Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Advertisements

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Najljepši dječji mit

Decembar je najkraći mjesec u godini, uprkos činjenici da ima trideset jedan dan. Prođe, nekako, začas i cijelo vrijeme smo u iščekivanju novogodišnjih aktivnosti. Kod nas je to stvar tradicije i zidanja temelja srećnog djetinjstva. Željela sam svojoj djeci stvoriti divne uspomene koje će im biti luka prijeko potrebnog mira i sreće kada jednom odrastu i uhvate se u koštac sa životom. Deda Mraz je neizostavan dio novogodišnje bajke, kreator dječije mašte i čitavih svijetova koji daju temelje zdravog djetinjstva, a kasnije, u duhu praznika, nabacuju osmijeh na lice, kad naši mališani izrastu u odrasle ljude.

Planirala sam da im održim vjerovanje u Deda Mraza, barem dok ne krenu u školu. Ipak je on institucija djetinjstva, neko koga nestrpljivo očekuješ cijele godine da ti donese željeni poklon. On je bio i jedno od vaspitnih sredstava. Prijetili su nam da Deda Mraz ne donosi poklone nevaljaloj djeci već samo poslušnoj. Kad bismo pomislili da uradimo nešto pogano, Deda Mraz bi priskočio u pomoć roditeljima i sredio stvar za čas.

Sjećam se kad smo pred Novu godinu pisali pismo dedici sa sjevernog pola. Uvjeravali smo ga da smo bili najbolji na svijetu. Nakon uvjeravanja bi uslijedio spisak poklona koje želimo. Ne,  ne mora sve, neka nam donese šta nađe.

Veče pred ispraćaj stare i doček Nove godine morali smo ranije leći u krevet. Deda Mraz ne dolazi ako su djeca budna. Shvatila sam da je tehnički neizvodljivo da ga vidim i dobijem poklon. Ne rizikujući, birala sam da zaspim. Maštala sam kako se veliki dedica nekako ugurava kroz naš uski dimnjak, otresa sa sebe čađ i otvara svoju veliku vreću. Izvadio bi iz nje poklone za mene i brata, stavio ih ispod jelke koju smo prethodno ukrasili kuglicama. To je bila noć u kojoj se dešavaju čuda, noć slatkog iščekivanja i najdivnijih snova.

Idućeg jutra bi pravo iz kreveta, u pidžamama, pojurili do jelke i pronašli svoje poklone. Mama i tata bi stajali i sa osmjehom na usnama čekali da rascijepamo omote u koje su pokloni bili spakovani. Iščekivali su naše oduševljenje što smo dobili baš ono što smo željeli. To je bila i potvrda da smo bili dobri cijele godine, ne računajući sitne ispade za koje smo se već nekako iskupili ulagivanjem, dovitljivošću i neizbježnim dobrim djelima. Nakon otvaranja poklona uslijedio bi omiljeni doručak, koji mi i danas miriše na djetinjstvo – šolja vrućeg kakaa i topli domaći hljeb sa maslacem. Poslije doručka bismo gledali novogodišnje bajke, a popodne išli da se sankamo i grudvamo.

Kao mala obožavala sam klečati na kauču u dnevnoj sobi i gledati uvis dok padaju pahulje snijega. Kada bih malo duže gledala, iz vidokruga bi mi se izgubile zavjese i prozorsko okno i putovala bih dok ne počne da mi se manta. Proputovala sam tako cijele svijetove koje samo dječija mašta može da sagradi.

Ta ljubav prema čaroliji koju nosi Nova godina ostala je i danas važan dio mog života. Već od novembra počinjem da slušam novogodišnje i božićne pjesme i prizivam atmnosferu u kojoj uživam. Kićenje jelke je ritual kom se posvećujem ozbiljnošću hirurga koji pristupa operaciji, do te mjere da mi se suprug smije svake godine. Baš me briga, samo neka se on zabavlja, svoju Novu godinu ne dam nizašta na svijetu!

Možete li zamisliti kako sam se osjećala čudno kada mi je moje četvorogodišnje dijete saopštilo tužnu vijest da Deda Mraz ne postoji.  ,,Molim?! Kako ne postoji? Ko ti je to rekao? Ma nema tvoja drugarica pojma!”, borila sam se rukama i nogama da mojoj curici vratim tlo pod nogama. Ne želim da odrasta ne vjerujući u Deda Mraza i njegove sposobnosti. Da nas je neko vidio tada, četvorogodišnju ćerku  koja majku od 34 godine ubjeđuje da Deda Mraz ne postoji, pomislio bi da je promašio planetu i pao na neku drugu. Ja sam prestala vjerovati da on postoji kad sam uveliko išla u školu. Tog dana sam se vratila nešto ranije kući, čula sam vrata da se otvaraju, potrčala sam i ugledala mamu i dedu sa kesama punim poklona. Naravno, shvatila sam odmah o čemu se radi. To saznanje mi je donijelo razočaranje, ali nisam dozvolila da mi upropasti svu čaroliju koju to doba godine nosi sa sobom.

Nisam se dala, naravno. Pričala sam joj priče o mjestu gdje Deda Mraz živi, o vilenjacima koji mu pomažu i onima koji vire kroz prozorska okna gledajući da li djeca slušaju starije kako bi zaslužili poklon. Vezla sam priču o njegovim irvasima, na čelu sa Rudolfom crvenog nosa kojim bi osvjetljavao put, da se ne izgube. Govorila sam joj o kućici na vrhu naše planete sa kaminom u kome je uvijek gorjela vatra koja je mogla ugrijati i najsmrznutija stopala nakon sankanja. Pored kamina je stajala divna jelka koja je svjetlucala sama od sebe. U drugoj prostoriji su bili pomoćnici koji su marljivo pakovali poklone, a Deda Mraz bi sve to morao ispratiti, da se ne bi potkrala neka greška, pa lopta otišla Marku, umjesto Peri, a lutka Sandri, umjesto Mariji koja je poželjela haljinu na cvjetiće. ,,Ogroman je to posao i zato ne smijemo nervirati Deda Mraza svojim nestašlucima, jer se može desiti da baš nama zaboravi da donese poklon!”, rekla bih joj tonom visoke važnosti. Moja princeza bi treptala. Sa svakom novom rečenicom bi joj se palilo svijetlo vjerovanja u taj najdivniji mit koji je neko mogao smisliti. Kad mi je rekla da će biti poslušna i da želi da joj Deda Mraz donese haljinu i tri plastelina znala sam da sam ovu bitku dobila.

Večeras smo okitili našu jelku. Natrpali smo na nju sve moguće ukrase, bez nekog velikog reda i pravila. Baš nas briga, nije dekoracija za neki tržni centar već duh raspoloženja u našoj kući. I treba da bude šarena i nadžidžana, da šljašti na sve strane! Za koji dan ćemo praviti i kamin od kartona, kako bi Deda Mraz mogao da se nekuda ušunja i donese nam poklone. Posebnu pažnju ćemo posvetiti pravljenju i ukrašavanju medenjaka, kojima ćemo dočekivati goste.

Deda Mrazu ćemo ostaviti šolju toplog mlijeka sa cimetom i tanjir kolača, da predahne nakon dugog puta. Možda ugrabimo da uhvatimo krajičkom oka crveni rub njegovih pantalona, u momentu kada se bude iskradao kroz dimnjak.