Istinita priča

Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.

Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.

Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.

Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj.  Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.

Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.

Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.

Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!

,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’

Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.

,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.

Nasmija se.

,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’

,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.

,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’

Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:

,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.

Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.

****

Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.

Advertisements

Ni na jednu nalik

Govorila sam sebi da nisam dovoljno lijepa. Nekada davno, kad mi je bilo dvadeset i nešto sitno preko toga. Do tada sam o tome samo mislila i jednostavno okretala glavu kad bih spazila svoj odraz u ogledalu. Komplimente bih, duboko u duši, primala sa dozom podozrenja, kao kakvu gnusnu laž. Sitne oči, klempave uši, tanka kosa, kilometarsko lice i usta k’o pekara. Sve bih to izređala kada bih skinula šminku i ostala nasamo sa sobom. Divila sam se smjelosti i pravim leđima djevojaka koje su bile svjesne svoje ljepote i odlično je nosile.

 

Ramena sam dugo povijala. Gotovo cijeloga života. Mada mi se često desi da ih povijam i sada kad sam umorna. I kad zaboravim da ih ispravim.

 

Nisam nikada napravila sopstvenu fotografiju. Do večeras. Štaviše, duže mi je trebalo da napravim fotografije sebe same nego da napišem cijelu stranu. Ili jesi, ili nisi selfista. Uvijek mi je bilo šašavo da fotografišem samu sebe. Kao da nemam nikog drugog to da uradi. Kad bih i pokušala, fotografija bi bila izbrisana u roku od odmah. Našteljeni osmjeh i poza iz najboljeg ugla su nešto na šta vrišti cijela moja duša. A i mišljenja sam su najljepše fotografije one koje nastanu spontano, kada smo okupirani nečim drugim dok oštro oko posmatrača uhvati naš najbolji moment.

 

 

Volim kad smo jake. Svjesne svojih vrijednosti. Prednosti i mana. Ali i ljepote. I to ne one koja je podložna zubu vremena, već one iznutra. One koja je vječna. Čija vrata otvara širok osmjeh i iskra u oku.

 

Ne pamtim zgodne i lijepe ljude. Pamtim nasmijana lica i emocije koje su iz mene izvukli. I negdje vjerujem da je kod svih nas tako.

Sve je više savršeno lijepih lica… kamenih. Izvajanih tijela bez gracioznosti. Ljepote bez osmjeha.

 

Govorili su mi da sam neobična. Ni na jednu nalik. Kao da sam ,,pala s druge planete”.  Da se razumijemo, ponekad sam mislila da jesam. Da me kakav vanzemaljski brod slučajno ispustio na Zemlju. I mrzila sam taj epitet ,,bića sa Mjeseca”, bijelog kao zid. Jedino što sam ja željela je da se uklopim u formu ljepote sa modnih časopisa  i TV ekrana. Kao i većina djevojčica, djevojaka, žena. Danas, više nego ikada naše kćeri žele da budu ljepotice sa naslovnica… iako ne znaju da su od većine njih ljepše. Bez šminke i dodatnog sadržaja. Sa osmjehom koji otvara vrata svake duše.

 

Govorim joj da je snažna i pametna. Da je lijepa i čarobna. Jer jeste. I da je neobična. Ni na jednu nalik. I da je to dobro. Da će biti drugačija. Za slučaj da joj se zamagli ogledalo u kom posmatra svoj odraz. Da ne bi krenula da se sklanja kad život zatraži krupniji korak.

 

Ne bih dala svojih 35. Ovu pamet i ovu ljubav. Nikad nisam bila ljepša i šire se smijala. Makar mi usta bila k’o pekara. I lice od dva kilometra sa ponekom borom oko očiju i tragovima osmjeha oko usana. Sad tek volim sve što mi je dato. Onih deset godina i kusur sam tražila put do ovdje.

 

Želim joj da korača sa dvadeset onako kako ja to činim sada. I da pozdravi svoj osmjeh u ogledalu, kad god izviri iza ćoška. Da ne zaboravi da digne glavu i ispravi leđa. I nasmije se kao da je cijeli svijet njen.

 

Zato joj ponavljam da je čarobna. Ni na jednu nalik.