ĆUTNJA

 

Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.

U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.

Pozovem te da staviš ruku oko mog struka.

Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?

Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.

Samo taj. Samo sada.

Jedna tišina bi promijenila sve.

Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.

Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.

Gledamo se u oči, bez glasa.

Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.

Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.

Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.

Nije li tako oduvijek?

Nikada nismo umjeli da ćutimo.

Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.

A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.

Pogled na zjenicama, a usne nijeme.

Taj trenutak bi promijenio sve.

Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.

Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.

Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?

Nas dvoje.

 

Tatjana Kuljača
Januar, 2018.

 

Advertisements

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Zatvoren krug

 

Stigla je još jedna zima. Živa u termometru se spustila iznad ugodne. Učinila je da nam se mišići grče a ruke češće grle. Hladan vazduh uspori sve. Pokrete, misli, dan. Jedino što oživi je sjećanje na vrijeme prepoznavanja.

Duša zna kada je neko čuje.  Od toga se iznutra raste. Najlakše pamtimo one koji su umjeli vidjeti prostor gdje se ušuškalo srce. Umjetnost je punom pažnjom gledati kroz tuđe zjenice.  Vidjeti ono što se nalazi u njihovim dubinama.

Imala sam jednom tebe koji nijedan drugi dio mene vidio nije. Nekada mi se činilo da si mogao u njima da nestaneš.  Priželjkivala sam… o! kako sam samo htjela da ti i sve drugo postane drago!

Nisi vidio. Barem se nikada nisi odao.

U danima kada te se najćešće sjetim, zagrebeš snažno. Kao kad sam prvi put prihvatila da hodamo po otvorenom krugu. Vrtimo se. Dajemo i primamo život. Stojimo u bezveremenom prostoru. Odsustvu svega onoga što nas ostalih trenutaka gazi i savija. Stidljivo grabim vrijeme jer znam da ćemo ponovo zapeti na istom mjestu, dok god krug ne zatvorimo.

Izbor je đavolja rabota.

Ako li je to ljubav, utapam sve oko sebe. Imam samo nas. Nalik je uplašenoj ptici koja bi svakog časa mogla da otprhne. To joj je priroda. Zatvorena, lagano umire.

Razdvojenost je, pak, osuda na traganje. Za nekim sličnim. Uz koga mogu prividno da dišem. Dok god ne postanem samo ljuštura puna sjećanja.

Nju sam odabrala. Stabilnost. Temelj svih drugih nesigurnosti i bola koji  sam pažljivo čuvala. Sada bih se opravdala da drugačije nije moglo. Možda samo nisam bila dovoljno hrabra dok si me ubjeđivao da jedno za drugo nismo. Ne puštajući me, pride.

Počela sam da tonem. Borim za vazduh. Prškam po sjećanjima i crpim iz buke uspomena u glavi one tračke svjetlosti koji su me nekada hranili.

Nisi čuo ratove koji su se u meni zbivali. Izvježbana do besvjesti. Iz straha da mi se stakleni dom ne sruši. Ovaj koji sam svjesno slagala jednu po jednu prozirnu ciglu. Što je zid postajao viši to sam manje zraka imala. Disala pliće. Štedjela vazduh za ,,ne daj bože’’.

Postaneš mi potreban. Jako, da boli. U danima kada noći postanu toliko hladne da na svjetlosti možeš da prepoznaš obrise sopstvenog daha.

Vidim te. Gledaš mi kroz zjenice u dušu koju po svim dijelovima znaš. Odem. Ponovo potonem. Danima se davim. Pljusneš mi u lice sve ono što mi nedostaje. A čak nisi ni svjestan bure koja se u meni zbiva.

Smješim se. Nestajem. Sve u isti tren.

Postoje i oni dani kada svoje izbore i život prigrlim. Uživajući u svakom trenutku svakodnevice. Preživljavam prilagodbom. Ubjedim se da je tako moralo da bude. Da drugačije nikada nije ni moglo.

Ako je trebala da se rodi, do sada bi dostigla zrelost. Imali smo svoje prilike. Ide mi to, nekako. Ponekad i jako dobro, sjajno! Sve do nove zime. Kada mi zaškripe čizme u snijegu i, kao u fantastičnoj priči, bivam prebačena u stvarnost gdje postoje samo savršene, propuštene prilike. Smijeh koji me otključa.

Pustim tada bujicu koja me raznese.

To je ono spajanje na krugu koji sam ostavila otvorenim. One noći kada si mi rekao da smo stvoreni za prijateljstvo. Brišući ukradeni poljubac od prethodne večeri kao da se nikada ni desio nije.

Ali jeste. I zapinjem po tom ukradenom fizičkom svaki put kad sam sama među ljudima. Da sam bila manje hrabra tada do sada bih sigurno povjerovala.

Da smo za prijateljstvo stvoreni.

Drugo ne postoji.

 

(Iz dnevnika maštanja. Ja, 2005.)

blog-2-Image-source-Twitter

Oluja

Sve oluje počinju tiho. Čak i onda kada ih spazimo tek kada je granje polomljeno a valovi uveliko plešu svoj šamanski ples. I otmu udah spreman da ispuni prsa.  

U oluji vidim ljepotu. Bijes i nadmoć Majke Prirode. Učini da nebo potamni a munja zapara i obasja svaki nabor nebeskog svoda. 

Modro more u trenu podivlja i iz sebe sva blaga izbaci. A so iz vode u nozdrve uđe i tjera me da duboko dišem. Postanem more…  talas što divlja u daljini. Vazduh je slan. Koža ima ukus soli. 

Dišem… Kao da to radim posljednji put. Upijam svaki tren koji bi mi u jednom užurbanom danu sigurno promakao. 

Postoje oluje koje te zalede. I one koje te tjeraju na mahniti ples. 

Kako se pušta i gaji korjenje koje u zemlju duboko prodire? Koje čini da čvrsto stojiš kada najjače duva? Kada lomi sve oko tebe a ti se prkosno smiješ? I koliko još da čekam na korjenje toliko čvrsto da mu nijedna oluja ne može nauditi? 

Kaži mi, kako se grije duša koju je oluja života sledila? Koja se više niti smije niti plače. Već kao kamen nepomično stoji, dok leden vjetar kroz kosti duva i dušu u mraz tvori. 

Možeš li da budeš kamen i prepustiš se volji prirode? Da pustiš da te oblikuje na neki način svoj? Koliko vjere u život moraš da imaš da bi u tom oblikovanju uživao? Ili da bivstvuješ uz potpuno odsustvo slobodne volje koja bi te jednom na prkos nagnala? 

Budi stablo… Pusti korjenje duboko u zemlju. Osjeti sokove kako tvojim žilama teku dok ti oluja baca granje. Uživaj u tom zanosu od vjetra i soli dok ti strah od potpunog nestanka tjera krv u žile.

Budi stijena… Vječito od talasa šamarana. Ćutnjom iz prkosa izrasla. Stamena, nikad pokorena. 

Da nema oluja koje nas lome nikada ne bismo znali od čega smo sazdani. Kamenčić bi umišljao da je čvrsta stijena, a drvo nikada ne bi bilo svjesno korjena svojih.  

Gaji korjenje svoje. Ono te drži čvrsto na zemlji. 

Neka te more zapljuskuje. Dobićeš divno obličje. 

Pusti neka te njiše. I sitan kamenčić zna da bude najljepši ukras u dječijoj ruci. 

Dok god te ne slomi, oluja najbolje provjetri biće. Čini da jasnije vidiš i vazduh lakše udišeš.

Oluja zna da slomi samo duše nesvjesne snage svoje.

Foto: http://www.zastavki.com/pictures/1440×900/2009/Drawn_wallpapers_Painted_girls_Wind_in_the_storm_016951_.jpg

Skidanje pelena u par skokova

Jeste li se naslušali priča kako ste bili izuzetno pametna beba koja je prije prvog rođendana skinula pelene? Ja sam bila ta beba. I ja sam slušala. Možda i jesam bila natprosječno inteligentan smotuljak, ko će ga znati. Ne dovodim istinitost uspomena u pitanje, al’ meni to, sa ove tačke gledišta, zvuči kao Science Fiction film iz 3050. Sama procedura skidanja pelena mi je najteže pala od svih odvikavanja od bebećih navika.  Doduše, ćerku je odvkavala baka kad je bila kod nje, pa sam tu dužnost, svo zadovoljstvo i zasluge prepisala mojoj mami. Bješe to gotovo za par dana, te nisam ni osjetila kako to može da izgleda. Prihvatila je tutu, a i adapter bez problema i uglavnom smo bez velike pompe skinuli pelene.

Kad sam i sina ovog ljeta poslala kod mame da se druže i združe sa tutom (ili wc šoljom po izboru) očekivala sam da ga vrati sa uspješno savladanim izazovom. Doživjeli smo peh. Bakine čarobne moći kod zvekana nisu urodile plodom. Mali čovjek je riješio da ,,Neće tutu!!!!” I gotovo. Nema rasprave. Neće živ! Sine dragi, ako tebi ne smeta, meni još manje! Niko nije otišao sa pelenama u školu a do veličine šest imaš još malo da guliš, pa kako god hoćeš! Tješila sam se ja tako… Kad bude spreman sam će da traži. Cvrc. Ništa od toga.

Od svega je prvo shvatio da mu je u gaćama ljepše nego u peleni i onda sam imala period jurcanja na wc šolju svakih pola sata. Tutu nikad nije zavolio, kao ni adapter. Trajalo je nekih petnaestak dana dok nije počeo da prijavljuje da hoće da ,,pisi solju”. Onda smo jurili kao sumanuti ko će prije da stigne do wc-a i obavili sve kako Bog zapovijeda. Držim ga tako da ne upadne u šolju, mazim ga po leđima dok on viri kako ide proces otpuštanja onoga što treba da se otpusti, te ,,jesi li završio dušo? Bravo!!! Ćao govance! Vidi, odlazi!” Mašemo, tako, oboje. Oduševljeni. Peremo rukice i nastavljamo sa dnevnim aktivnostima.  Da li trebam da napominjem da je veš mašina u tom periodu radila prekovremeno a pod sijao od ribanja?

Nisam pokušavala na silu da ga odvikavam od pelena. Niti sam ga kažnjavala što se uneredio. Otkako smo pretvorili sve u igru on rado obavlja sve tamo gdje treba. Poznajem puno njih koji su prijetili, kažnjavali a i batinali djecu kad neće na tutu ili ukoliko se unerede u gaće. I djeca su cijeli proces odvikavanja od pelena izuzetno stresno prošla. A dužina odvikavanja na takav način može da rezultira usporavanjem samog procesa.   Djeca fantastično sarađuju kroz igru i od njih možete da dobijete šta god da poželite samo ako se igrate. Oni su prirodno nadareni za učenje i prilagođavanje. Međutim, naredbama, kaznama i prijetnjama možemo samo postići da djeca sarađuju iz straha. A tu se nijedna strana na kraju ne osjeća dobro. Ni roditelji, ni dijete. Zar nije poenta da djeca urade ono što od njih tražimo zato što to zaista žele? Ili nam je samo lakše da dreknemo, zahtijevamo, prijetimo i kažnjavamo da bismo dobili poželjno ponašanje? Koliko god se činilo komplikovanim, igra je ipak lakši način. I ljepši. Nastojim da je koristim kad god želim nešto da postignem.

Tako smo zavoljeli i wc šolju. Igraćući se. Utrkivajući se ko će prije da stigne do nje. Radovali smo se kada bismo ,,posao” odradili da valja. A vremenom se javilo i oduševljenje suvim gaćama i nastojanju da ostanu suve. Do tada je prošlo 15 dana nuđenja WC šolje na svakih pola sata. Sada već ne moram ni da ga nudim. Sam traži. Utrkujemo se i dalje, čisto da bi bilo zabavnije.

Jednom prilikom natrpah se složenim vešom koji sam namjeravala preseliti sa daske za peglanje u ormare. ,,Mamaaaa!!! Bato je skinuo gaće i sam se popeo na šolju!” viče moja ćerka iz kupatila. Ja upadnem u trenutnu paniku zbog toga što bi moglo da se desi. Samo da ne propadne! Da ne padne preko! Bacam veš na krevet i ulijećem u kupatilo, a on sav ozaren: ,,Mamaaaa! Vidiiii! Pisio sam solju saaaam!” Bravo majstore! A sad se drži za mamu barem dok ti guza ne poraste.   Biće nešto od nas.

P.S. Srećno sa skidanjem pelena! Trkajte se do šolje! Do suvih gaća!

Foto : http://baby-recipes.com/wp-content/uploads/2014/02/article_photos_toddler-landing-potty.jpg

Odvajanje

Te noći gutala sam suze. Jedini saputnik bio mi je stari zlatnik na nebu. Osvjetljavao mi je put ušuškan u mekane oblake koji bjehu nalik naboranom crnom plišu.

Došavši sa jednog puta koji je trajao pet dana ubrzo sam morala otići na još jedan. I opet sam ih morala ostaviti. Njihove suze vezivale su mi stomak u čvor i omotavale oko duše bodljikavu žicu koja se sa svakim vriskom zarivala jače i zadavala rane koje krvare. Koliko god znala da je odvajanje bilo neophodno. Da se neke situacije u životu ne mogu izbjeći. Uprkos činjenici da su sigurni i voljeni. I da ću se vratiti već narednog dana. Krivica koja izjeda šaputala mi je da trebam da budem uz svoju djecu svakog trena. I mutila razum koji mi je pomagao da svaki pedalj puta lakše prođem.

Od momenta kada sam postala majka svako odvajanje mi je teško padalo. Vremenom je postalo lakše. Navikla sam. Samo bi se stvorila knedla u grlu sačinjena od neke neopipljive materije, grudvaste i sluzave, toliko nepodnošljive. Pokušavala bih je se riješiti. Bezuspješno. Mama je stub, temelj, oslonac svakog djeteta. Kad je ona tu, ostali nerijetko “iščeznu” iz dječijeg vidokruga. Zgrabe maminu ruku i ostali prestaju da postoje. Znam da je za njih odvajanje dobro. Koliko god nam to svima teško padalo. Jer odvajanje u njihov život uključuje druge ljude koji su im bitni. I kojima je takođe potrebno da postanu oslonac u životu djece. Temelj djetinjstva na barem 24 časa.

Kada sam odlazila na onih pet dana nisam bila sigurna kako će to prihvatiti. Da li će noću plakati, kad umjesto maminog oka napipa tatinu bradu. Hoće li ga znati smiriti kada počne neutješno plakati? Cijeli vrtlog briga usisavao me je u jedno stanje beznadežnosti koje sam vješto prikrivala onim: ,,Verujem da vi to možete!”

A da li sam? Koliko god sebe ubjeđivala da su dovoljno veliki da ih ostavim sa tatom bila sam sigurna da će mi telefon stalno zvoniti. Da pitaju gdje se nalazi šta. I kako da mu napravi večeru. I ko zna koliko pitanja pride. Došavši do sobe u kojoj sam bila smještena i spremivši se za spavanje pokušala sam odagnati brige. Nisam se mogla fokusirati na čitanje. Svi oni redovi pitkog štiva u mojim rukama djelovali su bezvezno, zamorno i nepovezano. Uključila sam TV, trudeći se da zaokupim misli sadržajem kojeg sam pratila bez posebnog interesovanja.

Šta li sad rade? Kupaju se sigurno… I sad će da se maze… Stavila sam ruku na obraz trudeći se da osjetim njegove male prste koji nastoje da dopru do očiju. Prazan prstor između mojih dlanova i obraza bio je podsjetnik da sam stotinama kilometara udaljena od topline i zagrljaja. ,,Mama” koje ne čujem. I umjesto nje tišina koju sam glupim serijama pokušala da odagnam.

“Sve je u redu. Zaspao je. Sad kupam Sofi, pričaćemo priču, pa ide i ona na spavanje’”, stigla je poruka. To je ono što ja radim. Baš svake večeri. Ono što večeras radi njihov tata. Temelj i oslonac njihovog djetinjstva. Trenutna mama koja popunjava divnu rutinu koju sprovodimo svakodnevno.

Kako prvog, tako i narednih dana nije bilo nikakvih problema. Divno su se slagali. I ispleli su novu sponu između sebe. Osnažili su povjerenje da mogu funkcionisati i bez mame na par dana. Više su se slušali. Mazili. Izgrađivali su jedan odnos koji ranije nije imao priliku da se ostvari. I prijalo im je. Kao i meni, koliko god teško bilo.

Ugrabila sam jedne večeri da prošetam gradom i prevrnem sve knjige u knjižarama. Moja terapija koju od obaveza nisam imala kad sprovoditi duži niz godina. Osjećaj naličan meditaciji kada se fokusiraš na stranice koje ti šuškaju pod prstima. I pričaju nove priče. Avanture koje te u svoj svijet uvlače na najlakši način. Potpuno neprimjetno.

Sjela sam u kafe jedne od knjižara, naručila toplu čokoladu i izvukla knjigu. Po prvi put u zadnjih šest godina imala sam veče samo za sebe. Izgubila sam se u mješavini ukusnog napitka, redova koji su mi promicali pred očima i mirisu novih knjiga oko mene. Prijalo mi je da se izgubim iz realnosti i obaveza pa makar na dva sata.

Na dan povratka osjećala sam uzbuđenje i radost koje je prožimalo cijelo moje biće. Kako li će reagovati kad me vide? Hoće li me s vrata zagrliti? Ili će se prvo malo duriti zašto sam bila toliko odsutna? Nisam mogla iščekati momenat toliko željenog susreta.

Kada smo se ugledali uletjeli su mi u zagrljaj. Uz ciku i oduševljenje. Toplina rumenih obraza prodrla mi je kroz kožu i urezala se u kod. Svaku ćeliju mog bića. Da ne zaboravim… Da se prisjetim. Kada mi neke nove večeri stari zlatnik na tamnom, plišanom nebu bude jedini saputnik. Da me na kraju svakog mog puta čeka njihov zagrljaj topao od ljubavi.

 

Izvor: Gracija