Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?

Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.

,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.

I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.

,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’

A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).

Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.

Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.

Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.

Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.

 

 

Advertisements

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Za sve vas koji željno iščekujete ,,dvije crtice’’

Zamolila me, pred spavanje, da joj objasnim kako bebe rastu u maminom stomaku. Prisjetih se jednog od onih videa u kojima se prikazuje stvaranje i rast bebe kroz devet mjeseci u materici. Ona oduševljena kako beba liči na zrno pasulja, pa kako ima rep, a onda kako se igra u materici. Zapitkuje je li i ona isto tako…. Je li se rodila na vrijeme. Kažem joj da je došla na ovaj svijet tačno na dan kad smo je i ja i ultrazvuk očekivali. Na kraju, bješe joj najbitnije je li mi bila slatka. Rekoh da je bila najslađa čupava beba koju su moje oči vidjele. Pustih joj laganu muziku za uspavljivanje i odoh u kupatilo da se spremim za spavanje. Bješe to pola sata prije pisanja iste ove priče.

Prisjetih se svega. Dana kada sam je očajnički prizivala. Momenata kada sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Trudnica koje sam sretala na svakom koraku. Iščekivanjima dvije crtice, toliko bitne. Mučninama koje sam prizivala svakog mjeseca gotovo godinu cijelu. Partnerove nervoze zbog mog titraja nade da sam ovog mjeseca možda ipak uspjela. Da se osjećam drugačije. A on je bolje od mene znao da umišljam sve znake koje sam imala. Svakim novim testom pala bi po jedna cigla nesigurnog zida nade koji sam oko sebe zidala.

Znam tačno i momenat kada sam se pomirila sa tim. Da ja, iz nekog razloga, neću postati majka. Pustila sam vreli mlaz vode u ovom istom kupatilu, ne bih li umirila disanje. Sjećam se, kao da je baš maloprije bilo, tik nakon što sam njoj pokazala kako se stvara i raste mala beba. U tom momentu, kada se sve u meni slomilo… Dlanove sam naslonila na mokre pločice u kupatilu i plakala. Tužno, uz jecaj, puštala sam sve iz sebe da ode. Tugu, nadu, očaj. Želju, ljubav koju bih dala malom biću koje sam trebala da stvorim. Čini mi se da sam i dio duše kroz izdah ispustila iste te večeri kada sam se pomirila da, možda, nisam predodređena da postanem mama.

Godine zamišljanja i radovanja danu kada ću priviti čedo svoje na grudi. Pomisao na dane kada će moja zamišljena djeca napraviti prve, nesigurne, korake i oduševljenje na njihovim licima zbog uspješno savladane prepreke. Zvuk i boju glasa kada me zovu ,,mama’’. Sve sam to pustila da teče niz obraze stapajući se sa vrelom vodom iz tuša. Dosta je… gotovo. Ne mogu više… govorila sam kao da me neko čuje. Kao da samu sebe pokušavam ubijediti u jasnoću i čvrstinu odluke koju sam donijela. Da nema više testova trudnoće. Praćenja grafikona plodnosti. ,,Gađanja’’ baš onih dana kada imamo najviše šanse da začnemo dijete.

Dosta je… Gotovo je.

Izgovarala sam dok iz tuša nije počela šikljati voda hladna kao led. Bila sam tužna. Prazna. Njegovo da ne trebam toliko da se opterećujem mi nije značilo ništa. Kao i ono ,,opusti se’’. Ja znam najbolje da kad želja iz materice progovori ona tjera i nerve i tijelo u konstantan grč i stremljenje ka cilju. Ka bebi.

Ako vam sad kažem da se kod mene sve to desilo baš kao u filmu… Kao u besjedama starih, mudrih žena i prijatelja koji te savjetuju da se opustiš i da će beba doći onda kad joj je vrijeme. Kad beba odluči da dođe, a ne kad ti planiraš. Da li ćete mi vjerovati da sam istog tog mjeseca čula svog (za deset dana) supruga kako misli da sam trudna. Njega koji je mjesecima stoički podnosio sve moje umišljene znakove trudnoće koje sam prizivala. To je bio čudesan momenat, jer nisam imala ama baš nikakvih simptoma koji su slutili na trudnoću.

Imao je pravo. Beba je došla baš onda kada sam opustila tijelo i omekšala matericu praveći joj najmekši krevetac za ugodan put razvoja od zrna pasulja do čupave bebe. Svi moji pletovi od snova, istkani željom da je uzmem u naručje, ostvarili su se baš na dan kada je i trebala da se rodi. Mirisala je baš onako kako sam i zamišljala. Nevino i čisto, kako to samo bebe umiju. A koža joj bješe mekša od pamuka. Došla je sa jednom rupicom na obrazu, smijalicom koja bi se sakrila kad god bi bila ozbiljna.

Susret sa mojom bebom bješe poput proloma teškog oblaka u duši.. kiše suza sreće koja je iz mojih očiju potekla. Sve u meni je tutnjilo sa udahom mirisa njene, poput paperja mekane kose. I nije bilo bitno što mi se cijelo tijelo treslo od anestezije. Što mi je stomak isječen. Što od bola ne mogu da dišem. Ljubav prema ovom malom biću bješe jača od fizičkog bola koji sam u tom trenu trpila.

Sjetih se tada, baš kao prije pola sata dok sam se spremala za spavanje, da ništa na ovom svijetu ne možemo ubrzati ili spriječiti. Ništa što treba da se desi onda kada je to za nas najbolje. I da zbilja trebamo pustiti sve ono što je jače od nas. Koliko god divne i jake naše želje bile, ostvariće se tačno onda kad dođe vrijeme za njih.

 

Izvor: Gracija ME

 

Festival RODITELJSTVO NOVOG DOBA 2017. na Adi Ciganliji (drugi dan)

RND
Autor RND

Drugi dan festivala RODITELJSTVO NOVOG DOBA nastavio se u još opuštenijoj atmosferi nego prethodnog dana.

Takvoj atmosferi su doprinele i trudnice kojima je, pre svega, bio namenjen prvi deo predavačkog dana.

O ulozi i značaju svesnog roditeljstva u prenatalnom periodu govorila je Dušanka Marinković, akreditovani praktičar EFT tehnike i viša medicinska sestra V stepena stručne spreme. Buduće mame i tate su mogli da saznaju zašto je svesno roditeljstvo u prenatalnom periodu direktno odgovorno za naše zdravlje i naš kasniji život, kako svesno roditeljstvo može da utiče na promenu DNK u prenatalnom periodu i šta uopšte znači biti svestan roditelj još pre rođenja deteta.

Iz Crne Gore na festival je stigla i Tatjana Kuljača, autor knjige „Kako raste mama“, koja je prevedena na engleski jezik a proglašena je najboljim vodičem za roditeljstvo na našim prostorima. Tatjana Kuljača je i instruktor programa Aware Parenting (Svjesno roditeljstvo), mentorke Marion Rose iz Australije, a tema njenog predavanja je bila – Kako da iscelite i osnažite svoju porodicu. Ovaj program nam omogućava da se bolje povežemo sa svojom decom, ali i sa nama samima, da naučimo kako da kroz igru pomognemo detetu da se oslobodi trauma i da bez velikih poteškoća  izazovemo željeno ponašanje.

Drugi panel na festivalu RODITELJSTVO NOVOG DOBA bio je posvećen porođaju, sa velikom naznakom na „prirodni“, a učesnici panela, koji je izazvao veliko interesovanje, bile su babica Divna Miljković, prof. dr Mirjana Sovilj, autor programa „Prosvetiteljsko roditeljstvo“, dr Milica Vesić Dimitrijević, ginekolog, i Jadranka Mitrović, mama koja je sa suprugom bila i na prošlogodišnjem festivalu. Danas su oni roditelji malog nasmejanog dečaka a Jadranka je sa puno radosti želela da podeli svoje iskustvo iz trudnoće i sa porođaja sa budućim mamama i tatama. Panel je vodila Nataša Vukićević, jedan od osnivača Udruženja Roditeljstvo novog doba.

Posebne emocije na festivalu izazvalo je predstavljanje fenomenalnih rezultata koje je u radu sa svojom ćerkom postigla Nadica Blažić, predsednica Udruženja samohranih roditelja dece sa invaliditetom „Plava školjka“. Devojčica je rođena sa jedinstvenom medicinskom dijagnozom za koju niko nije imao dobre prognoze a danas je Milena druga na svetu u hip-hopu dece sa invaliditetom. Za prisutne je izvela jedan deo svoje koreografije, što je izazvalo pravo oduševljenje. Nadica kaže da kroz „Plavu školjklu“ želi da ohrabri i druge mame, naročito samohrane, da se bore za svoju decu, da ih ne skrivaju, već da im omoguće da pronađu svoje mesto u društvu.

Na ovu potresnu ali i toliko optimističnu životnu priču nadovezala se Milka Milovanović-Minić, koja je pokazala rezultate rada sa decom dok je bila direktor Ustanove za decu i mlade -“Sremčica“ i najavila još puno aktivnosti koje su planirane u okviru novobeogradskog Centra za brigu o starima, deci i osobama sa invaliditetom, sa akcentom na načine da se olakša život dece sa posebnim potrebama.

Završna predavanja bila su posvećena roditeljima dece starijeg uzrasta, a prvo od njih je bilo – Kako sa decom pričati o seksu, tema o kojoj su govorili ginekolog dr Igor Plješa i Jasminka Petrović, autor knjige „Seks za početnike“, koja je prevedena na 25 jezika. Dr Plješa je sa prisutnima podelio iskustva iz prakse iznoseći skoro neverovatne činjenice u pojedinim trenucima o tome sa čime se danas susreću mladi ulazeći u svet odraslih, od maloletničkih trudnoća, polnih bolesti, droga i još mnogo drugih otežavajućih momenata na putu odrastanja.

Ovo je zaista bila tema koju ni jedan roditelj starije dece ne bi trebalo da propusti.
Zanimljive podatke čuli smo i na sledećem predavanju koje je održala Iva Eraković, izvršna direktorka Prijatelja dece Srbije o zamkama interneta. Jedno nedavno istraživanje je pokazalo da samo 5 % dece prijavljuje uznemiravanje preko interneta a 20 % dece je tako nešto doživelo. Na ovom predavanju mogli smo da čujemo i kako da prepoznamo da li je dete žrtva maltetiranja, kao i koja su to „sumnjiva“ mesta na internetu koja ne bi trebalo da posećujemo, ni mi, ni naša deca.
Sa temom „NLP za decu – Kako da podstaknete pravi način razmišljanja kod deteta“ ali i sa neverovatnom energijom stigli su na festival Lidija Marković Rozati i Tomas Bjorge. Ovo dvoje međunarodnih NLP trenera, ko-kreatora  Momentum MethodeTM– alata za lak, svrhovit i život pun samopouzdanja, na veoma zanimljiv način predstavili su se publici tako da se predavanje pretvorilo u interaktivnu radionicu sa puno pitanja i reakcija publike.
Naš poznati psiholog Žarko Trebješanin, održao je na kraju festivala predavanje o potrebi za novim načinima vaspitavanja i prevaziđenom konceptu autoritarnog odnosa između roditelja i dece. Pronalaženje balansa u roditeljstvu svakako nije jednostavno i lako ali mu treba težiti. Profesor Trebješanin je na kraju drugog dana festivala prisutnima pružio osnovu na kojoj mogu da grade svoj odnos sa detetom, sa međusobnim poštovanjem jer detetu treba omogućiti da razvije samopouzdanje kako bi samouvereno ušlo u svet odraslih. A roditelji na tom putu ne treba da budu otežavajuća okolnost, već najbolja moguća podrška.
Za vreme festivala Dušanka Marinković je održala i dvodnevnu besplatnu radionicu za trudnice – Oslobodi se straha u porođaju sa EFT tehnikom, tj. kako se pripremiti za porođaj u šest koraka, kojoj su prisustvovali ne samo buduće mame, već i tate.
Na posebnoj radionici polaznici su od Dušanke mogli da nauče i kako da se oslobode ili otklone blokade ka novcu i izobilju uz pomoć EFT tehnike ili popularnog tapkanja.
Posetioci na festivalu su imali priliku da se u Zdravstvenom kutku posavetuju sa Nadom Lazić o dojenju, kao deo projekta Mam klupe za dojenje. Dr Tatjana Vukomanović, pedijatar i vlasnik portala Moj pedijatar, kao i časopisa Zdravo dete i Moj pedijatar, bila je spremna za pitanja i dileme prisutnih roditelja oko zdravlja njihove dece, a fizioterapeut Snežana Milanović omogućila je zainteresovanima da uz pomoć aparata SpineScan-a provere stanje kičme i poremećaje u držanju tela.
I mališani su imali svoje aktivnosti. Posebno im je bila zanimljiva radionica slikanja u pesku koju je organizovao Centar zANIMA. Anna Kononenko, idejni vođa ovog centra, osmislila je radionicu sa ciljem da se kroz igru podstakne diskusija na temu vlastitih emocija. Rad sa peskom pomaže buđenju  spontanosti i otkrivanju unutarašnje snage psihe koja pokreće samoisceljenje, integraciju, razrešavanje konflikata na nenametljiv  i prirodan način. Suvišno je reći da su deca više nego opčinjena peskom i mogućnošću da stvaraju različite motive i slike.
Deca koja nisu bili raspoložena da učestvuju na radionicama mogla su da igraju golf, crtaju, vide kako izgleda Školica lepog govora, trče za balonima ili da samo uživaju u suncu i lepom vremenu.
Prijatelji festivala su za posetioce pripremili i lepe nagrade koje su dodeljene na kraju drugog dana u veseloj i opuštenoj atmosferi: Chicco poklon paket, Mam poklon paket, program mazaže za bebe u SYNChrony Lab-u, program muzikoterapije za bebe u SYNChrony Lab-u, knjiga Sanje Ciganović „Priče iz života razvedene mame“ i knjiga Jelene Holcer „Uspešan roditelj-uspešno dete“.

Za sve nas koji smo učestvovali u organizaciji ovog festivala ovo je novo iskustvo jer smo pokušali da spojimo interesovanja roditelja i zabavu za decu kako bi vikend proveli na jednom mestu, u prirodi, u lepom okruženju, ali i kako bi sa festivala izašli sa mnogo više znanja i spremnosti da rade na što boljem odnosu sa svojom decom, ali i sa njima samima.

Zahvaljujemo se svim predavačima, posetiocima i ostalim učesnicima, a u ovom slučaju naročito Sanji Ciganović, koja je bila pravi deo tima od samog početka, kao i Ivani Vani Stanisavljević koja je bila spremna za svaki zadatak.
Ovaj festival organizovale smo sa istim entuzijazmom i odgovornošću, nas pet – Jelena, Tanja, Jasmina, Nataša i Dragana i ovu lepu priču završavamo jednom zajedničkom fotografijom – možda umorne, ali sa osmehom.

Misija Jelka 2016.

Subota je. Obećala sam ćerki da ćemo okititi jelku, iako je decembar tek kročio u ovu godinu. Doduše, nije se ni razmahao. Kupujem kanap, čipku, bobice, sitne kuglice da pravimo svijećnjake od tegli kojih imamo toliko da bismo mogli da ih prodajemo. Štaviše, napravićemo svijećnjake svima koje inače darujemo za Novu godinu. Nadam se da neće završiti u smeću čim im okrenemo leđa.

Izvukle smo materijal i tegle i napravile desetak aranžmana za police sa knjigama. Moja curica je bila ponosna na svoja tri aranžmana, a i ja! Ne može se tu primjetiti ko je koju osmislio i ukrasio. Uz silikonski pištolj, perlice, stare male kuglice, pijesak, kamenčiće, šišarke, borove iglice, malo čipke i raznorazne kanape i trske jedna obična tegla može da postane predivan ukras na stolu. A što je najljepše, djeca se mogu uključiti u kreiranje i pravljenje ukrasa.

Kićenje jelke je ritual koji ne preskačem. Zamišljala sam da sam nakon uspavljivanja sina izvukla jelku, pustila božićnu muziku, nasula sebi čašu crvenog vina. I kitim jelku. Uživam. No, po starom dobrom Marfiju, stvari obično ne budu onakve kako ih zamišljamo. Umjesto relaksirane večeri sačekana sam sa pitanjem: ,,Mama, kad ćemo da kitimo jelku?!” I dozom nestrpljivosti sa kojom nisam mogla da se borim. Ćerku sam, svakako, vidjela kako sa mnom kiti jelku i pravi ukrase, ali sam njega zamišljala kako spava kao top.

Kakvo crno čekanje! Pojela sam pitu od prethodne večeri kako bih zadovoljila raspjevani želudac i kad sam raskrčila sto i igračke momentalno sam protjerana u ostavu. Da se od tamo ne vraćam praznih ruku. Dovukoh tri paketa ukrasa i radovi započeše. Priključi nam se još jedan par ruku. Svi šire grane I svi nestrpljivi da počnu sa kačenjem ukrasa.

Najsrećniji je bio ovaj zvekan koji je u mojoj mašti spavao dubokim snom. Zgrabio je nisku bobica na koju su se zakačile još neke kugle i jurio uz borbeni poklič kroz kuću. On jurca a ja Boga molim da se ne polomi. A onda otkri one čupave ukrase koji, umjesto na jelci, zadnje 3 godine završe na našim glavama. I nikako da ih bacimo. Izigrava gimnastičarku sa trakom, peca, jurca, jurca, jurca. Štrasa na sve strane. Kuća polako poprima izgled neke kuće poharane kakvim manjim uraganom.Jeste li znali da kuglice sjajno odskaču od zemlje kad ih neko tresne o nju? I da se sa njima može igrati fudbal? Ukoliko izgubite fudbalsku loptu.

Moj entuzijazam slabio je svakog minuta. Spašavale su me samo vesele note koje dopiru do mojih ušiju u pauzi između pokliča i vriskova oduševljenja pri otkrivanju nekog novog blaga iz kutije. U momentu uhvatih samu sebe da jedva čekam da se operacija ,,Jelka 2017.” uskoro završi. Da uključim usisivač i da nestane sve ono što ne pripada tepihu i kauču. Pomislih da nisam trebala da im govorim da ćemo kititi jelku baš te večeri.

A onda moj ljubljeni sinčić donese kuglicu i izrazi želju da doprinese kićenju. ,,Mama, mogu ji?! Mogu ji?” Naravno da možeš! Okači onu kuglicu gdje je smatrao da će najljepše da se smjesti i stade da se oduševljava: ,,Kako je jepooo!!! Jooooj, baš je jepo!” Radujemo se svi njegovom oduševljenju. Kao da je tek tad otkrio da bi mogao da kiti sa nama i da prestane da uništava ukrase. Ukoliko živite u društvu jednog dvogodišnjala savjetujem ono vino prije nego što počnete sa kićenjem jelke. Opušta nerve. Za slučaj da zvekan ipak ne spava dubokim snom.

Kad smo okačili zadnji ukras i upalili svjećice oduševljenje je dostiglo maksimum. Podsjetih se zašto volim ove momente. Dijete u meni se radovalo i usklikivalo: ,,Kako je jepo!”. Lijepo, nego šta. Tu je da nas podsjeti da je ljepše raditi zajedno. Kakav god rezutat bio. Podsjeti me svaki put kad svjetiljke zasvjetlucaju. Na kraju, poenta novogodišnjih praznika i jeste u vremenu koje provodimo zajedno. Baš nas briga ako je jelka nesrazmjerno okićena. Neka je djeca ukrašavaju. Neće na takmičenje.

(Ne možemo samo mi, odrasli, da se zabavljamo, zar ne?)

Skidanje pelena u par skokova

Jeste li se naslušali priča kako ste bili izuzetno pametna beba koja je prije prvog rođendana skinula pelene? Ja sam bila ta beba. I ja sam slušala. Možda i jesam bila natprosječno inteligentan smotuljak, ko će ga znati. Ne dovodim istinitost uspomena u pitanje, al’ meni to, sa ove tačke gledišta, zvuči kao Science Fiction film iz 3050. Sama procedura skidanja pelena mi je najteže pala od svih odvikavanja od bebećih navika.  Doduše, ćerku je odvkavala baka kad je bila kod nje, pa sam tu dužnost, svo zadovoljstvo i zasluge prepisala mojoj mami. Bješe to gotovo za par dana, te nisam ni osjetila kako to može da izgleda. Prihvatila je tutu, a i adapter bez problema i uglavnom smo bez velike pompe skinuli pelene.

Kad sam i sina ovog ljeta poslala kod mame da se druže i združe sa tutom (ili wc šoljom po izboru) očekivala sam da ga vrati sa uspješno savladanim izazovom. Doživjeli smo peh. Bakine čarobne moći kod zvekana nisu urodile plodom. Mali čovjek je riješio da ,,Neće tutu!!!!” I gotovo. Nema rasprave. Neće živ! Sine dragi, ako tebi ne smeta, meni još manje! Niko nije otišao sa pelenama u školu a do veličine šest imaš još malo da guliš, pa kako god hoćeš! Tješila sam se ja tako… Kad bude spreman sam će da traži. Cvrc. Ništa od toga.

Od svega je prvo shvatio da mu je u gaćama ljepše nego u peleni i onda sam imala period jurcanja na wc šolju svakih pola sata. Tutu nikad nije zavolio, kao ni adapter. Trajalo je nekih petnaestak dana dok nije počeo da prijavljuje da hoće da ,,pisi solju”. Onda smo jurili kao sumanuti ko će prije da stigne do wc-a i obavili sve kako Bog zapovijeda. Držim ga tako da ne upadne u šolju, mazim ga po leđima dok on viri kako ide proces otpuštanja onoga što treba da se otpusti, te ,,jesi li završio dušo? Bravo!!! Ćao govance! Vidi, odlazi!” Mašemo, tako, oboje. Oduševljeni. Peremo rukice i nastavljamo sa dnevnim aktivnostima.  Da li trebam da napominjem da je veš mašina u tom periodu radila prekovremeno a pod sijao od ribanja?

Nisam pokušavala na silu da ga odvikavam od pelena. Niti sam ga kažnjavala što se uneredio. Otkako smo pretvorili sve u igru on rado obavlja sve tamo gdje treba. Poznajem puno njih koji su prijetili, kažnjavali a i batinali djecu kad neće na tutu ili ukoliko se unerede u gaće. I djeca su cijeli proces odvikavanja od pelena izuzetno stresno prošla. A dužina odvikavanja na takav način može da rezultira usporavanjem samog procesa.   Djeca fantastično sarađuju kroz igru i od njih možete da dobijete šta god da poželite samo ako se igrate. Oni su prirodno nadareni za učenje i prilagođavanje. Međutim, naredbama, kaznama i prijetnjama možemo samo postići da djeca sarađuju iz straha. A tu se nijedna strana na kraju ne osjeća dobro. Ni roditelji, ni dijete. Zar nije poenta da djeca urade ono što od njih tražimo zato što to zaista žele? Ili nam je samo lakše da dreknemo, zahtijevamo, prijetimo i kažnjavamo da bismo dobili poželjno ponašanje? Koliko god se činilo komplikovanim, igra je ipak lakši način. I ljepši. Nastojim da je koristim kad god želim nešto da postignem.

Tako smo zavoljeli i wc šolju. Igraćući se. Utrkivajući se ko će prije da stigne do nje. Radovali smo se kada bismo ,,posao” odradili da valja. A vremenom se javilo i oduševljenje suvim gaćama i nastojanju da ostanu suve. Do tada je prošlo 15 dana nuđenja WC šolje na svakih pola sata. Sada već ne moram ni da ga nudim. Sam traži. Utrkujemo se i dalje, čisto da bi bilo zabavnije.

Jednom prilikom natrpah se složenim vešom koji sam namjeravala preseliti sa daske za peglanje u ormare. ,,Mamaaaa!!! Bato je skinuo gaće i sam se popeo na šolju!” viče moja ćerka iz kupatila. Ja upadnem u trenutnu paniku zbog toga što bi moglo da se desi. Samo da ne propadne! Da ne padne preko! Bacam veš na krevet i ulijećem u kupatilo, a on sav ozaren: ,,Mamaaaa! Vidiiii! Pisio sam solju saaaam!” Bravo majstore! A sad se drži za mamu barem dok ti guza ne poraste.   Biće nešto od nas.

P.S. Srećno sa skidanjem pelena! Trkajte se do šolje! Do suvih gaća!

Foto : http://baby-recipes.com/wp-content/uploads/2014/02/article_photos_toddler-landing-potty.jpg