Kako da promijenite odnos prema osobama koje vas nerviraju

3 dobre osobine postoje u svakom čovjeku. Fokusirajući se na ono što je dobro u ljudima smanjujemo nervozu koja se u nama stvara pri samoj pomisli na na osobu koja nas jako nervira do granice da počinjemo osjećati mržnju. Vaše je samo da budete doslijedni u pozitivnim mislima i da gledate kako se vaš odnos popravlja.

 

Advertisements

Sjećam se

Sjećam se… kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam te petnaest dana prije nego što si u moj život ušetala. Kroz prorez na mom stomaku.

Sa sobom si donijela svjetlost Sunca i njegovu toplinu. A duša se raspukla kao zreli nar. Do tada nisam ni znala šta se u njoj krije. U koliko slojeva srce omotava i koliko je kadra da ponese. Dok nisi došla ti.

Sjećam se… mirisala si na novi život. Božansku kreaciju. Bila si savršen nastavak mog postojanja. Moj kod  u tebi utkan. Najveći dar koji sam mogla da stvorim. Savršeni smotuljak ispod srca. Mazila sam te obrazom. Nosom. Udisala ljepotu. Upijala svaki atom malog bića. Od kose s kojom si se rodila, nosića sa dva mala proreza, do prstiju čvrsto umotanih koje sam priželjkivala ljubiti.

Tog dana je i ljeto došlo. Sa sobom si donijela miris jagoda i joda iz mora. Najavila bure i olujne vjetrove. Velike kiše i poplave. Nekoliko pogleda sa dna bunara i penjanje ka izvoru svjetlosti. Sve ono za šta sam mislila da kadra nisam prevazići.

Stisnula si moju u svojoj malenoj šaci i povela me na put. Onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne. Put spoznaje širine i dubine sopstvene duše. Sazdala me od najčvršće opeke. Potjerala da trčim do najdaljih daljina i izdržim pustinjske suše. Naučila me da se preupustim i da pustim. Da otvorim oči sada i živim sadašnji momenat. Punim plućima.

Sjećam se… milovala sam tvoju usnulu glavu i dala ti čvrsto obećanje…

Pokazaću ti da su čuda moguća ako dovoljno u njih vjeruješ i dopustiš im da se dese. Vidjećeš da vile postoje i da od tvojih snova najljepše vezove tkaju.Popeću se na najvišu planinu da bi tvoj pogled ka nebesima otišao. Da glavu nikada ne spustiš. Jer u mom životu ne postoji čarobnije biće od tebe.

Nosiš magiju života. Jedinstveno tkanje po volji svemira. Ja sam stvorila tebe. Ti si oblikovala mene.

Sjećam se… topli povjetarac je dunuo kroz odškrinut prozor u bolničkoj sobi. Gledale smo se po prvi put. Moja duša je poželjela dobrodošlicu tvojoj duši. Tog dana dala sam ti čvrsto obećanje. Da ću te kroz život voditi sve dok moji otisci ne postanu mali za tvoja stopala.  A kad ti prsti pobjegnu preko ivice otiska nastavićeš da tražiš svoje staze. U visinama. Među zvijezdama.

Ja ću uvijek biti tu. Dok god dišem i postojim. Da uhvatim tvoj pogled ako se preko ramena okreneš. Ruke da raširim kada mi u zagrljaj potrčiš. Leđa, da dio tvojih briga uzmem i pretvorim ih u najdivnije životne lekcije.

Jednog dana sjetiću se. Ovog podneva kad smo krenuli na tvoju rođendansku zabavu. Kad si bila ponosna i uzbuđena! U roze haljinici i mašnom u kosi koju smo pažljivo namjestile. Bila si drugačija. Nikad toliko svoja. I nikad toliko sjajna kao danas. Okrenula si misli na onu stranu na gdje je sve svijetlije. A tvoja radost je milovala cijelo moje biće.

Svaki dan sa tobom je dar. U svakom porastem za pedalj više.

Male smrti ljubavne

Gostovanje na http://www.majawu.com u rubrici ,,Bez granica”… prvo predstavljanje Anima Healing autora 🙂

 

Sjećam se kako se gori. Iznutra, iz duše. Do tačke kad počneš da se pretvaraš u očaj. Bez mogućnosti da vidiš išta drugo. Valjda je sagorijevanje dato mladosti koja se iz pepela sa lakoćom iznova rađa.
Ko nije gorio iznutra, kao da nije ni živio. Disao. Postojao. Onaj ko se od ljubavnog plamena cijeli život sklanjao ostaće siromašan za nekoliko malih smrti koje urezuju tragove na srcu na koje se nikada više ne možeš spotaći. Umirala sam nekoliko puta. I isto toliko puta se rađala. Udahnula bih vazduh koji bješe resak, bolan, kao prvi udah novorođenčeta propraćen krikom koji lomi tišinu iščekivanja. I pokaže da je živo.

Ostatak možete pročitati ovdje.

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.

Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

Vodič za preživljavanje operacije djeteta

Kad dobijete bebu nadate se najboljem. Ne ide to uvijek lako, posebno u prvim mjesecima bebinog života. Oboje moje djece su bili operisani, prvo sa mjesec i po’, drugo sa samo mjesec dana i oboje su imali prepone kile. Da mi je neko tada rekao šta da očekujem, bila bi mu dužna za uskraćenje traumatičnog iskustva.

Svaki operativni zahvat na djetetu je izuzetan stres za roditelje. Na redovnoj mjesečnoj kontroli mojoj bebi je konstatovana je prepona kila sa desne strane. Imala je užasne grčeve, plakala je satima. Znala sam da mi to moramo proći i da će joj biti bolje. Sama operacija je jednostavna, više je nazivaju hirurškom intervencijom, koja traje od pola sata do sat. Za mene, kao majku, ništa gore nije moglo da se desi. Nisam joj smjela dati mlijeko, ni vode od ponoći i srećom, kako je bila najmlađa na programu tog dana, u salu je ušla prva. Tome je prethodilo vađenje nalaza, pa kad sam vidjela da troje ljudi drži moju bebu dok joj vade krv, želudac mi se pretvorio u neraspetljiv čvor.

Od 5h ujutru sam pjevala u sobi i gurala varalicu u usta. Tako smo se i navikli na nju. U 8h su došli po nju. Sjećam se sestre koja je uzela, pa joj se smiješi i priča joj nešto, a moja mrvica je gleda, ni ne sluti šta je čeka, a ja pored umirem polako. Odveli su je u salu. Počela sam nekontrolisano plakati i nisam se mogla smiriti. Kad su mi donijeli njenu robicu, nije mi bilo dobro. Mirišem one male stvari i plačem kao kišna godina, a pluća mi se stegla, kao pri prvom pokušaju ustajanja nakon carskog reza, kad sam ostala bez vazduha i zamalo bez svijesti. Žena u krevetu pored, čiji sin se tog dana operisao po drugi put, pokušavala me smiriti, da je sve to normalno, da ćemo svi odahnuti kad to bude gotovo. Vjerovala sam ja njoj, ali se nisam mogla umiriti.

Tražila sam tabletu za smirenje od sestara, niko nije imao da mi je da. Svi me tješe i kritikuju u isto vrijeme, da ta operacija nije ništa strašno, a ja sve to znam i ne mogu da se smirim, nikako. Dok sam bila u toaletu operacija je završena i propustila sam da vidim moju mrvicu kad je izašla iz sale. Ušunjala sam se poslije na intezivnu njegu (ponekad pomislim da bi bolje bilo da to nisam uradila), iskukala onoj sestri da me pusti da vidim svoju bebu. Dali su mi da obučem nazuvke, kapu i neki mantil. Prošla sam kroz mali hodnik i čula čudan plač, promukao. Slika koju sam ugledala tamo ostaće mi bolna rana dok sam živa. Moja bebica, samo u pelenama, svezana za ogradicu kreveca za rukicu u kojoj je igla od infuzije, plače onim promuklim glasom koji nije njen. Stavila sam joj varalicu u usta, mazila je po čelu i ona se umirila.

Ostala sam koliko mi je sestra dozvolila. Rečeno mi je da će mi je dovesti popodne. Izašla sam sa intezivne njege potpuno sluđena, a iz mene je prokuljalo sve što je do tog momenta bilo nagomilano. Nisam se mogla smiriti. Telefon je zvonio neprestano, svi bi da čuju kako je prošla operacija, a ja ne mogu da pričam. Ne prestajem da plačem, a riječ iz mene ne izlazi.

Doveli su moju bebu u dogovoreno vrijeme. Bila je pospana, priključena na infuziju i jedva sam čekala da dođe ono vrijeme kad je smjela nešto da popije da joj dam mlijeko. Nikad slađe i nikad brže nije popila svoju flašicu.

Kad su je skinuli sa infuzije i kad je došla sebi, ponovo je gukala, osmjehivala se i radila rukicama i nogicama 100 na sat. To je bila moja beba. Pao mi je kamen sa srca kad sam vidjela da ne osjeća bol. Kao da ništa nije bilo… kao da nije ni operisana. U sebi sam znala da je odlična stvar što smo se konačno riješili tog problema i što se ona ničega neće sjećati. Danas ima mali ožiljak, gotovo nevidljiv, za koji samo ja znam gdje je. Moj je po sred duše, grebe i tjera suze na oči kad god se toga sjetim.

Kad sam rodila sina, prvo što sam pitala u porodilištu je da li ima kilu. Tada nije, ali je dobio obostranu preponu kilu sa mjesec dana. Nisam čekala, odmah smo zakazali pregled kod istog doktora, koji ga je nakon 3 dana, u 21:15h hitno operisao jer je već krenulo ukliještenje, koje zna da bude jako opasno. Već sam znala kako sve to ide, znala sam da će sve biti ok i da nije ništa strašno, ali je svejedno moj želudac bio svezan u čvor, kao i moje srce.

Cijeli dan je preplakao od gladi, meni se srce cijepalo, ali sam znala da to tako mora biti. On je bio momak i po’, pa su ga pravo iz operacione sale doveli kod mene. Mirisao je na jod, kao i svoja sestra 3 godine ranije. Taj miris mi je u nosu i dan danas. Nije bilo infuzija, probudio se taman na vrijeme da jede i zaspao bi čim bi se malo zasitio, taman koliko smije. Nisam spavala cijele noći, pratila sam ga da li diše. Sve je bilo dobro. Riješili smo se muke.

Zašto sam napisala svoje iskustvo? Zato što sam zbog neinformisanosti doživjela traumu prvi put… zato jer mi se plače svaki put kada počnem razmišljati o tome… zato što bih sve dala da mi je neko objasnio kako sve to izgleda. Mogla sam mnogo smirenija i pripremljenija otići prvi put i preživjeti to sa mnogo manje stresa.

Iz svog iskustva i onoga što sam vidjela dok sam boravila sa oboje djece u bolnici imajte na umu sljedeće stvari:

 

– Vaša beba se neće ničega sjećati.

– Kad izađe iz operacione sale biće nemirna, plakaće, glas joj je drugačiji zbog anestezije. To traje kratko, nakon čega dijete zaspi. Ovo važi i za stariju djecu.

– Dijete neće pamtiti put do operacione sale i neće vući traumu zbog toga, jer prije operacije dobija lijek koji ga opušta.

– Bebe vezuju za krevetac jer su nemirne kad se probude iz anestezije, da im se igla od infuzije ne bi pomjerala.

– Male bebice uglavnom poslije operacije idu na intezivnu njegu. Tu dobijaju najbolju moguću medicinsku brigu.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i riješićete problem.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i više neće biti muke.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje…

– Biće mu mnogo bolje. U to morate vjerovati.

I ne zaboravite nešto za smirenje.