Tamo nema vas

Uronim u mrak glatko, kao što tijelom siječem vodu. I tamo je toplo, sigurno i zaglušujuće tiho. Tu nema onih koji jedva dočekaju da u tebe istresu sve svoje, ne brinući  jesu li ti pleća dovoljno jaka da ponesu teret njihovog smeća.

Uronim u mrak glatko, gdje nema vas što lako okrenete glavu od skitnice koji zadnju koru hljeba sa mačkama dijeli, a onda se sklupča u zaklon od kartona. Nema vas koji izigravate bezgrešna božanstva onima koje smatraju nižima od sebe, a u javnom wc-u plačete i tresete se k’o prut na grmljavini kad se politička scena izmjeni. Da išta znate, ne bi se tresli. 

Moj mrak ne poznaje one koji nogom šutiraju izgladnjele ulične pse, samo što se smatraju superiornim. Niti onih koji bacaju pola sendviča u kantu pored odrpanog djeteta kojem je njihov okrajak najbolja gozba koju snije. Ne dirnu vas ni njegove suze koje u mraku, sličnom mom, tužno, tiho lije. Ovdje biram da nema vas koji se podsmijevate djeci što neutješno plaču. Majkama u post porođajnim depresijama koje nazivate kapricom. Koji tješite riječima: ,,Ne plači! Biće drugo!’’, kad izgubi nerođeno čedo, dok joj se od slabosti tresu koljena i znoj je oblijeva dok pokušava ljudskom rodu ostati doslijedna. Korisna.

Nestanem u mojoj tami, gdje je sigurno i toplo. I znam da me čeka rođenje u tom svijetu od kojeg se skrivam. Samo ne znam, da l’ kad izađem da urlam, ili da nastavim tiho i neprimjetno da bivam? Ne zamjeri se, ćuti, gledaj svoja posla za sve što te se ne tiče i na šta ne možeš da utičeš, stoj u mjestu – tu je najsigurnije, nije li ti dosadilo da poslove mijenjaš, da se dokazuješ, nikad ništa nećeš uraditi, nisi dorasla piscem se zvati! Za sve si ti kriva…

U mojoj tami vas ne biva. 

Iz moje tame se rađa život uz krik. Dovoljno glasan da sreže i zagluši sve što joj na put stane. Tama duše i njena toplina materica je za misli uzvišene, tanane, svjetlosti potpuno neshvatljive. Rodiće se, jednom, kada ih omotam u stotine ovoja, nahranim ljubavlju da postanu otporna na sve vas koji niste dio onoga što ljudsko, zapravo, jeste.

Čestice

Voljela ga je još od prije odumiranja njegove duše. Dok je još imao ponešto ljudsko u sebi. Kadgod bi se našli zajedno poprimio bi obrise koje su mu davale prepoznatljive konture idealnog. Možda je, nenametljivo, budila dio navrijednijeg plama u njemu. Izmjenio bi se u divno, ljudsko i potpuno prizemno stvorenje koje je, itekako, umjelo da leti!

 Lako je igrao tu svoju ulogu. Bila je udobna kao par starih, razgaženih cipela. Mekane, izlizane kože i đonova toliko tankih da bi lako mogao osjetiti najsitniji kamičak pod stopalima. Njegova sposobnost upravljanja ljudima imala je fino automatsko podešavanje. A ona je voljela baš to u šta se pretvara. Prihvatala je igru, ne znajući da li je stvaran, ili je sa njom samo varka. Poput traga zvijezde padalice koju noću možeš da vidiš, a ona je, negdje u svemiru, već odavno nestala.

 Postao je hrana za njenu dušu gladnu kosmosa. U toj igri, uz sasvim malo truda, ponovo bi postala zarobljenik, zaljubljenik, njegove posebnosti. Neobjašnjive nježnosti koju je lako iz njega izvlačila. A on iz nje zlatne niti.

Možda se zbog toga nikada nisu do kraja pustili. Iako su čvrsto vjerovali da je sve stvar volje i razuma. No, kad se spona među njima stvorila, razum još ne bješe rođen. Davno to bješe, dok su bili tek čestice i ideja Stvoritelja.

A možda su, vremenom, postali ovisni o ljepoti koju su zajedno stvarali.

            Umro je. Samovoljno. Dvostrano i obostrano. I dalje joj je falio u kapima svemira.

I dalje joj je bio muza. On jedini spazio iskru u njenim očima. Učinio da i sama povjeruje u nju.

***

– Svemir se, u ovom životu, baš potrudio da nam iskomplikuje stvar! – reče mu, kad je umrla i ona.

– Skoro sam zaboravio kako si smiješna!- istinski se nasmija.

Smiješna sam samo tebi. Prećuta mu. I iskru si, u svim proživljenim životima, vidio samo ti.

***

Te, takve, čestice, stvorene prije nastanka razuma, ni smrt ne rastavi.

Šššššššš!

Vrijeme je stalo.

Zamislih te sasvim blizu,

dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo.

Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi.

Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo.

Životu. Mogućnostima uma.

Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima.

Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada.

Kao da će se svijet rasprsnuti u milion komadića!

 I jedan cijeli univerzum nestati.

Kao da smo, (dovraga!) toliko snažni i bitni

 da će se nešto strašno dogoditi,

 ako, samo, pružimo ruke, prepletemo prste

i ugrijemo ih u toplom džepu tvog kaputa.

Jer…

Ne bismo mogli nazad, nikada.

Sudarili bismo se kao dvije planete.

Iščezao bi iz mastila na bijelom papiru ispred mene.

Bila bi to kazna najveća.

Zato te se ne odričem.

Ne odlazim.

Ne pružam ruke.

Ne pravim korak.

Ostajem prividno mirna,

 dok se pod kožom, duboko unutra, oluja stvara. Tinja.

Smijem se, kao da se cijeli život znamo.

Ne onom što govoriš, već u šta se pretvaraš,

 kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Ššššš…  Znam šta ti se pod kožom zbiva.

Ne priznajem to ni sebi…

Šta mi činiš… Šta ti radim.

Neka nas! Ne boji ovaj svijet ljubav, nego naelektrisanje.

Neka čudna zaljubljenost jer me činiš vanvremenom.

A ja tebe pitomim. Nepostojećim.

I znam da si takav, kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Zbog toga ova besmislica, zapravo, ima smisla.

Gordon Haskell ,,How wonderful you are”

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Carice

Poodavno završila sa trudnoćama, porođajima i planiranjem porodice. Tačnije, prije nešto više od 4 godine, kada mi je doktorica skidala konce sa rane nakon drugog ,,carskog reza’’. Reče: ,, Nemojte se igrati više’’, misleći na ponovnu trudnoću. ,,Dobro smo se pomučili oko Vas’’, dodade.

U tom trenutku nisam pitala zbog čega, nije mi padalo na pamet. ,,Carice’’ znaju kako je to. Sigurno nam nova beba nije u planu sve dok ne možemo leđa pošteno ni ispraviti, niti se nakašljati ili nasmijati a da ne bude kao da nas je neko nožem ponovo na onom mjestu zasjekao.

Zašto baš ova tema nakon toliko godina? Iz dva razloga. Jedan je hajka na majke koje određena grupacija ne smatra ,,majkama’’, ukoliko se nisu porodile prirodnim putem. Isprva su mi bile fascinantne koliko porođaj izjednačavaju sa majčinstvom. Drage moje, trudnoća i porođaj su samo vrata u majčinstvo, koje je mnogo više od toga. Način na koji ćete donijeti vaše čedo na svijet. Sve ono što poslije dolazi se više računa. Ne čini čovjekom dijete koje se rodilo ovako ili onako, već ljubav, pažnja, briga i vaspitanje koje dajemo i činimo svakog dana nakon tog radosnog trenutka. Zato se ne zavaravajte. ,,Craski rez’’ i prirodan porođaj vas ne čine dobrom ili lošom majkom. Načine vas majkom. Ostalo je na vama.

Drugi i mnogo veći razlog su djevojke koje od porođaja strahuju. Ovaj tekst je namjenjen, prvenstveno, vama. Nerijetko čujem da će radije na ,,carski rez’’ nego da probaju da se porode prirodnim putem. Strah razumijem. I sama sam bila prestravljena od porođaja prvi put. A i drugi, da se razumijemo. Nerijetko će izabrati ,,carski rez’’, samo da ne prolaze kroz kontrakcije. Niko ne razmišlja kako to izgleda poslije. Vjerujte, ,,carski’’ je samo carski kad mora. I hvala Bogu što postoji, jer ja danas ne bih bila živa. Mnogima je glavu sačuvao.

Kad čujem ,,bolje je na carski rez, ne mučiš se!’’, to je, gotovo, uvijek iz usta osobe koja kroz to iskustvo nije prošla. Bola nema dok ne popusti anestezija, a poslije poželite da ste se prirodno porodile. Pitajte kako je ,,caricama’’ kad krv prostruji i bol počne da veze tijelom. Dok majke koje su se porodile prirodnim putem izlaze sljedeći dan, sa svojim tegobama, ali na dvije noge ukoliko je sve u redu, ,,carice’’ se jedva isprave. Gledaju ove koje napuštaju bolnicu čežnjivo. I tako je priličan broj dana nakon porođaja.

O rizicima koje ,,carski rez’’ nosi sa sobom po majku i bebu postoje brojni članci, svima nama dostupni. To je klasična abdomalna operacija koja nosi rizik od komplikacija, a koje se mogu završiti i smrću. Infekcija rane, gnojenje i poremećaj rada crijeva samo su neke od komplikacija sa kojima se žene sreću. Moja je bila hematom na rani, koji su mi otvarali 7. dan od operacije, bez anestezije. Za bebe koje se ne rode prirodnim putem to može značiti rizik od respiratornih infekcija, astme i drugih problema sa plućima novorođenčeta.

Težak oporavak nakon svake operacije, pa i ove, otežava i činjenica da imate bebu o kojoj morate da se brinete. Tako, da nije baš sve carski, kako se čini i kako vam to predstavljaju drugi. Opet kažem, ako mora, mora. I hvala Bogu da postoji!

Saznala sam zbog čega mi je doktorka onomad rekla da se više ne igram. Da mi je glava u torbi i da ne garantuju za mene ukoliko budem željela još jednu bebu i dođem im u porodilište sa stomakom do zuba. Zid moje materice je toliko tanak da bi mogao da pukne pri širenju. Druga operacija iziskivala je odstranjivanje izraslina unutar materice, što je istanjilo njen zid.

Imala sam u planu troje djece. Nisam mogla da rodim prirodnim putem, iako sam to željela. Prvi porođaj je krenuo prirodno i nakon 8 sati se završio hitnim ,,carskim rezom’’. Komplikacije poslije porođaja usporile su oporavak koji je bio dug i težak. Sljedeći porođaj nisam mogla ni da biram kako će se obaviti. Znala sam šta me čeka. Pored mene, u bolničkoj sobi, ležala je mlada žena koju su ubijedili da će lakše biti ako se porodi ,,carskim rezom’’. Tada je imala 22 godine. Znam koliko je plakala i koliko se kajala što nije ni pokušala da se porodi prirodnim putem. Ironije radi, možda bi sve završila mnogo lakše. Učila sam je kako da diše da se ne bi onesvijestila pri prvom ustajanju u maloj sobi na intezivnoj njezi. Znala sam kroz šta prolazi. Pluća se od bola toliko stegnu da vazduh ne propuštaju.

Ona nije jedina. Mnogo ih je koje, od straha, ni ne pokušaju. Više se plaše epiduralne anestezije, koja neutrališe bol pri prirodnom porođaju, nego odlaska pod nož. Zato vam još jednom ponavljam, u slučaju da se dvoumite, a nemate nikakvih indikacija za komplikacijama na porođaju – ,,carski rez’’ je carski onda kad tako mora. Nikako drugačije.

Voli vas vaša dvostruka ,,carica’’.