Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Advertisements

Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Budi svoja

Ponekad me uhvati tuga, usred radosti dok posmatram tvoju igru. Tako si bezbrižna, vesela, neukrotivog duha i nježne duše koju najmanja bubica može pomjeriti. Prkosna. Svoja. Ti si rodila mene, ne ja tebe, često mi kažeš. Da, i starija si i ja ne znam ništa a ti znaš sve.

Gledam te i ne mogu da ne mislim o životu u koji si tek zagazila. Ti nisi rođena za kompromise. Nisi satkana od materije koju je lako oblikovati. Zaboli me onaj dio mene u tvojoj duši koji kad voli voli od kose do tabana koji diraju zemlju i ne stidi se to svima da pokaže. Onaj dio koji neće da prizna da nešto ne valja samo da ga drugi ne bi vidjeli. To je dio duše koji drugi najviše i najlakše gaze. Mogla sam ti nešto drugo dati u amanet.

Sjećam se svojih ljubavi, suza prolivenih, krajeva koji su mi rušili svijetove. Bar sam ja tako mislila. Izgleda da su samo porušene brojne tvrđave koje sam oko sebe izgradila da bih došla do srži koja čini moje biće.

Kad te pokušaju srušiti, ne padaj. Postaćeš samo jača. Ti nisi rođena za male stvari. Onaj ko ti kaže da jesi, nije te ni pogledao, nije se ni potrudio, nije te vrijedan. Biće mnogo onih koji neće vidjeti, ali to ne mijenja ono što ti jesi. Nemoj im vjerovati. Oslušni onu esenciju iz dubine svog bića i nikada nećeš pogriješiti, makar mislila da ćeš ostati sama na svijetu. Ne plaši se samoće. Ona može da bude veoma korisna ako naučiš da upravljaš njom a ne ona tobom. Svi oni koji te budu rastužili, zbog kojih ćeš plakati, provoditi noći bez sna, dati su ti na putu da bi jednog dana prepoznala dobro i prigrlila ga bezrezervno. Oni ti nisu poslati da traćiš svoj život s njima, već samo da naučiš lekciju, da uvijek ima gore kao i bolje.

Svakog dana pogledaj svoj odraz u ogledalu. Razvuci taj lijepi, široki osmijeh i poželi ljepotici u ogledalu najljepše dobro jutro! Koliko voliš sebe toliko će te i drugi voljeti. Kad si bila beba, govorili smo da kad se smiješ smije ti se i svaka vlas kose. Želim ti takav smijeh do kraja života. Kad ne budeš zadovoljna sobom i pojedinim dijelovima sebe, kada budeš željela promijeniti nešto ili sve, želim da znaš da imaš najdivniju svilenu kosu boje kestena, divne oči sa dugačkim trepavicama na kojima će ti i drugarice zavidjeti, porculanski ten kao kod lutke, mali nosić, za koji će ti jednom neko reći da je najljepši u cijelom kafiću i obrve kao da si upravo izašla iz kozmetičkog salona. Voli svaki djelić sebe, od Boga ti je dat.

Vidim da ovaj svijet ide dođavola. Klinke se oblače kao da su krenule u grad na kafu a ne u školu. Valjda misle da odijelo čini čovjeka i da će privući srodnu dušu samo ako budu izgledale dobro. Da znaš, tvog oca osvojila sam osmjehom, širokim i iskrenim, baš onakvim kakvog je Bog i tebi podario. Neka ti osmjeh bude najbolja odora i oružje kojim ćeš osvojiti svijet, ne samo čovjeka. On ništa ne košta, a kupuje sve.

Upamti da se svaki početak desi baš onda kada treba i da je svaki kraj baš onakav kakav treba biti. Rijetke ćeš pamtiti po lošim stvarima. Kad pređem po stranicama svog dnevnika, koji sam vodila od svoje jedanaeste godine i narednih petnaest, vidim da je svaki kraj bio dobar za mene. Da se nije desio, ne bih mogla rasti. Ti si živi dokaz da su svi moji krajevi bili vrijedni. Ponekad to nećeš vidjeti odmah i mislićeš da je kraj svijeta. Možda će ti trebati i 15-20 godina da shvatiš, ali hoćeš, jednog dana sigurno.

Nikada ti neću reći: ,,Nemoj to!” ili da mama zna najbolje. Naučila sam te da kažeš ,,Želim to!”, umjesto da govoriš šta ne želiš. Tako će te ljudi oko tebe bolje razumjeti. Na taj način ni ti nećeš zaboraviti misliti o stvarima koje želiš, a ne samo o onima koje ne želiš.

Radi na sebi stalno. Uči i širi svoje znanje, jer i najspretniji lopov ti jedino znanje ne može oduzeti. Žena koja traži više od života, od njega to i dobija. Čuvaj i voli sebe. To jedino ne smiješ zaboraviti ni kad ti sve lađe potonu. I budi svoja, baš onakva kakva jesi. Jer takvu te Bog stvorio. Savršenu.
Priča iz knjige ,,Kako raste mama”

Princezi mog kraljevstva

Volim bajku u tvom pogledu. Svaku čarobnu misao koja bi nestrpljivo izletjela iz osmjeha onih dana kada bi bila princeza svog zamišljenog kraljevstva. Gradimo zajedno njegove zidine a da ne znaš da sam jedno kraljevstvo sagradila samo za tebe. U kom ćeš biti princeza dok god dišem i koračam. A i onda kada prestanem da postojim.

Često ti se krišom divim. Kada si tvrdoglava i riješena da dobiješ ono što poželiš. Znam da sam ti tu iskru usadila u začetku. Da si sa njom rođena. I da znaš da će ti ista ta iskra pomoći da kroz život guraš snažno i hrabro. Koliko god to okolini išlo na živce. Koliko god meni ponekad bilo teško.

Ti si moje posebno biće. Sa jednom rupicom na obrazu. Smijalicom kojom osmjeh dobija neku novu notu. Svojim prvim smiješkom u snu  probudila si u meni nešto novo. Nešto za šta nisam sasvim sigurna da li se tog momenta rodilo ili je oduvijek tu postojalo… novo srce tek probuđeno. Snažno kao golema planina koju je nemoguće preskočiti.

Rodila si jednu majku. I dala životu smisao i nove boje za platno. Bila sam nestrpljiva da te upoznam. Priredila si mi pravu predstavu, ma cijeli film! Letjela sam i padala, puzila i valjala se po oštrom kamenju, ljubila i plakala, budna sanjala, Boga molila da na mene prebaci sve tvoje bebeće nevolje i vrati ti osmjeh na lice, koliko god mene boljelo. Samo da ti mirno dišeš i sanjaš.

Tvoj osmjeh mi je sve… najljepši poklon. Ti si princeza mog kraljevstva. Iako ti nekada djelujem čvrsta i nepokolebljiva ti ne znaš… da je dovoljan jedan tvoj osmjeh, iskrica u oku i zagrljaj da pokleknem pa da dobiješ još jednu bitku.

Volim snagu tvoje ljubavi, široko raširene ruke i dlanove kojim grabiš i grliš sve ispred sebe. Ti si moja posebna cura. Moj najljepši maleni nosić stvoren za poljubac po dužini, kojim sam te svake večeri otpraćala u zemlju snova. Onako kako to činim i dan danas.

Gledala sam danas tvoju fotografiju nedavno urađenu.  Tek na njoj sam vidjela kako se mijenjaš. Misao o tome da si na dobrom putu da odrasteš razbudila me kao ledeni talas. Ostani još malo mala. Moja mala princeza. Ono što se činilo kao da nikada neće doći, sada se odvija i brže nego što sam mislila. Ti rasteš. A ja posmatram i molim se da odrasteš na što nježniji način. Da tvrdoglavo ne odabereš baš one najteže lekcije, jer nemaš strpljenja da učiš polako.

Zato te puštam u bebi krevetac. Čak i sada kada si visoka onoliko koliko je krevetac dugačak. Tu sanjaš najslađe. A meni nekako lakne iako me nasmije svaki put kad napraviš par krugova i uspiješ se sklupčati poprečke. Tada jedino zaustavim vrijeme. Onda si  i dalje moja mala princeza kojoj se ne žuri da poraste. Da ode da živi u Kinu. Da nalakira nokte i stavi sjaj za usta. Da može sama do prodavnice. Da se sjeti da sama pokupi igračke. I umijesi tijesto za ukusno pecivo.

Ponosna sam na svaki tvoj korak i prestrašena… da neću biti tu na svakoj prepreci. Da ti dam ruku kad padneš i pokažem put kad ga sama ne budeš vidjela. Od prašine i suza koje ga budu maglile. A znam da će tvoja prkosna glava uvijek posegnuti za visinama, većim nego što većina planete vidi. Jer ti si moja iskra. Moja krv.

Ponosim se tobom, moj prgavi cvijete. Ljubi život onako kako to od prvog dana činiš i on će ti uzvratiti najljepšom čarolijom. Ja sam dobila tebe. Najdivniji poklon od Boga, satkan na najčudesniji način.