Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?

Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.

,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.

I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.

,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’

A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).

Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.

Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.

Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.

Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.

 

 

Advertisements

Zatvoren krug

 

Stigla je još jedna zima. Živa u termometru se spustila iznad ugodne. Učinila je da nam se mišići grče a ruke češće grle. Hladan vazduh uspori sve. Pokrete, misli, dan. Jedino što oživi je sjećanje na vrijeme prepoznavanja.

Duša zna kada je neko čuje.  Od toga se iznutra raste. Najlakše pamtimo one koji su umjeli vidjeti prostor gdje se ušuškalo srce. Umjetnost je punom pažnjom gledati kroz tuđe zjenice.  Vidjeti ono što se nalazi u njihovim dubinama.

Imala sam jednom tebe koji nijedan drugi dio mene vidio nije. Nekada mi se činilo da si mogao u njima da nestaneš.  Priželjkivala sam… o! kako sam samo htjela da ti i sve drugo postane drago!

Nisi vidio. Barem se nikada nisi odao.

U danima kada te se najćešće sjetim, zagrebeš snažno. Kao kad sam prvi put prihvatila da hodamo po otvorenom krugu. Vrtimo se. Dajemo i primamo život. Stojimo u bezveremenom prostoru. Odsustvu svega onoga što nas ostalih trenutaka gazi i savija. Stidljivo grabim vrijeme jer znam da ćemo ponovo zapeti na istom mjestu, dok god krug ne zatvorimo.

Izbor je đavolja rabota.

Ako li je to ljubav, utapam sve oko sebe. Imam samo nas. Nalik je uplašenoj ptici koja bi svakog časa mogla da otprhne. To joj je priroda. Zatvorena, lagano umire.

Razdvojenost je, pak, osuda na traganje. Za nekim sličnim. Uz koga mogu prividno da dišem. Dok god ne postanem samo ljuštura puna sjećanja.

Nju sam odabrala. Stabilnost. Temelj svih drugih nesigurnosti i bola koji  sam pažljivo čuvala. Sada bih se opravdala da drugačije nije moglo. Možda samo nisam bila dovoljno hrabra dok si me ubjeđivao da jedno za drugo nismo. Ne puštajući me, pride.

Počela sam da tonem. Borim za vazduh. Prškam po sjećanjima i crpim iz buke uspomena u glavi one tračke svjetlosti koji su me nekada hranili.

Nisi čuo ratove koji su se u meni zbivali. Izvježbana do besvjesti. Iz straha da mi se stakleni dom ne sruši. Ovaj koji sam svjesno slagala jednu po jednu prozirnu ciglu. Što je zid postajao viši to sam manje zraka imala. Disala pliće. Štedjela vazduh za ,,ne daj bože’’.

Postaneš mi potreban. Jako, da boli. U danima kada noći postanu toliko hladne da na svjetlosti možeš da prepoznaš obrise sopstvenog daha.

Vidim te. Gledaš mi kroz zjenice u dušu koju po svim dijelovima znaš. Odem. Ponovo potonem. Danima se davim. Pljusneš mi u lice sve ono što mi nedostaje. A čak nisi ni svjestan bure koja se u meni zbiva.

Smješim se. Nestajem. Sve u isti tren.

Postoje i oni dani kada svoje izbore i život prigrlim. Uživajući u svakom trenutku svakodnevice. Preživljavam prilagodbom. Ubjedim se da je tako moralo da bude. Da drugačije nikada nije ni moglo.

Ako je trebala da se rodi, do sada bi dostigla zrelost. Imali smo svoje prilike. Ide mi to, nekako. Ponekad i jako dobro, sjajno! Sve do nove zime. Kada mi zaškripe čizme u snijegu i, kao u fantastičnoj priči, bivam prebačena u stvarnost gdje postoje samo savršene, propuštene prilike. Smijeh koji me otključa.

Pustim tada bujicu koja me raznese.

To je ono spajanje na krugu koji sam ostavila otvorenim. One noći kada si mi rekao da smo stvoreni za prijateljstvo. Brišući ukradeni poljubac od prethodne večeri kao da se nikada ni desio nije.

Ali jeste. I zapinjem po tom ukradenom fizičkom svaki put kad sam sama među ljudima. Da sam bila manje hrabra tada do sada bih sigurno povjerovala.

Da smo za prijateljstvo stvoreni.

Drugo ne postoji.

 

(Iz dnevnika maštanja. Ja, 2005.)

blog-2-Image-source-Twitter

Festival RODITELJSTVO NOVOG DOBA 2017. na Adi Ciganliji (drugi dan)

RND
Autor RND

Drugi dan festivala RODITELJSTVO NOVOG DOBA nastavio se u još opuštenijoj atmosferi nego prethodnog dana.

Takvoj atmosferi su doprinele i trudnice kojima je, pre svega, bio namenjen prvi deo predavačkog dana.

O ulozi i značaju svesnog roditeljstva u prenatalnom periodu govorila je Dušanka Marinković, akreditovani praktičar EFT tehnike i viša medicinska sestra V stepena stručne spreme. Buduće mame i tate su mogli da saznaju zašto je svesno roditeljstvo u prenatalnom periodu direktno odgovorno za naše zdravlje i naš kasniji život, kako svesno roditeljstvo može da utiče na promenu DNK u prenatalnom periodu i šta uopšte znači biti svestan roditelj još pre rođenja deteta.

Iz Crne Gore na festival je stigla i Tatjana Kuljača, autor knjige „Kako raste mama“, koja je prevedena na engleski jezik a proglašena je najboljim vodičem za roditeljstvo na našim prostorima. Tatjana Kuljača je i instruktor programa Aware Parenting (Svjesno roditeljstvo), mentorke Marion Rose iz Australije, a tema njenog predavanja je bila – Kako da iscelite i osnažite svoju porodicu. Ovaj program nam omogućava da se bolje povežemo sa svojom decom, ali i sa nama samima, da naučimo kako da kroz igru pomognemo detetu da se oslobodi trauma i da bez velikih poteškoća  izazovemo željeno ponašanje.

Drugi panel na festivalu RODITELJSTVO NOVOG DOBA bio je posvećen porođaju, sa velikom naznakom na „prirodni“, a učesnici panela, koji je izazvao veliko interesovanje, bile su babica Divna Miljković, prof. dr Mirjana Sovilj, autor programa „Prosvetiteljsko roditeljstvo“, dr Milica Vesić Dimitrijević, ginekolog, i Jadranka Mitrović, mama koja je sa suprugom bila i na prošlogodišnjem festivalu. Danas su oni roditelji malog nasmejanog dečaka a Jadranka je sa puno radosti želela da podeli svoje iskustvo iz trudnoće i sa porođaja sa budućim mamama i tatama. Panel je vodila Nataša Vukićević, jedan od osnivača Udruženja Roditeljstvo novog doba.

Posebne emocije na festivalu izazvalo je predstavljanje fenomenalnih rezultata koje je u radu sa svojom ćerkom postigla Nadica Blažić, predsednica Udruženja samohranih roditelja dece sa invaliditetom „Plava školjka“. Devojčica je rođena sa jedinstvenom medicinskom dijagnozom za koju niko nije imao dobre prognoze a danas je Milena druga na svetu u hip-hopu dece sa invaliditetom. Za prisutne je izvela jedan deo svoje koreografije, što je izazvalo pravo oduševljenje. Nadica kaže da kroz „Plavu školjklu“ želi da ohrabri i druge mame, naročito samohrane, da se bore za svoju decu, da ih ne skrivaju, već da im omoguće da pronađu svoje mesto u društvu.

Na ovu potresnu ali i toliko optimističnu životnu priču nadovezala se Milka Milovanović-Minić, koja je pokazala rezultate rada sa decom dok je bila direktor Ustanove za decu i mlade -“Sremčica“ i najavila još puno aktivnosti koje su planirane u okviru novobeogradskog Centra za brigu o starima, deci i osobama sa invaliditetom, sa akcentom na načine da se olakša život dece sa posebnim potrebama.

Završna predavanja bila su posvećena roditeljima dece starijeg uzrasta, a prvo od njih je bilo – Kako sa decom pričati o seksu, tema o kojoj su govorili ginekolog dr Igor Plješa i Jasminka Petrović, autor knjige „Seks za početnike“, koja je prevedena na 25 jezika. Dr Plješa je sa prisutnima podelio iskustva iz prakse iznoseći skoro neverovatne činjenice u pojedinim trenucima o tome sa čime se danas susreću mladi ulazeći u svet odraslih, od maloletničkih trudnoća, polnih bolesti, droga i još mnogo drugih otežavajućih momenata na putu odrastanja.

Ovo je zaista bila tema koju ni jedan roditelj starije dece ne bi trebalo da propusti.
Zanimljive podatke čuli smo i na sledećem predavanju koje je održala Iva Eraković, izvršna direktorka Prijatelja dece Srbije o zamkama interneta. Jedno nedavno istraživanje je pokazalo da samo 5 % dece prijavljuje uznemiravanje preko interneta a 20 % dece je tako nešto doživelo. Na ovom predavanju mogli smo da čujemo i kako da prepoznamo da li je dete žrtva maltetiranja, kao i koja su to „sumnjiva“ mesta na internetu koja ne bi trebalo da posećujemo, ni mi, ni naša deca.
Sa temom „NLP za decu – Kako da podstaknete pravi način razmišljanja kod deteta“ ali i sa neverovatnom energijom stigli su na festival Lidija Marković Rozati i Tomas Bjorge. Ovo dvoje međunarodnih NLP trenera, ko-kreatora  Momentum MethodeTM– alata za lak, svrhovit i život pun samopouzdanja, na veoma zanimljiv način predstavili su se publici tako da se predavanje pretvorilo u interaktivnu radionicu sa puno pitanja i reakcija publike.
Naš poznati psiholog Žarko Trebješanin, održao je na kraju festivala predavanje o potrebi za novim načinima vaspitavanja i prevaziđenom konceptu autoritarnog odnosa između roditelja i dece. Pronalaženje balansa u roditeljstvu svakako nije jednostavno i lako ali mu treba težiti. Profesor Trebješanin je na kraju drugog dana festivala prisutnima pružio osnovu na kojoj mogu da grade svoj odnos sa detetom, sa međusobnim poštovanjem jer detetu treba omogućiti da razvije samopouzdanje kako bi samouvereno ušlo u svet odraslih. A roditelji na tom putu ne treba da budu otežavajuća okolnost, već najbolja moguća podrška.
Za vreme festivala Dušanka Marinković je održala i dvodnevnu besplatnu radionicu za trudnice – Oslobodi se straha u porođaju sa EFT tehnikom, tj. kako se pripremiti za porođaj u šest koraka, kojoj su prisustvovali ne samo buduće mame, već i tate.
Na posebnoj radionici polaznici su od Dušanke mogli da nauče i kako da se oslobode ili otklone blokade ka novcu i izobilju uz pomoć EFT tehnike ili popularnog tapkanja.
Posetioci na festivalu su imali priliku da se u Zdravstvenom kutku posavetuju sa Nadom Lazić o dojenju, kao deo projekta Mam klupe za dojenje. Dr Tatjana Vukomanović, pedijatar i vlasnik portala Moj pedijatar, kao i časopisa Zdravo dete i Moj pedijatar, bila je spremna za pitanja i dileme prisutnih roditelja oko zdravlja njihove dece, a fizioterapeut Snežana Milanović omogućila je zainteresovanima da uz pomoć aparata SpineScan-a provere stanje kičme i poremećaje u držanju tela.
I mališani su imali svoje aktivnosti. Posebno im je bila zanimljiva radionica slikanja u pesku koju je organizovao Centar zANIMA. Anna Kononenko, idejni vođa ovog centra, osmislila je radionicu sa ciljem da se kroz igru podstakne diskusija na temu vlastitih emocija. Rad sa peskom pomaže buđenju  spontanosti i otkrivanju unutarašnje snage psihe koja pokreće samoisceljenje, integraciju, razrešavanje konflikata na nenametljiv  i prirodan način. Suvišno je reći da su deca više nego opčinjena peskom i mogućnošću da stvaraju različite motive i slike.
Deca koja nisu bili raspoložena da učestvuju na radionicama mogla su da igraju golf, crtaju, vide kako izgleda Školica lepog govora, trče za balonima ili da samo uživaju u suncu i lepom vremenu.
Prijatelji festivala su za posetioce pripremili i lepe nagrade koje su dodeljene na kraju drugog dana u veseloj i opuštenoj atmosferi: Chicco poklon paket, Mam poklon paket, program mazaže za bebe u SYNChrony Lab-u, program muzikoterapije za bebe u SYNChrony Lab-u, knjiga Sanje Ciganović „Priče iz života razvedene mame“ i knjiga Jelene Holcer „Uspešan roditelj-uspešno dete“.

Za sve nas koji smo učestvovali u organizaciji ovog festivala ovo je novo iskustvo jer smo pokušali da spojimo interesovanja roditelja i zabavu za decu kako bi vikend proveli na jednom mestu, u prirodi, u lepom okruženju, ali i kako bi sa festivala izašli sa mnogo više znanja i spremnosti da rade na što boljem odnosu sa svojom decom, ali i sa njima samima.

Zahvaljujemo se svim predavačima, posetiocima i ostalim učesnicima, a u ovom slučaju naročito Sanji Ciganović, koja je bila pravi deo tima od samog početka, kao i Ivani Vani Stanisavljević koja je bila spremna za svaki zadatak.
Ovaj festival organizovale smo sa istim entuzijazmom i odgovornošću, nas pet – Jelena, Tanja, Jasmina, Nataša i Dragana i ovu lepu priču završavamo jednom zajedničkom fotografijom – možda umorne, ali sa osmehom.

Oluja

Sve oluje počinju tiho. Čak i onda kada ih spazimo tek kada je granje polomljeno a valovi uveliko plešu svoj šamanski ples. I otmu udah spreman da ispuni prsa.  

U oluji vidim ljepotu. Bijes i nadmoć Majke Prirode. Učini da nebo potamni a munja zapara i obasja svaki nabor nebeskog svoda. 

Modro more u trenu podivlja i iz sebe sva blaga izbaci. A so iz vode u nozdrve uđe i tjera me da duboko dišem. Postanem more…  talas što divlja u daljini. Vazduh je slan. Koža ima ukus soli. 

Dišem… Kao da to radim posljednji put. Upijam svaki tren koji bi mi u jednom užurbanom danu sigurno promakao. 

Postoje oluje koje te zalede. I one koje te tjeraju na mahniti ples. 

Kako se pušta i gaji korjenje koje u zemlju duboko prodire? Koje čini da čvrsto stojiš kada najjače duva? Kada lomi sve oko tebe a ti se prkosno smiješ? I koliko još da čekam na korjenje toliko čvrsto da mu nijedna oluja ne može nauditi? 

Kaži mi, kako se grije duša koju je oluja života sledila? Koja se više niti smije niti plače. Već kao kamen nepomično stoji, dok leden vjetar kroz kosti duva i dušu u mraz tvori. 

Možeš li da budeš kamen i prepustiš se volji prirode? Da pustiš da te oblikuje na neki način svoj? Koliko vjere u život moraš da imaš da bi u tom oblikovanju uživao? Ili da bivstvuješ uz potpuno odsustvo slobodne volje koja bi te jednom na prkos nagnala? 

Budi stablo… Pusti korjenje duboko u zemlju. Osjeti sokove kako tvojim žilama teku dok ti oluja baca granje. Uživaj u tom zanosu od vjetra i soli dok ti strah od potpunog nestanka tjera krv u žile.

Budi stijena… Vječito od talasa šamarana. Ćutnjom iz prkosa izrasla. Stamena, nikad pokorena. 

Da nema oluja koje nas lome nikada ne bismo znali od čega smo sazdani. Kamenčić bi umišljao da je čvrsta stijena, a drvo nikada ne bi bilo svjesno korjena svojih.  

Gaji korjenje svoje. Ono te drži čvrsto na zemlji. 

Neka te more zapljuskuje. Dobićeš divno obličje. 

Pusti neka te njiše. I sitan kamenčić zna da bude najljepši ukras u dječijoj ruci. 

Dok god te ne slomi, oluja najbolje provjetri biće. Čini da jasnije vidiš i vazduh lakše udišeš.

Oluja zna da slomi samo duše nesvjesne snage svoje.

Foto: http://www.zastavki.com/pictures/1440×900/2009/Drawn_wallpapers_Painted_girls_Wind_in_the_storm_016951_.jpg

Odvajanje

Te noći gutala sam suze. Jedini saputnik bio mi je stari zlatnik na nebu. Osvjetljavao mi je put ušuškan u mekane oblake koji bjehu nalik naboranom crnom plišu.

Došavši sa jednog puta koji je trajao pet dana ubrzo sam morala otići na još jedan. I opet sam ih morala ostaviti. Njihove suze vezivale su mi stomak u čvor i omotavale oko duše bodljikavu žicu koja se sa svakim vriskom zarivala jače i zadavala rane koje krvare. Koliko god znala da je odvajanje bilo neophodno. Da se neke situacije u životu ne mogu izbjeći. Uprkos činjenici da su sigurni i voljeni. I da ću se vratiti već narednog dana. Krivica koja izjeda šaputala mi je da trebam da budem uz svoju djecu svakog trena. I mutila razum koji mi je pomagao da svaki pedalj puta lakše prođem.

Od momenta kada sam postala majka svako odvajanje mi je teško padalo. Vremenom je postalo lakše. Navikla sam. Samo bi se stvorila knedla u grlu sačinjena od neke neopipljive materije, grudvaste i sluzave, toliko nepodnošljive. Pokušavala bih je se riješiti. Bezuspješno. Mama je stub, temelj, oslonac svakog djeteta. Kad je ona tu, ostali nerijetko “iščeznu” iz dječijeg vidokruga. Zgrabe maminu ruku i ostali prestaju da postoje. Znam da je za njih odvajanje dobro. Koliko god nam to svima teško padalo. Jer odvajanje u njihov život uključuje druge ljude koji su im bitni. I kojima je takođe potrebno da postanu oslonac u životu djece. Temelj djetinjstva na barem 24 časa.

Kada sam odlazila na onih pet dana nisam bila sigurna kako će to prihvatiti. Da li će noću plakati, kad umjesto maminog oka napipa tatinu bradu. Hoće li ga znati smiriti kada počne neutješno plakati? Cijeli vrtlog briga usisavao me je u jedno stanje beznadežnosti koje sam vješto prikrivala onim: ,,Verujem da vi to možete!”

A da li sam? Koliko god sebe ubjeđivala da su dovoljno veliki da ih ostavim sa tatom bila sam sigurna da će mi telefon stalno zvoniti. Da pitaju gdje se nalazi šta. I kako da mu napravi večeru. I ko zna koliko pitanja pride. Došavši do sobe u kojoj sam bila smještena i spremivši se za spavanje pokušala sam odagnati brige. Nisam se mogla fokusirati na čitanje. Svi oni redovi pitkog štiva u mojim rukama djelovali su bezvezno, zamorno i nepovezano. Uključila sam TV, trudeći se da zaokupim misli sadržajem kojeg sam pratila bez posebnog interesovanja.

Šta li sad rade? Kupaju se sigurno… I sad će da se maze… Stavila sam ruku na obraz trudeći se da osjetim njegove male prste koji nastoje da dopru do očiju. Prazan prstor između mojih dlanova i obraza bio je podsjetnik da sam stotinama kilometara udaljena od topline i zagrljaja. ,,Mama” koje ne čujem. I umjesto nje tišina koju sam glupim serijama pokušala da odagnam.

“Sve je u redu. Zaspao je. Sad kupam Sofi, pričaćemo priču, pa ide i ona na spavanje’”, stigla je poruka. To je ono što ja radim. Baš svake večeri. Ono što večeras radi njihov tata. Temelj i oslonac njihovog djetinjstva. Trenutna mama koja popunjava divnu rutinu koju sprovodimo svakodnevno.

Kako prvog, tako i narednih dana nije bilo nikakvih problema. Divno su se slagali. I ispleli su novu sponu između sebe. Osnažili su povjerenje da mogu funkcionisati i bez mame na par dana. Više su se slušali. Mazili. Izgrađivali su jedan odnos koji ranije nije imao priliku da se ostvari. I prijalo im je. Kao i meni, koliko god teško bilo.

Ugrabila sam jedne večeri da prošetam gradom i prevrnem sve knjige u knjižarama. Moja terapija koju od obaveza nisam imala kad sprovoditi duži niz godina. Osjećaj naličan meditaciji kada se fokusiraš na stranice koje ti šuškaju pod prstima. I pričaju nove priče. Avanture koje te u svoj svijet uvlače na najlakši način. Potpuno neprimjetno.

Sjela sam u kafe jedne od knjižara, naručila toplu čokoladu i izvukla knjigu. Po prvi put u zadnjih šest godina imala sam veče samo za sebe. Izgubila sam se u mješavini ukusnog napitka, redova koji su mi promicali pred očima i mirisu novih knjiga oko mene. Prijalo mi je da se izgubim iz realnosti i obaveza pa makar na dva sata.

Na dan povratka osjećala sam uzbuđenje i radost koje je prožimalo cijelo moje biće. Kako li će reagovati kad me vide? Hoće li me s vrata zagrliti? Ili će se prvo malo duriti zašto sam bila toliko odsutna? Nisam mogla iščekati momenat toliko željenog susreta.

Kada smo se ugledali uletjeli su mi u zagrljaj. Uz ciku i oduševljenje. Toplina rumenih obraza prodrla mi je kroz kožu i urezala se u kod. Svaku ćeliju mog bića. Da ne zaboravim… Da se prisjetim. Kada mi neke nove večeri stari zlatnik na tamnom, plišanom nebu bude jedini saputnik. Da me na kraju svakog mog puta čeka njihov zagrljaj topao od ljubavi.

 

Izvor: Gracija

Duša svijeta

“Duša svijeta” iz mog pera… osvježavajući skok iz teme roditeljstva. Hvala Momira Anima Mundi i RYL Magazin
,,Volim da posmatram ljude u oči. I to ne u najdivnije boje kojim ih je priroda darovala. Volim gledati pravo u zje­nice. Crnu površinu po sredini oka koja kod svih ljudi na planeti uvijek biva ista. I da nema drugih obilježja, da se raspo­znajemo samo po njima, ne bismo se na prvi pogled mogli ni razlikovati. Bili bismo jedna duša na milion načina ist­kana. Božijom voljom u najrazličitije pletove ispletena.”…

 

Ostatak priče možete pročitati ovdje

 

Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive