Let

Šta ako rasuto golubije perje po sumornoj, vlažnoj cesti, nije znak anđela? Već samo nesrećna sudbina ptice, pregažene točkovima automobila?

I šta ako je slutnja da će let slobode biti prekinut posljednjim otkucajem srca, znak samo za mene koja sam spazila mrtvog goluba i shvatila da takav prizor vidim prvi put?

Viđala sam, na cesti, beživotna tijela životinja. Ali nikada pticu.

Možda je umrla u letu.

Možda je baš takav kraj i htjela.

A sudbina nas je postavila u vremenu i prostoru tako da slučajnost rastumačimo kao bitan znak.

Ne, ptica nije mislila o smrti i konačnosti. Nije se skrila na neko sigurno mjesto nastojeći da produži životni vijek za dan ili dva. Baš kao što bi to čovjek učinio.

I ko je, onda, savršeno biće?

Ljudi, koji odustaju od života jer se plaše smrti?

Ili ptice, koje žive ne mareći gdje će skončati?

Savršenstvo ograničenosti, nasuprot ograničenom savršenstvu.

Možda je svijet, baš takav, namjerno napravljen. Izvezen nelogičnostima koje nas tjeraju u sumanute izbore, zbog kojih učimo padajući, umjesto u predivnom letu.

Novembar

Nestao je, poput ružnog sna sa otiscima stopala u jutru,

koje gorak ukus u ustima ostavlja.

Nešto se tu, opasno, pobrkalo!

Ko nam je ukrao novembar, znaš li?

Tih i nečujan. Vazduh oštar.

Mir u duši i sporost u mislima.

Novembar je oduvijek bio potreban,

Da poravna nelogičnosti i nepravde.

Vrati ukradeno vrijeme vreline ljeta.

Trenutke, samo za nas skrojene.

Ako nam, neko, ukrade dah zime,

Plašim se, nestaćemo.

Ušetaćemo u ružan san i ostaviti trag 

Kao nepodnošljiv ukus nataložen noću.

Vratite mi novembar!

Tog nesrećnog vijesnika zime.

Jer uspori vrijeme koje, s godinama,  sve brže teče.

A ja, jedino tada, umijem da dišem.

Susret

Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja. 

Spreman da odustanem, da pobjegnem.

Ludače! – rekoh sebi,

Ona ti nikada oprostila ne bi. 

Strepio sam da me ne ugleda,

Skupio ramena i pognuo glavu,

Zbog njenog zbunjenog pogleda 

Pri slučajnom susretu na ulici,

Nakon par godina tišine. 

U kojem mi nije rekla 

Da je ljubav u njoj i dalje živa,

A izgovorila je, 

Da traži savršenu haljinu

Za vjenčanje na koje me poziva. 

(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)

Nije morala da mi kaže, 

A jeste, godinama kasnije,

Kad su nam se putevi ponovo sreli, 

K’o da se neko, odozgo, surovo igra,

Da u njoj, i dalje, živim i dišem,

Nikad nisam prestao da postojim.

Da mi prizna, morala nije,

Da je dobro i da je tako trebalo biti.

I da se nijedan stih rodio ne bi, 

Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.

Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,

Na nekom drugom mjestu,

Iza nekog zgodnijeg ćoška,

Skrenuo u jednu ulicu niže.

Možda bih se odavno predao, a ona pustila.

Možda bismo ostali sjećanje, 

Prizvano za Nove godine.

Kad mraz stegne kožu na rukama,

Koju nema ko da ugrije.

Tatjana Kuljača

Žudnja

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje?

Plašiš li se, putniče, potpunog stapanja sa nekim? Podudaranja otisaka duša i prepoznavanja… Obuzme li te, ikada, strah od konačnosti? Nesposoban da se svikneš na tuđe okvire, bježeći čim ti se ivice nažuljaju.

Žudiš li za posteljom mekanom, ikada? Tijelom na koje uvijek možeš računati, spreman da pustiš naviku da usmrti želju, umoran od kratkih poznanstava koja nisu kadra osvijetliti dovoljno zidine koje si oko sebe podigao.

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje? I da ti starost neće ostaviti prostor izašta drugo osim za kajanje?

Samotna je tvoja staza, putniče! U sopstvenoj koži ti mora biti toliko udobno da ti duša ne ostavi prostora za žaljenje.

Posmatraš li, pažjivo, ljudska lica i položaj ramena slučajnih prolaznika, vidjećeš puno putnika zarobljenih u toploti sigurnosti, dok im duša vapi za prostranstvima i daljinama. I izgubljenih i zalutalih putnika željnih topline.

I svi su oni sami, kao i ti. Ujedno. Ili udvoje.

Tatjana Kuljača

Poruka

Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Imala je neobičan hobi u dvadeset i nekoj. Šetala bi između vječnih kuća, dok su ljudi nastojali biti više živi nego mrtvi. Posebno u danima kada bi joj bivalo teško da prikači smisao svom postojanju.

Čitajući uklesane poruke ispod imena pokojnika, godine kada je započeo i kada se završio njegov put na zemlji, pitala se, šta li će pisati na njenoj?

Ta poruka mora biti oličenje čovjeka, srž njegove duše. Jedino takav način je istinski ispravan. Da odabereš prave riječi za ispraćaj. I nikako ne bi trebalo da to bude priča o pokojniku, već o onome što je obasjao za života. Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Znam da te čudi, ali ta-ona, nigdje se nije osjećala tako živom kao kad je gazila između mirnih humki, nepobitnih dokaza da je tijelo pripalo zemlji, a duša otišla u svjetlost. Kao pečat na diplomi života, posljednja šansa da uradiš ono zbog čega si tu.

Druge je groblje podsjećalo na gubitke. Nju, na šanse koje još prokockala nije. 

Pri izlasku stavila bi desnu ruku na hladan mermer vječne kuće nepoznatog lika, ozbiljnog lica sa ustakljene fotografije. Lijevu bi položila na svoje grudi da osjeti otkucaje srca i toplotu kože. 

,,Živa sam. Topla. Dovoljno je. Šansa je samo jednom zadnja. Dan je samo jedan posljednji.

Draga lica ću samo jednom vidjeti zadnji put i nikada više. I zagrljaj ću, jednom, zadnji imati.

Poljubac, nakon kojeg neću ljubiti više. Kad to znaš, smrt nije kraj, već buđenje života dok nam ona ne pokuca na vrata’’, rekla mi je.

Zamolila me, u osamdeset i nekoj, da sročim nešto lijepo na dan kada joj tijelo budu položili u zemlju, a duša ode u nebo. Niko nije umio tako da živi, duboko i mirno, ispunjeno i srećno! I možda je, čudakinja, baš zbog te svoje neobične sklonosti da po travi među grobovima šeta, živjela tri života u ovom jednom. Ništa te ne čini tako živim kao spoznaja o smrti, nije morala da mi kaže. Shvatio sam, gledajući je.

Disao sam, duboko, na dan kada su joj tijelo spustili u zemlju, dok sam je pogledom tražio iza svih prisutnih lica. Nasmijao sam se, široko, kad sam je spazio u djevojci koja je koračala među humkama, nedaleko odatle.

Znao sam, u tom trenu, sutra da dođem, opet ću je sresti. Pročitaće poruku sa njene spomen ploče i možda više nikada neće morati da kroči na groblje da bi se sjetila da je živa.

Da još diše dovoljno duboko, tijela i duše spletenih u jednom biću.

I da ima svo vrijeme ovog života da postane besmrtna.

,,Ostavila je toliko toga da se prosječnom čovjeku čini da je živjela mnogo prije vječnosti i da umrijeti nikada neće.’’

Pisalo je.

Nejasno je

Otkud bezdan nedostajanja, kad te nikada bilo nije?

Zašto fali riječ neizgovorena, misao naslućena, 

zamamna kao topao miris pečenog kestena jedne noći u novembru?

Čežnja ugasla u zjenicama tvojim stoljećima prije?

I osmjeh što ga pod kožu urežem s vremena na vrijeme 

(mirno grizući gornju usnu), 

kad u sjećanju izblijedi…

 pa nenadano, iznenadno, pod prstima zabridi.

Učini da se cijelo tijelo ispod kože strese, 

dok spoljašnjost ostaje ledeno mirna.

Ožiljak si koji krvlju obnavljam, 

ne dajući ti da se sa kožom stopiš.

Jer niko pod kožom tako ne treperi, 

kao damar dijela duše koju sam krišom prisvojila. 

Blizina mi fali. Prosta fizička blizina. 

 Iako su sve naše blizine bile dalje od daljine. 

A daljine nas činile nikada bližim. 

Sinhronicitet mimoilaženja. 

Apsurd privlačenja.

Nestvarnost realnosti.

Preplitanje svijetova.

Razilaženje bliskosti.

Vječita pogrešna skretanja, zarad pravih puteva.

Otud, valjda.

Tatjana Kuljača

Srijeda

Vratila se u zgužvanu postelju da odspava još malo. Dan tek što je bio počeo, a ona je imala grčevitu potrebu da ga zaustavi. Kad već ne može planetu, onda barem vrijeme na sat-dva. Čudna težina joj je zahvatila tijelo, iako je spavala, po njenoj procjeni, sasvim dovoljno. Do prilično usporenog uma dođe joj sjećanje… danas je srijeda. Dan poslije utorka. Dana kada ne stigne da se u ogledalo pogleda i kad je taksi servis djeci i njihovim obavezama. 

Imala je sreću da djetinjstvo provede u malom gradiću, na hladnoj, bistroj rijeci, sa šumom okolo dokle god ti pogled seže. Gradiću u kojem svak’ zna svakoga, gdje svuda stižeš pješke, sam. Nikad nije prestala da joj nedostaje ta skučenost malog mjesta u kojem je najdublje umjela da diše. Zato dugo nije voljela velike gradove, njihovu prostranost, užurbanost i sluđenost. Od buke i nepodnošljivog broja stranih lica nije umjela da pronađe ljepotu u velikom gradu. Činio je da se zavuče u sebe još dublje, kao u toplu postelju.

Sve do jednom. Lutala je besciljno Knez Mihajlovom u Beogradu, u oktobru. Nije pamtila kada je zadnji put bila bez nekog cilja kad se kreće. Valjda čovjek mora da ima neki cilj, neko odredište, a ne da gubi vrijeme prostim hodanjem. Zavukla bi se u svaku knjižaru tog popodneva. Voljela je da dodiruje i miriše knjige. Osluškivala je priče koje su šaputale, kao kučići spremni za udomljavanje. Izašavši iz posljednje knjižare u nizu, u kojoj joj je ljubazna mlada dama, koju je spustila sa merdevina, preporučila posljednju knjigu koju će spakovati u već punu kesu, uputila se na Kalemegdan. 

Zamislila je kako ulazi u neku starinsku biblioteku, sa velikim prozorima sa kojih se pogled pruža na goruće-crven hrastov drvored. Kroz pomalo težak vazduh lejujala su zrnca prašine okupane blagim, jesenjim suncem. Da se tamo tada stvori, na mjestu u kojem vrijeme, kao po kosmičkom nepisanom pravilu stoji, bio bi to sjajan završetak puta.

Kročila je u park, čija zemlja bješe mekša od betona. Stopalima ugodna. Okružena drvećem, prostranstvom, ponovo je počela da diše. Onako kako je disala sve do rata, do te krvave ’92 kada je sve što joj je bilo srodno, nestalo u jednom danu. I drveće i rijeka, ljudi koje je znala, grad koji obiđeš uzduž i poprijeko za samo petnaest minuta.

U naručju je grlila ,,dječicu’’, kako je knjige od milošte zvala. Topli sunčevi zraci poigravali su se sa njenim blijedim licem željnim topline. Jesen, koju toliko voli, naslikala je zlaćano-grimizni prekrivač u cijelom parku, koji je mamio da se njime ogrne. Nisu joj smetala nepoznata lica, jer je konačno mogla biti potpuno neprimjetna. Svoja. Ušuškana u prostranstvo, kao u toplu postelju. Bila je žena-duh. Sen koja se poigrava izrazima lica i govorom tijela ljudi koji su prolazili svojim besciljnim stazama. 

Blag osmjeh ote joj se s usana kada shvati da se, na najčudesniji način, vratila sebi. U gradu koji je toliko drugačiji od onog u kojem je rasla. Gradu koji joj više nikada neće biti stran. Na čijim ulicama je pronašla najdivniji smisao besciljnog lutanja i način da upija svijet oko sebe, a ostane potpuno nevidljiva. Kao iza sklopljenih kapaka u toploj postelji ove srijede koja, srećom, uvijek dođe poslije užurbanog i ludog utorka. 

Utorak je veliki grad kojeg se plaši. Srijeda je Kalemegdan njene duše. 

Tatajana Kuljača