Šššššššš!

Vrijeme je stalo.

Zamislih te sasvim blizu,

dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo.

Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi.

Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo.

Životu. Mogućnostima uma.

Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima.

Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada.

Kao da će se svijet rasprsnuti u milion komadića!

 I jedan cijeli univerzum nestati.

Kao da smo, (dovraga!) toliko snažni i bitni

 da će se nešto strašno dogoditi,

 ako, samo, pružimo ruke, prepletemo prste

i ugrijemo ih u toplom džepu tvog kaputa.

Jer…

Ne bismo mogli nazad, nikada.

Sudarili bismo se kao dvije planete.

Iščezao bi iz mastila na bijelom papiru ispred mene.

Bila bi to kazna najveća.

Zato te se ne odričem.

Ne odlazim.

Ne pružam ruke.

Ne pravim korak.

Ostajem prividno mirna,

 dok se pod kožom, duboko unutra, oluja stvara. Tinja.

Smijem se, kao da se cijeli život znamo.

Ne onom što govoriš, već u šta se pretvaraš,

 kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Ššššš…  Znam šta ti se pod kožom zbiva.

Ne priznajem to ni sebi…

Šta mi činiš… Šta ti radim.

Neka nas! Ne boji ovaj svijet ljubav, nego naelektrisanje.

Neka čudna zaljubljenost jer me činiš vanvremenom.

A ja tebe pitomim. Nepostojećim.

I znam da si takav, kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Zbog toga ova besmislica, zapravo, ima smisla.

Gordon Haskell ,,How wonderful you are”

Advertisements

Istinita priča

Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.

Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.

Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.

Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj.  Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.

Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.

Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.

Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!

,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’

Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.

,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.

Nasmija se.

,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’

,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.

,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’

Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:

,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.

Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.

****

Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.

Iscjeljenje

Duša može da se ošteti trajno.

Kad te prožvaću sistemski, isjeku na ravnomjernu parčad, dugo ne budeš dobar ni sebi, ni drugima.

Mrtav si, bez volje za disanjem. Osmjehom. Dahom.

Povukao bi se u toplu postelju, pokrio ćebetom do nosa. Kao da nisi nikada ni disao. Tačnije, na nekadašnje disanje te sjete uspomene nekog drugog života i vremena. Nekog drugog tebe.

Koliko će ti trebati vremena da se vratiš u život?, pitaš se. Zavisi od dubine rana i kako ti je meso satkano da se poveže u fine ožiljke. Ponadaš li se prerano, vjerovaćeš da te je smrt stigla prije nego ti je tijelo ugaslo. Da si ostario naglo.  Da nemaš razlog više za forsiranjem pluća da se uzdižu i spuštaju, pune te kiseonikom.

Od vatre si satkan, sjeti se.

Dovoljno jak udah može raspaliti plam po sredini bića, ne prestaj da dišeš. Bori se.

Iscjelićeš.

 

ĆUTNJA

 

Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.

U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.

Pozovem te da staviš ruku oko mog struka.

Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?

Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.

Samo taj. Samo sada.

Jedna tišina bi promijenila sve.

Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.

Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.

Gledamo se u oči, bez glasa.

Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.

Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.

Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.

Nije li tako oduvijek?

Nikada nismo umjeli da ćutimo.

Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.

A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.

Pogled na zjenicama, a usne nijeme.

Taj trenutak bi promijenio sve.

Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.

Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.

Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?

Nas dvoje.

 

Tatjana Kuljača
Januar, 2018.

 

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?