Suze- znak slabosti ili prirodni sistem za iscjeljivanje?

Vijekovima, u našem društvu, suze su obilježavane kao znak slabosti. Posebno kod muškaraca kojima se muškost mjerila sposobnošću da sve u sebi zadrže i ne puste ni gram soli kroz oči za cijeli život svoj. Balkane moj! Da znaš kako si osakatio emotivni skelet cijelih generacija potr’o bi sva glupa pravila koja si ikada društvu nametnuo.

Od momenta kada dođemo na ovaj svijet naše postojanje prate suze. Plačemo kad se rađamo – tako znaju da je sve kako treba kad se rodimo. Plač novorođenčeta prati olakšavajući uzdah svih u porođajnoj sali. Bebe plaču najviše. Dok su još uvijek tako male one su u vezi sa prirodnim sistemom za iscjeljivanje. A jedno od najčešćih pitanja sa kojim se svaka majka nosi je: ,,Zašto beba plače?”

Plače jer je gladna, žedna, uneređena. Jer joj treba naše prisustvo. Jer je usamljena i uplašena. Za malu bebu je stresno kada čuje jak zvuk ili se najednom upali svijetlo. Trauma je i istiskivanje iz tople materice kroz porođajni kanal i dolazak u jedan sasvim nepoznati svijet. Oni nemaju znanje kojim mogu da objasne sve promjene koje se oko njih dešavaju. Bebe koje su bile odvojene od majki nakon porođaja ili u bilo kom drugom momentu imaju još i veću dozu stresa, straha i traume. Plač je za bebe neophodan jer oslobađa njihovo tijelo napetosti.

A šta mi radimo kad počnu da plaču? Nosimo u naručju. Guramo varalice u usta. Dojimo ,,na zahtjev” iako znamo su siti. Pjevamo, zamajavamo. A kada su stariji obavezno podviknemo: ,,Ne plači!” Radili su tako svi. Generacijama unazad. Cijeli pokret koji je bio usmjeren da smiri potomstvo. Prekine plač i zaustavi suze. Ono što nam je Bog dao na dar da olakšamo dušu.

Parafraziraću sada jedan dio iz Aware Parenting kursa fantastične Marion Rose koji najbolje oslikava ovo što želim da pojasnim: ,,Zamislite da ste na poslu doživjeli nešto jako neprijatno i na ivici ste suza. Dolazite kod prijatelja i sve što želite je da vas sasluša. A on, umjesto da vam pruži utjehu i saosjećajnost te čuje kako se osjećate radi sljedeće: pjeva vam. Gura hranu u usta. Digne vas i ljulja misleći da će vam od toga biti bolje. A vi biste samo da vas sasluša. I u jednom momentu odustajete i prestanete da se nadate da će vas ikada saslušati. ” Tako je i sa bebama i djecom. Naviknu se da zaustavljaju suze zbog neprijatnih emocija raznoraznim načinima na koje smo ih navikli- cuclom, flašicom, nosanjem, pjevanjem ili ostavljanjem u drugoj prostoriji dok se plač ne utiša i potpunim ignorisanjem plača.

Da li znate da emocije nikuda ne odu kada ih prekinemo? One su i dalje tu i rovare po organizmu. Potisnute emocije su rasadnik bolesti koje se razvijaju tokom cijelog života.

Djeca koja su nosana su ona djeca koju mjesto ne drži. Noću se često bude ili nemirno spavaju. Oni koji su sa flašicama i cuclama prekidali plač imaju stalno potrebu da drže nešto u ustima. Djeca koja su hranjena na svaki plač, iako su siti, lako će polaziti za hranom kad god se osjećaju uznemireno. Djeca koja su ostavljana da plaču sama i ignorisana odrastaju u ljude koji su povučeni i lako ,,odlutaju” u mislima.

Kada beba plače i ukoliko smo sigurni da su sve njene potrebe zadovoljene (nisu gladne, žedne, uneređene i ništa ih ne boli) onda one plačom žele da nam stave do znanja da im treba naša blizina. Žele da nam se požale. A mi trebamo da budemo tu za njih. Da im držimo ruku, gledamo u oči i ponavljamo da smo tu za njih i da ih volimo. Slušamo. Beba će možda plakati više kao i svi mi koji jednom nađemo ventil i način da se izduvamo. Ali će vremenom početi da spava bolje. Da bude mirnija i bolje raspoložena.

Oboje djece koje sam rodila su nošeni u naručju dokle god sam imala snage da ih tako smirujem i uspavljujem. Operisani su oboje u uzrastu od mjesec dana života zbog prepone kile i nisu smjeli da se naprežu. Strogo mi je podvučeno da ne smiju da plaču jer se tako naprežu i boli ih još više. Ćerki sam gurala cuclu u usta. Nisam znala za bolje ni drugačije, a voljela bih da jesam. Da sam nakon operacije mogla da ih ,,isplakujem” svakog dana ne bismo li se svi skupa iscjelili od trauma koje nam je težak period za nama donio. Mog sina mjesto ne drži. Ćerka se skoro malo smirila. Ona i dan danas trpa stvari u usta i gricka nokte. On se i nakon 2,5 godine zna noću buditi i tražiti flašicu.

Upoznala sam se nedavno sa metodom iscjeljivanja kroz suze i ,,igre povezivanja” o kojima ću da pišem drugi put. Kad sam počela da primjenjujem u odnosu između mene i djece stvari su počele da se mijenjaju. Plakali su laganije i više i postali mirniji i nasmijaniji. Spavaju bolje. Jedu koliko im je dovoljno. Ja sam shvatila zašto mi ruka leti na slatkiše kad god osjećam napetost. Zbog čega burno reagujem kad vidim da se neko pravi da me ne čuje. Sada nastojimo nadoknaditi ono što nismo znali. Doduše, nikad nije kasno za otpuštanje emocija koje nam kopaju po duši.

Zamislite da možete da se isplačete svaki put kad vam je teško i sjetite se kako se lijepo osjećate kada vam suze isperu dušu. Ni naša djeca nisu drugačija. A ni bebe. Pustite ih da otplaču svoje i držite ih za ruku. Ponavljajte da ste tu za njih, da ih volite i slušate. Ne dozvolite da izgube vezu sa svojom prirodom i zaborave da su suze put olakšanja duše. Biće mnogo zdraviji i srećniji.

Ne osjećajte krivicu zbog toga što niste umjeli ni znali drugačije. Pošaljite sebi ljubav i saosjećajnost i napravite promjenu sada. Malim koracima, jer ništa nije za tren nastalo pa ni za tren ne može ni da ode. Dajte sebi i djeci priliku da svaki naredni dan bude drugačiji. Laganiji i ljubavniji. Pružite sebi zadovoljstvo da se isplačete kao kiša. Ona nakon koje je vazduh čistiji, mirisniji i lakši za udisanje.

Advertisements

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.

Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Romantična noć sa ćurećim batakom

Ovo je priča o tome kako sam ja jedne noći u 4:30h odlučila šta da pravim za ručak. I još ponečemu. Ako ste se nadali da ćete pročitati nešto uvrnuto o ovoj mami, vidjećete da je sve to normalno, kao dan i noć. Elem, promeškoljio se moj sinčić u 03:30h, pa nastavio spavati. To je uobičajeno vrijeme kada njegov stomačić šalje alarm upozorenja da su rezerve klope na izmaku, te se sve to prenese na zvučno pištanje najviših frekvencija. Ne šalim se, da je koji stepen više, pucali bi prozori. Nema toga ko bi pored takvog urlika ostao u ležećem položaju čekajući bebu da joj urlanje dosadi. Taj ne postoji. Ne diše. Nema ga. Osim moje ćerke koja pored takve dreke spava kao top, a ako li šapnem nešto što bi njoj bilo zanimljivo u drugoj prostoriji, uhvati to najosjetljivijim antenama. Ta kontradiktornost mi nikada nije bila jasna i već par mjeseci pokušavam da je riješim.

Elem, promeškoljio se on, a ja, da napravim pametnu stvar, jer znam da će ta dremka biti kratkotrajna, dignem se i stavim vodu da se zagrije. Termos, koji je završavao čuvanje tople vode u toku noći i skraćivao  vrijeme pravljenja mlijeka, otišao je u istoriju. A ja nikako da kupim novi. Vječito ima nešto bitnije. I dalje patim za njim.

Vratila sam se u krevet, jer sam bila suviše ,,ni na nebu, ni na zemlji” da bi stajala pored šporeta. Kada se noću ustanem da napravim flašicu, ja prvo ne znam jesam li mu već napravila tu flašicu, ili je to bilo prije tri sata, pa po tonalitetu dragog mi sina, odgonetnem tu vječitu misteriju, koja se ponavlja iz noći u noć, otkako se rodio. Kao da mi neko pobrka dugmiće koji mi kontrolišu normalno rasuđivanje. Kada već dođe do pravljenja flašice, praćena horom i orkestrom iz sobe, počnem da brojim kašičice… Obratite sad pažnju na ovu matematiku: ,,jedan… dva… tri… …  … tri… Je li već bilo tri, ili tek treba da dođe tri?” Interesantno, uvijek kod trojke izgubim fokus i zabrojim se. Ne znam koliko sam puta prosula mlijeko, jer sam se zabrojala, a na uputstvu kutije adaptiranog mlijeka lijepo piše da možete ugroziti zdravlje bebe, ako se ne pridržavate uputstva. Urezalo mi se to upozorenje u memoriju, pa mi ne da da zanemarim zabrojanost. I tako, ode tri i tri kašičice sa vodom. ,,Razbudi se! Fokusiraj se!” , a kako da se fokusiram kad onaj mališa urla iz sobe?! Opet ja počnem da brojim i napravim tu flašicu. Kad mu je dam, momentalno se ugasi, kao da sam stisnula neki prekidač za gašenje.

Nego, da nastavim… kad sam legla i ,,samo malo zatvorila oči”, zaspala sam. Uronila u carstvo snova kao da se ni budila nisam. Probudio me bebin pisak. Dignem se, odem do šporeta, pri čemu mi dio mozga zadužen za memoriju i dalje ne radi i uhvatim rukom za onu džezvu, poprilično vrelu. Ijaoooo! Došlo mi je da urlam od bola! Napravim bebi mlijeko, baš njega briga što se njegova ljubljena mama opekla, a on zgrabi flašicu, leže, poče piti i zaspa momentalno. Hladila sam ruku pod vodom, pa kad me san počeo obarati nisam htjela da rizikujem i da zaspem pored lavaboa u kupatilu, na nogama.

Legoh u krevet, opekotina boli k’o sam đavo. Dignem ruku u vazduh, da mi se krv malo slije i ruka utrne, jer tako manje boli… Ali ne mogu zaspati tako. Beban, koji je spavao pored mene, promeškoljio se i primakao mi se, te mi ostavio neznatan prostor za ležanje. Razmišljala sam kako da riješim problem…I onda mi je sinulo! Ćureći batak! Zaleđeni! Skočim iz kreveta, uzmem plastičnu posudu, stavim batak u nju, legnem u krevet, uglavim posudu na jedino slobodno mjesto na krevetu, a koje moja ruka može dosegnuti, zgrabim batak povrijeđenom rukom i odahnem… Kako prija… E sad… zamislite scenu u kojoj mama spava čvrstim snom sa bebom pored i ćurećim batakom u desnoj ruci… Bila je to slika za pogađanje ,,šta vam nije normalno na ovoj slici?”. Zato, ne rasuđujte samo po izgledu, dok ne znate cijelu priču.

Elem, izbor ručka za sutradan je bio i više nego logičan. Ćureći batak, koji mi je spasio san.