećam se šta sam sanjala. Znam samo da sam se probudila sa rukama obavijenim oko mog stomaka… I bebe unutra.

Probudili su me, a da nije ni svanulo.  Pripremali su me za operaciju, onako rutinski, uz dozu saosjećanja za groznicu koja je tresla cijelo moje biće. Odvezli su me u operacionu salu. Tješila me sestra, a i sama je bila nervozna. Ni druga tableta za smirenje koju sam popila nije pomagala. Šake su mi bile hladne kao led i mokre od znoja. U glavi mi se neprestano vrzmao papir koji sam prethodnog dana potpisala. Da preuzimam odgovornost za svoj život, šta god da se desi. Standardna procedura… meni gromadna stijena straha koja je pala na pluća… zbog koje nisam mogla da dišem. Umiruje me ona, sve će biti dobro, da ne brinem… Jok, pjevaću. Moj beban se mrdne tu i tamo, javlja da zna da smo još uvijek neraskidivo povezani.

Došao je red na rastanak. Zabrojala sam se već na 4 i sve je postalo mračno. Razmišljala sam često kako izgleda biti pod totalnom anestezijom i pitala se da li ću imati neke snove. Nisam imala nikakve.  I nisam osjećala ništa.

,,Tatjana… Tatjana… Tatjana…’’ čulo se u daljini… pa sve bliže i bliže. Otvaram oči lagano i vidim bijele mantile oko sebe, doktoricu koja se smiješi i objavljuje: ,,Znaš li kakvog si sina rodila! Plav, glavat!’’ Sa akcentom na V. Razmišljam na šta mi liči dijete i Boga molim da mu je glava srazmjerne veličine.

Oštar bol u predjelu stomaka razbistrio mi je misli… u trenu… Pomjerila sam ruke prema mjestu gdje je, u mom svijetu, prije samo nekoliko trenutaka bila beba… moja beba. Promašile su šake prostor i razdaljinu na koju su navikle i spustile se na ravnu i bolnu, kao tuđu.

To je najgori i najbolji momenat. Znaš da je gotovo. Al’ kao da su ti srce iz grudi iščupali. Kao da ti fali dio. Kao što i fali. Ne postoji način ni na jednom jeziku svijeta da opiše tu radost i tugu, neodvojivu u jednoj emociji… jednom dahu. Obgrlila sam praznu utrobu i zaplakala… Onako tiho… sjetno i radosno… ludački pomiješano.

Željela sam ga pomirisati i poljubiti mali nos… priviti na grudi moj mali, drekavi smotuljak i udisati njegov miris dok u plućima drugog mirisa ne preostane. Da izbije ovaj jod koji kao zapara izbija iz svih ćoškova male sobe na intezivnoj njezi.

Rekli su me da su me dugo budili… i jedva probudili. Meni je to izgledalo kao tren. San me obarao… Negdje na pola puta između sna i jave, obavijena nekom predivnom ljubavlju, bila sam u zagrljaju nevidljivih bića. Davali su mi snagu i otklanjali bol… da bih mogla da zaspem. Osjećala sam se kao malo dijete… kao beba ušuškana u toplom zagrljaju majke.

Čekala sam taj moment sa nestrpljenjem, da upoznam tog sjajnog dječaka. Kad ga je sestra donijela, ja sam pukla. Po svim sastavnim dijelovima. Bio je to najslađi mali smotuljak na svijetu… moja beba ,,broj dva’’. Udahnula sam… izbacila jod iz nozdrva i ljubila taj maleni nosić… Ne mogu da opišem taj osjećaj… toliko poseban oba puta, sa oboje djece, preplavljen ljubavlju… onom čistom i surovo jakom. Onom koja obara.

Kada vrisne u sred noći i da do znanja da ge ništa drugo, sem flašice mlijeka i maminog zagrljaja ne zanima… kada se nasmije i donese radost… kada jurca po kući rušeći sve što mu pod malene šake dođe… kada mi namjesti glavu u krilo i mami da ga mazim… kada me stisne u zagrljaj svom žestinom svojih dvanaest mjeseci.. tada znam. Dala sam mu pravo ime. Ognjen.  Svijetli i nasmijava… rađa ljubav u grudima svih koje dotakne.

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂