Dokaz

DOKAZ

Dokaze ljubavi nikada tražila nisam. Zbog toga sam uvijek imala one koji, gotovo, nisu morali da se dokazuju. Poklanjaju. Stihove pišu. Govore da bez mene ne mogu da dišu.

Ljubav mi je oduvijek bila duboko disanje, umjesto dahtanje. Dokaz ljubavi potreban je samo onima koji ne vjeruju, koliko god  biću ugodan bio. Potreban ništa manje nego dokaz za zločin, bez kojeg jesi ili nisi kriv. Sve ostalo je gorkog ukusa sumnja. Postala sam majstor puštanja i prepuštanja. Ljudi. Stvari. Prilika. Ljubavi. Otpuštanja. 

Bez svakoga mogu, dok god imam sebe.

Kutija sa pismima, okrnjeni privezak u obliku slona, par medvjedića i jedan nasnimljen CD. Zaostavština dokaza odavno ugaslih ljubavi mladosti, pažljivo sačuvana u kartonskoj kutiji koja nikada vrijednost ni imala nije. Vremenska kapsula poput okidača za sjećanja na onda kada je sve bivalo lakše, iako se tada činilo drugačije.

Samo za ovu koja još tinja, niti jedan dokaz nemam. Osim ona dva što smo zajedno stvorili.

  • Zašto si uvijek tako neuhvatljiv? Izmičeš, ne daješ ništa osim sebe – pitala sam ga u jednom davnom trenu slabosti, kada pomislih da sam mogla i laganije da bivam.
  • Da sam drugačiji, odavno me ne bi htjela. 

Istina živa.

Advertisements

Neko drugo vrijeme

Neko drugo vrijeme mi treba.

Sporije.

Mekše.

Kad se duboko disalo, a dušom snažno upijalo.

Kad smo se duže grlili,

trepereći iznutra tražili.

Drugo vrijeme želim.

Ne ovo u kojem smo izgubili znanje o pitomom življenju.

Gdje pogledom ovlaš prelazimo, 

a ne gledamo.

Gdje se zagrljajem dograbimo, 

umjesto da se jedno u drugom utapamo.

Gdje se više ne tražimo 

misleći da smo bliski.

A nikad dalji bili nismo.

Nikad dobro

Pitam se, prijatelju, često,

Da li bi nešto drugačije bilo … da sam joj onomad uzvratio?

Umjesto što sam joj, najljepše lijepo, objasnio da moja ne može biti.

Potpuno siguran – Činim pravu stvar!

Vrijeme nam, prijatelju dragi, uvijek pokaže koliki slijepci umijemo biti.

Danas nas bujica života odvaja, kao što su moje ruke nekad.

Umije to da zbuni.

Lavina koju prizvah ostavi pustoš, a želja ostade ista.

Ne mora ni da me dodirne, samo dlan i prste da primakne, pa da koža zabridi,

a utroba se sveže u neraspetljiv čvor.

Nema tu ljubavi ni osjećanja! Vjeruj!

Već samo naučena reakcija tijela.

Splet umršenih osjećaja.

Njena koža isto pamti. U zjenicama joj vidim.

Kako da je izbacim iz stomaka?

Ako mi ništa drugo ne kani dati.

Ne bih je, prijatelju, nazvao ljubavlju. Nikako!

Ni navikom. Posebno ne jedinom.

Ništa od svega toga mi bila nije.

Neprolaznom, možda i mogu. Jer jedino, od svega, ona ne prolazi.

Kao trnci koji se u talasima vraćaju.

Poput naučene reakcija tijela zbog jednog, poznatog, dodira samo.

Pitam se, kako bi sve bilo, da sam propustio tren kada smo se sreli?

Da li bi odgovor bio laganiji od bujice koja nas sada dijeli?

Kakvi bismo, uopšte, postali?

Možda bismo bili srećniji ljudi.

Ili bismo, baš za ovom žudnjom, do kraja vremena gladno tragali.

To, prijatelju, ne zna niko.

Dodir

Osjećam toplinu tvog šapata, 

sasvim blizu mog vrata.

Koža se ježi, a tijelo osvaja toplina.

Obuzima me milina.

Čudim se kako me i dalje gledaš. 

Duboko…

Dublje od svih zaljubljenih duša prije ,

Kako niko nikada nije.

Strujanje kida vezu s razumom,

zbog nehajnog dodira na otkrivenom dijelu kože.

I dalje se čudim, koliko me poznaješ

I kako ti se može…

Da slomiješ sve granice, izmjeniš stanje svijesti,

Učiniš me čudesno prisutnom u prostoru i vremenu.

Zbog dodira, nehajnog, na ogoljenom dijelu kože,

umrem i rodim se u istom trenu.

Mjesto uboda

Pitaš me, zašto u redovima svojim prepoznaješ sebe?

Moje riječi su samo moje. Odsjaj duše i njenog puta kroz vrijeme. Riječi vezane za uspomene na ožiljke koji su me nekada određivali. Definisali. 

Imam tu (ne)sreću da mogu da vaskrsnem bilo koji osjećaj koji je ostavio trag, kao spomenik, u mom biću. Proživim ga ponovo, svom silinom! Isplačem ga, kao da opet imam dvadeset i koju, a ne, nešto manje od dvije decenije više. 
Prepoznaš li se, znaj da smo u ovom čudesnom tkanju zvanom život samo dobili istu šemu za vez. I da nas je igla prošlosti izbola na jednakim mjestima. 

Postaćemo prijatelji po mjestu uboda u duši. 

I dobro je dok pišem o njima, a ti se prepoznaješ. Ni duša bez ožiljaka ne pjeva kao ona izrezbarena životom. Pređimo prstima preko ulegnuća koje je vrijeme utisnulo. Sve su to bile pripreme za život. Suroviji nego kad smo tek počinjali da budemo mladi i ranjivi. 

Mi, sa ožiljcima, znamo… nema tog poraza i grebanja ranjavih koljena po trnju i kamenu koji će nas natjerati da danima u prašini, pognute glave, klečimo. I da se nikad više ne uspravimo.

Ožiljci tome i služe. A ja te podsjećam.

Sjeti se

Sjeti se onog dana kad smo shvatili da je politika igra za moćnike u kojoj smo svi drugi samo pioni na šahovskoj tabli. Meni je, tog dana, bilo godina deset. Prerano, slažeš se, da prestaneš vjerovati u dobre namjere ljudi sa stražnjicama udobno zavaljenim u kožne fotelje. Spremnim da te ubiju, ako će time dostići sopstvene ciljeve.
Nema tebe tu, zlato. Ni tebe, ni mene. Nismo im mi u planu. K’o neželjeni fetusi. A oni mlade majke, s pravom na odluku o našim životima. Jer, u pitanju je njihovo tijelo. A mene i tebe, da oprostiš, ko jebe.

Mi, bez korjenja čvrsto posađenog, navikli na lutanje i statuse koji nam ne daju pravo glasa, umrtvili smo. Imam više nego troduplo više godina od onog dana kad smo se u Jugi crvene boje zaputili ovamo, kad su mi tatu sa imaginarne granice vratili, jer je njegov prelazak značio opasnost. Mogućnost da porodica ostane cijela.
Sjećam se, kad mu je majka podviknula da naoštri noževe, kad već neće pištolj u kući da ima, da se barem možemo odbraniti, ako neko dođe da nas liši života zbog prezimena. Ostao je, ne uzevši pištolj u ruke nikada. Ni pušku. Ni snajper. ,,Neću ja pucati na komšije, prijatelje sa kojima sam do danas jeo i pio!’’ I kad je preko Boraka, k’o ratni dezerter, krišom par godina kasnije pobjegao. 

Tri godine usadile su mi strah od zvonjave telefona i vijesti koje bi nam mogle stići. Kao ona da su svi pobijeni u jednom danu. I kad sam se, po prvi put, pomolila Bogu, a majka je, nakon zvona telefona i podignute slušalice, vrisnula. Mene skamenila. Bio je živ. A ja U Boga povjerovala. I dalje mrzim zvuk telefona! 

Znaš li, zlato, da su mi godine bezbrižnosti, nakon tih deset, protekle u strahu? Dok su moćnici navijali, sklapali i rušili saveze, pozivali u boj sinove tuđe, a svoje u sigurnost sklanjali. I da će me taj dan u aprilu ’92. odrediti više nego noć kada sam od djevojke postala žena. Od dana kada mi je stavljen prsten na desni, domali prst. Trena kad sam privila svoje prvo čedo na ruke. Utjerali su mi osjećaj nemoći i uzaludnosti za svaki pokušaj da promijenim nešto. Isto kao kad mi je bilo 10. Kad sam, napucana vjerom u dobre namjere i ljubav među ljudima (za drugo nisam ni znala!) otišla da skupljam potpise za mir i pojavila se na Televiziji Konjic, sva ponosna što činim nešto veliko! Smiješna mala…

Nije me taj osjećaj napustio ni danas… Godine koje su uslijedile pokazale su da za njih nismo ništa više od fetusa sa čijom se sudbinom poigravaju oni koji misle da imaju na to pravo. Da sklapaju i ruše saveze. Pozivaju tuđe sinove u rat. Ubijaju djecu zarad viših ciljeva. Idologije. Boga, koji ništa drugo, do ljubav, ne bi smio da bude.
U svemu vidim igru zla i moći, koja se poigrava naivnošću mladosti i nemoći starosti. Zato, samo, o ljubavi pišem. Jer više u vilinski svijet vjerujem, nego u dobronamjernost ijednog moćnika.

A napisah divne bajke. I sjajne ljubavne pjesme. Bez kapi krvi i tuge suvisle.