Male smrti ljubavne

Gostovanje na http://www.majawu.com u rubrici ,,Bez granica”… prvo predstavljanje Anima Healing autora 🙂

 

Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do tačke kad počneš da se pretvaraš u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dato mladosti koja se iz pepela sa lakoćom iznova rađa.
Ko nije gorio iznutra, kao da nije ni živio. Disao. Postojao. Onaj ko se od ljubavnog plamena cijeli život sklanjao ostaće siromašan za nekoliko malih smrti koje urezuju tragove na srcu na koje se nikada više ne možeš spotaći. Umirala sam nekoliko puta. I isto toliko puta se rađala. Udahnula bih vazduh koji bješe resak, bolan, kao prvi udah novorođenčeta propraćen krikom koji lomi tišinu iščekivanja. I pokaže da je živo.

Ostatak možete pročitati ovdje.

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.

Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Ljubav

Sinoć nas je prijatelj podsjetio na Valentinovo, pitao se da nismo negdje izašli, a mi se zgledasmo u čudu i prasnusmo u smijeh. Ja kose smotane u neku čudnu mješavinu konjskog repa i punđe, sa bljuckotinom tu i tamo na majici, sinom u rukama koji je riješio pošto poto da bude nervozan i u centru pažnje. Ne vidim se, pravo da vam kažem, više kako treperim pored izloga sa bombonjerama u obliku srca i slatkim medvjedićima sa ljubavnim porukama. Ne ložim se više na pojačan marketing oko ovog praznika koji je skrojen tako da od silnog iščekivanja gorite dva dana prije i dva dana poslije, ako vam se očekivanja ne ispune. Mislim da sam se, kao mlađa, najusamljenije osjećala baš na ovaj dan, kada kao moramo nešto uraditi i moramo pokazati ljubav. Da istresemo srce na tacnu. Ili ga neko istrese ispred nas.

Znate šta je ljubav u očima žene koja je upoznala više njenih nivoa? To je kad možeš da ćutiš a bezglasno pričaš. Kad vam se duše dodiruju otiskom koje su zajedno gradile eonima, iz života u život. Kad izbaciš sve leptiriće iz stomaka, skineš ružičaste naočare, shvatiš da bez njega možeš, ali da ni sa kim drugim ne možeš zamisliti svoj život. Ni sjedenje u ljuljašci na tremu ispred kuće kad vam bude 78. Kada ćutite i nemate potrebu da kažete ništa. A lijepo vam. I ne postoji drugo mjesto na kom biste radije bili.

Ljubav je kad sam kukala kako mi je za Novu godinu hladno i kako se danima ne mogu ugrijati, a on na dan uoči dočeka ode i kupi mi radijator. Da se ne smrzavam. Kad dobije povišicu za kraj godine i cijelu spiska na nove gume za moj auto. Da se negdje ne poklizam i ne skrkam. Da glavu ne polomim. Jer me voli.

Ljubav je kad poludim na njega što je proveo noć uz TV, a onda sutradan spava do dva popodne. Uđem u sobu i hoću da ga dignem iz mrtvih, a onda mu vidim gola leđa, ušuškam ga da se ne smrzne i izađem napolje. Opomenem ćerku da se stiša, da ne probudi tatu i gunđam usput kako opet moram sve sama. Ali samo da ne prehladi.

Ljubav su ona dva prćasta nosića, sa takvom krivinom na koju idealno smjestiš usne po dužini. Naša dva mala nosića. Prćasta i najljepša na svijetu. Koliko god da sam gorjela od ljubavi kao vječna vatra u Sarajevu, nisam mogla zamisliti da sa nekim drugim stvorim ovakva dva prćasta nosića, idealna za poljupce. Sagorjevala sam stotinu puta, jezik bi mi se svezao da sam izgledala samoj sebi kao glupača koja nema šta da kaže. Leptirići bi mi mlatarali krilima u stomaku, sušili mi grlo i ostavljali ga bez pljuvačke.  Znala sam se pretvoriti u nekog drugog ko nema veze sa mnom. Kad vas neko voli, ne ostavlja vas bez daha, već vam udahne vazduh da dišete lakše i punim plućima.

Ljubav je kad vjeruje u mene čak i onda kada sama u sebe vjere nemam. I daje mi krila.

Zaljubljivala sam se ja u njega dva puta. Jednom sa sedamnaest, kad sam se najedala kokica svake noći, ne bi li me primjetio. I još jednom sa 28, kad je u kafić ušao u crnom, dugačkom kaputu i bijeloj košulji, a ja upamtila šta nosi, iako to nemam običaj. Ne pamtim ni šta sam jela dan prije, a ne šta je neko nosio prije sedam godina. Nisam znala da je to isti on. Lako smo se prepoznali… duše su nam zajedno, gotovo,  od postanka svijeta. Mi ne moramo govoriti i ne moramo praviti nešto od velike važnosti na dan kada pola svijeta proslavlja zaljubljenost.

Rekao mi je da sam prokletinja kojoj je uvijek potreban izazov, da bi ostala tu. Ovo prokletinja sam dodala ja. Zna me kako dišem. Znam mu misli u svakom momentu. Da se ne znamo eonima, to bi bilo zastrašujuće. Ali ovako prija… I po prvi put na Dan zaljubljenih nemam grč u stomaku i potrebu za dokazivanjem svoje i njegove zaljubljenosti. Jer smo tu. Svakog dana, svakog udisaja i svake misli.

Zaboravila sam na Valentinovo. I baš mi je lijepo zbog toga. Ne bi ga mijenjala ni za jato leptirova koji prave haos po stomaku i vezuju jezik u čvor.

Imao je pravo jedne noći kad je rekao da ćemo biti srećniji od pola parova koje znamo. I jesmo.

Zato i ostavih ovu priču o ljubavi za petnaesti februar. Ne priliči joj da se metilja u četrnaesti.

Facebook savjetovalište i poneki spakovan kofer

 

Ne znam da li je zadnjih dana neka od planeta retrogradna sa nekom drugom, jer ne stižem ni vremensku prognozu da odgledam, ali se iskreno nadam da će se sve to nekako vratiti na svoje mjesto. Ono što mi je zapalo za oko je sve veći broj pitanja za rješavanje ličnih dilema i problema postavljenih od strane anonimnih osoba širokoj publici na Facebook-u. Upitani su slobodni da npr. daju medicinsku dijagnozu na osnovu, nerijetko šturog objašnjenja, kao i kompletan asortiman medicinskih preparata koji će ih ,,sigurno” dovesti do izlječenja. Na ovaj način iz udobnosti toplog doma roditelji liječe visoke temperature kod bebe, a da je ni ne povedu kod ljekara. Kao i brojne druge zdravstvene probleme.  Iza pitanja stoje uglavnom preplašene majke koje traže najbrže rješenje za svoje probleme od osoba koje ni ne poznaju. Koje čak ne bi ni smjele davati savjete vezane za zdravlje bilo koga. Kad bih sada počela nabrajati šta se sve liječi na Facebook-u spisak bi bio dugačak. Ali nije to poenta ovog puta. Nekako se nadam da se te iste mame na kraju obrate medicinskim radnicima i živote svojih potomaka ne stavljaju u nepoznate ruke.

Ono što me više šokiralo je raznovrsno psihološko savjetovalište tipa: ,,Muž mi je rekao da ne želi spavati sa mnom, a rodila sam mu dvoje djece. Šta da uradim?” Ajde što je jadna žena iz očaja u momentu postavila takvo pitanje, ali odgovori koji su dati su više nego šokantni. Idu u rasponu od ,,Spakuj mu stvari” do  ,,Otjeraj kretena!” U cijelom moru negativnih komentara gdje se gospodinu crno piše i gdje je nakupio negativne ženske energije od koje se ni poludragi kamen ne bi oporavio stajala su samo dva koja su sugerisala na pokušaj rješenja problema. Da li je anonimna žena dobila krila da rasturi svoj brak zbog muževljeve izjave i vjetra u leđa koji su duvale bijesne ženske osobe, ostaće nepoznato. Sudbina anonimnih uvijek ostaje nepoznata. Bitno je to da su svi pozvani da daju savjet, komentar i podsmijeh. Lako se smijati anonimnom.

Sumnjam da je ijedna duša koja je dala komentar razmislila o razlozima takve izjave, koji mogu biti kako ozbiljni tako i banalni. Iza jedne svađe uvijek stoje nabijene emocije, kojima je dovoljno malo da se rasplamsaju u sukob. Za sukob je potrebno dvoje. Kao i za brak. Onaj ko misli da je brak med i mlijeko ne zna da ga čeka neuzorana poljana koja se prvo mora očistiti od korova, preorati, posaditi kvalitetno zrno, kako bi i rod bio dobar, zalivati redovno da ne propadne, te zajedničkim snagama pobrati plodove i u njima uživati. Brak nije odmor na Havajima. Moj nikada nije bio. Više liči na poljoprivredu.

Da sam, kojim slučajem, u najtežim momentima bila baš jedna anonimna žena koja traži savjet putem neke od stranica na Facebook-u, možda bih uveliko bila sama, sa eventualno jednim djetetom. Ovo drugo se rodilo možda baš zahvaljujući tome što nisam bila toliko aktivna na društvenim mrežama i što sudbinu svog braka nisam stavljala u nepoznate ruke, već sam sama birala svoje izbore.

Nema tog braka bez varnica i momenata kada mislimo da je sve otišlo dođavola. Ali kad ima ljubavi, kad se smire strasti, kad shvatimo da naše odluke utiču ne samo na naše živote, već i na živote naše djece, onda tri puta razmislimo prije nego što nekoga pošaljemo preko vrata sa spakovanim koferom.

Draga anonimna ženo, ne dozvoli da te komentari osoba koje ne poznaješ, a koji su dati kroz prizmu sopstvenih frustracija i nezadovoljstva, dovedu do toga da rušiš svoj dom. Jer nisu ti ga oni gradili. Gradila si ga sa svojim voljenim.  Onim kojeg si sama birala. Kada ti se čini da ti se i zadnja cigla doma klima, uvijek imaš izbor.

Pitaj psihologe, bračne savjetnike, prijatelje koji ti  i dušu znaju, doktore, pedagoge… bilo koga od njih koji su nam bar danas dostupni. Ako svom srcu ne vjeruješ. Ne daji ga masi na Facebook-u.

Nismo se puno odmakli od vremena kada bi svi bacali kamen na čovjeka samo zato što je neko iz mase bacio. Taj je ,,morao” za nešto da bude kriv, makar nikada ne saznali zašto. Ali bitno je da učestvuju. Da je rulja sita. Dok doma ne mogu riješiti ni sopstvene probleme. Neka su bar nečije tuđe riješili. Duša naizgled postane lakša.

Ne zovi masu da bira tvoje izbore. Slušaj svoje srce. Ono nikada ne griješi.

A kofere je najlakše spakovati.