Šššššššš!

Vrijeme je stalo.

Zamislih te sasvim blizu,

dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo.

Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi.

Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo.

Životu. Mogućnostima uma.

Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima.

Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada.

Kao da će se svijet rasprsnuti u milion komadića!

 I jedan cijeli univerzum nestati.

Kao da smo, (dovraga!) toliko snažni i bitni

 da će se nešto strašno dogoditi,

 ako, samo, pružimo ruke, prepletemo prste

i ugrijemo ih u toplom džepu tvog kaputa.

Jer…

Ne bismo mogli nazad, nikada.

Sudarili bismo se kao dvije planete.

Iščezao bi iz mastila na bijelom papiru ispred mene.

Bila bi to kazna najveća.

Zato te se ne odričem.

Ne odlazim.

Ne pružam ruke.

Ne pravim korak.

Ostajem prividno mirna,

 dok se pod kožom, duboko unutra, oluja stvara. Tinja.

Smijem se, kao da se cijeli život znamo.

Ne onom što govoriš, već u šta se pretvaraš,

 kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Ššššš…  Znam šta ti se pod kožom zbiva.

Ne priznajem to ni sebi…

Šta mi činiš… Šta ti radim.

Neka nas! Ne boji ovaj svijet ljubav, nego naelektrisanje.

Neka čudna zaljubljenost jer me činiš vanvremenom.

A ja tebe pitomim. Nepostojećim.

I znam da si takav, kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Zbog toga ova besmislica, zapravo, ima smisla.

Gordon Haskell ,,How wonderful you are”

Istinita priča

Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.

Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.

Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.

Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj.  Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.

Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.

Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.

Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!

,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’

Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.

,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.

Nasmija se.

,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’

,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.

,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’

Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:

,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.

Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.

****

Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.

Carice

Poodavno završila sa trudnoćama, porođajima i planiranjem porodice. Tačnije, prije nešto više od 4 godine, kada mi je doktorica skidala konce sa rane nakon drugog ,,carskog reza’’. Reče: ,, Nemojte se igrati više’’, misleći na ponovnu trudnoću. ,,Dobro smo se pomučili oko Vas’’, dodade.

U tom trenutku nisam pitala zbog čega, nije mi padalo na pamet. ,,Carice’’ znaju kako je to. Sigurno nam nova beba nije u planu sve dok ne možemo leđa pošteno ni ispraviti, niti se nakašljati ili nasmijati a da ne bude kao da nas je neko nožem ponovo na onom mjestu zasjekao.

Zašto baš ova tema nakon toliko godina? Iz dva razloga. Jedan je hajka na majke koje određena grupacija ne smatra ,,majkama’’, ukoliko se nisu porodile prirodnim putem. Isprva su mi bile fascinantne koliko porođaj izjednačavaju sa majčinstvom. Drage moje, trudnoća i porođaj su samo vrata u majčinstvo, koje je mnogo više od toga. Način na koji ćete donijeti vaše čedo na svijet. Sve ono što poslije dolazi se više računa. Ne čini čovjekom dijete koje se rodilo ovako ili onako, već ljubav, pažnja, briga i vaspitanje koje dajemo i činimo svakog dana nakon tog radosnog trenutka. Zato se ne zavaravajte. ,,Craski rez’’ i prirodan porođaj vas ne čine dobrom ili lošom majkom. Načine vas majkom. Ostalo je na vama.

Drugi i mnogo veći razlog su djevojke koje od porođaja strahuju. Ovaj tekst je namjenjen, prvenstveno, vama. Nerijetko čujem da će radije na ,,carski rez’’ nego da probaju da se porode prirodnim putem. Strah razumijem. I sama sam bila prestravljena od porođaja prvi put. A i drugi, da se razumijemo. Nerijetko će izabrati ,,carski rez’’, samo da ne prolaze kroz kontrakcije. Niko ne razmišlja kako to izgleda poslije. Vjerujte, ,,carski’’ je samo carski kad mora. I hvala Bogu što postoji, jer ja danas ne bih bila živa. Mnogima je glavu sačuvao.

Kad čujem ,,bolje je na carski rez, ne mučiš se!’’, to je, gotovo, uvijek iz usta osobe koja kroz to iskustvo nije prošla. Bola nema dok ne popusti anestezija, a poslije poželite da ste se prirodno porodile. Pitajte kako je ,,caricama’’ kad krv prostruji i bol počne da veze tijelom. Dok majke koje su se porodile prirodnim putem izlaze sljedeći dan, sa svojim tegobama, ali na dvije noge ukoliko je sve u redu, ,,carice’’ se jedva isprave. Gledaju ove koje napuštaju bolnicu čežnjivo. I tako je priličan broj dana nakon porođaja.

O rizicima koje ,,carski rez’’ nosi sa sobom po majku i bebu postoje brojni članci, svima nama dostupni. To je klasična abdomalna operacija koja nosi rizik od komplikacija, a koje se mogu završiti i smrću. Infekcija rane, gnojenje i poremećaj rada crijeva samo su neke od komplikacija sa kojima se žene sreću. Moja je bila hematom na rani, koji su mi otvarali 7. dan od operacije, bez anestezije. Za bebe koje se ne rode prirodnim putem to može značiti rizik od respiratornih infekcija, astme i drugih problema sa plućima novorođenčeta.

Težak oporavak nakon svake operacije, pa i ove, otežava i činjenica da imate bebu o kojoj morate da se brinete. Tako, da nije baš sve carski, kako se čini i kako vam to predstavljaju drugi. Opet kažem, ako mora, mora. I hvala Bogu da postoji!

Saznala sam zbog čega mi je doktorka onomad rekla da se više ne igram. Da mi je glava u torbi i da ne garantuju za mene ukoliko budem željela još jednu bebu i dođem im u porodilište sa stomakom do zuba. Zid moje materice je toliko tanak da bi mogao da pukne pri širenju. Druga operacija iziskivala je odstranjivanje izraslina unutar materice, što je istanjilo njen zid.

Imala sam u planu troje djece. Nisam mogla da rodim prirodnim putem, iako sam to željela. Prvi porođaj je krenuo prirodno i nakon 8 sati se završio hitnim ,,carskim rezom’’. Komplikacije poslije porođaja usporile su oporavak koji je bio dug i težak. Sljedeći porođaj nisam mogla ni da biram kako će se obaviti. Znala sam šta me čeka. Pored mene, u bolničkoj sobi, ležala je mlada žena koju su ubijedili da će lakše biti ako se porodi ,,carskim rezom’’. Tada je imala 22 godine. Znam koliko je plakala i koliko se kajala što nije ni pokušala da se porodi prirodnim putem. Ironije radi, možda bi sve završila mnogo lakše. Učila sam je kako da diše da se ne bi onesvijestila pri prvom ustajanju u maloj sobi na intezivnoj njezi. Znala sam kroz šta prolazi. Pluća se od bola toliko stegnu da vazduh ne propuštaju.

Ona nije jedina. Mnogo ih je koje, od straha, ni ne pokušaju. Više se plaše epiduralne anestezije, koja neutrališe bol pri prirodnom porođaju, nego odlaska pod nož. Zato vam još jednom ponavljam, u slučaju da se dvoumite, a nemate nikakvih indikacija za komplikacijama na porođaju – ,,carski rez’’ je carski onda kad tako mora. Nikako drugačije.

Voli vas vaša dvostruka ,,carica’’.

 

ĆUTNJA

 

Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.

U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.

Pozovem te da staviš ruku oko mog struka.

Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?

Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.

Samo taj. Samo sada.

Jedna tišina bi promijenila sve.

Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.

Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.

Gledamo se u oči, bez glasa.

Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.

Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.

Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.

Nije li tako oduvijek?

Nikada nismo umjeli da ćutimo.

Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.

A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.

Pogled na zjenicama, a usne nijeme.

Taj trenutak bi promijenio sve.

Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.

Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.

Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?

Nas dvoje.

 

Tatjana Kuljača
Januar, 2018.

 

Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?

Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.

,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.

I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.

,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’

A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).

Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.

Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.

Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.

Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.

 

 

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Za sve vas koji željno iščekujete ,,dvije crtice’’

Zamolila me, pred spavanje, da joj objasnim kako bebe rastu u maminom stomaku. Prisjetih se jednog od onih videa u kojima se prikazuje stvaranje i rast bebe kroz devet mjeseci u materici. Ona oduševljena kako beba liči na zrno pasulja, pa kako ima rep, a onda kako se igra u materici. Zapitkuje je li i ona isto tako…. Je li se rodila na vrijeme. Kažem joj da je došla na ovaj svijet tačno na dan kad smo je i ja i ultrazvuk očekivali. Na kraju, bješe joj najbitnije je li mi bila slatka. Rekoh da je bila najslađa čupava beba koju su moje oči vidjele. Pustih joj laganu muziku za uspavljivanje i odoh u kupatilo da se spremim za spavanje. Bješe to pola sata prije pisanja iste ove priče.

Prisjetih se svega. Dana kada sam je očajnički prizivala. Momenata kada sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Trudnica koje sam sretala na svakom koraku. Iščekivanjima dvije crtice, toliko bitne. Mučninama koje sam prizivala svakog mjeseca gotovo godinu cijelu. Partnerove nervoze zbog mog titraja nade da sam ovog mjeseca možda ipak uspjela. Da se osjećam drugačije. A on je bolje od mene znao da umišljam sve znake koje sam imala. Svakim novim testom pala bi po jedna cigla nesigurnog zida nade koji sam oko sebe zidala.

Znam tačno i momenat kada sam se pomirila sa tim. Da ja, iz nekog razloga, neću postati majka. Pustila sam vreli mlaz vode u ovom istom kupatilu, ne bih li umirila disanje. Sjećam se, kao da je baš maloprije bilo, tik nakon što sam njoj pokazala kako se stvara i raste mala beba. U tom momentu, kada se sve u meni slomilo… Dlanove sam naslonila na mokre pločice u kupatilu i plakala. Tužno, uz jecaj, puštala sam sve iz sebe da ode. Tugu, nadu, očaj. Želju, ljubav koju bih dala malom biću koje sam trebala da stvorim. Čini mi se da sam i dio duše kroz izdah ispustila iste te večeri kada sam se pomirila da, možda, nisam predodređena da postanem mama.

Godine zamišljanja i radovanja danu kada ću priviti čedo svoje na grudi. Pomisao na dane kada će moja zamišljena djeca napraviti prve, nesigurne, korake i oduševljenje na njihovim licima zbog uspješno savladane prepreke. Zvuk i boju glasa kada me zovu ,,mama’’. Sve sam to pustila da teče niz obraze stapajući se sa vrelom vodom iz tuša. Dosta je… gotovo. Ne mogu više… govorila sam kao da me neko čuje. Kao da samu sebe pokušavam ubijediti u jasnoću i čvrstinu odluke koju sam donijela. Da nema više testova trudnoće. Praćenja grafikona plodnosti. ,,Gađanja’’ baš onih dana kada imamo najviše šanse da začnemo dijete.

Dosta je… Gotovo je.

Izgovarala sam dok iz tuša nije počela šikljati voda hladna kao led. Bila sam tužna. Prazna. Njegovo da ne trebam toliko da se opterećujem mi nije značilo ništa. Kao i ono ,,opusti se’’. Ja znam najbolje da kad želja iz materice progovori ona tjera i nerve i tijelo u konstantan grč i stremljenje ka cilju. Ka bebi.

Ako vam sad kažem da se kod mene sve to desilo baš kao u filmu… Kao u besjedama starih, mudrih žena i prijatelja koji te savjetuju da se opustiš i da će beba doći onda kad joj je vrijeme. Kad beba odluči da dođe, a ne kad ti planiraš. Da li ćete mi vjerovati da sam istog tog mjeseca čula svog (za deset dana) supruga kako misli da sam trudna. Njega koji je mjesecima stoički podnosio sve moje umišljene znakove trudnoće koje sam prizivala. To je bio čudesan momenat, jer nisam imala ama baš nikakvih simptoma koji su slutili na trudnoću.

Imao je pravo. Beba je došla baš onda kada sam opustila tijelo i omekšala matericu praveći joj najmekši krevetac za ugodan put razvoja od zrna pasulja do čupave bebe. Svi moji pletovi od snova, istkani željom da je uzmem u naručje, ostvarili su se baš na dan kada je i trebala da se rodi. Mirisala je baš onako kako sam i zamišljala. Nevino i čisto, kako to samo bebe umiju. A koža joj bješe mekša od pamuka. Došla je sa jednom rupicom na obrazu, smijalicom koja bi se sakrila kad god bi bila ozbiljna.

Susret sa mojom bebom bješe poput proloma teškog oblaka u duši.. kiše suza sreće koja je iz mojih očiju potekla. Sve u meni je tutnjilo sa udahom mirisa njene, poput paperja mekane kose. I nije bilo bitno što mi se cijelo tijelo treslo od anestezije. Što mi je stomak isječen. Što od bola ne mogu da dišem. Ljubav prema ovom malom biću bješe jača od fizičkog bola koji sam u tom trenu trpila.

Sjetih se tada, baš kao prije pola sata dok sam se spremala za spavanje, da ništa na ovom svijetu ne možemo ubrzati ili spriječiti. Ništa što treba da se desi onda kada je to za nas najbolje. I da zbilja trebamo pustiti sve ono što je jače od nas. Koliko god divne i jake naše želje bile, ostvariće se tačno onda kad dođe vrijeme za njih.

 

Izvor: Gracija ME

 

Skidanje pelena u par skokova

Jeste li se naslušali priča kako ste bili izuzetno pametna beba koja je prije prvog rođendana skinula pelene? Ja sam bila ta beba. I ja sam slušala. Možda i jesam bila natprosječno inteligentan smotuljak, ko će ga znati. Ne dovodim istinitost uspomena u pitanje, al’ meni to, sa ove tačke gledišta, zvuči kao Science Fiction film iz 3050. Sama procedura skidanja pelena mi je najteže pala od svih odvikavanja od bebećih navika.  Doduše, ćerku je odvkavala baka kad je bila kod nje, pa sam tu dužnost, svo zadovoljstvo i zasluge prepisala mojoj mami. Bješe to gotovo za par dana, te nisam ni osjetila kako to može da izgleda. Prihvatila je tutu, a i adapter bez problema i uglavnom smo bez velike pompe skinuli pelene.

Kad sam i sina ovog ljeta poslala kod mame da se druže i združe sa tutom (ili wc šoljom po izboru) očekivala sam da ga vrati sa uspješno savladanim izazovom. Doživjeli smo peh. Bakine čarobne moći kod zvekana nisu urodile plodom. Mali čovjek je riješio da ,,Neće tutu!!!!” I gotovo. Nema rasprave. Neće živ! Sine dragi, ako tebi ne smeta, meni još manje! Niko nije otišao sa pelenama u školu a do veličine šest imaš još malo da guliš, pa kako god hoćeš! Tješila sam se ja tako… Kad bude spreman sam će da traži. Cvrc. Ništa od toga.

Od svega je prvo shvatio da mu je u gaćama ljepše nego u peleni i onda sam imala period jurcanja na wc šolju svakih pola sata. Tutu nikad nije zavolio, kao ni adapter. Trajalo je nekih petnaestak dana dok nije počeo da prijavljuje da hoće da ,,pisi solju”. Onda smo jurili kao sumanuti ko će prije da stigne do wc-a i obavili sve kako Bog zapovijeda. Držim ga tako da ne upadne u šolju, mazim ga po leđima dok on viri kako ide proces otpuštanja onoga što treba da se otpusti, te ,,jesi li završio dušo? Bravo!!! Ćao govance! Vidi, odlazi!” Mašemo, tako, oboje. Oduševljeni. Peremo rukice i nastavljamo sa dnevnim aktivnostima.  Da li trebam da napominjem da je veš mašina u tom periodu radila prekovremeno a pod sijao od ribanja?

Nisam pokušavala na silu da ga odvikavam od pelena. Niti sam ga kažnjavala što se uneredio. Otkako smo pretvorili sve u igru on rado obavlja sve tamo gdje treba. Poznajem puno njih koji su prijetili, kažnjavali a i batinali djecu kad neće na tutu ili ukoliko se unerede u gaće. I djeca su cijeli proces odvikavanja od pelena izuzetno stresno prošla. A dužina odvikavanja na takav način može da rezultira usporavanjem samog procesa.   Djeca fantastično sarađuju kroz igru i od njih možete da dobijete šta god da poželite samo ako se igrate. Oni su prirodno nadareni za učenje i prilagođavanje. Međutim, naredbama, kaznama i prijetnjama možemo samo postići da djeca sarađuju iz straha. A tu se nijedna strana na kraju ne osjeća dobro. Ni roditelji, ni dijete. Zar nije poenta da djeca urade ono što od njih tražimo zato što to zaista žele? Ili nam je samo lakše da dreknemo, zahtijevamo, prijetimo i kažnjavamo da bismo dobili poželjno ponašanje? Koliko god se činilo komplikovanim, igra je ipak lakši način. I ljepši. Nastojim da je koristim kad god želim nešto da postignem.

Tako smo zavoljeli i wc šolju. Igraćući se. Utrkivajući se ko će prije da stigne do nje. Radovali smo se kada bismo ,,posao” odradili da valja. A vremenom se javilo i oduševljenje suvim gaćama i nastojanju da ostanu suve. Do tada je prošlo 15 dana nuđenja WC šolje na svakih pola sata. Sada već ne moram ni da ga nudim. Sam traži. Utrkujemo se i dalje, čisto da bi bilo zabavnije.

Jednom prilikom natrpah se složenim vešom koji sam namjeravala preseliti sa daske za peglanje u ormare. ,,Mamaaaa!!! Bato je skinuo gaće i sam se popeo na šolju!” viče moja ćerka iz kupatila. Ja upadnem u trenutnu paniku zbog toga što bi moglo da se desi. Samo da ne propadne! Da ne padne preko! Bacam veš na krevet i ulijećem u kupatilo, a on sav ozaren: ,,Mamaaaa! Vidiiii! Pisio sam solju saaaam!” Bravo majstore! A sad se drži za mamu barem dok ti guza ne poraste.   Biće nešto od nas.

P.S. Srećno sa skidanjem pelena! Trkajte se do šolje! Do suvih gaća!

Foto : http://baby-recipes.com/wp-content/uploads/2014/02/article_photos_toddler-landing-potty.jpg