,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Advertisements

O knjizi ,,Kako raste mama”- Martina Tišljar Delić

Predivan osvrt na knjigu ,,Kako raste mama” od prekrasne Martine Tišljar Delić i priča ,,Djeca i anđeli čuvari”

,,Mogli bi reći da u životu žene koja postane majka postoji život prije i život poslije rođenja djeteta:) I koliko god da mislimo da smo spremne na dolazak djeteta, ne postoji ništa što nas može na to pripremiti:). Ipak, nema osjećaja koji se može usporediti s onim kada uzmemo svoje dijete u ruke i prislonimo ga uz sebe. Ništa ne može zamijeniti miris male bebe u naručju, uzbuđenje zbog prvih riječi ili koraka, osmjehe i zagrljaje djeteta, njihove priče…” Martina Tišljar Delić

Više na link-u:  https://razgovorisandjelima.wordpress.com/2015/06/04/kako-raste-mama/

Kamikaza i usisivač

Bebe mogu biti veoma inspirativne. Njihova ljubav i opsjednutost pojedinim stvarima u kući gotovo dosežu poetske razmjere. Kad ugleda usisivač odmah ispusti radostan usklik, A-A-A-A-A-A-A, nalik štektanju mitraljeza. Usisavanje kuće, iz moje perspektive, izgleda kao nastavak  filma ,,Nemoguća misija’’, jer me moj četvoronožac juri po kući, uhvati crijevo pa mlati sa njim gore, dole, dok ja pokušavam izvući kabl, a da ga ne upetljam i da se ne spotakne i padne. Druga zabavna stvar je gasiti usisivač dok još radi, pa sam srećna što je još uvijek u životu. Pomalo smo zbunjeni i ja i usisivač. Otkako je otkrio dugme na koje se pali i gasi, to mu je meta koja život znači.

Kabl ima i dodatnu funkciju. Odličan je za desni koje svrbe bebu, te na njega navali svom žestinom. Može li neko zamisliti na šta to usisavanje liči? Meni izgleda kao spasilačka misija male kamikaze, koji ne zna da je njegova zabava itekako opasna.

Kada završim usisavanje, uvučem njegov ljubljeni kabl i krenem da ga nosim, rasplače se i jedva smiri. Našli smo kompromisno rješenje, te sam usisivač prebacila u rupu između dva kauča, kako bi mogao još malo da uživa u njegovom društvu. Danas mu je mahao, pa-pa.

Razmišljala sam odakle tolika opsjednutost prema usisivaču… mada, nije ni toliko čudna, obzirom da se uz njegov zvuk i dan danas zna uspavati. Kad sam sa prvom bebom otkrila da je zvuk usisivača umiruje i iz najgoreg plača, nisam mogla vjerovati. Tako smo bebu umirivali  čak i kada bi nam došli gosti, pa su neobaviješteni mislili da sam toliko vrijedna da usisavam kuću dok su oni još tu.

Malo sam istraživala i pronašla da bebe umiruje tzv. ,,bijela buka’’, odnosno zvukovi usisivača, fena za kosu i sl., koji ih podsjećaju na zvukove koje su slušali dok su bili u maminom stomaku. Tako zvuči krvotok i rad crijeva. Mogu zamisliti što im je bilo zabavno. Nego, koga briga da li se nama to sviđa, kad upali svaki put!  Nemojte misliti da ja sina uspavljujem sa usisivačem, ali kad ne može da se smiri, imam snimljen zvuk usisivača koji ga uvijek umiri.

Naučio je šta znači ,,NE-NE’’! Kada uzme stvar sa kojom ne bi trebao da se igra, zovnem ga i kažem ,,ne-ne! Dođi ovamo’’, obično pusti to što je namjeravao oglodati i dođe mi u zagrljaj. To jedino ne pali kod kablova. Tap-tap-tap-tap i smjesti guzu pored kabla od radijatora, nabaci najsrećniji osmjeh na svijetu i navali svom žestinom na njega. Zovnem ga, kažem ,,ne-ne!’’, a on se pravi da me ne čuje… 10 mjeseci i već glumac. Ostavim onda, šta god da radim po cijenu da mi ručak zagori na šporetu i sklonim kamikazu sa kabla, dodatno ,,objasnim’’ malom tvrdoglavcu da može struja da mu napravi novu frizuru, ali džaba… Čim mu okrenem leđa, navali na njih. I tako po cijeli dan.

Uveče, kada ga konačno strpam u krevet, legnem i ja i pokrijem se jorganom po glavi… jedno uvo nikada ne spava. Nisam baš sigurna da neće nekako iskočiti iz krevetića u sred noći i navaliti na kablove, ili barem otići da se pozdravi sa usisivačem.

Uspomene na nepovjerljivog bebana

Ne vjeruje on meni ništa. Ni da umijem da spremim večeru bez njega. Da izvadim posuđe iz mašine bez njega. Da mogu da usisavam sama. Da spavam sama. Čak mi ne vjeruje da se odlično snalazim sa toaletom bez njega. Ako i uspijem da uđem i ugrabim da se zaključam prije nego što shvati da sam se  tamo zaputila, u rekordnih 10 sekundi stiže mali nepovjerljivac i prvo zove, pa kenjka, pa lupa četkom za kosu po vratima, a onda i glavom (valjda je ukapirao da ga tada ne odbijam, ipak sam ja rodila lijepu, pametnu glavu) dok moj nivo tolerancije za ignorisanje zvukova ne dosegne crvenu liniju, te popustim i pustim ga unutra. Uz osmjeh, koji niko ne bi mogao povezati sa malopređašnjim tragičnim mumlologom (monolog mumlanjem) umaršira u toilet, pita me na svom jeziku gdje sam i kako sam se usudila da odem bez njega, te mi se obraduje kao da se deset dana nismo vidjeli.

I tako me prati… po stanu… vani… gdje god da mrdnem. Zna to da bude naporno. Posebno kad je priprema obroka u toku, jer malac mi ne vjeruje da sam uključila šporet, pa odluči da popali sve živo, dok ja pokušavam da balansiram između spremanja obroka, raščišćavanja posuđa i spašavanja milog čeda koje zdušno ,,pomaže’’ u kuhinji.

A onda mu dam poklopac. I tada počinje koncert. Ko to nije doživio i nije prisustvovao sličnom performansu, ne bi vjerovao kako buka koju proizvodi metalni poklopac po pločicama može da suzbije sve bolove u organizmu i potjera ih u glavu. Onaj dio osobe koja bubnji kao kad stojite pored najglasnijeg zvučnika u diskoteci. Ako vas je do tada boljela ruka- bol nestaje. Noga – takođe. Sama izvedba je najčešće toliko inspirativna da večeru spremim u rekordnom roku, udaljim muzikanta od instrumenta i dozvolim sebi da se sjetim drugih zvukova.

Kada se uspavljujemo ne vjeruje da su moj nos, uši, oči i usta u mraku na istom mjestu kao i pri svjetlosti, te jednom ručicom drži flašicu, a drugom vrši detaljnu pretragu mog lica, što umije da bude bolno. Kopa, štipa, pljasne, a ja sve stoički podnosim. A onda se umiri… Namjesti svoju glavicu tako da nosićem dodiruje moju ruku koju često prebaci preko sebe i zagrli je. Tako zaspe.

Posmatram ga. Primaknem lice mirisnom potiljku i ljubim pametnu glavu. Mazim ga i topim se…. I ne vjerujem mu ništa. Ni da će jednom sam ići u kupatilo i da mu neće trebati ničija pomoć. Ni da će jedne večeri sam spremiti večeru sebi  i meni. Ni da će ikuda ići bez moje ruke koja ga drži da ne padne.

A proći će… brže nego što mislim. Stidiće se nježnosti koju je razmjenjivao sa mamom. Neće dozvoliti milovanje lijepe , pametne glave da mu se drugari ne bi smijali. A ja mu neću ništa reći. Ni koliko žalim za vremenom kada smo hodali kao privezani kanapom. Ni koliko bih sve dala za moment kada je bio moj mali dječak bucmastih obraza i toplog, mirisnog potiljka. Ćutaću.

Zato se ne ustanem sa kreveta čim umiri svoje disanje. Ostanem pored njega, kažem mu da je on moje malo mače, prgavo, dosadno, medeno… A onda ćutim i mirišem. Dok mi se miris u kod ne ureže. Jer miris najlakše prizovem u sjećanje.

Uredno slažem  svježe uspomene u jednu vremensku kapsulu. Za ne daj Bože, ako zatreba. Možda i prije nego što očekujem. Vjerujem da će mi nedostajati svi ovi momenti, koliko god naporni bili. Jer sam mu neophodna. I nikad mu neću biti ovoliko bitna.

Rastu kao iz vode… k’o pečurke poslije kiše. Uhvati svaki moment i spakuj ga u malu drvenu kutijicu. Čisto ako zatreba… kada ti prifali. Da budeš opet ,,sijamski’’ vezana za njega. Udahni miris i ne pusti ga nikada. Ako ga upamtiš znaćeš da si bila tu. Da si uživala. Da ti je to bio najljepši period u životu… Kada ti ništa nije vjerovao. Ni da znaš da kuvaš bez njega. Da usisavaš bez njega. Jedeš bez njega. Pa čak ni da odeš u toalet sama.

Tvoje malo dijete postaće veliko jednog dana. Možda za par godina od danas. Sigurna sam da ćeš uživati u stečenoj slobodi, kad je se jednom dočepaš… Al’ faliće ti sve ovo. Zato, udahni miris i upamti… sve ovo brzo prođe , koliko god nekada izgledalo veće od tebe i teže od tereta na koji je tvoja kičma navikla. Provuče se kroz majčinsko biće onaj sladak opojan miris koji svaki teret učini lakšim i jednog dana ga potpuno izbriše. Zato… udahni i zatvori drvenu kutijicu. Da se prisjetiš… kad ti zatreba.