Predatori i odgovornost na društvenim mrežama

Društvene mreže su postale idealno mjesto za ,,virtuelni izlazak”, tračanje, ispijanje kafe sa samim sobom, maštanje i zavist zbog tuđeg uspjeha, postignuća, gomile fotografija sa putovanja u egzotične zemlje  (koje, onako u pozamašnoj količini većinu onih koji ih posmatraju dovode do stanja očaja jer isto sebi ne mogu priuštiti) i drugih stvari za koje shvatimo da nam nedostaju tek kad nam se izlistaju na time line-u. Ako li ste unazad nekoliko godina klikali sve što vam se učinilo iole interesantno sigurna sam da imate pregršt raznoraznih predatora koji vam serviraju toliku količinu nepotrebnog sadržaja za vaše živote da na kraju shvatite da ste samo izgubili vrijeme. A kamo sreće da ste tu samo vrijeme ostavili! Obično shvatimo da smo nekako ispijeni kad ugasimo računar.

Postoje predatorske strane koje izbacuju bombastične naslove gdje se tematika samo naslućuje, pa kad vas radoznalost savlada i uđete na sadržaj, dočeka vas ponuda da lajkujete njihovu stranu ili nema čitanja teksta. Ja se tu malo osjetim kao da me neko pribio uza zid i traži poljubac da me pusti. Da je šta korisno i vrijedno ne biše se toliko trudili da nasilnim tehnikama skrenu pažnju. Onaj x u desnom uglu kvadratića koji je luka spasa je toliko majušan da ga na telefonu jedva ili nikako ne možeš potrefiti. U drugom slučaju već si prisilno lajkovao stanu koja će te uredno obavještavati o raznoraznim glupostima, sa estrade, uglavnom, koje ti ama baš ništa ne znače.

Nasilni marketing, koji bar kod mene izaziva efekat gadljivosti na loš pokušaj skretanja pažnje, danas je toliko prisutan i do besvijesti iritantan da se pitam gdje su im marketing menadžeri izučavali zanat?! Onog momenta kada ugledaš natpis tipa ,,Fotografisao se na sopstvenom vjenčanju kada se desilo nešto nevjerovatno!!!” i ti uđeš da vidiš šta se to desilo nekom tamo tipu koji je potpuno nebitan u tvom životu, shvatiš da je samo uletjela ptica u kadar i fotograf je zabilježio da dotični nema prednja dva zuba koji su sijevnuli u momentu čuđenja. Ali si ušao na stranu i povećao čitanost. Izgubio si dragocjeno vrijeme koje si mogao provesti na mnogo korisniji način.

Imaš sreće ako nisi pokupio virus koji sa tvog profila šalje objave kako je u saobraćajnoj nesreći stradao neko iz žirija Granda. Do sad su takvi sahranili ljudi i ljudi iz popularne emisije. A vas će da psuju po svim grupama u kojima ste aktivni, jer virus dijeli lažne objave u vaše ime. I onda se polomite da očistite računar. O tome koliko ćete se iznervirati, da ne govorim.

Već neko vrijeme isključujem svaku stranu koja mi servira ovakve sadržaje, a i ljude koji se na iste pale i dijele ih. Apelujem na kakvu peticiju da alati marketinga prođu kroz kontrolu prije objava.

Druga vrsta predatora su sve popularniji samoprozvani učitelji životnih vještina koji rješavaju životne probleme i prosipaju filozofije života koje ni sami ne žive. Hoćeš da budeš life coach? Živi to što pričaš i nikakva ti reklama za to neće trebati! Tvoj život je najbolja preporuka za ono što propagiraš. Furaš da trebamo savladati ego a dnevno izbacis desetak fotografija sa poprsjem i kičmom na S. To nije dobro za samu kičmu jer se na taj način ukliještaju pršljenovi i možeš da dobiješ diskus, mada zadnjica bolje izgleda, priznajem. Pućiš usne da nakvasaju, pokazuješ savršenstvo od svog života, a ustvari imaš ego veliki k’o kuća kome je dnevno potrebno nekoliko porcija lajkova i pohvala kako si dobra riba!

Ničiji život nećeš promijeniti svojim fascinantnim i prenapucanim izgledom. Možeš ljude podstaći na promjenu ako pokažeš ispunjenje sopstvenog života. Sna. Ideala. Znanje i iskustvo su ono što daje rezultate, a ne selfiji sa raznoraznih pozicija iz tvoje kuće. Ne poznajem rad nijednog velikog i istinskog gurua koji je propagirao više sebe od samog programa koji promoviše i dobrobiti koje taj isti program može donijeti. Ni teta Louise Hay, Deepak Chopra, Van Dajer, a bome ni oni iz nekih davno prošlih vremena. Ugledaj se na njih.

Oni koji histerično objavljuju kako će pravda jednom doći po svoje, kako znaju ko ih ogovara, radi im iza leđa, najavljuju čistku liste prijatelja jer ih ovi ne podržavaju u tome što rade su najnesrećnija kategorija. Ispunjenje duše neće naći na ovaj način, al ne odustaju od trovanja drugih svojim mislima koje trebaju biti samo njihove. Živi i pusti druge da žive.

Na kraju, tvoj privatni život do u detalje zaista nikoga ne zanima. Za to služe prijatelji od krvi i mesa. Pozovi ih telefonom i izjadaj se. Njima je zaista stalo do tebe. Ja ti ne mogu pomoći ako ne želiš pomoći samom sebi. A i dovoljno sam odgovorna da poznajem opasnost sagledavanja problema iz sopstvenih cipela i sa površnim informacijama u vidu bijesne izjave. Ja čak ni ne znam o čemu pričaš?! Zašto mi onda to serviraš? Opet zbog potvrda. Lajkova. Hrane za posrnuli ego. Ili da indirektno skreneš pažnju određenoj osobi (uradi to onda direktno). Svako je odgovoran za sopstveni život i sami nosimo krivicu ako dozvolimo da nam ga drugi kroje. To je stvar izbora. Biraj svoje izbore.

Oni koji objavljuju šta jedu, piju baš svakog dana za sva tri obroka, koji objavljuju baš svaki korak kuda idu , pa makar i namjeru da idu negdje (,,baš mi se šeta/meditira/jede”) su kategorija za brzo prelistavanje. Ako ti se meditira- meditiraj. Jede- jedi. Čita- čitaj. Spava- spavaj. Ne gubi vrijeme na objašnjavanju i pojašnjavanju nečega što se mase ljudi, kojima izlaziš na pregledu dnevnih dešavanja, tiče. Ako imaš potrebu da neko poseban ovo zna, budi hrabar. Pošalji mu privatnu poruku.

Ako prepoznate bilo koga od ovih par tipova predatora sa društvenih mreža imam samo jedan savjet u 3 riječi: unfollow page, leave the group, block person.

Da biste mirne duše i čiste savjesti uradili neka od ova tri koraka postavite sebi tri prosta pitanja: Da li ovo ima ikakvog značaja za moj život? Da li i kako ja toj osobi mogu da pomognem? Jesam li nešto iz ovoga korisno dobio?

Ako su sva tri odgovora NE vratite se na prethodni korak. Sačuvali ste živce, vrijeme i dragocjenu životnu energiju.

Dijelite lijepe stvari. Priče. Informacije. Pa čak i one manje lijepe, strašne i tužne ako time možete nekome pomoći ili povećati svjesnost o nekom problemu. Budite odgovorni za sadržaj koji dijelite. To je ono što servirate svojim prijateljima.

 

 

 

Advertisements

Naša djeca na društvenim mrežama-kao na tacni

Beba je došla u vaš život. Mirisna, medena, kao porculanska lutka! Ponosni ste i obožavate svaki milimetar vašeg djeteta i želite tu radost, ljubav i ponos da podijelite sa svijetom. A gdje drugo nego na društvenim mrežama. Beba uradila ovo, uradila ono, bebin pogled gore, dolje, pod ugom od 30 stepeni… Ne znate koju fotografiju da odaberete, pa kačite svih trideset ,,o’kinutih” u pola minute. Svaka ima svoju draž. Snimate dijete, dijelite sa svijetom. Da svi vide kako je pametno, slatko, milo, kako fino priča, pjeva, kako pliva,… Da vide svi. Koji svi?

Koliko imate ,,prijatelja” na društvenim mrežama? Ja ih, lično, imam preko 800. Baš juče sam se zabezeknula pri pogledu na cifru koja broji ljude koji imaju svakodnevni uvid u moje aktivnosti. Da li ih sve poznajem? Naravno da ne. Ni polovinu. Razlog zašto su me dodali za ,,prijatelja” – uglavnom nepoznat. Mogu samo da naslućujem.

Nekada sam bila gore opisani roditelj. Svaki milimetar rasta i razvoja ćerke sam opsesivno kačila na internet da vide prijatelji, porodica, poznanici. Ali nisu samo oni imali pristup mojim fotografijama. Imali su svi oni koje sam pustila u svoje virtuelno okruženje. Nekako sam se, a vjerujem i većina vas, vodila logikom ,,ma šta loše može da se desi?!” ili da se sve loše stvari dešavaju nekom drugom. I dešavale su se. Dešavaju se. Djeca bivaju oteta od strane kidnapera koji su se potrudili da nađu dijete slično onom za koje su imali spremna dokumenta. Našli su dvogodišnju djevojčicu preko programa za prepoznavanje lica. Došli i oteli dijete majci iz ruku. Priča je imala srećan kraj pa je rezultat bio ,,samo” pretrpljena trauma za dijete i roditelje.

Tada sam shvatila da to može biti bilo čije dijete, moje, tvoje, njihovo. U bilo kom gradu, bilo koje države na svijetu. Panično sam poskidala gotovo sve fotografije svoje djece iz straha od svjesnosti koliko djecu izlažem neznancima koje imam za ,,prijatelje”.

Prošlo je neko vrijeme. Počela sam da obraćam pažnju na fotografije svojih poznanika i prijatelja. Među onim normalnim fotografijama nasmijane djece koje svakom živom stvoru razgale dušu nemali broj ih je bio drugačijih. Fotografije uplakane i tužne djece. Bijesne i razočarane. Onih koji su poslati u kaznu pa tugaljivo vire iz ćoška, pa djeluju neodoljivo i mami i auditorijumu. Fotografije bolesne djece pod temperaturom. Fotografije malih djevojčica, našminkanih, namontiranih koje poziraju kao velike. I što me najviše prenerazilo, fotografije potpuno nage djece! Ove dvije zadnje grupe su idealna meta za pedofile koji će na svaki način sakriti svoju nastranost i pratiti vaše fotografije.

Da vas nešto priupitam. Kako biste se osjećali kada bi vas neko fotografisao dok ste natekli od prehlade, sklupčani na kauču? Ili kada ste tužni i uplakani? Ili da se upravo rastanete od kućnog ljubimca i plačete kao kiša, a neko vas snima kamerom i to okači na internet? Ili da vas uhvati u donjem vešu ili gole nakon kupanja, izbaci na društvene mreže i dijeli do iznemoglosti? Da li biste mu dali dozvolu za to? Ili biste se osjećali užasno kada biste saznali da je to neko ipak uradio iza vaših leđa? I što je najbitnije da li ste svjesni da isto to radite svojoj djeci? Dobro, ne svi, ali jedan zabrinjavajući broj vas. Gradite im profile bez njihove dozvole i svako ima pristup vašoj djeci. Ono što je jednom okačeno na internet, zauvijek tu ostaje. Facebook profil je nemoguće izbrisati. Da li ste to znali?

Iako su nama koji nemamo nikakvih zadnjih misli ovakve fotografije slatke jer su naša djeca nevine i čiste duše, vjerujte da ima i onih koji ih ne posmatraju tako. Koliko god to nama nevjerovatno zvučalo. Da li ste sigurni da ih nemate među svojim prijateljima? Ja nisam. Za onih mojih osamsto i kusur ne mogu ruku u vatru staviti da ih nema sa takvim sklonostima.

Pokušavši da pronađem najadekvatnije poređenje koje bi vas dodatno isprepadalo ( jer ovo i jeste tema koja treba sve nas malo da pokrene) sjetila sam se statistike da je veliki procenat žena koje su silovane u automobilu dok su stopirale, ili im neko stao, bile zlostavljane od strane poznatih osoba? Komšija, poznanika, pa i rođaka. To je zastrašujuće. Ako nekoga poznajemo, ne znači da ga znamo.

Čini se da je ovo vrijeme izopačenosti u svakom smislu dovelo do toga da su nam djeca na nekim poljima prezaštićena, dok ih na drugoj strani ,,dajemo” masi na izvol’te. Ne kažem da treba da prestanemo da stavljamo fotografije djece na društvene mreže. Samo se zapitajte, da ste na mjestu djeteta, da li biste i sami voljeli da vam takva fotografija osvane na internetu? I što je najbitnije, ko je sve može vidjeti. I gdje može završiti.

A onda uradite ono šta vam savjest nalaže.