Ognjen

Prije tačno godinu dana, ovog istog časa, preznojila sam se po ko zna koji put. Strah, nervoza i tuga jer je to bila posljednja bebina noć u mojoj utrobi. Popila sam tabletu za smirenje koju su mi doktori dali. Ona je dio predoperativne procedure. Bez nje noć pred porođaj nema sna. A ni sa njom mi nije dolazio na oči. Okrenula sam se licem prema zidu. Nesposobna nizašta drugo sem za milovanje mog ogromnog trbuha, sa novim bićem unutar njega koga sam već nazvala po svjetlosti i žestini… Ognjen. Da bude jak, svijetao kao vatra, da krči sebi put snagom pravog heroja i obasjava srca i duše mnogih.

Nije to slučajno… on i jeste dijete svjetlosti. Gura me koljenima , mazi se iznutra i kao da zna da je to naša posebna noć, rastanak koji vodi u nešto još ljepše, ali označava kraj jednog  puta i života kakvog  je do tada znao. Nisam zaspala do kasno. Prigrlila sam svoj stomak sa čedom unutra, tresla se od straha i uzbuđenja . Znala sam da ću spavati kad on dođe na ovaj svijet. Da ću biti nesvjesna njegovog prvog krika. Pitala sam se, šta ako bude plav i nježan? Kako onda da mu nadjenem ,,ognjeno’’ ime?

Nekad u sred noći, tama me uninala. Ne sjećam se šta sam sanjala. Znam samo da sam se probudila sa rukama obavijenim oko mog stomaka… I bebe unutra.

Probudili su me, a da nije ni svanulo.  Pripremali su me za operaciju, onako rutinski, uz dozu saosjećanja za groznicu koja je tresla cijelo moje biće. Odvezli su me u operacionu salu. Tješila me sestra, a i sama je bila nervozna. Ni druga tableta za smirenje koju sam popila nije pomagala. Šake su mi bile hladne kao led i mokre od znoja. U glavi mi se neprestano vrzmao papir koji sam prethodnog dana potpisala. Da preuzimam odgovornost za svoj život, šta god da se desi. Standardna procedura… meni gromadna stijena straha koja je pala na pluća… zbog koje nisam mogla da dišem. Umiruje me ona, sve će biti dobro, da ne brinem… Jok, pjevaću. Moj beban se mrdne tu i tamo, javlja da zna da smo još uvijek neraskidivo povezani.

Došao je red na rastanak. Zabrojala sam se već na 4 i sve je postalo mračno. Razmišljala sam često kako izgleda biti pod totalnom anestezijom i pitala se da li ću imati neke snove. Nisam imala nikakve.  I nisam osjećala ništa.

,,Tatjana… Tatjana… Tatjana…’’ čulo se u daljini… pa sve bliže i bliže. Otvaram oči lagano i vidim bijele mantile oko sebe, doktoricu koja se smiješi i objavljuje: ,,Znaš li kakvog si sina rodila! Plav, glavat!’’ Sa akcentom na V. Razmišljam na šta mi liči dijete i Boga molim da mu je glava srazmjerne veličine.

Oštar bol u predjelu stomaka razbistrio mi je misli… u trenu… Pomjerila sam ruke prema mjestu gdje je, u mom svijetu, prije samo nekoliko trenutaka bila beba… moja beba. Promašile su šake prostor i razdaljinu na koju su navikle i spustile se na ravnu i bolnu, kao tuđu.

To je najgori i najbolji momenat. Znaš da je gotovo. Al’ kao da su ti srce iz grudi iščupali. Kao da ti fali dio. Kao što i fali. Ne postoji način ni na jednom jeziku svijeta da opiše tu radost i tugu, neodvojivu u jednoj emociji… jednom dahu. Obgrlila sam praznu utrobu i zaplakala… Onako tiho… sjetno i radosno… ludački pomiješano.

Željela sam ga pomirisati i poljubiti mali nos… priviti na grudi moj mali, drekavi smotuljak i udisati njegov miris dok u plućima drugog mirisa ne preostane. Da izbije ovaj jod koji kao zapara izbija iz svih ćoškova male sobe na intezivnoj njezi.

Rekli su me da su me dugo budili… i jedva probudili. Meni je to izgledalo kao tren. San me obarao… Negdje na pola puta između sna i jave, obavijena nekom predivnom ljubavlju, bila sam u zagrljaju nevidljivih bića. Davali su mi snagu i otklanjali bol… da bih mogla da zaspem. Osjećala sam se kao malo dijete… kao beba ušuškana u toplom zagrljaju majke.

Čekala sam taj moment sa nestrpljenjem, da upoznam tog sjajnog dječaka. Kad ga je sestra donijela, ja sam pukla. Po svim sastavnim dijelovima. Bio je to najslađi mali smotuljak na svijetu… moja beba ,,broj dva’’. Udahnula sam… izbacila jod iz nozdrva i ljubila taj maleni nosić… Ne mogu da opišem taj osjećaj… toliko poseban oba puta, sa oboje djece, preplavljen ljubavlju… onom čistom i surovo jakom. Onom koja obara.

Kada vrisne u sred noći i da do znanja da ge ništa drugo, sem flašice mlijeka i maminog zagrljaja ne zanima… kada se nasmije i donese radost… kada jurca po kući rušeći sve što mu pod malene šake dođe… kada mi namjesti glavu u krilo i mami da ga mazim… kada me stisne u zagrljaj svom žestinom svojih dvanaest mjeseci.. tada znam. Dala sam mu pravo ime. Ognjen.  Svijetli i nasmijava… rađa ljubav u grudima svih koje dotakne.

Advertisements

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Budi svoja

Ponekad me uhvati tuga, usred radosti dok posmatram tvoju igru. Tako si bezbrižna, vesela, neukrotivog duha i nježne duše koju najmanja bubica može pomjeriti. Prkosna. Svoja. Ti si rodila mene, ne ja tebe, često mi kažeš. Da, i starija si i ja ne znam ništa a ti znaš sve.

Gledam te i ne mogu da ne mislim o životu u koji si tek zagazila. Ti nisi rođena za kompromise. Nisi satkana od materije koju je lako oblikovati. Zaboli me onaj dio mene u tvojoj duši koji kad voli voli od kose do tabana koji diraju zemlju i ne stidi se to svima da pokaže. Onaj dio koji neće da prizna da nešto ne valja samo da ga drugi ne bi vidjeli. To je dio duše koji drugi najviše i najlakše gaze. Mogla sam ti nešto drugo dati u amanet.

Sjećam se svojih ljubavi, suza prolivenih, krajeva koji su mi rušili svijetove. Bar sam ja tako mislila. Izgleda da su samo porušene brojne tvrđave koje sam oko sebe izgradila da bih došla do srži koja čini moje biće.

Kad te pokušaju srušiti, ne padaj. Postaćeš samo jača. Ti nisi rođena za male stvari. Onaj ko ti kaže da jesi, nije te ni pogledao, nije se ni potrudio, nije te vrijedan. Biće mnogo onih koji neće vidjeti, ali to ne mijenja ono što ti jesi. Nemoj im vjerovati. Oslušni onu esenciju iz dubine svog bića i nikada nećeš pogriješiti, makar mislila da ćeš ostati sama na svijetu. Ne plaši se samoće. Ona može da bude veoma korisna ako naučiš da upravljaš njom a ne ona tobom. Svi oni koji te budu rastužili, zbog kojih ćeš plakati, provoditi noći bez sna, dati su ti na putu da bi jednog dana prepoznala dobro i prigrlila ga bezrezervno. Oni ti nisu poslati da traćiš svoj život s njima, već samo da naučiš lekciju, da uvijek ima gore kao i bolje.

Svakog dana pogledaj svoj odraz u ogledalu. Razvuci taj lijepi, široki osmijeh i poželi ljepotici u ogledalu najljepše dobro jutro! Koliko voliš sebe toliko će te i drugi voljeti. Kad si bila beba, govorili smo da kad se smiješ smije ti se i svaka vlas kose. Želim ti takav smijeh do kraja života. Kad ne budeš zadovoljna sobom i pojedinim dijelovima sebe, kada budeš željela promijeniti nešto ili sve, želim da znaš da imaš najdivniju svilenu kosu boje kestena, divne oči sa dugačkim trepavicama na kojima će ti i drugarice zavidjeti, porculanski ten kao kod lutke, mali nosić, za koji će ti jednom neko reći da je najljepši u cijelom kafiću i obrve kao da si upravo izašla iz kozmetičkog salona. Voli svaki djelić sebe, od Boga ti je dat.

Vidim da ovaj svijet ide dođavola. Klinke se oblače kao da su krenule u grad na kafu a ne u školu. Valjda misle da odijelo čini čovjeka i da će privući srodnu dušu samo ako budu izgledale dobro. Da znaš, tvog oca osvojila sam osmjehom, širokim i iskrenim, baš onakvim kakvog je Bog i tebi podario. Neka ti osmjeh bude najbolja odora i oružje kojim ćeš osvojiti svijet, ne samo čovjeka. On ništa ne košta, a kupuje sve.

Upamti da se svaki početak desi baš onda kada treba i da je svaki kraj baš onakav kakav treba biti. Rijetke ćeš pamtiti po lošim stvarima. Kad pređem po stranicama svog dnevnika, koji sam vodila od svoje jedanaeste godine i narednih petnaest, vidim da je svaki kraj bio dobar za mene. Da se nije desio, ne bih mogla rasti. Ti si živi dokaz da su svi moji krajevi bili vrijedni. Ponekad to nećeš vidjeti odmah i mislićeš da je kraj svijeta. Možda će ti trebati i 15-20 godina da shvatiš, ali hoćeš, jednog dana sigurno.

Nikada ti neću reći: ,,Nemoj to!” ili da mama zna najbolje. Naučila sam te da kažeš ,,Želim to!”, umjesto da govoriš šta ne želiš. Tako će te ljudi oko tebe bolje razumjeti. Na taj način ni ti nećeš zaboraviti misliti o stvarima koje želiš, a ne samo o onima koje ne želiš.

Radi na sebi stalno. Uči i širi svoje znanje, jer i najspretniji lopov ti jedino znanje ne može oduzeti. Žena koja traži više od života, od njega to i dobija. Čuvaj i voli sebe. To jedino ne smiješ zaboraviti ni kad ti sve lađe potonu. I budi svoja, baš onakva kakva jesi. Jer takvu te Bog stvorio. Savršenu.
Priča iz knjige ,,Kako raste mama”

Čuvar snova i vjera u čuda

Maloprije sam mazila onu čupavu, umornu glavu koja se sakrila licem u mekani plavi mantil. Grabile smo da nadoknadimo dan koji je galopirajući projurio pored nas. ,,Mamina duša… srce… prvo moje dijete… Ljubavi… anđele…’’ sve tiho, u kosu, ne bi li doprlo do male, napola usnule glavice koja me je željna. A i ja nje još više. Zgrabila me čvrsto. Sklanjam joj neposlušni pramen sa lica da bih se uvjerila da ima dovoljno vazduha.

Umirila disanje. Rekao bi čovjek da spava čvrstim snom. Poljubim je dva-tri puta. Ne mrda. Uzmem onog roze konjića kojeg je dobila kad je naspram nje djelovao kao King Kong. Sad joj je glavni drugar za spavanje. Pokušam da se izvučem ali ona osjeti, zgrabi me za rukav: ,,Da se poljubimo i zagrlimo!’’, te učinim po zapovijedi. Jako, najjače.

Uzmem čuvara snova u roze boji, legnem ga pored nje, stavim prednju plišanu nogu na njenu rukicu i naredim konjiću da joj čuva san. I da čuva nju. Pridiže se uvrijeđeno: ,,Mamaaaa, šta ti je, nemoj tako da pričaš! To je samo igračka!’’, ,,Dobro, konjiću, ne moraš da je čuvaš. Čuva se ona sama’’. Konj ne reče ništa, a ni ova moja što je umislila da je ,,velika’’  da joj bajke više ne trebaju. ,,Pravda za bajke!’’ došlo mi da viknem. Al’ samo poželih još jednom slatke snove i zatvorih vrata sa sobom.

Molim da dignu ruku svi koji su do početka školovanja mislili i vjerovali da su igračke živa bića koja se samo pretvaraju da to nisu. I koja žive neki svoj život od momenta kada sklopimo oči. Baš kao u ,,Cipelićima’’ nekad. Kad se sjetim samo koliko sam se puta naljutila na brata što mi je oteo igračku i tukao sa njom po drvenom uzglavlju kreveta…

Uveče sam znala poređati igračke uzduž kreveta. Imala sam cijelu ekipu koja je čuvala moje snove. Znala sam da nisu živa bića, ali je uvijek postojalo ono zrno sumnje… Šta ako magija ipak postoji?

Danas znam da je to bila magija djetinjstva i voljela bih da je malo duže trajala.

Ne odrasti prebrzo. Djetinjstvo ima još bezbroj čuda za tebe. Pusti plišanog prijatelja da ti namigne I zagrli najnježnije. Kad jednom stvarno porasteš on će i dalje biti tu. Grlićeš ga kad god si tužna. Plišani zagrljaj vratiće te baš u ovaj tren kada za tebe brige nisu postojale.

Ima on moć veću od čarobnog šešira najvještijeg mađioničara.  Da te umiri i kad budeš imala 20, 30, a bogami i 35. Nisam ti rekla da sam grlila tvog konjića kad si prvi put spavala kod bake. Sa godina koliko ja imam to izgleda priličo šašavo. Ako te uopšte briga šta će ti neko reći kad te ugleda u zagrljaju sa igračkom. Mene nije bilo. Mirisala sam ga i gotovo osjetila onaj slatkast miris bebe. Falio je samo ujednačen zvuk tvog disanja.

Zato te molim, vjeruj u magiju. I uživaj u njoj. Ne žuri da budeš velika. Kad porasteš kao mama, htjećeš da vratiš vrijeme, da zagrliš onog konjića za koga ćeš tek tada znati da je magičan da magičniji ne može biti. Koliko god ozbiljna bila i hodala čvrsto. I da imaš istu pamet i 30 godina manje. Pa da ga zgrabiš za plišane noge i odletiš s njim kud ti je drago!

Negdje postoje vile i vilenjaci. Šumska bića nalična ljudima, van našeg poimanja ljepote. Drveće koje u nekoj drugoj dimenziji razumijemo dok među sobom komuniciraju titrajima, ili dok šalju pozdrave insektima i pticama. Postoji cijeli svijetovi ljudskom oku nedostupni. Osim onom najoštrijem. Izvježbanom da vidi i najmanju promjenu stvarnosti.

Zato moraš vjerovati u čuda. Od prvog do zadnjeg dana. I sama si čudo prirode, jedinstveno i neponovljivo. Zašto druga ne bi bila moguća?

Spavaj anđele… A ti, konjiću, ne mrdaj. Čuvaj joj san.