Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive

Advertisements

Jedan spori dan, molim

Sve na svijetu bih sada dala za jedan spori dan. Onaj kad se sati vuku kao stogodišnja kornjača. Samo da imam vremena da udahnem svaki trenutak i smjestim ga u prošlost, u dovoljno mjesta koje mu pripada. Ovako, sve uspomene izgledaju kao ormar zreo za sređivanje. Sa stvarima natrpanim i pobacanim bez nekog reda i rasporeda.

Zagrlih je tren prije nego što je utonula u san. I sama na pola puta da sklopim oči do ujutru. Spustila sam poljubac na njenu glavu i pustila suzu da polako klizi. Onu toplu, iz bijesa nastalu.

Jer nemam dovoljno vremena. A ni snage u ono vremena koliko mi ostane. Jer sa posla dođem kući cijelih sat i po’ prije spremanja večere za njih dvoje.

Jer su se došunjale slike kad sam je po cijelu noć ljuljala u naručju i pjevušila moju novokomponovanu ,,pile žuto što si ljuto?” Kad nije htjela ni sekunde od mene da se odlijepi.

Jer joj je dio djetinjstva gotov. Kreće na jesen u školu. Stižu nove obaveze koje me negdje plaše jer ne znam gdje da ih uguramo. A znam da ćemo ih ugurati, kao i sve ostale i da će nam pojesti neke druge dragocjene momente.

Jer joj svilena kosa i dan danas miriše kao kad je bila beba. I mljacne u snu koji put kao od prvog dana kad sam je uspavala. A ja zahvalna što me još uvijek traži da se pomazimo pred spavanje.

Kliznu topla izdajica niz moj obraz i skvasi mekani pramen moje kćeri. Prgave naravi i duše mekane kao pamuk. Nisam bila spremna da otvorim ovaj ormar sa pretrpanim i nabacanim uspomenama i emocijama koje prijete da sve izguraju napolje. Htjela sam da vam pišem o nečem sasvim drugom.

Zgrčila mi se utroba baš kao one noći kad je bilo vrijeme da izađe iz mene, a ona je tvrdoglavo odbijala to da učini. Mame su plačkave s vremena na vrijeme, valjda. Vidim moju mamu. Sjetim se moje bake. Svaka redom bi otplakala onda kad to ne očekuje. Kad nas osjećanja satjeraju u kut. Dođe mi da se izvičem na Univerzum da zaustavi planetu dok ne izvršim sve zašta sam se obavezala. Na šta me život obavezao. Da onda mogu mirno da uživam u njenom odrastanju.

Njen rast od prvog udaha odvijao se kao film. Scene su iskakale nasumično. Prvo privijanje na grudi i osjećaj savršenstva pored sveg bola koji mi je kidao isječenu utrobu. Prvi smješak u snu petog dana disanja. Prva ozbiljna asistencija u kuhinji. Prvi crtež djevojčice koja je na djevojčicu baš zaličila. Sa sve 4 noge. Prva simpatija iz vrtića. Disanje na mojim grudima. Zagrljaj i stisak ,,da pukneš!” kad smo se vidjele nakon 15 dana razdvojenosti. Njen ponos kad je došla po mene i brata u porodilište. Prvih 11 koraka od stola do kauča.

Ni slike nisu htjele da se zaustave da na miru uživam u njima. Smjenjivale su se brzo. Baš kao i dani u kojima živim. U kojima ni za dubok uzdah vremena nemam.

Grli i ljubi. Pred spavanje. U snu. Kad se probudi. Kad god ti padne na pamet. Dok god ne počne da se otima i crveni zbog tvojih poljubaca. 

Molim Boga. Univerzum… koga god. Da svakoj mami da dane spore kao kornjače. Za svaku uspomenu da napravi dovoljno mjesta u duši. Kad posegne za jednom da ne poispadaju one nagurane, bez nekog reda, u nedostatku vremena natrpane. Baš kao što su noćas moje.

 

Kolumna u ,,Graciji” br.77

Buđenje duše

 

 

Da li će mi se dopasti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet.

Kako to izgleda biti ja bez primjesa drugih? Bez tuđih mišljenja, stavova, strahova. Samo čista, iskonska ja?

Šta ako sam već počela da se ljuštim? I sa svakim slojem lakše dišem i više krvarim? Ako mi i najmanja promjena toliko prija da bih pustila vrisak i u isto vrijeme pobjegla pod naslage otpalih slojeva sa mog bića?

Ogoljena… svoja, a ipak nova. Kao kad sam prvi put stala naga pred ogledalom i bila dovoljno hrabra da se pogledam u oči i prihvatim ono što jesam.

Spoznajem… da sam se pretvorila u munju kojoj sam se nekada osmjehivala i divila. Da više nikada ne mogu proći neprimjetno. Bez tona. Da sam tu da svijetlim i pokažem svu ljepotu teških oblaka skrivenih pod tminom noći.

Kako skidam sloj po sloj prepoznajem one krike koje su drugi gušili. Vrisak slobode i snage do pucanja. Obrise duše jedinstvene kao oblak na nebu. Vadim sloj po sloj i skidam ostatke lanaca nedavno pokidanih.

Na trenutak se uplaših...

Sopstvene snage ugušene krutim pravilima društva. Volje i želje za onim što mi po zakonu Univerzuma pripada. Potrebe da budem sjajna i plamteća, da me je teško ne primjetiti. Skloniti glavu i prebaciti misli na nešto drugo.

Snage glasa koji mi iz grla izlazi. Koji ne daje mjesta za dilemu ni odgovor.

Misli koje stvaraju do granica nepojmljivog.

Razumjevanja poretka stvari. Ljudi. Misli. Uzroka i posljedica. Snage duše koja sa svim tim može da se igra. Distance koju od izazova pravim. Jasnoće lekcija koje su mi date. Koje sam svjesno i nesvjesno odabrala.

Buni se biće uspavano. Buni se u buđenju dok je svaki dio boli. Jer se po prvi put ispravlja da dostigne najviše visine.

Duša zna. Da su stege stvarne samo onda kada ih i sami prigrlimo. Kad ih odbacimo nestanu kao da nikada ni postojale nisu. Koliko god njihove otiske na rukama osjećali.

Grlim promjene svake čestice u mom organizmu. Svakog kraka mog genetskog koda. Svjetlost koja obasjava i najtamniji dio bića, nekad uspavan, a sada probuđen.

Ponekad se čini da sam ponovo dijete. Ono koje otkriva tajne svemira. I lagano se raduje svemu što ugleda i udahne. Okusi i dotakne. Dijete koje gazi stazama svjesno svakog savijanja zgloba na stopalu. Najmanjeg kamička pod pod prstima. Dijete koje diše polako i duboko. Dok svaku ćeliju u tijelu vazduhom ne napuni. Ono koje čuje kako priroda pulsira i diše. Sokove koji kroz žile drveta prolaze.

Probudi se. Da zajedno slušamo ono što nikada čuli nismo. Vidimo boje koje su od nas bile skrivene. Radujmo se svakoj novoj spoznaji. Dotaknimo visine koje smo nekada snovima zvali.

Buđenju duše raduje se cijelo moje biće.

 

 

 

 

 

 

 

 

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.