,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Advertisements

Mojoj maloj meni

Usnila sam te prošle noći. Stajala si bosonoga u travi, ispred divne kućice koju si zvala svojim domom. Krhka, prkosna… Svaka ćelija iz tebe viče ,,Jesam li dovoljno dobra?’’… jesi li najbolja. Osjećam tvoju glad. Onu koja te tjera da se dokazuješ i sebi i drugima da vrijediš. Da si lijepa, pametna, sposobna, talentovana za sve. Guraš na svim poljima dok ne dostigneš zvijezde. Aplauze. Potvrde.

Gledam oči širom otvorene na licu prepunom iščekivanja. Nisi ni svjesna koliko ne stižeš da uživaš od brzine da zgrabiš od života sve što ti pred tebe servira. Da ništa ne propustiš. Plašiš se da nećeš zateći ponovo isti dar ukoliko se jednom posvetiš do kraja…

Ne mogu da se sjetim tvojih nestašluka. Osim par njih. Kao da si oduvijek bila odrasla. Znala šta možeš, a šta ne. Voljela bih da si ih pravila više. Da si dala sebi slobodu i malo divljine da probiješ neke zidove i zađeš na zabranjeni teren. Možda bi tada znala raširiti ruke i pustiti anđele da ti spletu krila. Ona koja ćeš kasnije znati sama raširiti i odlebditi i do najvišeg planinskog vrha.

Ne znaš da si divna baš takva kakva jesi. Da si savršena. I da jedino nikada više nećeš biti dijete. Da će jedino ta prilika da budeš mala, nesmotrena, divlja, puna ljubavi, čistog srca i duše uskoro nestati. Pružajući ruke u zagrljaj savij ih oko sebe. Voli se, savršenstvo Božije. Jer si sama birala svoj put i uvijek ćeš ga sama birati. I još puno puta gaziti različitm stazama istovremeno. Kao kakva  stonoga. Imaš kad.

Hodaj jednom stazom i upijaj svaki kamičak. Svako zrno prašine. Cvijet. Sunčev zrak. Ne žuri da porasteš i da postaneš velika. Odgovorna. Da se osamostališ. Ne trči kroz djetinstvo.

Još ćeš ti plesati i pjevati. Slikati i pisati. Upijati aplauze. Mijenjati živote. Za sve to imaš vremena.

Budi divlja. Gazaj po barama. Pjevaj na kiši. Ukradi sočnu jabuku iz komšijske bašte. Zakasni kući bar dva minuta. Brinuće i tako i ovako. I neka te boli briga šta će drugi da misle. I da li će to da im se sviđa. Udahni duboko da ti se i utroba vazduhom ispuni. Ne plitko. I ne brzo, kao da uskoro nećeš disati.

Dođi da te zagrlim. Ti, malo čudo. Ne grabi tovare teže od tebe same. Saviće ti leđa, pa ćeš uvijek tražiti slične. Za tvoja pleća preteške. Budi i nikad nemoj prestati biti dijete. Ono koje leti, diše duboko, koje se smije preprekama. Za sve drugo imaš kad. I pusti tople suze da se skotrljaju niz obraze. One divno umiju da umanje i najteže terete.

Voljena si… i više nego što pojmiš. I jača nego što misliš. Džaba da ti pričam šta ćeš biti kad porasteš, nećeš mi vjerovati. Zato, da ćutimo i grlimo se. A onda ajd’ da se igraš. Da ne zaboraviš kako se ono bude dijete.