Odvajanje

Te noći gutala sam suze. Jedini saputnik bio mi je stari zlatnik na nebu. Osvjetljavao mi je put ušuškan u mekane oblake koji bjehu nalik naboranom crnom plišu.

Došavši sa jednog puta koji je trajao pet dana ubrzo sam morala otići na još jedan. I opet sam ih morala ostaviti. Njihove suze vezivale su mi stomak u čvor i omotavale oko duše bodljikavu žicu koja se sa svakim vriskom zarivala jače i zadavala rane koje krvare. Koliko god znala da je odvajanje bilo neophodno. Da se neke situacije u životu ne mogu izbjeći. Uprkos činjenici da su sigurni i voljeni. I da ću se vratiti već narednog dana. Krivica koja izjeda šaputala mi je da trebam da budem uz svoju djecu svakog trena. I mutila razum koji mi je pomagao da svaki pedalj puta lakše prođem.

Od momenta kada sam postala majka svako odvajanje mi je teško padalo. Vremenom je postalo lakše. Navikla sam. Samo bi se stvorila knedla u grlu sačinjena od neke neopipljive materije, grudvaste i sluzave, toliko nepodnošljive. Pokušavala bih je se riješiti. Bezuspješno. Mama je stub, temelj, oslonac svakog djeteta. Kad je ona tu, ostali nerijetko “iščeznu” iz dječijeg vidokruga. Zgrabe maminu ruku i ostali prestaju da postoje. Znam da je za njih odvajanje dobro. Koliko god nam to svima teško padalo. Jer odvajanje u njihov život uključuje druge ljude koji su im bitni. I kojima je takođe potrebno da postanu oslonac u životu djece. Temelj djetinjstva na barem 24 časa.

Kada sam odlazila na onih pet dana nisam bila sigurna kako će to prihvatiti. Da li će noću plakati, kad umjesto maminog oka napipa tatinu bradu. Hoće li ga znati smiriti kada počne neutješno plakati? Cijeli vrtlog briga usisavao me je u jedno stanje beznadežnosti koje sam vješto prikrivala onim: ,,Verujem da vi to možete!”

A da li sam? Koliko god sebe ubjeđivala da su dovoljno veliki da ih ostavim sa tatom bila sam sigurna da će mi telefon stalno zvoniti. Da pitaju gdje se nalazi šta. I kako da mu napravi večeru. I ko zna koliko pitanja pride. Došavši do sobe u kojoj sam bila smještena i spremivši se za spavanje pokušala sam odagnati brige. Nisam se mogla fokusirati na čitanje. Svi oni redovi pitkog štiva u mojim rukama djelovali su bezvezno, zamorno i nepovezano. Uključila sam TV, trudeći se da zaokupim misli sadržajem kojeg sam pratila bez posebnog interesovanja.

Šta li sad rade? Kupaju se sigurno… I sad će da se maze… Stavila sam ruku na obraz trudeći se da osjetim njegove male prste koji nastoje da dopru do očiju. Prazan prstor između mojih dlanova i obraza bio je podsjetnik da sam stotinama kilometara udaljena od topline i zagrljaja. ,,Mama” koje ne čujem. I umjesto nje tišina koju sam glupim serijama pokušala da odagnam.

“Sve je u redu. Zaspao je. Sad kupam Sofi, pričaćemo priču, pa ide i ona na spavanje’”, stigla je poruka. To je ono što ja radim. Baš svake večeri. Ono što večeras radi njihov tata. Temelj i oslonac njihovog djetinjstva. Trenutna mama koja popunjava divnu rutinu koju sprovodimo svakodnevno.

Kako prvog, tako i narednih dana nije bilo nikakvih problema. Divno su se slagali. I ispleli su novu sponu između sebe. Osnažili su povjerenje da mogu funkcionisati i bez mame na par dana. Više su se slušali. Mazili. Izgrađivali su jedan odnos koji ranije nije imao priliku da se ostvari. I prijalo im je. Kao i meni, koliko god teško bilo.

Ugrabila sam jedne večeri da prošetam gradom i prevrnem sve knjige u knjižarama. Moja terapija koju od obaveza nisam imala kad sprovoditi duži niz godina. Osjećaj naličan meditaciji kada se fokusiraš na stranice koje ti šuškaju pod prstima. I pričaju nove priče. Avanture koje te u svoj svijet uvlače na najlakši način. Potpuno neprimjetno.

Sjela sam u kafe jedne od knjižara, naručila toplu čokoladu i izvukla knjigu. Po prvi put u zadnjih šest godina imala sam veče samo za sebe. Izgubila sam se u mješavini ukusnog napitka, redova koji su mi promicali pred očima i mirisu novih knjiga oko mene. Prijalo mi je da se izgubim iz realnosti i obaveza pa makar na dva sata.

Na dan povratka osjećala sam uzbuđenje i radost koje je prožimalo cijelo moje biće. Kako li će reagovati kad me vide? Hoće li me s vrata zagrliti? Ili će se prvo malo duriti zašto sam bila toliko odsutna? Nisam mogla iščekati momenat toliko željenog susreta.

Kada smo se ugledali uletjeli su mi u zagrljaj. Uz ciku i oduševljenje. Toplina rumenih obraza prodrla mi je kroz kožu i urezala se u kod. Svaku ćeliju mog bića. Da ne zaboravim… Da se prisjetim. Kada mi neke nove večeri stari zlatnik na tamnom, plišanom nebu bude jedini saputnik. Da me na kraju svakog mog puta čeka njihov zagrljaj topao od ljubavi.

 

Izvor: Gracija

Advertisements

Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive

Suze- znak slabosti ili prirodni sistem za iscjeljivanje?

Vijekovima, u našem društvu, suze su obilježavane kao znak slabosti. Posebno kod muškaraca kojima se muškost mjerila sposobnošću da sve u sebi zadrže i ne puste ni gram soli kroz oči za cijeli život svoj. Balkane moj! Da znaš kako si osakatio emotivni skelet cijelih generacija potr’o bi sva glupa pravila koja si ikada društvu nametnuo.

Od momenta kada dođemo na ovaj svijet naše postojanje prate suze. Plačemo kad se rađamo – tako znaju da je sve kako treba kad se rodimo. Plač novorođenčeta prati olakšavajući uzdah svih u porođajnoj sali. Bebe plaču najviše. Dok su još uvijek tako male one su u vezi sa prirodnim sistemom za iscjeljivanje. A jedno od najčešćih pitanja sa kojim se svaka majka nosi je: ,,Zašto beba plače?”

Plače jer je gladna, žedna, uneređena. Jer joj treba naše prisustvo. Jer je usamljena i uplašena. Za malu bebu je stresno kada čuje jak zvuk ili se najednom upali svijetlo. Trauma je i istiskivanje iz tople materice kroz porođajni kanal i dolazak u jedan sasvim nepoznati svijet. Oni nemaju znanje kojim mogu da objasne sve promjene koje se oko njih dešavaju. Bebe koje su bile odvojene od majki nakon porođaja ili u bilo kom drugom momentu imaju još i veću dozu stresa, straha i traume. Plač je za bebe neophodan jer oslobađa njihovo tijelo napetosti.

A šta mi radimo kad počnu da plaču? Nosimo u naručju. Guramo varalice u usta. Dojimo ,,na zahtjev” iako znamo su siti. Pjevamo, zamajavamo. A kada su stariji obavezno podviknemo: ,,Ne plači!” Radili su tako svi. Generacijama unazad. Cijeli pokret koji je bio usmjeren da smiri potomstvo. Prekine plač i zaustavi suze. Ono što nam je Bog dao na dar da olakšamo dušu.

Parafraziraću sada jedan dio iz Aware Parenting kursa fantastične Marion Rose koji najbolje oslikava ovo što želim da pojasnim: ,,Zamislite da ste na poslu doživjeli nešto jako neprijatno i na ivici ste suza. Dolazite kod prijatelja i sve što želite je da vas sasluša. A on, umjesto da vam pruži utjehu i saosjećajnost te čuje kako se osjećate radi sljedeće: pjeva vam. Gura hranu u usta. Digne vas i ljulja misleći da će vam od toga biti bolje. A vi biste samo da vas sasluša. I u jednom momentu odustajete i prestanete da se nadate da će vas ikada saslušati. ” Tako je i sa bebama i djecom. Naviknu se da zaustavljaju suze zbog neprijatnih emocija raznoraznim načinima na koje smo ih navikli- cuclom, flašicom, nosanjem, pjevanjem ili ostavljanjem u drugoj prostoriji dok se plač ne utiša i potpunim ignorisanjem plača.

Da li znate da emocije nikuda ne odu kada ih prekinemo? One su i dalje tu i rovare po organizmu. Potisnute emocije su rasadnik bolesti koje se razvijaju tokom cijelog života.

Djeca koja su nosana su ona djeca koju mjesto ne drži. Noću se često bude ili nemirno spavaju. Oni koji su sa flašicama i cuclama prekidali plač imaju stalno potrebu da drže nešto u ustima. Djeca koja su hranjena na svaki plač, iako su siti, lako će polaziti za hranom kad god se osjećaju uznemireno. Djeca koja su ostavljana da plaču sama i ignorisana odrastaju u ljude koji su povučeni i lako ,,odlutaju” u mislima.

Kada beba plače i ukoliko smo sigurni da su sve njene potrebe zadovoljene (nisu gladne, žedne, uneređene i ništa ih ne boli) onda one plačom žele da nam stave do znanja da im treba naša blizina. Žele da nam se požale. A mi trebamo da budemo tu za njih. Da im držimo ruku, gledamo u oči i ponavljamo da smo tu za njih i da ih volimo. Slušamo. Beba će možda plakati više kao i svi mi koji jednom nađemo ventil i način da se izduvamo. Ali će vremenom početi da spava bolje. Da bude mirnija i bolje raspoložena.

Oboje djece koje sam rodila su nošeni u naručju dokle god sam imala snage da ih tako smirujem i uspavljujem. Operisani su oboje u uzrastu od mjesec dana života zbog prepone kile i nisu smjeli da se naprežu. Strogo mi je podvučeno da ne smiju da plaču jer se tako naprežu i boli ih još više. Ćerki sam gurala cuclu u usta. Nisam znala za bolje ni drugačije, a voljela bih da jesam. Da sam nakon operacije mogla da ih ,,isplakujem” svakog dana ne bismo li se svi skupa iscjelili od trauma koje nam je težak period za nama donio. Mog sina mjesto ne drži. Ćerka se skoro malo smirila. Ona i dan danas trpa stvari u usta i gricka nokte. On se i nakon 2,5 godine zna noću buditi i tražiti flašicu.

Upoznala sam se nedavno sa metodom iscjeljivanja kroz suze i ,,igre povezivanja” o kojima ću da pišem drugi put. Kad sam počela da primjenjujem u odnosu između mene i djece stvari su počele da se mijenjaju. Plakali su laganije i više i postali mirniji i nasmijaniji. Spavaju bolje. Jedu koliko im je dovoljno. Ja sam shvatila zašto mi ruka leti na slatkiše kad god osjećam napetost. Zbog čega burno reagujem kad vidim da se neko pravi da me ne čuje. Sada nastojimo nadoknaditi ono što nismo znali. Doduše, nikad nije kasno za otpuštanje emocija koje nam kopaju po duši.

Zamislite da možete da se isplačete svaki put kad vam je teško i sjetite se kako se lijepo osjećate kada vam suze isperu dušu. Ni naša djeca nisu drugačija. A ni bebe. Pustite ih da otplaču svoje i držite ih za ruku. Ponavljajte da ste tu za njih, da ih volite i slušate. Ne dozvolite da izgube vezu sa svojom prirodom i zaborave da su suze put olakšanja duše. Biće mnogo zdraviji i srećniji.

Ne osjećajte krivicu zbog toga što niste umjeli ni znali drugačije. Pošaljite sebi ljubav i saosjećajnost i napravite promjenu sada. Malim koracima, jer ništa nije za tren nastalo pa ni za tren ne može ni da ode. Dajte sebi i djeci priliku da svaki naredni dan bude drugačiji. Laganiji i ljubavniji. Pružite sebi zadovoljstvo da se isplačete kao kiša. Ona nakon koje je vazduh čistiji, mirisniji i lakši za udisanje.

Nestvarna mjesta

Postoje takva mjesta na kojima uspiješ da ućutkaš um. Kada duša uspije da diše duboko i napoji toplotom i najumorniju ćeliju u tijelu. To su ona mjesta na kojima ti nije potrebna nikakva posebna tehnika ni sposobnost da se isključiš. Meditacija ni kontrola uma. Na kojima čak i vazduh ima opojni miris soli.

Mjesta gdje pijesak miluje kao najnježniji ljubavnik, a kristalna voda pročišćava do nevinosti. Na kojima poželiš da vrijeme stane. Koja nose magiju u sebi. Mjesta koja učine da um postane potpuno prazan.. kao kod novorođenčeta. Na kojima sutra ne postoji, a juče blijedi kao na starim fotografijama. Mjesta nestvarno lijepa koja učine da duboko dišeš.

Zamisli… da sutra ne postoji. Da se juče nikada nije ni desilo. Da izbrišeš gumicom sve čemu znaš. Sve što si ikada udahnuo i vidio. Da ti niko ne nedostaje jer je slika savršena. Kompletna.

Zamisli mjesta na kojima ne trebaš ništa na svijetu. Na kojima si samom sebi dovoljan. Savršena kao da ništa drugo ne poznaješ i nemaš ih sa čim uporediti. Dar od Boga ljudima. Tamo gdje ne postoje umjetnine ni velelepna zdanja, osim stijena koje more vijekovima zapljuskuje. Koje prkose toploti Sunca i udaru vjetrova. Skrivena od ljudi. Tamo gdje se igraš u pijesku kao kad si bio dijete i lako se izgubiš u sitnim zrncima koji ti nestaju kroz prste. Osmjehuješ se jer brige ne postoje.

Postoje mjesta gdje kao da se juče nikada nije desilo a sutra kao da neće ni doći. Tamo gdje dišeš kao da ništa osim sadašnjeg trena ne postoji. Mjesta od najskladnijih tonova satkana.

Pronađi svoje mjesto na kojem duša odmara. Ja sam svoje našla.

Žukovica- Crna Gora

Buđenje duše

 

 

Da li će mi se dopasti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet.

Kako to izgleda biti ja bez primjesa drugih? Bez tuđih mišljenja, stavova, strahova. Samo čista, iskonska ja?

Šta ako sam već počela da se ljuštim? I sa svakim slojem lakše dišem i više krvarim? Ako mi i najmanja promjena toliko prija da bih pustila vrisak i u isto vrijeme pobjegla pod naslage otpalih slojeva sa mog bića?

Ogoljena… svoja, a ipak nova. Kao kad sam prvi put stala naga pred ogledalom i bila dovoljno hrabra da se pogledam u oči i prihvatim ono što jesam.

Spoznajem… da sam se pretvorila u munju kojoj sam se nekada osmjehivala i divila. Da više nikada ne mogu proći neprimjetno. Bez tona. Da sam tu da svijetlim i pokažem svu ljepotu teških oblaka skrivenih pod tminom noći.

Kako skidam sloj po sloj prepoznajem one krike koje su drugi gušili. Vrisak slobode i snage do pucanja. Obrise duše jedinstvene kao oblak na nebu. Vadim sloj po sloj i skidam ostatke lanaca nedavno pokidanih.

Na trenutak se uplaših...

Sopstvene snage ugušene krutim pravilima društva. Volje i želje za onim što mi po zakonu Univerzuma pripada. Potrebe da budem sjajna i plamteća, da me je teško ne primjetiti. Skloniti glavu i prebaciti misli na nešto drugo.

Snage glasa koji mi iz grla izlazi. Koji ne daje mjesta za dilemu ni odgovor.

Misli koje stvaraju do granica nepojmljivog.

Razumjevanja poretka stvari. Ljudi. Misli. Uzroka i posljedica. Snage duše koja sa svim tim može da se igra. Distance koju od izazova pravim. Jasnoće lekcija koje su mi date. Koje sam svjesno i nesvjesno odabrala.

Buni se biće uspavano. Buni se u buđenju dok je svaki dio boli. Jer se po prvi put ispravlja da dostigne najviše visine.

Duša zna. Da su stege stvarne samo onda kada ih i sami prigrlimo. Kad ih odbacimo nestanu kao da nikada ni postojale nisu. Koliko god njihove otiske na rukama osjećali.

Grlim promjene svake čestice u mom organizmu. Svakog kraka mog genetskog koda. Svjetlost koja obasjava i najtamniji dio bića, nekad uspavan, a sada probuđen.

Ponekad se čini da sam ponovo dijete. Ono koje otkriva tajne svemira. I lagano se raduje svemu što ugleda i udahne. Okusi i dotakne. Dijete koje gazi stazama svjesno svakog savijanja zgloba na stopalu. Najmanjeg kamička pod pod prstima. Dijete koje diše polako i duboko. Dok svaku ćeliju u tijelu vazduhom ne napuni. Ono koje čuje kako priroda pulsira i diše. Sokove koji kroz žile drveta prolaze.

Probudi se. Da zajedno slušamo ono što nikada čuli nismo. Vidimo boje koje su od nas bile skrivene. Radujmo se svakoj novoj spoznaji. Dotaknimo visine koje smo nekada snovima zvali.

Buđenju duše raduje se cijelo moje biće.

 

 

 

 

 

 

 

 

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”