Buđenje duše

 

 

Da li će mi se dopasti? Kad i zadnja ljuska omotača oko moje duše otpadne? Ljuska koju su brižljivo dodavale generacije prije nego li sam došla na ovaj svijet.

Kako to izgleda biti ja bez primjesa drugih? Bez tuđih mišljenja, stavova, strahova. Samo čista, iskonska ja?

Šta ako sam već počela da se ljuštim? I sa svakim slojem lakše dišem i više krvarim? Ako mi i najmanja promjena toliko prija da bih pustila vrisak i u isto vrijeme pobjegla pod naslage otpalih slojeva sa mog bića?

Ogoljena… svoja, a ipak nova. Kao kad sam prvi put stala naga pred ogledalom i bila dovoljno hrabra da se pogledam u oči i prihvatim ono što jesam.

Spoznajem… da sam se pretvorila u munju kojoj sam se nekada osmjehivala i divila. Da više nikada ne mogu proći neprimjetno. Bez tona. Da sam tu da svijetlim i pokažem svu ljepotu teških oblaka skrivenih pod tminom noći.

Kako skidam sloj po sloj prepoznajem one krike koje su drugi gušili. Vrisak slobode i snage do pucanja. Obrise duše jedinstvene kao oblak na nebu. Vadim sloj po sloj i skidam ostatke lanaca nedavno pokidanih.

Na trenutak se uplaših...

Sopstvene snage ugušene krutim pravilima društva. Volje i želje za onim što mi po zakonu Univerzuma pripada. Potrebe da budem sjajna i plamteća, da me je teško ne primjetiti. Skloniti glavu i prebaciti misli na nešto drugo.

Snage glasa koji mi iz grla izlazi. Koji ne daje mjesta za dilemu ni odgovor.

Misli koje stvaraju do granica nepojmljivog.

Razumjevanja poretka stvari. Ljudi. Misli. Uzroka i posljedica. Snage duše koja sa svim tim može da se igra. Distance koju od izazova pravim. Jasnoće lekcija koje su mi date. Koje sam svjesno i nesvjesno odabrala.

Buni se biće uspavano. Buni se u buđenju dok je svaki dio boli. Jer se po prvi put ispravlja da dostigne najviše visine.

Duša zna. Da su stege stvarne samo onda kada ih i sami prigrlimo. Kad ih odbacimo nestanu kao da nikada ni postojale nisu. Koliko god njihove otiske na rukama osjećali.

Grlim promjene svake čestice u mom organizmu. Svakog kraka mog genetskog koda. Svjetlost koja obasjava i najtamniji dio bića, nekad uspavan, a sada probuđen.

Ponekad se čini da sam ponovo dijete. Ono koje otkriva tajne svemira. I lagano se raduje svemu što ugleda i udahne. Okusi i dotakne. Dijete koje gazi stazama svjesno svakog savijanja zgloba na stopalu. Najmanjeg kamička pod pod prstima. Dijete koje diše polako i duboko. Dok svaku ćeliju u tijelu vazduhom ne napuni. Ono koje čuje kako priroda pulsira i diše. Sokove koji kroz žile drveta prolaze.

Probudi se. Da zajedno slušamo ono što nikada čuli nismo. Vidimo boje koje su od nas bile skrivene. Radujmo se svakoj novoj spoznaji. Dotaknimo visine koje smo nekada snovima zvali.

Buđenju duše raduje se cijelo moje biće.

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Izazov kao blagoslov

Dođu dani kao što su ovi. Djeca budu bolesna. Posla ima za tri čovjeka puna snage. A ja osjećam da snaga iz mene polako ističe. I da ću uskoro i sama završiti u horizontali, kljukajući se toplim napicima i vitaminima. Čovjeku se čini da je na momente od Boga dobio breme koje je teže od njega samog. I nekako svaki put uspije da ga iznese i iz teškog perioda izađe uspravno. Na obe noge koračajući lagano. Nerijetko sa pognutim ramenima koja nikako da se sviknu da je teret spao. I brade blago pognute ka zemlji.

Bilo je i dana kada sam rođenu djecu gledala kako kao bebe svezani za ogradicu krevetića nakon operacije plaču tuđim glasom na koji nisam navikla. Kad one mrve od 3 kile i kusur, bespomoćne i uplakane, ne mogu da privijem na grudi od silnih igala kojima su prikopčani na raznorazne terapije. Lomilo me to. Dušu mi kršilo tako snažno da od plača nisam umjela prozboriti. Ima tome par godina. Ali pri samoj pomisli duša mi se stegne i suze navru na obraze. Zato rijetko prizivam takve momente.

Dolazili su i oni dani kada sna nisam imala uopšte. Kada se nisam pitala sa zdravim razumom I kad sam se pretvarala u neku čudnu životinju kojoj samo rade dva instinkta- majčinski i onaj za preživljavanjem. Kada sam bila u sukobu sa cijelom planetom. Dani kojima nisam vidjela kraj. A i oni su prošli.

Nekada sam ih nazivala problemima. Danima koji su od problema satkani. Nisam vidjela rješenja. Činilo mi se da nikada neće proći i da će samo postati gore. Ono što bi me uvijek trglo je pomisao da neko drugi ima veće probleme od mene. I to bi me svaki put natjeralo da dignem glavu i razbistrim um.

Kada sam ronila suze zbog operacije na koju je otišao moj jednomjesečni sin vidjela sam jednu majku u čekaonici. Prišla sam joj lagano, takla je po ramenu i upitala zvog čega plače. Odgovorila mi je da je njen sin jednostavno prestao da komunicira sa njima. Čisto tako, jedne večeri se ugasio. I sada leži na aparatima. Ne znaju šta mu je ni kako da mu pomognu.

Osjetih se sebičnom zbog sopstvenog bola jer mi se iz operacione sale vraća bebac od mjesec dana, sa otklonjenom tegobom. Potpuno zdrav. Gledavši u ona vrata operacionog bloka pomislila sam na sve one majke koje nikada nisu dočekale da zagrle i utješe svoju uplašenu djecu. Jer su ih baš iza tih vrata izgubile. A moje dijete je živo i zdravo. Raduj se! Ne plači! Ošamarih se u mislima.

Bilo je i onih dana kada sam u hodu spavala jer nisam imala kad da se ispružim. Kada sam plakala od umora i želje da barem 5 minuta provedem nasamo u toaletu. Kada mi se potkradala misao da za ulogu majke ipak nisam stvorena jer sve druge lakše preguraju majčinstvo od  mene. U nekom momentu trgla bi me misao. Koliko njih želi upravo ovakav umor koji mene obara s nestabilnih nogu? Koliko njih ima samo jednu želju– ne spavati zbog bebe koju su dobile? Zbog onoga što im nedostaje da bi bile potpune. Koje svakog mjeseca rade test na trudnoću, bacaju spravicu na kojoj se ukazala samo jedna, podrugljiva crtica, u kantu za smeće. Zaključaju se i daju sebi par trenutaka koje otplaču u tišini. Daleko od očiju onih koji ih najviše vole. Mrzeći svaku utješnu misao koja do njih dopre. Da ima vremena i da moraju da se opuste. Koje jedva čekaju da maze svoje bebe koje im ne daju da spavaju. Budi zahvalna! Viknuh bez glasa.

Odavno sam ih prestala nazivati problemima. Jer je svaki dodao čvrsti sloj na moj koštani skelet. Zovem ih izazovima. Jer nas pozivaju da se borimo i jačamo. Postanemo snažnije i potpuno nesalomive. Nikada nas lagodnost nije naučila nečemu. Kroz izazove rastemo. A iskreno vjerujem da ih na nesvjesnom nivou biramo. Da bismo postale jače. Naučile više. Dobacile dalje.

Danas znam. Kada dođu ovakvi dani kad su mališani bolesni i kenjkavi a ja imam posla za tri snagatora, da mi je u život stigao još jedan izazov. I da ću ga pregurati. Zahvalim se na lekcijama koje su mi date i životu koji živim. Na snazi koju svakim korakom otkrivam. Izazovima koji nisu ništa drugo do blagoslovi. Na dovoljnoj svjesnosti da ih prepoznam i kad mi je vid zamućen i duša umorna.

Kolumna ,,Gracija”

Šikcirate li se?

Što bi moja ćerka rekla ,,Mi se ne šikciramo!” Kad pokupi neki izraz i usvoji ga nema šanse u narednih pola godine da je neko ubijedi da se, npr. ne kaže ,,šikciramo”, već ,,živciramo”. Nego, dade mi ideju te ,,šikciranje” usvojih kao novi izraz za poseban tip životnih stuacija…

Ne šikciram se više zbog gluposti… A ne! Dostigla sam onaj nivo ,,baš me briga šta će svijet da kaže”, posebno za to u kakvom mi je stanju kuća, da mi taj svijet zbog kojeg bih trebala da se našikciram s vremena na vrijeme i ne dolazi u kuću. Dolaze nam samo oni koji me ne šikciraju. Na kafu i čašicu razgovora. I kolače pride, ako ih stignem napraviti. Ili svratim po njih u prodavnicu. Ni kupovnima ništa ne fali. Za kupovne uredno pripisujem zasluge mom mužu. Muž ih je pravio.

Za mene je ovo životna revolucija! Nekada sam bila opterećena da ugostim prijatelje sa jelima kao iz najmodernijih restorana. I bila nam je puna kuća, dolazio svako malo neko da se sa nama druži. Obavezno bih nam pekla hljeb. I fascinantno mi je bilo to što su se ljudi više oduševljavali domaćim hljebom nego specijalietom nekog modernog i poznatog kuvara. Taj mirisni komad brašna, ulja i vode zagolicao bi svačiji stomak i vratio sjećanja. Valjda na bake koje su ga svojevremeno mijesile i djetinjstvo na koje su mirisni pečat svježe ispečenog hljeba stavile.

Sa porastom broja članova porodice smanjivao se broj prijatelja koji nas posjećuju. Nismo jednostavni za organizaciju. Ja sam nesposobna za druženje kad djeca zaspu. Ako uopšte uspijem ostati budna. A i kad uspijem nastojim da što prije dođem do pidžame kako bih u svakom momentu bila spremna do leta prema krevetu I zemlji snova.

U početku me ovo izluđivalo. Nedostajale su mi prijateljice za koje nisam imala vremena u terminima koji su njima odgovarali. A one su opet imale svoje obaveze u satima kada sam ja sposobna za druženje. I to u šetnji, ako može ikako. Kafa vani nije dolazila u obzir jer bi se svela na jurenje nekog od djece. Kući sam uvijek najopuštenija jer mogu da ih ograničim što mi je davalo prostora da popijem tu kafu u relativnom miru. Kako bi to njima izgledalo, ne znam. Haotičan pokušaj održavanja linije konverzacije između samo dva sagovornika. Nemoguća misija! Socijalni život mi se ubrzo preselio na internet i društvene mreže gdje nisam bila ograničena vremenom, ni stanjem u kakvom se nalazim.

Divila sam se prijateljicama koje su uvijek izgledale sjajno i koje su smogle snage da okupaju svoje bebe, stave ih u kolica i izađu sa bebom u restoran. Odu na put. Uživaju u kafi na terasi nekog kafića. Pokušavši slično završila sam jurenjem trogodišnjeg djeteta u radiusu od 100m oko mjesta gdje smo sjedili sa kumovima. Bez mene. Ja sam bila u neprekidnom pokretu. Gleda me jedan čovjek i onako, sapatnički, doviknu: ,,Ja ti predlažem da uzmeš malo kanapa i da je privežeš!” Nisam mu zamjerila. U momentu mi se učinilo kao dobra ideja. Ne brinite, nisam je nikada realizovala. Ma ni pomislila! Ubrzo sam odustala od zamisli da usaglasim svoje potrebe za socijalizacijom sa rasporedom koji sam imala.

Imam prijateljice koje nisu dozvolile da propuste gotovo ništa od dešavanja u životu kakav je bio prije dolaska djeteta. U isto to vrijeme se moj život preturio na nos i pretvorila sam se u osobu za koju sam mislila da je najnesposobnija da drži uzde života u svojim rukama. I šikcirala sam se zbog toga, dabome.

Nastavili su da dolaze najuporniji. Oni koje baš briga je li mi kuća u savršenom redu i da li sam u flekavoj trenerci sa kosom pokupljenom kako bilo. Takvi su nam uvijek dobrodošli. Ostali su odustali a ja sam ih  pustila da odu.

Ima odlazaka koji su mi teško pali. Posebno nekih prijatelja koje sam grčevito držala uza sebe. Mada, vrijeme uvijek pokaže da su odlasci dobri. Posebno oni nakon kojih možemo lakše disati i biti to što jesmo. Sada su u mom životu su tačno oni ljudi koji mi prijaju. Dolaze i neki novi, sjajni. Oni koji ne vibriraju sa mnom na istim talasnim dužinama otplovili su na nekim drugim. I to tako treba da bude. Svakome prija da bude ono što jeste, okružen sličnim ljudima.

Da lakše puštamo ljude iz života bili bismo komad zdraviji.

Ni sad vam nisam mnogo bolja. Večernje aktivnosti van kuće dolaze u obzir samo kad su mališani kod bake i deke. Jer u svakom drugom danu ja se budim prije 6h. Radim osam sati. Dovedem djecu iz vrtića i s vrata spremam nešto za jelo. Sredim najhitnije i izlijećemo van. Družimo se do večere koju spremim, nakon čega ide kupanje i uspavljivanje. Ostanak u budnom stanju je prije izuzetak nego pravilo. Nakon takvog dana se uopšte ne šikciram. Ni je li mi kuća uredna. Ni šta će narod reći. Taj narod neka nas zaobiđe, jer nemamo lufta u našem rasporedu gdje bismo ga ugurali.

To je moj izbor. Moji prioriteti. Sa manjkom starih prijatelja i novima koji nas u potpunosti razumiju. Kojima je šoljica kafe u uslovima nemogućim za mentalno povezan razgovor dovoljan razlog za osmjeh i druženje. Jer se razumijemo. I drugo nam nije bitno.

Ne šikciramo se uopšte. Šikciranje nije dobro za zdravlje.

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Nerviraju li vas djeca? Odlično!

Ako ste mislili da ste samo Vi ti koji oblikujete osobu u koju izrasta Vaše dijete, niste bili u pravu. Stanite na trenutak i razmislite. Kakvi ste bili prije rođenja djeteta, a kakvi sad? Što više razmišljam o tome, shvatam da je sve ono što me najviše dira u živac, upravo ono što mi pomaže da se razvijam i sazrijevam kao ličnost. Posao djeteta jeste da nas nervira, tjera na razmišljanje i iznalaženje kojekakvih rješenja za probleme u koje su nas uvalili. Da imamo mirnu djecu koja nas sve slušaju, osim što bi nam živci bili zahvalni, druge dobrobiti za nas ne bi bilo.

Čitala sam skoro o jednom istraživanju koje je pokazalo da su majke mnogo efikasnije na poslu, pokazuju bolje organizacione sposobnosti, lakše funkcionišu u timu, mogu obavljati po više zadataka istovremeno. Kažem ja lijepo, sve mi postanemo prave hobotnice zahvaljujući upravo komplikovanosti naše drage djece. Nije da  volim posmatrati stvari iz ružičastog ugla, već nas oni zaista čine drugačijima. Nažalost, majke definitivno lošije prolaze na intervjuima za posao, iz razloga što poslodavci u majčinstvu vide prepreku za efikasno odrađivanje poslovnih zadataka. Žali Bože što su tako slijepi!

Pogledajte svoje roditelje. Kakav je njihov odnos prema unucima? Da li imaju više strpljenja i mekši pristup prema djeci od Vas? Da nije u pitanju kakva magija? Njih djeca više slušaju, nego roditelje. Sa njihovog stola će sve pojesti, dok se Vi mučite da im ubacite još jedan zalogaj u usta. Mislite li da su babe i dede dobili tu mudrost na tacni? Nisu! Iza toga je mukotrpan rad i trening koji ste im upravo Vi priredili. Zahvaljujući Vama su postali strpljiviji, umiju bolje da slušaju i naučili su se lakšem pristupu do dječijeg lijepog  ponašanja.

Djeca nas prvo istreniraju da funkcionišemo sa manje sna nego što smo navikli. Nauče nas da ima neko ko je bitniji od nas samih. Onda nam istreniraju čulo vida, dobijemo oči i na potiljku; čulo sluha do nivoa neke divlje životinje, koja je uvijek na oprezu, te šesto čulo, koje nam javlja da se sprema neka opasnost, kada se naše mladunče umiri. Poslije, kada dođu u razdoblje od 3-4 godine, treniraju nam pregovaračke sposobnosti i nervni sistem do perfekcije. Zar mislite da biste dobili intezivniji trening za specijalca, nekog tajnog agenta, ili pak pregovarača sa otmičarima, da nije djece? Ovo  je trening za džabe, budite zahvalni!

Kako oni treniraju nas, ne bi ni mi trebali njima ostati dužni. Ako ispred njih ne stavljamo izazove, već gotova rješenja servirana na tacni, na najboljem smo putu da od sopstvene djece napravimo nesposobne odrasle ljude kojima će uvijek drugi rješavati probleme. Ipak nećemo cijeli život stajati iza njih da ih podupiremo. Trenirajte ih, neka sami nalaze rješenja. Neka uposle svoje sive ćelije i bore se sa Vama. Samo tako mogu naučiti da prežive u surovom svijetu i izbore se za svoj dio kolača. I sami znate da život nije lagan, na kojoj god ljestvici da ste rođeni. Ne kažemo džabe ,,da mi je ova pamet i 10 godina manje”… Iskustvo nas čini pametnijima. Ta iskustva su nekada bila izazovi i problemi.

Kako nama, tako i djeci, izazovi su ti koji nas čine zrelijima i uče životu. Ne štitite dijete od svih izazova, pustite ga da se samo bori. To je najbolje oružje koje ćete mu ikad dati.